Pucanj pred očima «plavih kaciga» (2)

Protiče i sedmi juli. Sunce lagano zalazi. Strah i panika sve više obuzimaju srca prisutnih. Glad je sve izmorila do posljednjeg atoma. Zabrinutost im neda da zaspu.

 

Kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Srebrenici

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Sedmi juli! Humanistrano stanje u Srebrenici je katastrofalno. Povećava se broj umrlih od gladi i neizmoglosti. Srbo-četnička artiljerija svakodnevno djeluje po regionu. Sa svih strana se čuju zvuci puščanih metaka i detonacija. Već se nagovještava katastrofa. Srca nas informišu o skorom događaju, skoroj nesreći i razmišljaju o tome «Da li će novi svjetski poredak pokrenuti još jedan krstaški rat?»

Tema naše današnje analize u okviru ovog kraćeg serijala priloga je kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Srebrenici i njegove posebitosti i karakteristike u iskustvu i tradiciji međunarodnog prava.

 

Najjednostavniji, odnosno najočigledniji zločin koji se desio u Srebrenici, tačnije rečeno zločin kojeg svi danas prepoznaju po Srebrenici, jeste genocid počinjen u toj enklavi, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.

Na osnovu međunarodnog prava, tačnije na osnovu sadržaja člana 2. Konvencije o genocidu usvojene 1948. godine, koja je ujedno i istovjetan sadržaj stavke 4. statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ICTY, što je opet ponovljeno u stavci 6. Međunarodnog krivičnog suda, genocid je pojam koji podrazumijeva sve kasnije navedene primjere koji se čine u namjeri poptunog ili djelimičnog uništenja ili eliminacije nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih grupacija. Među tim primjerima su:

01. Ubijanje pripadnika jedne grupacije,

02. Nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili psiholoških rana pripadnicima jedne grupacije, 03. Ciljano nametanje uvjeta za život pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog cjelokupnog ili djelimičnog uništenja, i na koncu, 04. Prisilno prebacivanje djece pripadnika jedne grupacije u drugu grupaciju.

Obzirom na tri očigledna primjera iz skupine onih djela koja se verifikuju genocidom a koja su se mogla primijetiti tokom agresije na Srebrenicu, tačnije držanje stanovnika Srebrenice u enklavi i među pripadnicima grupacije o kojoj govori sadržaj stavke, realno dešavanje u Srebrenici koje se podudara sa bar jednom stavkom od ranije navedenih, kao i namjere Srba da u potpunosti unište Srebrenicu, daljnje pojašnjavanje ovog slučaja nije potrebno zbog obimnosti samog slučaja i našeg ograničenog vremena, pa ipak spominjanje bar nekih je naša obaveza pred mnogim osobama masakriranim u Srebrenici.

Veći broj srpskih komandanata tokom dosijea generala Radislava Krstića je tvrdio da cilj njihovog ubijanja stanovnika Srebrenice nije bio uništenje i potpuna neutralizacija muslimanskog življa Srebrenice, jer da je tako bilo – kako to oni tvrde – zarobljene žene i djeca bi bili ubijeni poput njihovih muževa, očeva, sinova i braće, dok se suprotno dosadašnjim slučajevima genocida, nije desilo.

Sa tim u vezi, ICTY je stigao do zaključka da je ubijanje više od 8 hiljada osoba u trajanju od samo sedam dana, bez predumišljaja, prijevremenog planiranja i jacnih ciljeva, kao i potrebne logistike, nije moguće, te se smatra nemogućom misijom. Vojnici su za usmjeravanje zarobljenika, njihovog usmjeravanja ka mjestima masovne likvidacije i strijeljanja, pa na koncu i aktivnog učestvovanja u samo činu genocida i ubijanja zarobljenika, imali potrebu za ranijim planiranjem i naredbama viših vojnih i oficirskih distanci. Mnogobrojna mjesta masovnih ubijanja su se trebala ranije izabrati a za ukopavanje tijela ubijenih su bile potrebne velike logistike mjere. Svakako tu je i potrebna municija za ubijanje ljudi, više stotina buldožera i mnogobrojnih mašina potrebnih za masovno ukopavanje ubijenih, veliki broj autobusa i kamiona za transport zarobljenih i etničko čišćenje više od 20 i nešto hiljada osoba, tone i tone goriva i ... su ranije trebala biti određena kako bi došlo do provođenja u djelo ovako strašnog zločina.

Obzirom na navedeno, ICTY je naglasio da Srbi ne mogu biti oslobođeni od optužbe za genocidom, masovnim ubijanjem i etničkim čišćenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice. Srbi su znali da će ubijanje muškaraca, prisilno iseljavanje žena, djece i staraca, bez ikakve sumnje rezultirati fizičkim uništenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Druga tema, obzirom da je riječ o genocidu i njegovoj definiciji u međunarodnom humanitarnom pravu, je da se samo ubijanje veće grupe pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog potpunog ili djelimičnog uništavanja i fizičke eliminacije ne može samostalno uvrstiti u taj čin, nego se taj primjer može uvrstiti u analizi depopulacije stanovništva.

Seksualno zlostavljanje tokom historije se većinom koristilo kao ratna taktika u namjeri uništavanja vojnog morala i ponosa kod druge zaraćene strane ili nacionalne časti, tako da se ne samo osoba nad kojom je izvršen taj zločin, nego cijela zajednica ili etnička skupina nađe pod uticajem te destruktivne vojne taktike, a ujedno dovodi i do uništavanja kulture i njenog identiteta.

Povezani izvještaji govore o tome da je u noći 12. jula, u vrijeme kada su se Bošnjaci Srebrenice nalazili u zatvoreničkim logorima i kampovima pod kontrolom Srba, veliki broj Srebreničanki je bio silovan i seksualno napastvovan. O ovom slučaju govore i svjadočanstva dva pripadnika holandskih mirovnih snaga u okviru UNPROFOR-a i «plavih kaciga» koji su lično vidjeli silovanje jedne Bošnjakinje od strane dva srpska vojnika.

«S tim u vezi, reporter britanskog lista Gardijan, pozivajući se na izjave očevidaca i svjedoka sa lica mjesta je pisao da su pobunjeni Srbi nakon zauzimanja Srebrenice izabrali određeni broj mlađih Bošnjakinja i odveli ih u nepoznatom pravcu u namjeri silovanja istih, baš kao što je to bilo rasprostranjeno na početku agresije na BiH 1992. godine.»

Na osnovu ove tvrdnje da je došlo do masovnog silovanja i seksualnog napastvovanja od strane srpskih vojnih snaga i pripadnika paravojnih formacija nad Bošnjakinjama Srebrenice u namjeri depopulizacije i genocida, doktor Melika Kritmajer je nakon obavljenog pregleda nekolicine Srebreničanki, žrtava silovanja, istaknula: «Ja i moji saradnici smo se uvjerili da je cilj Srba u ovom sramnom poduhvatu i zločinu bio ponišavanje muslimanki Bošnjakinja, njihovo vrijeđanje, uništavanje njihovog identiteta i ponosa, kao i stvaranje straha. Ove žene nisu bile seksualno iskorištavane na osnovu onog prirodnog nagona, nego su bile seksualno napastvovane zbog rata. Moje viđenje svega toga je da je neka osoba izdala naređenje o masovnom silovanju Bošnjakinja. Ovo tvrdim zbog toga što su u velikom broju slučajeva – a što potvrđuje i veliki broj tada mlađih Bošnjakinja – žene vođene u kuće od strane pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija, ali one nisu bile silovane, nego im je bilo rečeno da svima kažu da su bile silovane.»

Još jedan od zločina koji se desio u Srebrenici jeste zločin protiv čovječnosti. Ovdje se radi o zločinima koji su jasno usmjereni protiv ljudske časti i ponosa, odnosno ponižavanja pripadnika ljudske vrste i slično. U pojedinim slučajevima su narušavane sve stavke o globalnim ljudskim pravima i vršenjem sličnih zločina nad jednom grupom civilnog stanovništva, dolazi do jačanja zabrinutosti međunarodne zajednice.

Pojedini primjeri navedenog narušavanja i kršenja ljudskih prava u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti koji govore u prilog ovoj teoriji su masovna ubistva, genocid, eksterminacija i potpuno uništavanje korijena jednog naroda, prisilno raseljavanje i protjerivanje stanovništva kao i mučenja i iživljavanja zbog političkih, rasnih, etničkih, vjerskih ili drugih osnova. Naravno, nećemo se zadovoljiti samo imenovanjem pojedinih primjera ove vrste zločina nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice.

Genocid i pokolj više do 8 hiljada Bošnjaka Srebrenice, odvajanje muškaraca Srebrenice od oko 25 hiljada supruga, majki i djece, te njihovo prebacivanje autobusima i kamionima van grada kao dio ranije pripremljenog scenarija i u ovkiru ranije pripremljenog i organizovanog političkog poteza, sprečavanje dolaska potrebnih životnih potrebština popu namirnica, lijekova i goriva, spaljivanje kuća, zastrašivanje civilnog stanovništva, mučenja i tako dalje, su vršeni u namjeri fizičke eliminacije muslimanske bošnjačke populacije Srebrenice, a svi ti zločini se uvrštavaju u grupaciju zločina protiv čovječnosti.

Sa druge strane, ratni zločini su također opšte primijećeni tokom srbo-četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Zločini poput ciljanih i ubistava civila sa predumišljajemmučenja i priprema uvjeta za globalno kašnjavanje velike populacije i njihovog mučenja te nanošenja nenadoknadive štete njihovom fizičkom i psihičkom zdravlju, uništavanje infrastruklturalnih objekata koji nemaju nikakvu ulogu u vojnim operacijama, prognanstvo ili ciljano iseljavanje, kao i ilegalna hapšenja, ciljano vođenje vojnih operacija protiv civilnog stanovništva i uopšte civilnih ciljeva, granatiranje gradova i artiljerijsko djelovanje na naseljena područja, ubijanje ili mučenje nenaoružanih osoba, narušavanje ljudske časti, seksualna zlostavljanja i silovanja, prisilno i ciljano izgladnjivanje zarobljenika, nemilosrdna ubijanja i likvidacije, sakaćenje i mnogi drugi primjeri su samo neki od onih koje su Srbi, tačnije pripadnici srpskih vojnih i paravojnih formacija činili nad Bošnjačkim muslimanskim stanovništvom Srebrenice, a sve pred očima pripadnika holandskog bataljona «plavih kaciga» mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.

Protiče i sedmi juli. Sunce lagano zalazi. Strah i panika sve više obuzimaju srca prisutnih. Glad je sve izmorila do posljednjeg atoma. Zabrinutost im neda da zaspu.

Da li će nestati svjetski poredak?

IRIB


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.