SREBRENICA - Sramna farsa svijeta!

Genocid nad Bošnjacima u sigurnoj zoni Ujedinjenih naroda

Foto: Avaz (Akademik Smail ČEKIĆ)

Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pretežno empirijskih naučnih istraživanja interdisciplinarnog karaktera, nesumnjivo potvrđuju da je, na osnovama srpske i hrvatske nacionalističke ideologije, politike i prakse, u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi Republike Bosne i Hercegovine 1992.-1995. planski, sistematski i organizovano izvršen zločin genocida. Države Srbija i Crna Gora/Savezna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska odredile su historijske i strateške ciljeve: zauzimanje i uništenje države BiH i istrebljenje Bošnjaka.

Strateški ciljevi

S tim u vezi, planirano je i organizovano sistemsko izvršenje svih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a posebno zločina protiv mira i zločina genocida, s ciljem potpunog uništenja Republike Bosne i Hercegovine kao države i genocida nad Bošnjacima, pripadnicima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve.

Jedan od strateških ciljeva srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse je Podrinje, kao cjelovit geopolitički prostor, po kome rijeka Drina predstavlja kičmu spajanja istočnobosanskohercegovačkog teritorija s Republikom Srbijom, što je i jedan od “strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”.

naser-oric-i-filip-morion-ap

Ratna fotografija komandanta UNPROFOR-a generala Filipa Moriona i srebreničkog komandanta i heroja Nasera Orića 

Cijelim tokom rijeke Drine i na cijelom prostoru istočne Bosne, u svim mjestima i gradovima, u kontinuitetu je u periodu 1992.-1995. (iz)vršen genocid. Država Srbija i Crna Gora/Savezna republika Jugoslavija, na temelju političkog projekta - srpskog velikodržavnog projekta “svi Srbi u jednoj državi” – osmislila je, planirala, pripremila, organizovala i izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima.

Raspoloživi podaci i relevantna saznanja nedvosmisleno, pored ostalog, potvrđuju masovnost, brutalnost i barbarizam prema žrtvama genocida - civilima i civilnim stanovništvom, kao i (genocidnu) namjeru, planiranje, pripremanje, organizaciju i sistematičnost u (iz)vršenju zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Država Srbija i Crna Gora/Savezna republika Jugoslavija od aprila 1992. pa do kraja 1995. preduzela je više masovnih i brutalnih ofanziva i na području srednjeg Podrinja. U te ofanzive direktno su bile uključene njene oružane snage, a posebno Užički i Novosadski korpus i druge jedinice Jugoslavenske narodne armije/Vojske Jugoslavije te Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, kao i druge oružane formacije iz Srbije (arkanovci, šešeljevci...), uključujući i srpske kolaboracioniste i petokolonaše iz Bosne i Hercegovine.

U tim ofanzivama agresor je zauzeo Podrinje i izvršio genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima. Značajan broj Bošnjaka održao se u nekoliko enklava (Srebrenica, Žepa, Goražde te trougao Cerska - Kamenica - Konjević-Polje), koje su 1993. i 1995., za razliku od Goražda, sigurne zone Ujedinjenih nacija, okupirane i u kojima je izvršen genocid.

Javno obećanje

Komandant UNPROFOR-a general Filip Morion (Philippe Morillon) sredinom marta 1993., u vrijeme i nakon genocida u Cerskoj, Konjević-Polju i Kamenici, koji je (genocid) uporno negirao, stigao je u Srebrenicu, gdje se uvjerio u užasne uvjete života i javno dao obećanje da će stanovništvo biti pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

I pored toga, agresorska ofanziva na Srebrenicu i njeno šire područje je nastavljena, pri čemu su izvršeni brojni zločini nad civilima i civilnim stanovništvom. Mjesec dana kasnije, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija proglasilo je područje Srebrenice sigurnom zonom Ujedinjenih nacija, koja “mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina”, što je, pored ostalog, podrazumijevalo “obavezu vojnog angažovanja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone”.

Nažalost, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali, suprotno odluci Vijeća sigurnosti, odnosno Rezoluciji 819 (1993), komandantu UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini dostavio je Direktivu po kojoj odluka Vijeća sigurnosti nije podrazumijevala “obavezu vojnog angažovanja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone” Ujedinjenih nacija, što je zloupotreba funkcije generalnog sekretara, njegovih ovlaštenja - obaveza, prava i dužnosti. Time su uloga UNPROFOR-a i njegovi zadaci značajno i bitno reducirani na pružanje humanitarne pomoći žrtvama, uz pristanak i saglasnost agresora i zločinaca.

Komandant UNPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 (1993) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, proglasio je potpunu demilitarizaciju grada, odnosno sporazum o kapitulaciji, kojim je zahtijevao potpuno razoružavanje Bošnjaka.

filip-morion-u-potocarima-2010-istjerale-ga-majke-srebrenice1

Morion u Potočarima 2010. godine, kada su ga majke Srebrenice istjerale iz Memorijalnog centra

I pored toga što su Srebrenica i njena okolica proglašene sigurnom zonom Ujedinjenih nacija, sve vrijeme do njenog zauzimanja u julu 1995. protiv potpuno izolovanog bošnjačkog stanovništva u kontinuitetu su vođeni akti genocidnog uništenja. Srpski agresor je Bošnjacima u kontinuitetu “zagorčavao život” i stalno brutalno kršio status sigurne zone Ujedinjenih nacija, ispaljujući granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni, a civilni objekti razoreni. Srebrenica je postala koncentracioni logor, koncentracioni logor Ujedinjenih nacija, u kome je zločin genocida vršen u kontinuitetu, i to javno - pred očima cjelokupne međunarodne zajednice.

Početkom jula 1995. srpski agresor je, u skladu sa “strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, preduzeo neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice. Nažalost, zauzimanje sigurnih zona Ujedinjenih nacija u istočnoj Bosni je krajem maja 1995. dogovoreno između Sjedinjenih Američkih Država i Slobodana Miloševića. Taj projekt je bio u funkciji postizanja političkog dogovora - mirovnog sporazuma o podjeli Republike Bosne i Hercegovine, čime su sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica, Žepa i Goražde žrtvovane, kako bi se realizovali “srpski strateški ciljevi”, odnosno legalizovao zločin genocida.

U tom kontekstu treba posmatrati i tajni dogovor između Ujedinjenih nacija i oficira Vojske Jugoslavije o neupotrebi zračnih udara protiv srpskog agresora, čime su sigurne zone Ujedinjenih nacija prepuštene agresoru, a civili i civilno stanovništvo sigurne zone Ujedinjenih nacija dovedeni u bezizlaznu situaciju, što je kod svjetskih političkih moćnika olakšalo planiranu podjelu Republike Bosne i Hercegovine.
      
Oficiri Vojske Jugoslavije rukovodili su i komandovali operacijom planiranja, organizovanja, zauzimanja i okupacije sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice. Odlukom o napadu, zauzimanju i okupaciji navedene sigurne zone Ujedinjenih nacija koordinirao je načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić i Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije. Očigledno je, u skladu sa srpskim velikodržavnim projektom osvajačkog i genocidnog karaktera i mirovnim planovima tzv. međunarodne zajednice o legalizaciji agresije i genocida, riječ o žrtvovanju sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice.

Početkom jula 1995. Komanda Drinskog korpusa preduzela je najneposrednije pripreme za vojnu operaciju protiv sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, kojima je u formalnom, normativno-pravnom smislu prikrila stratešku ulogu Vojske Jugoslavije u tom zločinu, odnosno države Savezne Republike Jugoslavije, kao što je to činila u svim dotadašnjim operacijama protiv Republike Bosne i Hercegovine.

Krivaja 95

Krajnji cilj Operacije “Krivaja 95” bio je da se zauzme sigurna zona Ujedinjenih nacija Srebrenica i eliminiše „zajednica bosanskih muslimana koji su živjeli na tom području”. Riječ je o jedinstvenoj operaciji koja je „izvršena s namjerom da se uništi stanovništvo bosanskih muslimana Srebrenice”, odnosno sigurne zone Ujedinjenih nacija, što potvrđuju brojni akti genocida koje su izvršile srpske snage, a koji su (actus reus) predstavljali “dio jednog jedinstvenog plana da se izvrši genocid nad bosanskim muslimanima u Srebrenici, što se vidi i u dokumentu „Operacija Krivaja 95““.

gali-butros-portret

Butros Gali: Postupio suprotno odluci Vijeća sigurnosti UN-a 

Srpska oružana ofanziva osvajačkog i genocidnog karaktera na sigurnu zonu Ujedinjenih nacija započela je 6. jula 1995. Srpske snage su do večeri 9. jula prodrle četiri kilometra u dubinu sigurne zone, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice. Radovan Karadžić istoga je dana (u ranim večernjim satima) ponovio i potvrdio genocidnu namjeru i genocidni plan o istrebljenju Bošnjaka.

U tom napadu na sigurnu zonu Ujedinjenih nacija srpske snage su namjerno granatirale kuće, stanove, bolnicu i druge civilne objekte. Gradsko područje posebno je granatirano, od čega su ubijeni i ranjeni mnogi civili.

Holandski bataljon UNPROFOR-a nije ni pokušao zaustaviti agresorski napad na sigurnu zonu Ujedinjenih nacija Srebrenicu. On je uporno odbijao da reaguje na agresorski napad. On nikada nije uzvratio na srpske snage koje su napadale sigurnu zonu (nije upotrijebio oružje). Drugim riječima, bio je izuzetno pasivan za vrijeme napada na sigurnu zonu Ujedinjenih nacija (od 6. do 11. jula).

ratko-mladic-tom-karemans-nazdravljaju-srebrenica

Ratna fotografija: Čuvena zdravica Toma Karemansa i Ratka Mladića

Potpukovnik Karemans (Karremans), u skladu s dobijenim instrukcijama, izbjegavao je“rizik sukoba sa Srbima” i “bezbjednost njegovog osoblja je bila važnija od provođenja mandata”. Holandski bataljon nije uzvraćao vatrom i u situaciji kada su osmatračka mjesta i njegove trupe bile izložene direktnom napadu. Vojnici Ujedinjenih nacija ni u svojoj samoodbrani nisu ispalili nijedan metak, a kamoli u cilju zaustavljanja srpskog agresora. Nepredavanje (povrat) oružja Bošnjacima, oduzetog demilitarizacijom, UNPROFOR je objašnjavao da je njihova dužnost da brane sigurnu zonu Ujedinjenih nacija, a ne Armije Republike Bosne i Hercegovine.

karemans-tom-portret-bivsi-komadant-holandskog-bataljona-u-srebrenici

Karemans: Izbjegavao “rizik sukoba sa Srbima” 

Takva je konstatacija, nažalost, apsurdna, jer je bilo očigledno da snage Ujedinjenih nacija nisu imale namjeru da brane svoju teritoriju - sigurnu zonu Ujedinjenih nacija. Holandski bataljon nije opalio nijedan metak da spriječi ulazak srpskih snaga u grad Srebrenicu i svoju bazu u njemu, niti je zaštitio civile i civilno stanovništvo koji su zatražili zaklon u bazi Ujedinjenih nacija u Potočarima. On nije pustio sve civile da uđu u bazu Ujedinjenih nacija, koja je bila dovoljno prostrana da primi sve civile i civilno stanovništvo.

Branioci povučeni

I pored kontinuiranog napada na sigurnu zonu Ujedinjenih nacija te civile i civilno stanovništvo i civilne objekte, kao i (napada) na UNPROFOR, odnosno holandski bataljon, Ujedinjene nacije nisu odobravale i odobrile upotrebu zračne sile. Komandant holandskog bataljona nije prihvatio učešće Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice. On je sputavao borbenu gotovost Bošnjaka. Odbio je da vrati oružje Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Oficiri holandskog bataljona u noći 10/11. jula 1995. bošnjačko civilno i vojno rukovodstvo lažno su uvjeravali i, nažalost, uvjerili u djelovanje NATO aviona ujutro 11. jula, tražeći da se branioci Armije Republike Bosne i Hercegovine povuku s odbrambenih položaja. Prevareni njihovim (samouvjerenim) obećanjem zračnih udara širokih razmjera, obustavljen je planirani kontranapad u ranim jutarnjim satima i branioci su se povukli s položaja na ulazu u grad, čime je svjesno onemogućena odbrana sigurne zone Ujedinjenih nacija i civila i civilnog stanovništva, što je bilo tragično za odbranu sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice.

Srpske snage su 11. jula 1995., nakon odsustva zračnih udara NATO snaga i prekida farse oko njihove (ne)upotrebe, zauzele sigurnu zonu Ujedinjenih nacija Srebrenicu. Neposredno uoči i nakon njenog zauzimanja civili i civilno stanovništvo su u panici i općem haosu bježali prema Potočarima, tražeći zaštitu i spas od Ujedinjenih nacija. Nažalost, ni u Potočarima - u bazi Ujedinjenih nacija - za njih nije bilo spasa.

(Tekst je zasnovan na relevantnim, valjanim i pouzdanim izvorima saznanja, rezultatima naučnih i stručnih istraživanja, uključujući i vlastita naučna istraživanja autora, kao i rezultate istraživanja Vlade Republike Srpske)

Samoodbrana UNPROFOR-a

Polazeći od bitnih stanovišta političkog i vojnog rukovodstva Ujedinjenih nacija te Sekretarijata Ujedinjenih nacija, o ulozi UNPROFOR-a u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini, Gali-Akaši i Žanvije-Smit (Janvier-Smith), posebno prva trojica, bitno su reducirali mandat UNPROFOR-a i njegovu ulogu i zadatke u Republici Bosni i Hercegovini, posebno o upotrebi zračnih snaga u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija - teritorije i civilnog stanovništva na toj teritoriji, svodeći ga isključivo na vlastitu samoodbranu (samoodbranu UNPROFOR-a), samo radi očuvanja mira i omogućavanja nastavka tzv. mirovnih pregovora.

jasusi-akasi

Jasuši Akaši: Odgovornost zbog nezaustavljanja srpskog agresora 

To je bio očigledan i tipičan primjer zavjere u odgovornom provođenju rezolucija Ujedinjenih nacija i žrtvovanja sigurnih zona UN-a, odnosno žrtvovanja civilnog stanovništva u njima, što je omogućilo najneposrednije (mirne i sigurne) pripreme, organizovanje i izvršenje genocida u sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. Istovremeno, to je u direktnoj konfrontaciji i protivrječnosti s temeljnim odredbama dokumenata međunarodnog prava, posebno Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948) i Ženevskim konvencijama (1949) i Dodatnim protokolima (1977).
      
Nažalost, u aparatu Ujedinjenih nacija i među (državama) zapadnim saveznicama, zaista, nije bilo političke i druge volje da se zaustavi srpski agresor i spriječi genocid, pri čemu posebno nije bilo političke volje da se upotrijebi odlučna zračna sila u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija i zaštiti civila i civilnog stanovništva. To potvrđuju brojne činjenice, a posebno one u vezi sa zahtjevima za zračnu podršku u vrijeme napada i zauzimanja Srebrenice i genocida nad Bošnjacima, među kojima navodimo bitne:
      
 - najviše civilno i vojno rukovodstvo Ujedinjenih nacija, uključujući posebno Akašija i generala Žanvijea, te druge komandante Ujedinjenih nacija na terenu, bilo je, u skladu sa svojim prosrpskim raspoloženjem i postignutim sporazumima i dogovorima, u stalnom kontaktu sa Slobodanom Miloševićem i njegovim generalima na terenu, vodeći u kontinuitetu razgovore i sklapajući tajne dogovore s ideolozima, planerima, organizatorima, nosiocima i izvršiocima srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse, osvajačkog i genocidnog karaktera. U tim kontaktima i permanentnoj komunikaciji konstantno je bio prisutan pomirljiv i inferioran stav vojnog i civilnog rukovodstva Ujedinjenih nacija prema srpskom agresoru. Milošević i general Vojske Jugoslavije Mladić bili su gospodari situacije i diktirali su uslove Akašiju i Žanvijeu. Dogovori između Žanvijea i Akašija (odnosno Galija) na jednoj, i Mladića i Karadžića (odnosno Miloševića) na drugoj strani, te Holbruka (Holbrooke) (odnosno Sjedinjenih Američkih Država) i Miloševića (odnosno Republike Srbije, tj. Savezne republike Jugoslavije), doveli su do žrtvovanja sigurne zone Ujedinjenih nacija - Srebrenice. “Prijetnju” agresorskog generala Vojske Jugoslavije Mladića vojnicima Ujedinjenih nacija na terenu najviše vojno i civilno rukovodstvo Ujedinjenih nacija, kao i vlada Kraljevine Holandije, dočekali su s olakšanjem;

- brojne jalove i duge debate u Ujedinjenim nacijama i međunarodnoj zajednici o upotrebi, bolje rečeno neupotrebi, zračne sile, pri čemu su, između ostalog, nuđena različita “objašnjenja”, tendenciozno netačna o (ratnim) ciljevima agresorskih oružanih akcija u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici;

- pogrešne, odnosno svjesne i namjerno pogrešne, procjene komandanata Ujedinjenih nacija na terenu o srpskim napadima na sigurnu zonu Ujedinjenih nacija Srebrenicu;

- malodušnost, omalovažavanje i “konfuzija” u vezi sa zahtjevima za blisku zračnu podršku;

- briga jedino za sigurnost snaga Ujedinjenih nacija, a ne i za goloruke, nezaštićene i bespomoćne civile i civilno stanovništvo, itd.;

- Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile zračnu podršku u odbrani svoje (vlastite) teritorije (sigurne zone Ujedinjenih nacija), niti u zaštiti i spašavanju civila i civilnog stanovništva na toj teritoriji, za što snose punu odgovornost, jer nisu zaustavile ostvarivanje osvajačkih (ratnih) srpskih ciljeva ni spriječile zločin genocida, postupajući suprotno Povelji Ujedinjenih nacija i Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Nezamislivo divljaštvo: Djed natjeran da pojede džigericu svog unuka

Srpski agresor (Savezna republika Jugoslavija - Srbija i Crna Gora), uz učešće svojih (srpskih) kolaboracionista i petokolonaša iz Republike Bosne i Hercegovine, u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje, jula 1995., u toku jedne sedmice je na hiljade zarobljenih Bošnjaka likvidirao i zatrpao u masovne grobnice; na stotine živih je zakopao; muškarce, žene i dječake je sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; prisilno premjestio oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog pakla. O tim “scenama nezamislivog divljaštva” postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice - primarne, sekundarne i tercijarne. To su, prema ICTY-u, „zaista scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije“.

izbjeglica-ferida-osmanovic-iz-srebrenice-pronadjena-objesena-u-sumi-izvan-baze-un-a-juli-95

Ferida Osmanovic iz Srebrenice pronađena obješena u šumi izvan baze UN-a

Genocid nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995,, po svojim je razmjerama tipičan primjer zločina uništavanja Republike Bosne i Hercegovine i istrebljenja Bošnjaka. U sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje, odnosno u srednjem Podrinju, i jula 1995. posebno je izražen karakter oružanog sukoba i priroda zločina u Republici Bosni i Hercegovini. Agresija (međunarodni oružani sukob) bila je perfidna i otvorena, brutalna - osvajačkog i genocidnog karaktera. Na tom području tada je ponovo javno, uz prisustvo i saučesništvo vojnika Ujedinjenih nacija (Holandski bataljon), izvršen genocid nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon zauzimanja sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, 11. jula 1995., oružane snage Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), uz učešće svojih (srpskih) kolaboracionističkih oružanih formacija iz Republike Bosne i Hercegovine, izvršile su genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine, zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti kao takve i otimanja njihovog životnog prostora.

Pored masovnih i pojedinačnih likvidacija, žrtvama genocida nanesene su trajno teške tjelesne i psihičke povrede i boli; prisilno je protjerano - premješteno oko 30.000 civila - žena, djece i staraca, sračunato na to da dovede do fizičkog ili biološkog uništenja Bošnjaka, nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve; namjerno su nametnuti teški egzistencijalni uslovi života; izvršeni su zločini silovanja; nasilno su razdvajane porodice; namjerno su opljačkani, uništeni i spaljeni bošnjački civilni objekti, posebno vjerski, itd.

Tri generacije muškaraca istrijebljene

Genocidna (vojna) Operacija “Krivaja 95” sastojala se od četiri faze: zauzimanje i okupacija sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice; zločini u Potočarima i prisilno premještanje žena, djece i staraca; zarobljavanje, zatvaranje i likvidacija muškaraca i dječaka i prikrivanje zločina genocida.

U bezočnoj operaciji ubijanja, uglavnom za četiri dana, s namjerom, organizovano i prema tačno utvrđenom planu i obrascu, na stravičan način, likvidirano je više od 8.000 Bošnjaka Republike Bosne i Hercegovine, među kojima više od 800 djece, što je motivisano njihovom nacionalnom, etničkom i vjerskom pripadnošću kao takvom te osvajanjem njihovog životnog prostora, koji je u srpskim velikodržavnim planovima označen od strateške važnosti. Tri generacije muškaraca su istrijebljene, čime je izvršena radikalna destrukcija bošnjačke nacionalne, etničke i vjerske zajednice. Riječ je o zločinu genocida, svjesnom, namjernom i ciljno svrsishodnom istrebljenju civila i civilnog stanovništva u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Masovne i primarne grobnice

Jula 1995. Bošnjaci Republike Bosne i Hercegovine s područja sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice ubijani su na raznim mjestima - na teritoriji 14 općina Republike Bosne i Hercegovine: Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Šekovići, Kalesija, Živinice, Kladanj, Olovo, Bijeljina, Han-Pijesak, Rogatica, Višegrad i Trnovo. Žrtve genocida na mjestu/mjestima likvidacija, bez ikakvog pijeteta i, uglavnom, uz korištenje teške mehanizacije, zatrpavane su u masovnim grobnicama ili su (s mjesta likvidacija) odvožene na druge lokacije i zakopavane u primarnim masovnim grobnicama, iz kojih su kasnije, ponovo uz upotrebu teške mehanizacije, raskomadani dijelovi njihovih tijela iskopavani i odvoženi na druge lokacije i zatrpavani u sekundarnim masovnim grobnicama.

srebrenica-masovna-grobnica3

Masovnost (obim i obuhvat) zločina genocida potvrđuje i činjenica da su jula 1995. na području navedenih općina, s namjerom i na genocidnoj osnovi, ubijani Bošnjaci porijeklom iz 12 općina Republike Bosne i Hercegovine: Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Bijeljina, Sokolac, Kalesija, Banovići, Han-Pijesak, Šekovići, Rogatica i Višegrad.

Glavni uzrok smrti žrtava genocida ekshumiranih u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje jesu strijelne rane - rane iz vatrenog oružja. U većini grobnica, posebno primarnih, nađeni su ostaci ligatura i poveza za oči, što, između ostalog, pokazuje i potvrđuje da žrtve genocida nisu ubijene u borbi te se ne radi o borcima. Čahure su nađene ispod i oko leševa koji su bili u položaju koji je ukazivao na to da su strijeljani iz najneposrednije blizine. Očigledno je riječ o civilima i civilnom stanovništvu, žrtvama genocida.

Namjerno, sistematično i plansko ubijanje

Okupacija sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice; zločini u Potočarima i prisilno premještanje žena, djece i staraca; zarobljavanje, zatvaranje i likvidacija Bošnjaka te prikrivanje zločina jesu genocidni akti unaprijed isplanirani, dobro osmišljeni, efikasno organizovani i širokog obima, naređeni s nadležnih političkih i vojnih mjesta te izvršeni planski, sistematski i organizovano, što potvrđuju sva dosadašnja naučna i druga istraživanja i rezultati tih istraživanja, kao i međunarodni (ICTY i Međunarodni sud pravde u Hagu) i nacionalni krivični sudovi (Sud Bosne i Hercegovine) te rezultati istraživanja Vlade Republike Srpske. Broj, struktura i specijalnosti snaga angažovanih u zauzimanju i okupaciji sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice i zločinu genocida, oprema i objekti korišteni za ubijanje, standardizovani šifrovani jezik korišten od agresorskih jedinica u prenošenju informacija o masovnim ubistvima, obim likvidacija, specifične metode ubijanja koje su primjenjivane, potvrđuju elemente genocida (mens rea i actus reus). Radi istrebljenja Bošnjaka Republike Bosne i Hercegovine, srpske snage su u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje s namjerom izvršile genocid. One su od svih muškaraca i dječaka koje su zarobile i zatvorile, a prije njihove likvidacije, oduzele njihove lične stvari i lična dokumenta, i namjerno, sistematično i planski ih ubijali isključivo zbog njihovog identiteta - nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti kao takve.

Ubijanje muškaraca i dječaka i prisilno premještanje žena, djece i staraca imalo je za cilj fizički nestanak Bošnjaka Republike Bosne i Hercegovine. Sistematsko, smišljeno i plansko namjerno pljačkanje i razaranje stambenih, historijskih, kulturnih i vjerskih objekata, posebno džamija i domova, također je očigledan dokaz namjere da se Bošnjaci, nacionalna, etnička i vjerska grupa kao takva, fizički unište.

Politički i vojni nosilac agresije i genocida

Broj ubijenih i likvidacije u najkraćem vremenu, brzo formiranja masovnih (primarnih) grobnica, brzina zakopavanja u masovne grobnice i dislociranje posmrtnih ostataka iz primarnih u sekundarne i/ili tercijarne masovne grobnice, ukazuju na to da je u planiranju, pripremi, izvršenju i prikrivanju genocida učestvovao u punom kapacitetu politički, upravni, vojni i policijski potencijal srpskih snaga, kao i veliki broj organizovanih i discipliniranih izvršilaca. Tako je, prema istraživanjima Vlade Republike Srpske, u genocidu nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje, jula 1995., učestvovalo (po raznim osnovama i na različite načine) više od 25.000 aktera.

Ideološki, politički i vojni nosilac agresije i genocida bila je država Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), a glavni izvršioci Vojska (Savezne republike) Jugoslavije, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, kolaboracionističke formacije velikosrpskog agresora u Republici Bosni i Hercegovini (“Vojska Republike Srpske”, “Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske” i drugi organi izvršne vlasti i uprave paradržavne tvorevine Republike Srpske), zatim plaćenici iz Grčke i dr.

Prikrivanje leševa

Izvršioci zločina preduzeli su sve mjere, uključujući sistematsko prekopavanje, premještanje i ponovno zatrpavanje leševa žrtava, kako bi prikrili genocid i onemogućili provođenje pravde, čime je nad likvidiranim žrtvama ponovo izvršen još jedan sistematski oblik zločina, do sada na takav način nepoznat u ljudskoj i društvenoj historiji. Time je političko i vojno rukovodstvo paradržavne i kolaboracionističke tvorevine Republike Srpske, a posebno Srpska demokratska stranka, “Vojska Republike Srpske” i Ministarstvo unutrašnjih poslova “Republike Srpske” te “Vlada Republike Srpske”, naknadno učinilo sve - određene mjere, radnje i postupke da prikrije svoju ulogu u genocidu nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995. To govori i o tome kako su njegovi počinioci bili svjesni zločinačkog karaktera svojih postupaka i otklanja svaku sumnju u njihovu subjektivnu krivicu, odnosno u postojanje čvrste namjere kod izvršenja ovog najtežeg oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

srebrenica-masovna-grobnica1

Prikrivanje leševa žrtava genocida iz masovnih grobnica izvršeno je tako što su masovne grobnice otkopavane, a osakaćena tijela (ljudski ostaci) premještana na skrovitija i teško pristupačna mjesta i ponovo ukopavana/zatrpavana u druge (sekundarne ili tercijarne) masovne grobnice, čime je otežano i/ili onemogućeno njihovo otkrivanje, a time i utvrđivanje identiteta žrtava genocida i obezbjeđivanje dokaza o zločinu genocida, također su valjan, pouzdan i značajan pokazatelj genocida i očigledan indikator namjere izvršilaca (zločina) o istrebljenju Bošnjaka Republike Bosne i Hercegovine, nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve.

Izvršioci zločina su raskomadana tijela žrtava genocida po nekoliko puta premještali s jednog na drugo mjesto i time žrtve ponovo masakrirali. To je, između ostalog, dodatno otežavalo identifikaciju žrtava genocida i nanosilo bol i tugu preživjelim (žrtvama) članovima porodica. Na monstruoznost zločina posebno ukazuje činjenica da su tijela pojedinih žrtava genocida pronalažena u tri, pa i u četiri različite masovne grobnice sekundarnog tipa, međusobno udaljene desetinama kilometara jedne od druge.

Masovne grobnice žrtava genocida u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje, jula 1995., očigledni su dokazi s namjerom planiranog i organizovanog sistema zločina, koji je rezultirao genocidom - najtežim oblikom zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Istovremeno, one su i jedan od načina prikrivanja i uništavanja tragova zločina.

Zločini bili poznati velikom broju ljudi i uporno prikrivani

U sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje, jula 1995., počinjen je masovni zločin nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine islamske vjere. Taj je zločin djelo genocida nad muslimanima. Širina područja, dimenzije i obim izvršenog zločina, brzina likvidacije više hiljada ljudi, veličina područja na kojem su zakopavani leševi i višestruko premještanje posmrtnih ostataka ubijenih te broj ljudi koji je nužno učestvovao u izvršenju i prikrivanju dokaza o genocidu, apsolutno pokazuje da su zločini bili poznati velikom broju ljudi i da su uporno prikrivani.

Nažalost, nedostatak političke volje bio je presudan faktor da se u zaštiti (života) civila i civilnog stanovništva i sprečavanju najtežeg oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava postupi odlučno i onako kako to nalažu Povelja Ujedinjenih nacija i Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, duh i korpus međunarodnog prava.

Zločinačka pasivnost

Genocid nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenice i oko nje, odnosno u srednjem Podrinju, jula 1995., izvršen je pred očima svjetske javnosti i uz nesumnjivu asistenciju i zločinačku pasivnost Ujedinjenih nacija i njihovih mirovnih snaga, koje su bile dužne zaštititi stanovništvo te zone, dio je neposrednih priprema Dejtona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin, radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa - Podrinja. Taj zločin genocida samo je vrh ledenog brijega zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava (iz)vršenih u kontinuitetu četiri godine na gotovo tri četvrtine državne teritorije Republike Bosne i Hercegovine - u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi.

Karadžić: “Miroslave, to sve treba pobiti... Sve što stignete”

Radovan Karadžić 9. jula (u ranim večernjim satima), nakon što je završio razgovor o “dešavanjima” u Srebrenici s Momčilom Krajišnikom i Jovicom Stanišićem (iz Državne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije), obznanio je velikosrpske genocidne namjere o istrebljenju Bošnjaka.

karadzic

U razgovoru s Miroslavom Deronjićem i na pitanje: “Šta vi, Miroslave, mislite uraditi s tim stanovništvom dole?”, tj. u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, Karadžić je, pošto je Deronjić odgovorio da ni u snu ne može pretpostaviti “razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu”, rekao: “Miroslave, to sve treba pobiti... Sve što stignete.”

 

Autor: Akademik Smail ČEKIĆ - See more at: www.avaz.ba/clanak/186432/srebrenica-sramna-farsa-svijeta


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.