Rat je teror bogatih, teror je rat siromašnih

Foto: Ilustracija

Stojim u pothodniku ispod zagrebačkog željezničkog kolodvora, tom proleterskom stentu između Novog Zagreba i metropole, niz koji žurno promiče većina onih koji u središte grada dolaze autobusom, i gledam u izlog knjižare-trafike-sitničarnice iz lanca Tisak Medija. Silom prilika i opće propasti hrvatske kulture i knjižarstva, ovaj izlog je, bit će, danas najvažniji knjižarski izlog u Hrvatskoj. Ono što tu biva izloženo vidi najviše ljudi, makar većina njih obično nije ni svjesna u što gleda, a mnogi koji tuda svakodnevno prođu niti ne znaju da se na tom mjestu nalazi knjižara, ni da su u tom izlogu izložene knjige. Čovjek, naime, može pola života gledati u nešto, a da mu do glave ne dođe što to vidi, ako ga ne zanima ono u što gleda. A Hrvate – narod s proporcionalno najmanjim proračunom za kulturu u Europi – knjige još od razlaza sa Srbima uopće ne zanimaju. Nemaju oni svoga književnog nobelovca, pa čemu onda da se zamajavaju nečime što ih niti ne zanima, niti utječe na njihov ugled među drugim narodima. Ali zato imaju Sandru Perković – četverostruku prvakinju Europe u bacanju diska – zato imaju Stipu Miočića, pitsburgskog vatrogasca i svjetskog šampiona u tučnjavi slobodnim stilom, koji bi, i Sandra i Stipe, jednom rukom mogli prebiti ne samo Ivu Andrića, nego sve redom dobitnike Nobelove nagrade, od početka dvadesetog stoljeća pa do danas. I što će im onda književnost, ako je Sandra od nje jača?


Ali ne stojim ja pred ovim izlogom da bih lamentirao na kulturne i književne teme, niti da bih se žalio na pučinu koja je, veli nam jedan strani pjesnik, stoka golema, pa ništa ne čita i ništa ne razumije osim šaku u glavu i kamena s ramena. Ja tu stojim jer ne mogu očiju odvojiti od dvije hrvatske knjige za koje bi mnogo bolje bilo da nisu izašle, nego da je novac za njihovo izdanje uložen u kamena s ramena ili u šaku u glavu. Prvu je napisala nekakva anonimna Amerikanka, nakon razgovora s anonimnom muslimankom, koja je “pobijedila Isis”. Narečena se zove Farida, prispodobljena je fotografijom na naslovnici nekakve manekenke, zabrađene i zabuljene po islamskim propisima, sve kako ih zamišlja Zapad. Farida je nekakva varijanta Malale – srednjoškolke koju su častili Nobelovom nagradom za mir, jer se htjela školovati usred talibanskog terora – i dio je velike američke propagandno-komercijalne kampanje, čiji je cilj uvjeriti svijet u ispravnost vlastite antimuslimanske politike i neispravnost anticivilizacijske i protuljudske politike Islamske države. Knjigu je, i to je zanimljivo napomenuti, objavio Profil, nekoć veliki nakladnik, i to u svojoj podkući, nazvanoj Fokus, u kojoj objavljuju zabavnu i trivijalnu literaturu.


Druga je knjiga još budalastija. Ljevak je objavio novi naslov Ayaan Hirsi Ali, svoje stalne autorice, koju već godinama naokolo dila u kompletu i u dijelovima, na način na koji se u svim lošijim nakladničkim kućama svijeta dilaju još samo self help priručnici. Hirsi Ali inače se predstavlja kao ateistkinja, što samo po sebi biva zanimljivo, jer već u naslovu nove knjige imperativno zahtijeva reformu jedne velike religije, naravno islama. Njezin bestseler prozelitizam, uz koji je postala slavna među rasistima i europskim domaćicama, naravno kršćankama, mahom protuateisticama, valjda je nešto najgluplje, ali istovremeno i najiritantnije i najopasnije što se u posljednjih dvadesetak godina, točnije otkako Amerika zaratila s muslimanima, pojavilo na listama najčitanijih knjiga, što se objavljuju u zloćudnim britanskim tabloidima i na hrvatskoj državnoj televiziji. Ono što ona radi istovremeno će do bijesa dovesti islamske fundamentaliste i islamističke manijake, ali će istodobno biti vrlo korisno za njihovu stvar. Naime, trivijalnost i zloćudnost njezine križarske-mekdonalds akcije reformiranja islama, te ogromna popularnost koju joj priskrbljuju tabloidi na pentagonalni pogon i infotajnment magazini, ne samo da zasjenjuju stvarne disidente iz muslimanskog svijeta, među njima i autentične mučenike slobodne misli, nego u potpuno istu ravan dovode Orhana Pamuka ili Salmana Rushdieja i Ayaan Hirsi Ali. A borbu za slobodu, kao i borbu protiv terorizma, dovode do zanimljivih paradoksa: da biste bili protiv islamista, morate biti protiv islama, da biste bili protiv Islamske države, morate biti protiv islama…


Eto, o tome mislim, dok u ljetni dan popodne, godine 2016, usred globalnog rata koji se potiho vodi među civilizacijama, stojim ispred najvažnijega hrvatskog knjižarskog izloga. Ali daleko od toga da sam rezignirao. Samo bih da vas zamolim da u potrazi za odgovorima na najvažnija pitanja današnjice jednako izbjegavate hrvatske i inozemne tabloide, hrvatsku državnu televiziju, ali i ovdašnje knjiške nakladnike. Kad čujete da se neka domaća knjiga dotiče pitanja islama, islamizma, Islamske države, talibana ili borbe protiv terorizma, bježite od nje ako vam je do istine i do zdrave pameti.


U Münchenu, međutim, a odmah zatim i u Beogradu, prije nekoliko mjeseci, zatim prije nekoliko tjedana, tiskano je izvorno izdanje, potom i prijevod, knjige Jürgena Todenhöfera “Deset dana u Islamskoj državi”. Bivši sudac, pa političar – pripadnik konzervativnog krila CDU i dugogodišnji zastupnik u Bundestagu, nakon toga i dugogodišnji potpredsjednik novinske korporacije Hubert Burda Media, Todenhöfer je već petnaestak godina ne samo, vjerojatno, najžešći, nego i daleko najartikuliraniji kritičar anglo-američke politike na Bliskom i Srednjem istoku, te zločinačkog i nevjerojatno štetnog pohoda Georgea W. Busha i Tonyja Blaira na Irak, koji je doveo ne samo do transformacije istočnoga svijeta, nego i do vrlo zlokobnih promjena na Zapadu.


Pripremajući svoje članke, vodeći male ali važne privatne ratove, bivajući znatiželjan na način dječaka iz bajki i narodnih priča, ovaj je sedamdesetšestogodišnjak u posljednjih petnaestak godina posjetio sva i najteža ratišta te na užasavanje zapadnih propagandnih mašinerija razgovarao s kojekakvim opasnim čudacima i ludacima, od Hamasa do afganistanskih talibana. Todenhöferova tvrdoglavost često graniči s ludošću ili s ludom hrabrošću, u kojima istovremeno ima i požrtvovnosti ranih kršćana – uzgred, taj čovjek se vrlo revno i redovno moli Bogu – ali i radikalno shvaćenih postulata istraživačkog novinarstva. Kako god bilo, on Amerikancima ne vjeruje na riječ, nego islamistima i inima odlazi na noge, da mu oni osobno kažu ono što imaju.


I tako je, kontaktirajući ih putem interneta, uspio doći do obavještajaca i bojovnika Islamske države, i preko njih lično od kalifa Al Bagdadija ishoditi dopuštenje da posjeti Islamsku državu i tamo proboravi deset dana. Ono što je tamo doživio, vidio i čuo, napisao je u svojoj knjizi. Njegova istina o Islamskoj državi ne samo da nije ugodnija za čuti i pročitati od američkih i europskih propagandnih budalaština, nego čovjeku nije lako ni zaspati nakon što pročita Todenhöferove razgovore s Abu Katadom – rođenim Nijemcem, protestantom koji je prešao na islam, s ranjenicima u ISIL-ovoj bolnici, ili s namjernicima na cestama i drumovima Islamske države. Nakon ove pošteno napisane knjige za koju je, da bi mogla biti napisana, autor morao pregorjeti ne samo vlastiti život, nego i život svoga sina – koji je pristao da ga prati na njegovu putu – čitatelj shvaća kako je došao do kraja s onim prvim, posve ljudskim refleksom pri susretu s užasima ideološkog i ratnog bezumlja – da pobjegne. Ovaj put, pokazuje nam Todenhöfer, nema se više kamo bježati. Svijet je poprište našega zajedničkog i konačnog straha.


Dakle, nema tu uljepšavanja Islamske države, niti humaniziranja islamista. Ali Todenhöfer piše i kako je do svega ovog došlo, i kako iz svega toga izaći. Najprije, ubitačna je, i savršeno tačna njegova definicija stanja: “Rat je teror bogatih, teror je rat siromašnih.” Ono što su Bush i Blair radili uz pomoć svojih armija, zrakoplova i tenkova, to islamisti rade uz pomoć samoubilačkih pojaseva s eksplozivom. Zasad, eksplozivni pojasevi pokazali su se bitno efikasniji i moćniji: islamisti su, naime, radikalno transformirali i preobrazili Europu i Ameriku, za razliku od zapadnih sekularista kojima svi njihovi zrakoplovi i tenkovi nisu bili dovoljni da preobraze Bliski i Srednji istok. Ovo je iznimno važna pouka za budućnost. I da, autor ne propušta da napomene, naravno sve uz navođenje faktografskih podataka, kako je broj nevinih žrtava stradalih od ratnih djelovanja bogatih i dalje neusporedivo veći od broja nevinih žrtava stradalih od terorističkih djelovanja siromašnih.


Politika Zapada je fundamentalistička. Jedan je od važnih zaključaka ove knjige. Dokaz tomu je uporno odbijanje da se pregovara s neprijateljem. Nema pregovora s teroristima, čuje se već dvadeset pet godina. Ali hajde da nabrojimo sve s kojima su Amerikanci odbili pregovarati: od Jasera Arafata do Bašara al Asada – legalnih i legitimnih predstavnika država ili naroda – do čelnika Hamasa, talibana i Al Bagdadija. Ideja da se neprijatelja uništi, a da se njegove žene pretvore u ropkinje, pripada Islamskoj državi. Ali što tu ideju razlikuje od ideje Zapada, koji također govori o uništenju neprijatelja, s kojim ne želi pregovarati ni o razmjeni zarobljenika, pa i po cijenu svih onih odsječenih glava? U čemu je tačno razlika između jazidske žene, pripadnice malenog naroda kojemu su islamisti odredili da nestane s lica zemlje, koja je u Mosulu postala ropkinja kakvoga bogatog islilovskog age, i Ayaan Hirsi Ali, koja djeluje kao zvijezda prozelitske propagande na Zapadu? Ako mislite da je ona slobodna da to radi, samo se upitajte bi li bila slobodna da radi nešto što je tomu suprotno.


Knjigu Jürgena Todenhöfera objavila je beogradska Laguna. Možete ju naručiti preko Superknjižare. Liječi od zla trivijalnosti.




Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.