Ramazanski obrazac

Vlastimir MIJOVIĆ

Ramazani su mi se još u djetinjstvu ugnijezdili u srce. U sarajevskom naselju Bjelave, ispod studentskih domova, barem trećina ljudi i u „ljutom“ socijalizmu predavala se postu. Mahale su mirisale po ćurakotu i vrućim somunima iz Krunićeve pekare, pred kojim su se, predveče, zametali podugački redovi.

Rahmetli Pemba-hanuma i njen rahmetli sin Ismet, sa suprugom Šuhrom, koja još živi u kući koju smo dijelili, redovno su izvršavali ovu vjersku dužnost. Ismet i Šuhra su, u vrijeme ramazana, obično uzimali godišnji odmor, a stara Pemba-hanuma, koja je moju majku učila da sprema tradicionalna čaršijska jela, brinula se da za iftar i sehur pripremi malo svečanije obroke od onih koji su svakodnevno  iznošeni na siniju u ta skromna vremena.

Moj mlađi brat jednom je, ponešen tom toplom atmosferom, zapostio sa starom nanom, a mene je zapadalo da komšijama predveče idem po somune u obližnju pekaru. A šta će dijete nego usput, kad ih nosi, pomalo čopati i grickati, ali tako da se, kobajagi, ne primijeti kad ih donesem čika-Ismetu. Shvatio sam da sam prokužen kad mi je jednom rekao da više ne kupujem tri nego četiri somuna. Kaže s osmijehom – pojedi jedan, pa da nama doneseš tri čitava!

Skromni su i tihi bili stari sarajevski ramazani. Bilo je u njima i ponešto prkosa. Socijalizam nije ućutkivao ezan niti zatvarao džamijska vrata, premda mu oni koji su kroz njih prolazili – kao i kroz crkvena – nisu bili baš mili. No, i tradicija i vjerski osjećaji imali su prostora za ispoljavanje.

Danas su ramazani veliki društveni događaj. Sarajevo i druge čaršije u kojim većinom žive Bošnjaci u tim danima su nekako umiveni, spokojni, usporeni,  gotovo pa blaženi – kao da su svi i sve pod abdestom. Vjernici su zaokupljeni obredima, ali i većina ostalih građana vidno pokazuje štovanje za one koji, pogotovo u ovim dugim i vrelim danima, dosljedno poste i žive poput asketa.

Sarajevo i druge čaršije u kojim većinom žive Bošnjaci u danima posta su nekako umiveni, spokojni, usporeni, gotovo pa blaženi – kao da su svi i sve pod abdestom…

Kao da se svi okreću nekoj svojoj svetinji, ili Bogu ili nečemu što za njih predstavlja „božanstvo“. Čak se može reći da i kriminalci i delikventi u tom periodu uzimaju predah, jer u ramazanskom vaktu tradicionalno ima najmanje kažnjivih „djela“ u toj godini.

Čini mi se da u tom pogledu kao društvo sazrijevamo. U prvim poratnim godinama znala se u džamijskim hutbama čuti i pokoja riječ pogrde na račun „nevjernika“, znalo se i komšiji glasno zamjeriti što ne posti. U sredinama u kojim su Bošnjaci i muslimani u manjini, gdjegdje se znalo naći hrđe da oskrnavi neki harem, mesdžid ili džamiju, da ljudima zgadi iftar… Pa da se onda, u vrijeme hrišćanskih praznika, uzvrati istom mjerom, kao: Ovo vam je za ono!

Nije lako živjeti u vjerski i etnički šarenom društvu. Svako pametan misli i zbori kako je u razlikama prednost i bogatstvo, poput Pape koji nas je nedavno pohodio. No, znamo mi dobro da ta prednost i bogatstvo ne dolaze na tacni: njihove vrijednosti osvajaju se s mukom, u vječitom trvenju sa onima koji počesto dižu glavu, a koji priznaju samo sebe i svoje, tvrdokorni i uskogrudi, stisnutog srca i duše, horni samo za uzimanje – nikad za davanje.

Dunjalučke brige danas su pogoleme. Ljudi vape za smirajem, za dostatnom korom hljeba, za zdravljem koje su nagrizli brutalni rat i nemirno i nervozno poraće. Svi smo se nekako udaljili: nacija od nacije, vjera od vjere, komšija od komšije, puca bliskost i u mnogim familijama.

Ramazan na sve to stavlja makar „veto“, uspostavlja primirje za sve naše male i velike konflikte, ako već ne može da ih trajnije pripitomi ili usmjeri putem konačnog uklanjanja. No, u svojoj moralnoj dimenziji, ramazan je svakako uzorni obrazac za svaku vrstu ljudske ispomoći, topline, brižnog ophođenja i osjetljivosti na tuđu tugu i nevolju, na ono što jednom treba da se desi u glavama svih nas kako bismo, konačno, u ovom društvu i u ovoj državi živjeli kao ljudi.

17.06.2015


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.