Sedam dana & ljudi

Povukli su se bageri, policija nije imala srca udarati po prosvjednicima. Gdje li je tada bio neimar „Emir, taj stari nemir...“

Autor: Senad Avdić, 'Slobodna Bosna' 24.06.2012

ČETVRTAK, 14. JUNI

„SDA nam je pakovala razne afere, od državnog udara do 'reketa'“, kaže u intervjuu u Avazu premijer Federacije NERMIN NIKŠIĆ. Niko ništa provincijskom pravniku iz Konjica, Nikšiću,  nije pakovao osim što mu je babo pakovao drvenu građu za pomoć (plaćenu, naravski) „lijevoj ideji“ - SDP-u. „Državni udar“ su Stranka demokratske akcije i njen petparački bilten „Avaz“ pakovala meni, a aferu „reket“ sam ja „napakovao“ liderima SDP-a. Cakum-pakum.

PETAK, 15. JUNI

Presuda masovnim ubicama iz Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, koji su jednog ljetnjeg popodneva 1995. godine na farmi Branjevo „rutinski i profesionalno“ ubili 800 Srebreničana, izgleda na prvi pogled pravedna - 142 godine zatvora za četvoročlanu mostrumsku skupinu (Kos, Goronja, Kojić-Savanović, Golijan) izgleda kao zadovoljenje pravde. Ali, nije: tužitelj DUBRAVKO ČAMPARA je tražio da se taj zločin kvalificira kao genocid, sutkinja Mira Smajlović je to preinačila u „masovni zločin“. Broj godina na koje je neko osuđen u osnovi je nebitan: važna je kvalifikacija djela. Radoslav Brđanin je za zločine u Krajini osuđen na četrdeset godina zatvora, Milan Lukić za pokolje u Višegradu doživotnu kaznu fasovao: to limitira žrtve, ruke im veže, ponovo, da se u Omarskoj i Višegradu poklone žrtvama „genocida“, jer genocida nije, pravomoćno, bilo: bilo je, tu i tamo,  (tek) masovnih zločina.

SUBOTA, 16. JUNI

Građanski protesti koje je šačica ozbiljnih, dobronamjernih, odgovornih Trebinjaca organizirala protiv rušilačkog pohoda EMIRA KUSTURICE  na tamošnje kamene kule, a pogotovo uspjeh koji su postigli, ohrabrujuća je i utješna priča iz ovog velikog hercegovačkog grada. Po mjeri građanske hrabrosti, odvažnosti, ljudskosti vrlo bliska žrtvi Srđana Aleksića. Povukli su se bageri, policija nije imala srca udarati po prosvjednicima. Gdje li je tada bio neimar „Emir, taj stari nemir...“

NEDJELJA, 17. JUNI

Briljantna je, po običaju, u večerašnjoj emisiji Utisak nedjelje na televiziji B92 bila profesorica VESNA PEŠIĆ, koja mjesecima tvrdi da ne vidi neku ozbiljnu razliku između lidera dviju najjačih političkih grupacija u Srbiji, TOMISLAVA NIKOLIĆA i BORISA TADIĆA. U prilog tome svjedoči i zajebancija koja mi je danas stigla iz Srbije. Dešava se radnja na nekom evropskog graničnom prijelazu. „Where do you come from?“, pita carinik Srbijanca. „Serbia“, veli upitani. „Syria“? „No, no, Serbia... Novak \oković, Vlade Divac, Emir Kusturica...“ „Aaa, Serbia.. Tadic, Nikolic, Dacic, Dodik, Jeremic, Seselj..?“ „No, no, from Syria“, priznade Srbijanac skrušeno.

PONEDJELJAK, 18. JUNI

Nezasluženo je, usko sportski promatrano, nogometna selekcija Hrvatske danas okončala svoje predstavljanje na Evropskom nogometnom prvenstvu. Od izbornika Slavena Bilića i njegovih suradnika Aljoše Asanovića i Nikole Jurčevića, preteče moderne atletike Miljenka Raka (godinama nije uspio preskočiti čarobnu crtu od osam metara u skoku udalj), preko „izvršitelja radova na terenu“ Luke Modrića, Marija Mandžukića, Darija Srne,  hrvatski nogometni kolektiv je u svakom smislu bio dojmljiv, pristojan, odgovoran... Evropa je, međutim, odahnula nakon što su se hiljade hrvatskih navijača povukle iz Poljske; s njihovim odlaskom nestali su huliganstvo, barbarizam i , na koncu, rasizam.

„Male grupice huligana bacile su mrlju na hrvatski nogomet i Hrvatsku u cjelini“, govori večeras ganutljivim glasom komentator HRT-a, proslavljeni nogometaš IGOR ŠTIMAC. Teško je objasniti, proniknuti u uzročno-posljedičnu vezu, pupčanu vrpcu između poltike i sporta, a pogotovo je presjeći. Većina nogometnih selekcija po dolasku u Poljsku (Njemačka, Italija...) obišla je i poklonila se žrtvama holokausta u Auschwitzu; samo je nogometni politbiro Hrvatske želio odvesti svoje pretorijance na poklonjenje poljskim žrtvama rusko-komunističkog istrebljenja u Kacinskoj šumi (pa ih u posljednji tren skoro u tajnosti odveo u varšavski geto). Neću da kažem da je to nekog huligana ohrabrilo da italijanskog crnca Balotellija vrijeđa i gađa bananom, ali sasvim sigurno ga nije pokolebalo,  ni obeshrabrilo...      

UTORAK, 19. JUNI

Ne prođe ni mjesec dana a da glavni tužitelj Tribunala u Haagu SERGE BRAMMERTZ ne napravi brzopoteznu, strogu, ali pravednu,  turneju po regiji i snažno upozori lokalne pravosudne institucije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije da moraju biti efikasnije, učinkovitije u procesuiranju ratnih zločina i zločinaca; u protivnom će ih tužitelj Brammertz prokazati, ocrniti u svom redovnom polugodišnjem izvještaju Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.

Ima tu i nekakvih razloga i argumenata.

A ko će, uopće, Vijeću sigurnosti UN-a „ocinkariti“ tužitelja Brammertza i njegov ogromni, bogato honorirani tužiteljsko-istražiteljski aparat koji se danas potpuno raspao pred Tribunalom u Haagu: nisu spremni za početak suđenja Ratku Mladiću, napravili su mali milion proceduralnih, amaterskih grešaka prije početka suđenja Ratku Mladiću, izvođenje dokaza Tužiteljstva  se, umjesto najavljenog 29. maja, najprije pomjerilo na 25. juni, a danas je saopćeno da se odgađa „do daljnjeg“. Amaterizam, diletantizam, činovnička oholost, birokratska bešćutnost, o čemu se tu radi, zapravo?

Da je Mladić prošle godine uhapšen u Han Pijesku, a ne u Vojvodini, pa mu se sudilo na nadležnom sudu u Vlasenici, a ne u Haagu, sudski proces bi već poodmakao, možda bi već i pravomoćna presuda bila na vidiku.

Hapšenje Radovana Karadžića uhvatilo je Tužiteljstvo u Haagu  na spavanju,  Mladićevo hapšenje im je stiglo „iznenada“, Goran Hadžić je legao ko „kec na jedanestku“, a Brammertz kruži po  bijelom svijetu (najčešće vrlo opravdano, ali nevjerodostojno) klevećući lokalne pravosudne institucije za nemar, nerad, neučinkovitost; pri tom jedan radni dan Sergea Brammertza košta Ujedinjene nacije kao mjesec dana rada bilo kojeg tužitelja Tužiteljstva BiH, Srbije ili Hrvatske lokalne državne budžete!   

SRIJEDA, 20. JUNI

ZLATKO LAGUMDŽIJA, ministar vanjskih poslova BiH, preuzeo je dužnost sukcesijskog skrbnika nad umjetninama u bivšim jugoslovenskim konzularno-diplomatskim predstavništvima. U Hrvatskoj je to, samoinicijativno također, radio IVO SANADER: fotografije u hrvatskom tisku iz Sanaderove kuće, svjedoče o njegovom istančanom umjetničkom ukusu. Prije nego što se Lagumdžija upusti u ovaj, bez sumnje odgovoran proces, raspodjele umjetničkog blaga zaostalog iz SFRJ, neka pokuša odgovoriti gdje je nestala genijalna Modiglianijeva slika iz ženevskog stana Adila Zulfikarpašića. „Ova slika vrijedi 10 miliona franaka, ne znam koliko je to u našim parama“, kazao mi je jednom ponosni Adil-beg.


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.