Samrtno srebreničko ljeto

Vođeni idejom da ostaje samo ono što je zapisano, a da se zaboravlja ono što se pamti, prenosimo manji dio, od mnoštva potresnih ispovijesti, kako se Srebrenica nikada više ne bi ponovila, niti zaboravila.

Iz knjige:

SAMRTNO SREBRENIČKO LJETO '95.

(Svjedočanstvo o stradanju Srebrenice i naroda Podrinja)

autor: Udruženje građana Žene Srebrenice Tuzla

 

Predgovor: Potpuna istina o tome šta se dešavalo u Srebrenici i njenoj okolini u ljeto 1995. godine, možda se neće nikada saznati. Međunarodna zajednica, posredstvom UN - trupa na terenu, je svjedok genocida u Srebrenici. Uloga svjedoka u svakom zločinu je da govori istinu. Nažalost, u današnjem svijetu veću moć i ulogu ima laž, nego istina. U nadi da ćemo biti na tragu otkrivanja istine, u ovoj knjizi objavljujemo svjedočenja žena i muškaraca koji su vidjeli najveću evropsku golgotu krajem dvadesetog vijeka i koji su sami u njoj učestvovali. Vođeni idejom da ostaje samo ono što je zapisano, a da se zaboravlja ono što se pamti, prenosimo manji dio, od mnoštva potresnih ispovijesti, kako se Srebrenica nikada više ne bi ponovila, niti zaboravila.

 

Izjava 1

F. S. iz sela Hrnčići (opština Bratunac). Majka troje djece. Devet dana poslije porođaja, kada je dobila kćerku izbjegla je sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom četiri puta je pješice išla u Žepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rođakom dana 11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potočarima.

Napomena: mnogi svjedoci su zaštićeni i ne smiju im se imena objavljivati, jer su i svjedoci na Haškom sudu pri suđenju ratnim zločincima.

"Sa mužem sam se rastala u blizini fabrike "Vezionica" u Srebrenici. Preskočio je preko rijeke i krenuo put šume. Stao je u jednom momentu i kaže mi: "Hajde, sretno!" Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se više nikada nećemo vidjeti. Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata. Žene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plač se čuli na sve strane. Torbe sa krvavim brašnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda oko nas. Ranjenim ženama niko nije htio pomoći. Vojnici UN-a su se smijali našoj muci. Povela sam troje djece, svekrvu i muževog amidžu, koji je bio nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potočara iznad nas su kružili avioni. Granatiranje je u međuvremenu prestalo. Po dolasku u Potočare pokušala sam nepokretnog amidžu uvesti u kamp UN-a, objašnjavajući vojnicima da on ne može da hoda. Njega su primili, a ja sam dobila odgovor: "NO, ti!". Zatim sam se sa svekrvom i djecom uputila do plave fabrike gdje smo pronašli nešto sijena, prostrli ga i tu smo dočekali noć. Te nas noći niko nije dirao. Čulo se granatiranje okolnih muslimanskih sela.

U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je među nas ušao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice trebali da prođu tenkovi. Narod je bio uplašen. Mnoge žene i cure su vrištale. Zatim se pojavio Ratko Mladić okružen vojnicima koji su bili naoružani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa hljebom i počeli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i počelo je otimanje za hljebom. Ratko Mladić je stalno ponavljao - Neće vam niko ništa!

Iz velike grupe ljudi, žena i djece koja se sakupila u Potočarima četnici su počeli izvoditi muškarce. Tjerali su ih prema šumi. Jednog sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, naši muškarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvođeni u šumu. Te noći su se čuli krici i dozivanje. Neko je iz šume dozivao: "Hedibe ili Nedime!" Jedna žena je prepoznala glas što doziva govoreći da je to njen brat. Tražila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata. Ujutru sljedećeg dana po{la sam po vodu. Između izgorjelih kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog čovjeka. Ruke su mu vezane žicom. Bio je sav isječen nožem preko stomaka. Iznad kuće sa pumpom, zajedno sa komšinicom Zilhom, vidjele smo šestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuće izašao četnik i uz psovke nas otjerao. Četnici su razoružali vojnike UN-a, i oni su ostali samo u donjem vešu, dok su četnici obukli njihova odijela, uzeli puške i stavili šljemove na glavu. Kad sam se vraćala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se djeca popela na ogradu i drvo. Četnik im govori: - Silazite odozgo! - i drži nešto sjajno u ruci, kao žica. Nije to bio nož. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skočilo, četnik je onom žicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skočio je i drugi dječkić i njemu isto odsiječe glavu koja se odvoji od trupa. Odsiječe im glave, a djeca nisu imala više od dvanaest godina. Pravila sam se da ništa to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Ušla sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza žutog mosta, vidjela sam dva kamiona sa prikolicama pune leševa prekrivenih ćebadima.

U Kajićima kod Kravice vidjela sam četvero-petero djece sa ruksacima na leđima koji su bili izbačeni iz autobusa i mučki ubijena. Dok smo stajali u Kravici u autobus su utrčali dječak i djevojčica, crveni u licu od šamaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe bilo je najmanje 500 naših ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane "Đugum" bilo je oko 150 muškaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnoštvo četnika. U Tišći je dosta ljudi ležalo po asfaltu bez prstiju na rukama. Četnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da će nas pronaći u Tuzli i opet protjerati. Dječaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.