Rogatica 1919 – 1940

Izvor: Hamdija Kreševljaković, 15. novembar 1933, Novi Behar

Na 29. septembra o. g. otvorena je u Rogatici, skoro od temelja na novo sagrađena Šudžaudinova džamija, koja je izgorila 1914 prigodom ulaska crnogorske vojske u ovo mjesto. Ovoj svečanosti prisustvovalo je pet do šest hiljada ljudi, što Rogatica nije zapamtila od postanka svoga. U oči ovoga dana iskićene su kuće i radnje zastavama. S obje strane ulice, u kojoj je džamija, podignut je po jedan slavoluk. Pored rogatičkih muslimana došli su na ovu svečanost seljaci iz okolnih sela i mnogi viđeniji Ijudi iz Sarajeva, Vlasenice, Goražda, Čajniča, Višegrada i nekih drugih mjesta. Svečanost je započela u 11 sati prije, a završila u 1 po podne. Svečanosti je pored Rogatičana i stranih gosta prisustvovao ispred Ulema medžlisa u Sarajevu i Vrhovnog vjerskog starješinstva u Beogradu gospodin Mehmed Ševket ef. Kurt, član Ulema medžlisa u Sarajevu, svi šefovi civilnih, vojnih i vjerskih oblasti u Rogatici, te brojna ilmija iz Sarajeva i drugih mjesta.

U 11 sati otvorio je svečanost g. Galib ef. Hafizović, šerijatski sudac i predsjednik odbora za restauraciju ove džamije vrlo lijepim govorom. Nakon dovršenog govora predao je ključ od džamije g. Kurtu sa zamolbom da džamiju otvori. Gosp. Kurt je s nekoliko toplih riječi pohvalio Rogatičane i njihovu požrtvovnost, proučio dovu na arapskom jeziku, otvorio džamiju i pozvao prisutne da uđu. U lijevoj tetimi bile su stolice za goste nemuslimane. Kad se džamija napunila, počeo je s učenjem Kurana gospodin Hafiz Džemaludin Hadži Jahić, hatib Careve džamije u Sarajevu, a nastavio Hadži Hafiz ef. Kenjević i učio sve dok se nije začuo ezan s munare, a onda je klanjana džuma. Na najsvečaniji način proučio je hutbu i klanjao džumu gospodin Hadžijahić. Iza dovršenog namaza održao je muderis Gazi Husrevbegove medrese, naš najbolji vaiz gospodin Hadži Mehmed ef. Handžić vaz o ulozi džamije u islamskoj zajednici. U istom je duhu bila i hutba. Pri kraju vaza predložio je gospodin Hanđžić, da se kao spomen na ovu lijepu svečanost osnuje u Rogatici „Trezvenost” što je još istog dana i učinjeno. Dovom iza vaza dovršena je u glavnom ova svečanost. Za vrijeme svečanosti pucale su prangije, a učenje u džamiji i vaz prenošeni su megafonom. Program za ovu svečanost izveden je najpreciznije, a za vrijeme svečanosti kao i cijeli taj dan vladao je najuzorniji red. Bio sam više puta sudionikom raznih priredaba, ali ovakog reda i jednodušnosti nijesam doživio ni u nas ni na strani, kao što ne vidjeh još nikad ovake gostoljubivosti, prijaznosti i susretljivosti građana prema gostima i u svem ovome može nam poslužiti mala Rogatica kao uzor. Svaka im čast!

Na restauraciji ove džamije radilo se od maja o. g. do zadnjih dana prošlog mjeseca. U to ime osnovan je naročiti odbor, kome je na čelu bio kadija gosp. Hafizović, a članovi najugledniji građani Rogatice. Premda odbor nije našao baš nikakve potpore na najmjerodavuijem mjestu, ipak je sretno priveo kraju ovo djelo, samo požrtvovnošću građana i dobrovoljnim prilozima. Pravi začetnik ove obnove i duša čitave akcije bio je dugogodišnji hatib Careve džamije i mualim u Rogatici Hafiz Ali efendija Zagorica, koga ugrabi smrt prije dva mjeseca i tako mu ne bi suđeno dočekati ovaj svečani dan, da vidi svoje djelo privedeno kraju. Rahmetullahi alejhi.

Tarih iznad vrata ove obnovljene džamije sastavio je Mehmed ef. Handžić i glasi: a to znači u prevodu: „Za vrijeme svjetskog rata izgorjela je ova đžamija, koju je sagrađio Šuđžauđđin prije tri stotine i pedeset godina od prilike, pa su je popravili stanovnici ovoga grada tražeći Božje zadovoljstvo godine 1352 po Hidžri.” Ovom zgodom progovorićemo koju o Rogatici i njenoj prošlosti od najstarijih vremena do danas.

Rogatica je jedino veće mjesto na cesti Sarajevo Višegrad, udaljena je 75 km od Sarajeva, a od najbliže željezničke postaje Mesići samo 9 km. Obje ove ceste prolaze vrlo romantičnim krajevima. Idući iz Sarajeva u Rogaticu cestom, prelazi se preko Romanije i visoravni Glasinac. Kraj kojim ide pruga Sarajevo-Mesići, spada među prve prirodne krasote naše domovine. Samo mjesto leži u pitomoj kotlini, a prijatne kućice proviruju kroz granato drveće. Dolazeći cestom iz Sarajeva, najprije se prolazi kroz bivši vojnički logor, u kojem su sada smješteni uredi i privatni stanovi, a onda si tek u lijepoj čaršijji. Rogatica je opasana brdima. Na zapadu se diže Ljun, s juga je Vijenac s Hridom i Matino brdo, odakle je najljepši pogled na ovo mjesto, s jugoistoka Šaran, a sa sjevera Kovanjsko brdo. U Rogaticu se dolazi kroz defileje (tjesnace). Ovom plodnom i voćem rodnom kotlinom protječe riječica Rakitnica, što istječe iz malog jezera ispod gradine u istoimenom selu i tu prima pritok Bereg, a kod postaje Mesići saljeva se u Praču.

Ispod Matina brda izvire potok Toplik i kao desni pritok utječe u Rakitnicu u samom mjestu. Voda je ovog potoka tako jaka, da na izvoru pokreće veliki mlin. Brda oko Rogatice nijesu osobite visine, a samo mjesto leži 550 m nad morem. Prema apsolutnoj visini klima je dosta blaga. Ljudskim naseljima u Rogatici i njenoj okolici nalazi se traga od prehistorijskog doba. Po okolnim brdima vide se tragovi starijim utvrdama, na koje nas potsjećaju nazivi „Grad”, „Gradac” i „Gradina”. Glasinac je jedno od najznamenitijih nalazišta iz željeznog doba na svijetu. Na teritoriju Rogatice nađeno je 1894, glinenog posuđa iz prehistorijskog doba. Nekoliko slojeva više nađeni su predmeti od bronze iz rimskog doba, a iznad svega ovog bilo je cigansko groblje. Na mjestu Rogatice bilo je rimsko naselje. Dr. Otto Blau, bivši pruski konzul u Sarajevu i vrlo poznat učenjak, bavio se po uputi slavnog Momsena sakupljanjem rimskih natpisa u ovim zemljama i na svom putu u znanstvene svrhe boravio je 26. augusta 1866. u Rogatici, a s njim bijaše u društvu E. Pricot de Ste   Marie, tajnik francuskog konzulata u Sarajevu, također čovjek od nauke. Blau se prvi osvruuo na rimske spomenike ovog mjesta. Tom zgodom naišli su na jedan nadgrobni spomenik s natpisom nekog dekuriona kolonije Risinium, a stajao je uz vrata (Turstein) kuće nekog Abdi-efendije i kako su ga bez znanja vlasnika kuće htjeli iz zemlje izvaditi i natpis prepisati, navalio je, kako Blau piše, Abdi-efendija na njih s vikom i oružjem, a oni se okaniše tog posla. Ovo je bio razlog da se Blau nepovoljno izrazio o Rogatičanima.

Kamenja s latinskim natpisima ima po džamijama (Huseinbegova), pravoslavnoj crkvi i na kamenom mostu kraj Musale. Oko Rogatice ima mnogo stećaka ili mramora. To su nadgrobni spomenici od kamena iz XIII., XIV. i XV. stoljeća, što ih odličniji članovi bogumilskih porodica postaviše na grobove svojih pokojnika. Neki su stečci tako veliki da ih zapaziše strani putnici, koji su ovim krajem putovali. Tako primjerice spominje stećke ovog kraja Slovenac Benedikt Kuripešić u svome putopisu, napisanom njemačkim jezikom i tiskanom još 1531. Nešto prije a i za okupacije Herceg-Bosne počeše se učeni ljudi baviti proučavanjem bogumilskih grobalja, ali pravi rad na ovom području naše prošlosti započeo je 1899. dr. Ćiro Truhelka i to baš u ovom kraju u Lađevini ili Vlađevini, kojih 5 km jugozapadno od Rogatice). Odavle su 1914 prenešena u dvorište Zemaljskog muzeja ona dva divna stećka što svojom golemoćom zadivljavahu prolaznike punih pet stoljeća). Pod većim stečkom od ova dva počivali su zemni ostaci vojvode Vlatka Vlađevića, a pod manjim vojvode Miotoša i njegova sina Stjepka kako nam to kažu na ovim stećcima uklesani natpisi, bosančicom u ikavskom govoru. Vlatko Vlađević bijaše vrlo uvažena ličnost u Bosni krajem XIV i prvih godina XV stoljeća, a Dubrovčani su ga štimali i čast mu odavali kao velikim vojvodama. Miotoš s Lušca, piše Truhelka, mogao bi biti identičan s Miotošom Ourićem, koji je bio u službi Radosava Pavlovića i njegovih sinova kao dijak, te ga upotrebljavahu i kao poklisara, dok V. Skarić pišući o Borču kaže: “Vrlo je vjerovatno, a mogu reći i sigurno, da je ovaj Miotoš Curić bio unuk onoga Miotoša, koji je pokopan na Vlađevinama”). Sigurno je da su vojvoda Miotoš i dijak Miotoš Curić, koji je bio na životu još 14. jula 1454., dvije osobe. I, dva obeliska iz doba islamizacije Bosne u dvorištu našeg muzeja u Sarajevu također su iz ovog kraja. Jedan je stajao kao nišan nad grobom Radivoja Oprašića u selu Oprašići, a drugi nad grobom Mahmuta Brankovića u selu Brankovići). Ovaj Mahmut bez svake je sumnje potomak knezova Radivoja i Vuka Brankovića, koji su navedeni kao svjedoci u listinama iz 1454., kojom potvrđuju neke povlastice Dubrovčanima sinovi vojvode Radosava: vojvoda Nikola i knez Petar, gospodari ovog kraja). Selo Brankovići postojbina je ovih Brankovića. Čitav predio između gornjeg toka rijeke Bosne i Drine bijaše u vlasti velikog vojvode bosanskog Pavla Radinovića (poginuo u Sutjesci 23. augusta 1415) i prema tome i današnja Rogatica sa svojom okolicom. Pavao Radinović i njegovi potomci sjeđahu u svom „slavnom gradu” Borču i odavle vladahu svojom zemljom. I ovaj „slavni grad” nije bio daleko od Rogatice. K. Jiriček držao je da je Borač bio kod Vlasenice, koja se za turske uprave zvala Birče). U ovo je prvi s pravom posumujao Petar Matković, profesor zagrebačkog sveučilišta, jos pred pola stoljeća (1881). On je još tada napisao: „Borač grad stajaše vjerojatno blizu Rogatice* možđa današnje selo Borač u općini Rogatica vanjska”). I, Ađam Karszniewicz bavio se ovim pitanjem, pa je sredovječni Borač identificirao s Borčem na gornjoj Neretvi). Svi kasniji pisci, ne obzirući se na ovu dvojicu, povodili su se za Jirečekom i identificirali Borač s Birčem odnosno Vlasenicom. Tek prije jedanaest godina uspjelo je Vladi Skaridu da s nepobitnim dokazima opravda sumnju profesora Matkovića i odredi mjesto sredovječnom Borču. Prema ovom stajao je „slavni grad” Borač na uzvisini iznad današnje željezničke postaje Mesići, a uz lijevu obalu Prače, gdje mu se i danas ostaci vide, a ovo se mjesto u narodu zove Grad). Pored Borča bijaše u vlasti ovog modnog dinasta i njegovih nasljednika rudnik Olovo i trg Prača, kraj kojeg je Pavao podigao grad, po njemu prozvan Pavlovac.

Pavao Radinović ostavio je iza sebe dva sina Petra i Radosava, koji se po ocu zvahu Pavlovići. Kako je g. 1420 Petar poginuo, vladao je očevinom Radosav. U listinama nazivaše se vojvoda, odnosno veliki” vojvoda rusaga bosanskog. U njihovoj je vlasti bio i kraj oko Trebinja i pola Konavala. Radosav je živio sa svojim susjedima vrlo rđavo. Ratovao je sa Srbima, onda sa Hranićima, gospodarima humske zemlje i Dubrovnikom), a ovo je dovelo do intervencije Turaka, što je urodilo rđavim posljedicama po kuću Pavlovića. Radosav je umro u nepoznatom mjestu poslije 10. aprila  1441 ali prije 29. septembra 1442., jer se u listini pod ovim datumom spominje kao pokojnik. U njegovoj je službi stajao i razne diplomatske službe vršio do 1437 gost Radin, kasniji poglavica humskih bogumila. Radosav je ostavio iza sebe ženu Teodoru i tri sina, od kojih je najstariji bio vojvoda Ivaniš, a mlađi knezovi Petar i Nikola. Po smrti Ivaniševoj bio je Petar vojvoda, a Nikola knez. Ova potonja dvojica spominju se zadnji put kao gospodari ovoga kraja 15. jula 1454 u već spomenutoj listini, a ovo je i zadnji spomen grada Borča. Nakon tragične smrti Pavla Radinovića (1415) postadoše njegovi potomci zbog nesloge bosanske vlastele sultanovi vazali. Kada se vojvoda Petar, stariji sin Pavlov, iznevjerio Turcima, pogubi ga turski vojvoda Ishakbeg 30. maja 1420. Ravnih 17 godina prije pada Bosne zaposio je turski vojvoada tzv. Zapadnih strana Hodidjed i Vrhbosnu (Sarajevo), a ovaj turski enklave s ostalim posjedom* preko Drine spajala je široka pruga takozvane „zemlje Pavlovića”, što ju Turci podložiše**). Pavlovi unuci Petar i Nikola poginuše 1463 braneći svoju domovinu od Turaka, a s njima izumre i rod kuće Pavlovića. Dobar dio njihove zemlje pripao je sultanu kao hasi humajum*) — carska zemlja.

Da li je još za gospodstva Pavlovića postojalo na teritoriju Rogatice kakvo veće naselje, ne zna se, kao ni to, kada je ovdje položen temelj islamskoj prosvjeti. Prvi put se ovo mjesto spominje u beratu sultana Bajezida II. od 7. ševala 896 (13. augusta 1491). Tu se navode pored inih jamaca za jedan konzorcij „od mista Olova knez Radič Pribinić” i „od Rogatice knez Radin Vukašinović”). Iz toga slijedi, da je Rogatica tada imala svoga kneza. Osmanlije prozvaše Rogaticu Dželebipazar, što znači „gospodin trg”. Ovako su je mogli nazvati radi razmjerno velike čaršije, kakve nije bilo u onome kraju. Stariji Rogatičani zbore, da je ovo ime dobila Rogatica po brojnoj stoci (dželep) što se ovamo dogonila na pazar, i da se ovo ime prema tome ima izgovarati Dželepipazar, pa da se tako nekad i izgovaralo. Ovo je samo puko nagadanje, jer se u turskim izvorima XVI stoljeća i kasnije piše uvjek Celebipazar, a nikad Dželepipazar. I, turski geograf prve pole XVII stoljeća Hadži Kalfa naziva Rogaticu Celebipazar. Za turske uprave lijepo je procvalo ovo mjesto. U tom vremenu sagrađeno je pored brojnih privatnih zgrada sedam džamija, dva kamena mosta preko Rakitnice, jedna banja, tekija, jedna medresa, više mekteba i dva prostrana hana. U ovo su se doba udomili razni obrti. Ko je sagradio prvu đžamiju u Rogatici i kada se to desilo ne zna se. Možda je bila najstarija tzv. Tekijska džamija, na čijem je mjestu nešto prije okupacije podignuta Šehislamija. Uz nju je sigurno stajala tekija, po kojoj je i ime dobila. Od današnjih sedam džamija najstarija je Oručagina i jedina je s drvenom munarom, a sagradio ju je neki Oručaga u prvoj poli XVI stoljeća, kako se to vidi iz Huseinbegove zakladnice. Kako su obje spospomenute džamije (Tekijska i Oručagina) na lijevoj obali Rakitnice, to je po svoj prilici na ovoj obali rijeke zametak današnjoj Rogatici. Prostranu džamiju i do nje mekteb napravio je Huseinbeg Arnautović nešto prije 1558 kako to čitamo u njegovoj zakladnici, napisanoj 5. redžeba 965 (23. aprila 1558). Isti je dobrotvor napravio i jedan mekteb kraj svoje kude u selu Vrhbarju). Za uzdržavanje ovih zadužbina ostavio je u Rogatici lijep nepokretni imetak i 76.430 srebrenih akči u gotovu. Jedan dio nekretnina je kupio i uvakufio, a neke je u tu svrhu sagradio. Tako je sagradio banju nedaleko džamije, veliki han i pred njim deset dućana, tabhanu, tri mlina na Rakitnici, dva bostana, jedno gradilište i komad zemlje uz mlinove.

Danas nema ni banje ni hana, ali njegov vakuf ima 21 objekat u Rogatici i po imovini stoji na prvom mjestu. Gotovina je također propala, premda je plemeniti vakif bio odredio, da se pozajmljuje samo građanima ovog mjesta uz dobre jamce. Iz zakladnice saznajemo, da je Huseinbegovu ocu bilo ime Ilijas, a majci Hafza, i da je oboje umrlo prije 1558. Žena Huseinbegova zvala se Hatidža. I njeni roditelji Sinanbeg i Fatima bijahu također mrtvi kad je pisana ova zakladnica, prema kojoj je i ona ostavila u dobrotvorne svrhe 15.016 srebrenih akči. I, njena sestra Muhri hanuma zapisala je 3.000 srebrenih akči. Njihov je brat bio Oručaga. Huseinbeg je imao kćerku Aišu (umrla prije 1558); Tradicija zna, da se Huseinbeg nakon ovog uvakufljenja povukao na svoje imanje u Vrhbarju i tamo umro. Njegova je džamija danas trošna i ne popravi li se čim prije, bojati se je, da se ne sruši.

U srcu čaršije sagradio je džamiju Sudžauddin, koja se obično zove čarsijska džamija. Čini se, da je ovaj dobrotvor bio savremenik Huseinbegov, a tradicija kaže da mu je bio zet. Njegova je džamija sagrađena prije kojih 350 godina, 1914. je izgorjela i eto sada obnovljena. I njen je vakuf dosta velik. Careva džamija sagrađena je 979 (1571), kako to čitamo na ploči iznad vrata, troškom sultana Selima II. Do obnove Šudžauddinove džamije bijaše ovo najljepša rogatička džamija. Još su u ovome malom mjestu dvije džamije: Serdarija i Serhadija. Ne zna se kada su nastale, ni ko su im hairs ahibije. Sudeći po imenu prvu je sagradio neki serdar, a druga je mogla dobiti ovo ime, što stoji na kraju Čerhatove varoši. Serhadija se zove i Muftina džamija, jer ju je 1290 (1873) obnovio rogatički muftija Hadži Ahmed ef. Škaljić. Možda ga je na ovo djelo potaknuo Šejhul Islam Refik ef. obnovom Tekijske džamije 1287 (1871) koja se sada zove Šehislamija. Refik ef. poslao je oveću svotu novaca Fadil paši Šerifoviću i zamolio ga da obnovi ovu džamiju i uz nju sagradi imaret i medresu, pa kako je kratko iza toga proselio na drugi svijet, Fadil paša je uz džamiju sagradio jedan mekteb i pri tome je ostalo. Da je Refik ef. kojom srećom ovu stvar povjerio čovjeku, koji je zazirao od vakufskog novca i imovine, Rogatica bi imala jednu humanitarnu i jednu prosvjetnu ustanovu više. *

Uz Šudžauddinovu džamiju bila je medresa za koju se ne zna kada je postala ni ko ju je osnovao. U njoj je svršio početne nauke velik broj sinova ovog mjesta i okolice, a mnogi su pošli i na više nauke u Sarajevo i Stambol i nakon dovršenih nauka služili u svojoj domovini i van nje kao mualimi, hatibi, muderisi, kadije i muftije, a da nije bilo ovdje ovog rasadnika islamske prosvjete, sigurno bi mnogi od njih ostao nepismen. Interes za nauku kod Rogatičana se nije mijenjao do dana današnjeg. Imena mnogih učenih ljudi ovoga kraja ved su zaboravljena.

U jednoj od rogatičkih džamija bio je prvih godina XVII stoljeća imam neki Husein. Njegov sin Salih bio je 1729 kadija u Novskoj Bekiji i 1. reb. L 1142. (24. septembar 1729) dovršio je prepis ovećeg djela Piri ef., muftije u Solunu, koje sadržava njegove fetve. Ovaj se rukopis čuva u biblioteci Begove džamije u Sarajevu pod br. 18718. Sredinom šabana 1280. (januar 1864) izašla je u tiskari Hadži Muharem efendije Bošnjaka u Carigradu knjiga »Fevahidul minha fi kavaidi siha” (226 strana u 630 primjeraka), što ju je dijelom preveo, a dijelom sam napisao Rogatičanin Mehmed Ruždi ef. Hafizović. U ovoj je knjizi govor o ćuvanju zdravlja i medicini, te prema svome sadržaju spada među najrjeđa djela, što ih dadoše naši preci istočnoj književnosti. Po sudu Hadži Mehmed efendije Handžića ovo je djelo nipisano upravo savršenim turskim jezikom za ono doba. Mehmed Ruždi efendija rođen je 1808. u Rogatici, bio je neko vrijeme muftija u rodnom mjestu, a onda kadija u Mostaru, Bihaću i Banjoj Luci, gdje ga zateče i smrt, 28. džum. II. 1282. (17. novembra 1865). Pokopan je kraj munare Ferhadije džamije. Iza njega su ostala  dva sina Ejub i Husejn Nuri. Ponos Rogatice je Šejhul Islam Mehmed Refik ef. Dok je Herceg-Bosna dala Turskoj državi bezbroj ljudi, koji su zauzimali u javnom životu razna mjesta podam od velikog vezira do najzadnjeg službenika, ovo je jedini naš zemljak, koji je bio Šejhul Islam i ujedno posljednji Bošnjak na visokom položaju u Turskoj, pa ćemo ovom zgodom reći koju i o njegovu životu. Mehmed Refik ef. rođen je 1814). Otac mu se zvao Ali ef. Hadžiabdić. Po zvanju je bio kadija, a bijaše vanredno razborit i prilično imućan čovjek. Dok je Refik ef. bio nejak, postade mu otac kadija u Travniku i preseli se onamo s porodicom. U Travniku je Refik ef. svršio početne nauke pred svojim ocem, a nastavio u Sarajevu u Gazi Husrevbegovoj medresi pred Kuduk Mehmed ef. Mulidem. Najprije je stanovao kod ujaka Mustafa ef. Glođe, a kasnije se nastanio u medresi. Kako je bio vrlo darovit, svrnuo je na se pažnju sarajevske uleme, a naročito onovremenog kadije Husein Nuri ef. Hođžazade rodom iz Sparte. Ovaj ponudi Refik ef. mjesto pisara u mehkemi, koje odmah primi, ali i dalje nastavi nauke. Krajem ljeta 1833. premješten je kadija u Stambol, a s njim pođe i naš Refik ef. i ondje nastavi nauke, oženi se jedinicom kadije Husein ef., te kad ovaj bi premješten u Damask 1837 pođe i on s njim. U Damasku nastavi nauke i stupi u red nakšibendija. Slijedeće godine umre mu punac, a on se s porodicom povrati u Stambol i tu dovrši nauke. Karijeru je započeo kao pisar fetvahane (Šejhul Islam kapija) 1840. U ovoj službi ostade samo godinu dana, a onda bi imenovan kadijom na Ejubu u Stambolu, a 1844 premješten je u istom svojstvu u Varnu. Godine 1845 povraćen je opet u fetvahanu za konceptualnog činovnika. Od sredine 1845 do augusta 1866 bio je fetvaemin. Na ovaj visoki položaj dovela ga je sposobnost, a kako je za ovo mjesto bio mlad, to se ovom imenovanju mnogo prigovaralo, ali svi su prigovori bili uzalud. Na ove je prigovore odgovorio i Refik ef. omašnim djelom o izvorima fetava, u ono doba jedinim djelom ove vrsti u islamskoj literaturi (Stambol 1266 /1850 državna tiskara). Kao fetvaemin odlikovan je ovim počasnim titulama : Mula od Smirne, Bruse, Edrene, Meke i Medine, Stambola i napokon kadiasker od Anatolije (1858). Godine 1865. postavljen je kao fetvaemin predsjednikom komisije za izbor šerijatskih sudova. Godine 1866. obavio je Hadž. 10. augusta iste godine imenovao ga je sultan Abdul Aziz Šejhul Islamom i na ovom položaju ostao je godinu, 9 mjeseci i 9 dana. Odstupio je 30. aprila 1868., a 20. aprila 1871 preseli se u vječnost. Po sultanovu nalogu pokopan je u groblju kraj Fatihove džamije. Pri zatvaranju Refik efendina groba rekao je poznati turski književnik i državnik Ahmed Dževdet paša: „Ovdje zakopasmo runicu šerijatskog prava. Refik efendiju resile su sve vrline, koje mogu resiti čovjeka. Nikad nije zaboravio, da je sin ponosne Bosne; svoje je zemljake uvijek pomagao u svakom dobrom nastojanju, susretao ih kao braću i djecu i svojima vazda govorio materinskim jezikom. Rahmetli Hađži Hasan ef. Spaho često je pripovijedao, da je za vrijeme svojih nauka posjetio Šejhul Islama s jednim svojim zemljakom, a on ih dočekao kao otac djecu, koju dugo nije vidio, a oni se opet kod njega osjećahu kao kod roditelja. Dvije kćeri bijahu mu sav porod i obje je udao za dva zemljaka, dva Rogatičanina. Smrću šejhul islamova brata Hadži Mustafa efendije (1897), izumrla je muška loza ove porodice. Na životu su još tri Hadži Mustafa efendine kćeri.

Do visokih položaja poslije okupacije došla su dva sina Rogatice: Hadži Nezir ef. Škaljić i Hadži Nuri ef. Hafizović. Oba bijahu vrhovni šerijatski suci. U novije vrijeme ostavilo je nekoliko Rogatičana ponešto od svoje imovine u vjerske i prosvjetne svrhe svome zavičaju i tako udarilo temelj svojim vakufima. Spomenućemo samo Dervišbega Šetića, H. Ahmed ef. i H. Nezir ef. Škaljića, Ibrahim Alajbega Tankovića, H. Adema Vajzovića, Muratbega Brankovića, Abdullah ef. Hafizovića i Arife hanumu Jamaković.

Rogatica bijaše obrtni centar onoga kraja. U njoj se udomilo više obrta, što ih Turci donesoše u naše krajeve. Čini se, da je već polovicom XVI stoljeća bila ovdje lijepa čaršija i u njoj dva poveća hana. U ovoj čaršiji uz trgovce bilo je u većem broju tabaka, čizmedžija, terzija, po koji ćurčija, a onda i drugih obrtnika, kakvih ima i po drugim mjestima. Biće da su tabaci bili najbrojniji. Njihove su radionice ili tabhane bile uz Rakitnicu i Toplik. Kako je ovaj kraj pogodan za stočarstvo, tako je i ovaj obrt mogao ovdje lijepo procvasti. Najviše se u zadnje doba izrađivala mješina. Tabaci su ovdje imali svoj esnaf. Neki tabak Alija uvakufio je lijep komad zemlje za popravak mosta kraj musale. Kad se ovo uvakufljenje desilo, ne zna se, jer se zakladnica nije očuvala. Prvi spomen tabacima nalazimo u ved spomenutoj Huseinbegovoj zakladnici. Iz tog izvora saznajemo i za ostale obrte. Posljednia je tabhana prestala raditi 1914. Ćilimi, što se ovdje od davnine tkaju, nijesu osobite ljepote, ali su poznati kao vanredno durašni. Tkanje ćilima kućni je obrt. Sve do okupacije bili su stanovnici Rogatice skoro sami muslimani. Prema izvještaju biskupa Maravića bilo je 1665. u Rogatici oko 600 muslimauskih kuća i 10 džamija. U oba broja ima netačnosti, ali ne kao u Blaua. Blau piše 1866., da Rogatica broji 290 muslimanskih i 3 pravoslavne kuće, te  dvije džamije. Ovi su brojevi posve netačni, jer je tada bilo 6 džamija, a prema popisu od 1879., dakle samo trinaest godina kasnije, bile su ovdje 444 kuće sa 1.831 stanovnikom i to 1.693 muslimana, 131 pravoslavni, 1 katolik i 6 jevreja. Trideset godina kasnije skoro se podvostručio i broj kuća i broj stanovnika. Prema popisu od 1910. bilo je ovdje 760 kuća i 3.378 stanovnika (musl. 2.335, pravosl. 851, rkt. 136, evang. 2 i 54 jevreja). Ovi su brojevi nešto pali prema popisu od 1921. Rijetka su mjesta gdje su stanovnici tako pobožni, gostoljubivi i susretljivi kao što je Rogatica. Nema stranca, koji je ovamo došao, a da se o tome nije uvjerio. Jedini je dr. Blau, koji se zbog već spomenutog razloga o njima nepovoljno izrazio, kao i oni naši i strani pisci, koji su se služili njegovim djelom, a ovog mjesta nisu nikada ni vidjeli. Ovu su o bjedu sa sebe skinuli Rogatičani 1894 prigodom posjete učesnika antropološkog kongresa u Sarajevu i poznavalaca Blauova djela. Ovi učeni ljudi ponesoše odavle najljepše uspomene o gostoljubivosti i prijaznosti Rogatičana.

Po brojnim sredovječnim spomenicima vidi se, da je u ovome kraju živilo brojno plemstvo, a nakon 1463. žive ovdje mnoge begovske porodice kao potomci bosanske vlastele. Najuglednije begovske porodice u ovome kraju bijahu Tankovići, Brankovići, Babići, Pašići, Ajanovići, Bukvice, Šetići i Šahinpašići. Porodica Šahinpašić prozvala se po Hasan Šahin paši, koji je bio 1639 i 1640 bosanski vezir. Njegov odžak na Glasincu ističe Evlija Čelebija. Iz porodice Babića bio je Mustafa paša Babić, koji bijaše do dolaska Omer paše Latasa u Bosnu uz Fadil pašu svrha i razvrha političkom životu ove zemlje. Od XVII stoljeća Rogatica je samostalan kadiluk, a do tada je spadala pod jurisdikciju višegradskog kadije. Godine 1111 (1699) bio je kadija u Rogatici neki Husamudin, 1139 (1726/7) Abdullah. Rogatica je bila sjedište muftije ovoga kraja. Ondje živi obitelj Muftić, čiji je pradjed bio u ovome mjestu muftija prvih godina prošlog stoljeća. Kako je u ovom kraju bio lijep broj zaima i timarnika, u Rogatici je imao bosanski alajbeg svoga zastupnika, koii je bio posrednik između lenske gospode i vlasti. Rogatica je imala svoga ajana. Godine 1196 (1782) bio je ajan Alibeg. Kako se vidi iz molbe Derviš Mustafabega Dženetića, muselima sarajevskog na bosanski divan, plaćala je Rogatica muselimu 2 groša mjesečno. Dženetić moli divan, da izda nalog rogatičkom kadiji, da naplati od ajana Alibega 42 groša za 21 mjesec i da mu se taj novac uruči. U upravnom pogledu pripadao je ovai kadiiuk neko vrijeme i Zvorničkom sandžaku.

Za vrijeme okupacije Bosne nije bilo bojeva oko samog mjesta. Okupacione su čete ušle u Rogaticu bez otpora 22. septembra 1878 nakon što su uz velike gubitke porazile ustaše dan prije kod Šenkovića i Bandina Odžaka. Tih dana nalazio se Hadži Lojo na granici rogatičkog kotara u selu Živojevićima. Na 2. oktobra pao je izdajom u ruke Austrijanaca i donesen u Rogaticu, gdje je ostao 3 dana. Na 3. spomenutoga mjeseca znala je cijela bivša monarhija za ovaj događaj i ovom se zgodom spominjala Rogatica više no igda prije i kasnije.

Nakon okupacije počela je Rogatica lijepo napredovati. I dalje je cvao domaći obrt, a promet i trgovina rasli su s dana na dan. Trgovina se pridigla time, što je u Rogatici logorovao znatan broj vojske. Godine 1890 otvorena je tvornica likera s etivažom šljiva, ali se nije mogla održati. Znatan je izvoz stočnih proizvoda, a od stoke na glasu su konji i goveda. Vojska je 1879 popravila cestu Sarajevo-Rogatica-Višegrad-Uvac (148 km) i Rogatica-Goražde (26 km) Ova je potonju bivša zemaljska uprava izvela preko Gnile (1880-1883). S Gnile je divan pogled na romantičnu okolicu i nije puno pretjerao jedan stranac uskliknuvši: „Što Alpe?”

Prometu preko Rogatice zadan je težak udarac 1906 g. otvorenjem istočne pruge. Od 1878 ovamo podignuto je više privatnih i javnih modernih zgrada. Srpsko pravoslavna crkva podignuta je 1886 doprinosima pravoslavnog elementa onoga kraja. Vojska je izgradila cijeli niz zgrada za svoje potrebe; 1901 podignuta je 1 1/2 satnijska vojarna i u tu svrhu potrošeno preko 130.000. K. Od 4. oktobra 1880 postoji u Rogatici osnovna škola, a današnja školska zgrada sazidana je 1906. Moderni vodovod napravljen je 1905 i 1906 troškom vojske i općine. U ovu je svrhu uhvaćeno Hladno vrelo i podignut rezervoar. Sa 9 česama opskrbljen je grad dobrom vodom za piće. Dužina cijevi iznosi blizu 4 km. Nakon svjetskog rata otvorena je u Rogatici bolnica (1919) i građanska škola (1926). Oba ova zavoda trebala je Rogatica već odavna. Neka ovi redci budu kao uspomena na onu lijepu svečanost na dan 29. septembra 1933.

Dao Bog, pa se u požrtvovanost Rogatičana ugledala i druga mjesta!


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.