Samir Beganović, prvi pilot Armije R BiH

Samir Beganović, iz Pećigrada, prvi ratni pilot Armije RBiH nestao je 1. augusta 1994. godine kada je ukrajinski avion, u kom je bio kao kopilot, oboren u rejonu Plitvičkih jezera. Pogođen je projektilom oružanih jedinica tzv. SAO Krajine. Najprije se negiralo da je avion oboren, a kad je utvrđena lokacija pada, tijela više nije bilo.

Samirov brat Enes Beganović godinama je tragao, no nije uspio doći do Samirovih posmrtnih ostataka jer se, navodno, ne može ustanoviti gdje su završili. U Srbiji ili Ukrajini, odakle su bili članovi posade koji su bili u avionu sa Samirom.

Enes Beganović

„Ja sam Enes Beganović i tragam za bratom Beganović Samirom, koji je kad je nestao imao 27 godina. Bio je pilot Armije R BiH. Prvoga avgusta sam saznao da je Samir dolazio to veče i u povratku da se nije vratio, da je avion oboren. To sam slučajno čuo u Bihaću jer sam išao gore u vazduhoplovnu grupu, gdje su rekli da je sinoć dolazio avion i da je taj avion u povratku oboren. To je znači bilo 1. 8. ’94. u dva sata noći, u rejonu Plitvičkih jezera. U avionu pored Samira su bili i ukrajinski piloti, što je normalno, avion je bio njihov, a Samir je kao kopilot bio sa njima radi poznavanja teritorije i svega ostaloga. Ali zasigurno se zna da je to veče bio Samir u tom avionu i da je u povratku oboren, ali ni dan-danas se u pravome smislu ne zna ni za jednu kost”, priča Enes.

Svi pokušaji da se sazna šta se dogodilo s avionom su bili uzaludni, kaže Enes.                                                                                                        

“Niko ništa nije znao. Nikakav dokument zvanično da se vodi kao nestao nije došao u toku ’94. godine, čak ni ’95. Na moje insistiranje, kad sam poslao Hasanu Čengiću zahtjev pismeno gdje sam tražio da se pomogne da se pokušaju pronaći, imali smo ’98., ’99., prvi kontakt sa Savom Štrpcom – razgovaralo se u Vojnom insitutu za nestale u Beogradu. Savo Štrbac je potvrdio da je avion oboren i da je u avgustu mjesecu nakon tri, četiri dana pronađeno negdje oko šest kilograma tijela, što je prikupljeno okolo aviona. I to je upućeno u Knin radi identifikacije tih tijela, ali ništa nije odrađeno. Kontaktirala se doktorica Čubrilo koja je vodila taj institut u Kninu za nestale, i gdje su uzimali analize. Kontaktirajući doktoricu Čubrilo, koja te kosti zaprimila u Kninu, ona nam je potvrdila da su te kosti prebačene u Beograd. Savo Štrbac je potvrdio da su te kosti bile u Beogradu, ali da su prebačene diplomatski u Ukrajinu sa jednim kovčežićem. Ali i danas porodice iz Ukrajine tragaju jer i one ne znaju za svoje članove. Imao sam jedan kontakt koji su te porodice tražile da doznaju više šta se događa”, navodi Enes.

Sve što smo mi poduzimali, od samog odlaska na mjesto pada aviona, svi su osporavali. U Hrvatskoj je Grujić osporavao da avion apsolutno nije pao u Hrvatskoj, da oni ne poznaju mjesto pada aviona i svega ostaloga. Ja sam onda otišao u Hrvatsku, u taj Plaški, tu sam pronašao momke koji su odveli lično na mjesto pada aviona i kad samo otišli na mjesto pada aviona, kad smo poslikali sve, Grujić i ostali onda nisu mogli više tvrditi da avion nije pao. Poslije toga je otišla jedna komisija na lični zahtjev. Tu smo otišli i utvrdilo se da avion postoji, znači mjesto postoji, ostaci aviona postoje, ali nema kostiju, tako da se ni dan-danas ne zna u pravome smislu gdje je taj ostatak koji je pronađen, tih oko šest kila, odmah poslije pada aviona – da li je to u Ukrajini, ili…”, sjeća se Enes.

Odmah poslije rata, kaže, bilo je nemoguće o tome išta znati.

“I prvih pet, šest godina su bila uzaludna bilo kakva raspitivanja. Sve što sam mogao dobiti moglo se samo dobiti preko ljudi, tako da smo mi kao familija uključili, a najviše sam se ja uključio iz razloga što sam kontaktirao te ljude, pilote i druge koji su mi pomagali i koji su me upućivali na one koji su mi mogli dati malo više informacija. Najteže mi je padalo što država nam nije dala potporu jer uvijek je to maltene sputavala – za mene iz nerazumljivih razloga. Najteže ocu i majci, a normalno i nama svima je što mi ni dan-danas stvarno ne znamo gdje da tražimo dalje. Sve što smo mogli učiniti po Bosni i Hrvatskoj smo učinili, ali nam je Ukrajina daleko i tu smo mi nemoćni. I to je međudržavni nivo na koji mi pokušavamo utjecati, ali ja mislim da je to od njih sve slabo – da je ništa“, zaključuje Enes Beganović već 16 godina traži tijelo brata Samira koji je avgusta 1994. godine bio kopilot u ukrajinskom avionu oborenom iznad Plitvičkih jezera.

 Zajedno sa Edvinom Ifticem, kopilotom, Samir je napravio prvi let, na relaciji Dolovi-Zagreb.
“Prvo veče nisu poletjeli jer je bila dojava da bi mogli biti oboreni, a kad su sutradan uvečer opet, uzletivši bez radara, bez veza, isključivo vodjeni frekvencijama Radio Ogulina, pojavili iznad glavnog grada Hrvatske, iz tamošnjeg Centra za izvidjanje su ih pitali:”Ko ste vi?”.

Izvor:facebook/pecigrad


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.