SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRZAVA 1180.-1463.

Pripremio: Prof. Hamdo Camo

POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -

2 SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRZAVA 1180.-1463.

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka cesto je zbrkana i dovodi covjeka u nedoumicu. Ipak, isticu se trojica mocnih vladara:

Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),
Ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) i
Kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391).

Pod drugim od ove trojice Bosna se prosirila i na knezevinu Hum (Hercegovinu), a pod trecim se prosirila jos dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju.

To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moci i nezavisnosti. U razlicnim razdobljima izmedju vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo sluzbeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast medju lokalnim plemickim porodicama. Iako je drustveni i politicki sistem u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije rijec o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemicki posjedi pripali kruni kad plemici ne bi izvrsili svoju vojnu duznost: plemici su bili samostalni zemljoposjednici i cesto su sa svojih pozicija teritorijalne moci diktirali ko ce naslijediti bosansku krunu.1 Tu leze korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku.

Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na pocetku 14. stoljeca Srpska je Kraljevina takodje prerasla u mocnu drzavu u vojnom smislu; ipak, zacudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokusali osvojiti Bosnu.2 Ugarski kraljevi imali su pak vise puta priliku ustanoviti kako je tesko domoci se Bosne zbog nepristupacnosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlusnosti zemljoposjednicke vlastele.

Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj znacajki njezine srednjovjekovne historije: sizmaticnoj Crkvi bosanskoj. Cini se da se ta crkva otcijepila od Katolicke crkve u trinaestom stoljecu, i da je bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokusali obnoviti vlast Rimske crkve u cetrdesetim godinama 14. stoljeca. Otada se Crkva bosanska oko jednog stoljeca natjecala s Rimokatolickom crkvom dok joj svecenici nisu, uoci turske najezde, bili protjerani ili silom preobraceni na katolicanstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuzivali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualisticku ili manihejsku. Zbog tih optuzbi, Crkva bosanska obicno se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske manihejske sekte, bogumila iz Bugarske.

Medjutim, savremena nauka iznijela je ozbiljne zamjerke na racun te tradicionalne teorije. Ali ta je tema toliko slozena da cemo se njome posebno pozabaviti u sljedecem poglavlju. Kulin ban stekao je legendarni status u bosanskoj historije. "Cak i dan-danas", pisao je historicar William Miller 1921. godine "narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a 'pricati o Kulinu banu' omiljena je uzrecica o nekome ko govori o dalekoj proslosti, kad su sljive u Bosni vjecito stenjale pod teretom plodova a zuta zitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama."3 Dvadeset cetiri godine mira zacijelo je bilo dobro dosla promjena za obicnog Bosnjaka u ono doba. Sacuvani djelici svjedocanstava govore o tome kako se Kulin posebno trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: sklopio je trgovacki ugovor s Dubrovnikom 1189.(4) godine i poticao dubrovacke trgovce da eksploatisu bogate bosanske rudnike.

Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za zenu, i sa srpskim velikim zupanom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem dinastije Nemanjica, koja ce od Srbije napraviti velesilu u sljedeca dva stoljeca. Ali odnosi sa druge dvije drzave nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je jos drzala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom, i sa Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: danasnja Crna Gora), koja se udruzila s Ugarskom iz taktickih politickih razloga.

Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila katolicka zemlja i podlozna vlasti nadbiskupa dubrovackog.

Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo mijesala u poslove Katolicke crkve u Bosni: njoj je bilo u biti dopusteno da sama imenuje svoga biskupa (cija se dijeceza protezala na sjever, cak i na hrvatsko-ugarske zemlje).

Ugarska je zeljela uspostaviti strozi nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu na pocetku devedesetih godina 12. stoljeca zauzimala da bosanska biskupija potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu.

Tada je vladar Zete, kojem je bilo stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, poceo obasipati papu poslanicama u kojima se tuzio da su Kulin ban, njegova zena i na tisuce njihovih podanika postali heretici.5 Mozda su te prituzbe bile i nacin da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi nesto od bosanskog teritorija.

Medjutim, Kulin ban je na kraju neutralisao krizu, tako sto je sazvao skup poglavara Katolicke crkve u Bosni (takozvani skup na Bilinom polju) 1203. godine, na kojemu je javno zigosan niz pogresaka. Cini se da su se te pogreske vise odnosile na nemar u vrsenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna zigose optuzbama zbog hereze.6 Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio da je dobar katolik, umro je sljedece godine.

U iducih pola stoljeca Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga mocnog susjeda Ugarske. Madjari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom.

Pape su u tridesetim godinama 13. stoljeca neprekidno upucivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj dijecezi.7 To je djelomice bila i reakcija na neobicno nisku razinu bosanskog klera: u jednom papinskom pismu iz 1232. godine receno je za katolickog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje cak ni obred krstenja, i da je, sto nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A mozda se iza svega toga krila i zabrinutost koju su vjesto poticali ugarski vladari, koji su trazili vjersko opravdanje za upad u Bosnu.

Do upada je i doslo potkraj tridesetih godina 13. stoljeca; do 1238. godine Madjari su osvojili juzni i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red.

Bosanski ban Ninoslav zadrzao je ipak nesto teritorija; pa kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni. Mongoli su hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljacke i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve do Dalmacije. Medjutim, kad su doznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne Gore) i Srbije. Na taj su nacin zaobisli Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve stete.

U drugoj polovici 13. stoljeca cini se da je Bosna bila prilicno izdvojena od ostalih. Ugarska je 1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Madjarskoj; Medjutim, glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji koja je bila pod ugarskom vlascu), pa je ukinuta gotovo svaka mogucnost bilo koje crkvene vlasti da utjece na Katolicku crkvu u samoj Bosni.9

Ugarska je jos jedanput pokusala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali cini se da je otada pa sve do kraja stoljeca ostavila na miru prvobitnu banovinu Bosnu - nasljednicu drzave Kulina bana.10 Medjutim, nekoliko sjevernih dijelova danasnje Bosne, recimo Soli, ili podrucje rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je clanovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistocni dio tih krajeva zdruzen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Macva."

Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedecu vladarsku porodicu u Bosni.

Stjepan Kotromanic naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeca kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i ozenio se kcerkom vladara Macve. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, cije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemickom porodicom, Subicima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Cini se da su Subici vladali starom banovinom Bosnom za veceg dijela prvih dvaju desetljeca 14. stoljeca i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromanicem.12 Ali negdje na pocetku dvadesetih godina Kotromanic je slavio pobjedu: Subic je bio bosanski ban jos 1318. godine, ali je Kotromanic 1322. dosao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, poceo je prosirivati bosansku drzavu pripojivsi staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podrucja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubuduce ce ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale izmedju Dubrovnika i Splita.

Godine 1326. anektirao je veci dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine politicku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilicno samostalan pod vlascu lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je stanovnistvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.13

Kotromanic je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku srecu sto je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dusana Silnog, bila zaokupljena planovima da prosiri vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grcku.

Kotromanic je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro saradjivao s ugarskim kraljem saljuci mu bosanske jedinice u pomoc u njegovim pohodima protiv neposlusnih plemica u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanic prihvacao i podupirao opstojnost sizmaticke Crkve bosanske (sto je bila cinjenica, premda je sam vjerojatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri.

Godine 1340., da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se vec bili udomacili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlucno pokusavali prodrijeti u Bosnu.14

Cini se da je i negdje prije 1347. godine sam Kotromanic presao na katolicku vjeru: u aprilu te godine licno je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veci broj skolovanih svecenika koji ce biti "vicni u poucavanju vjere i koji ce znati narodni govor".15 Svi kasniji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit ce takodjer katolici.16

Franjevci su uskoro osnovali "Bosansku vikariju", administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo vece podrucje jugoistacne Evrope i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevackim spisima moglo odnositi, tako reci, na bezbroj grijeha.)

Godine 1385. Vikarija je obuhvacala 35 franjevackih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega cetiri: u Visokom, Lasvi, Sutjesci i Olovu.

Do godine 1463. podici ce se jos 12 samostana u granicama bosanske drzave. Medjutim, nijedan samostan nije smio imati vise od 12 fratara, a prosjecno su u svakom samostanu zapravo bila svega cetvorica. A kako su prva tri od cetiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u sredisnjem dijelu Bosne, franjevacka teznja da ponovo zadobiju duse za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u vecem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.17

Crkvi bosanskoj, kao sto cemo vidjeti, takodje je nedostajalo pravog teritorijalnog sistema, pa je po svoj prilici veci dio naroda na selu praktikovao tek najnizu formu narodnog krscanstva, uglavnom bez svecenika.

Kad je Stjepan Kotromanic pokopan u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku drzavu nezavisnu, bogatu i mocnu. Ipak, njena je stabilnost jos zavisila o saradnji plemickih porodica koje su imale svoja snazna uporista u razlicitim dijelovima zemlje.

Sinovcu koji je naslijedio Kotromanica, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da odrzi na okupu sve te centrifugalne sile. Istovremeno je ugarski kralj jedva cekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je cak prisiljen potraziti utociste na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemica ustolicila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali vec 1367. godine - ocito uz pomoc ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nece imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti."18 Otada mu ugarski kralj ne zadaje vise mnogo briga jer je zaokupljen dogadjajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug.

Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dusana 1355. godine. Jedan od srpskih plemica koji su nastojali prigrabiti sto vise teritorija od ostataka carevine bijase Lazar Hrebljanovic, koji je vodio zamrsenu borbu za vlast s ostalim plemicima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori).

Tvrtko je pruzio Lazaru potrebnu pomoc, pa je bio nagradjen pri kasnijoj razdiobi plijena sirokim pojasom teritorija juzno i jugoistocno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i juzne Dalmacije (ukljucujuci i dio morske obale izmedju Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim sto je poslije postalo Novopazarski sandzak.

U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileseva u kojem su se cuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvaznijih svetaca u historije Srpske pravoslavne crkve.

Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako sto se u Milesevi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srbljima".

* Medjutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilicno pompozne dinasticke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu sto ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj utvrdi na Bobovcu.

Tvrtko je zaista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjica, ali nikad nije ozbiljno pokusao zavladati Srbijom.19

* Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Milesevi. Medjutim, nedavna su istrazivanja pokazala da se on nije okrunio u Milesevi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Vidi Andjelic, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Dzaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l.

Njegove politicke i teritorijalne ambicije lezale su na drugoj strani. Najprije je pokusao razviti novu trgovacku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske: nazvao ju je Novi (danasnji Herceg-Novi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo).

Medjutim, to je naljutilo dubrovacke trgovce, a Bosna je odvise ovisila o Dubrovcanima u ekonomskom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se presutno odustalo od nauma da se trgovacki putevi skrenu s Dubrovnika na Novi.

Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio gradjanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doci do bogatijeg plijena. Udruzivsi se s jednom od najmocnijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje jedinice u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je ocuvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletackom vlascu. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa ce nakon Tvrtkove smrti osvojiti veci dio dalmatinske obale.

Medjutim, trenutno je Tvrtko bio na celu znatno prosirenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu--dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i "kraljem Hrvatske i Dalmacije".20

U osamdesetim i na pocetku devedesetih godina 14. stoljeca dolazimo do jos jedne velike prekretnice u historije zapadnog Balkana. Od pedesetih godina otomanska turska vojska kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snazne srpske oruzane snage i dozivjele tezak poraz. U osamdesetim godinama Turci su poceli upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina turskih pljackasa upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlascu, ali ih je tu docekao i do nogu potukao lokalni plemic Vlatko Vukovic.

Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu "kneza" dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio prihvatiti tursko vrhovnistvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomoc.

Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vukovica, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u junu 1389.

Iako su srpski mitovi i narodna pjesma prikazali tu bitku kao kataklizmicki poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon cega su Turci pregazili ostatak Srbije, istina nije bas tako dramaticna. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i neko vrijeme srpske i bosanske jedinice vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka prouzrokovala pad Srbije, nego cinjenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i privremen nerijesen ishod, a Turci su se nakon toga vracali iz godine u godinu sa sve vecim snagama.21

Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom vlascu, priznale su osmanlijsko vrhovnistvo.

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlasca i politicke zbrke. Izvjestaj o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodocasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruza zaista zalosnu sliku: "Prehranjuju se iskljucivo divljaci, ribom iz rijeka, smokvama i medom, cega imaju u izobilju, krecu se u bandama iz sume u sumu i pljackaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu."22

Bosanska drzava nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao sto se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromanica, ali su se plemici s jakim regionalnim uporistima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izruceni na milost i nemilost promjenljivim saveznistvima i suparnistvima medju glavnim plemickim porodicama.

Ugarski kralj takodje se ponovo zainteresovao za zbivanja u Bosni, iako je tezak poraz koji su ugarskoj vojsci nanijeli Turci 1396. godine ogranicio na nekoliko godina mogucnost Ugarske da vojno intervenira u Bosni. Medjutim, 1404. godine, kad su plemici protjerali iz Bosne kralja Ostoju i zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II.), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom i ponovo osvojio dio zemlje. U iducih desetak godina on je, uz ugarsku pomoc, ponovo zadobio vlast u Bosni i pripomogao da se poprave odnosi izmedju Ugarske i najmocnijeg bosanskog plemica Hrvoja Vukcica Hrvatinica.**

Tada, 1414. godine, pojavio se novi cinilac koji je poremetio ravnotezu sila, i vojnu i politicku: Turci su proglasili izgnanog Tvrtka II. za zakonitog kralja Bosne i poslali oruzane snage da pljackaju po Bosni. Kad su sljedece godine u Bosnu nahrupile mnogo jace turske jedinice, nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Turci i bosanski plemic Hrvoje. Ugarska je vojska dozivjela tezak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja sklopio nekakvu nagodbu s Turcima da ce on, a ne Tvrtko II., biti potvrdjen za bosanskog kralja, bilo je jasno da ce ubuduce utjecaj Otomanskog Carstva u Bosni biti ravan utjecaju Ugarske.23

Imajuci na umu konacno tursko osvajanje Bosne, neki su danasnji historicari, posebno srpski, instinktivno zauzeli neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemicima koji su na taj nacin suradjivali s Turcima.

Ali, njihovi potezi u to doba nisu se ni po cemu razlikovali od poteza prijasnjih sudionika u toj bosanskoj politickoj igri, koji su se obracali Ugarskoj za pomoc; glavna je razlika zacijelo u njihovim glavama bila u tome sto im se cinilo da Turci predstavljaju dalju i mozda prolaznu opasnost, te da im po svoj prilici nece nametati neku svoju neposrednu vladavinu.

Ostoja se odrzao na vlasti jos nekoliko godina i zapravo je prosirio teritorij kojim je vladao. Ali nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suocio s istim problemima - suparnistvom plemickih porodica i turskim upletanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je turska potpora pomogla Tvrtku da se jos jednom ustolici kao bosanski kralj.

Na pocetku dvadesetih godina 15. stoljeca Bosna je uzivala jos nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II. opet promijenio saveznika i obratio se Ugarskoj za pomoc protiv Turaka, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za bogato rudarsko podrucje oko Srebrenice u istocnoj Bosni. Na pocetku tridesetih godina njegovi glavni suparnici u samoj Bosni, plemic Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomoc i potporu i od srpskih plemica i od Turaka, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Izmedju 1433. i 1435. godine ugarska i turska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove juzne i srednje Bosne ukljucujuci i Vrhbosnu (oko danasnjeg Sarajeva). Turske su snage, uz pomoc Sandaljeva necaka Stjepana Vukcica Kosace i mocnog gospodara Huma, odbacile Madare. U to vrijeme Turcima je vise bilo stalo do pljacke nego do izravnog pripajanja teritorija. Vecina historicara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa svojom vaznom tvrdavom Hodidjedom, ne samo pala u turske ruke nego da je i ostala pod njihovom neposrednom vlascu 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedocanstava koja govore u prilog tezi da se to nije dogodilo prije 1448. godine.24

** Ovaj kratki spomen ne odgovara vaznosti Hrvoja Vukcica Hrvatinica, koji je bio jedna od najvaznijih politickih figura potkraj 14. i na pocetku 15. stoljeca. Vidi prikaz njegova zivota kod Sisica, Vojvoda Hrvoje.

Tvrtko II. zadrzao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove vladavine obiljezene su daljnjim turskim upadima (ukljucujuci i zauzimanje Srebrenice 1440. godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukcica, gospodara Huma.

Vukcic je u prvi mah odbio priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomasa pa se nekoliko godina vodio gradjanski rat. Godine 1446. sklopili su primirje, ali je Vukcic i dalje potpomagao srpskog vladara Djuradja Brankovica, koji je, kao polunezavisni turski vazal, jos ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istocnoj Bosni. Vukcic se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja". Poslije je titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u Milesevi, na njegovu teritoriju.

Rijec "herceg" nastala je od njemacke rijeci Herzog (vojvoda), a od te titule potjece i ime "Hercegovina".25 Stjepan Vukcic uzivao je jos nekoliko godina moci i blagostanja, ali se na pocetku pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u gradjanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj porodicni spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatrazio pomoc od Turaka i potaknuo Turke da uz Bosnu ukljuce i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine.

Posljednje godine krscanske Bosne protekle su neminovno u sjeni turske groznje. Obuzet ocajnickom zeljom da osigura pomoc izvana, kralj Stjepan Tomas obratio se papi u pedesetim godinama 15. stoljeca. Rim se posljednjih godina sve vise zanimao za Bosnu, pogotovo posto su franjevci ondje razvili zivu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog. Ali, papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u cetrdesetim godinama uputila bujicu spisa u kojima je optuzivala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda, medju njima i za maniheizam.

U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika: u izvjestaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kaze se da se "u mjestima u kojima prebivaju heretici, cim se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri".26

Tada je, 1459. godine, kralj Stjepan Tomas pristao da prijedje na direktne progone krivovjernika. Sazvao je svecenstvo sizmaticne Crkve bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katolicanstvo ili da napuste Bosnu.

Prema jednom kasnijem papinskom dokumentu, dvije tisuce njih odlucilo je da se preobrate, a samo su se cetrdesetorica sklonila u Hercegovinu.27

Tako je sam bosanski kralj slomio kicmu Crkvi bosanskoj, svega cetiri godine prije propasti Bosanskog Kraljevstva.

Kad je Stjepan Tomas 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomasevic, na pomolu ocito bijase propast Bosne.

Tomasevic je 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoc. Na pocetku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajuci ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da ce nakon toga zaprijetiti i mletackim posjedima u Dalmaciji.2

*Ali, pomoci niotkuda. Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljece 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrdjava koja je pala (20. maja) bijase stari kraljevski tvrdi grad Bobovac.

Kralj Stjepan Tomasevic izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obliznju tvrdjavu Kljuc. Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obecanje da ce mu postedjeli zivot. Poslije su nastale kojekakve zamrsene price o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slucajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjicara srpskog porijekla, od cijeg se stvarnog opisa ledi krv u zilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrdjavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrdjavu i zapovjedio da se kralj i njegovi pogube.
I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju."29

Usprkos povremenim gradjanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka uzivala u stvarnom blagostanju. Kljuc je njenu bogatstvu bio u rudarstvu: u Kresevu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Mozda je jos u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistocno od Gornjeg Vakufa).

Potkraj 13. i na pocetku 14. stoljeca stigli su u Bosnu prvi njemacki rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i poceli eksploatisati njeno rudno bogatstvo.30

Jos je vise Sasa pristiglo u 14. stoljecu jer su Stjepan Kotromanic i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasnistvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopustao da sijeku sume i podizu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i ugledni ljudi: jedan od njih cije se ime cesto spominje u sluzbenim spisima, Hans Sasinovic (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljista i putovao je vise puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka.31

Vec 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zacijelo na krovovima mnogih najljepsih srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvazniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (cije je latinsko ime glasilo "Argentaria") postala najveci rudarski i trgovacki grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije.

Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila vec vazno trgovacko srediste s uglednom dubrovackom kolonijom. Dubrovcani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina isao je preko Dubrovnika. Za uzvrat su Dubrovcani uvozili u Bosnu gotove preradjevine kao sto je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile vise od jedne petine ukupne produkcije srebra u Evropi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priustiti takve tkanine.32

Dubrovacke kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim vaznim trgovackim sredistima kao sto je bila Foca. Dubrovacka je kolonija postojala i u Visokom, politickoj prijestolnici banovine Bosne za veceg dijela srednjega vijeka.

Ti vazni gradovi, sa svojim katolickim zajednicama Sasa, Dubrovcana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlacili franjevce kad su poceli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katolicki znacaj. Medju ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovackim putevima u Bosni isticali su se jos Jajce, Travnik, Gorazde i Livno. Uz ta glavna sredista bilo je i mnogo manjih utvrdjenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni).33

Medju njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala iskljucivo od tvrdjave i sela, a koju su Turci ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo.

Na selu su vecinu naroda sacinjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare i placali desetinu (bar teoretski) kralju.34

Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj trznici roblja u Dubrovniku; ondje su se prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u juznu Francusku i Kataloniju.35

U visim bosanskim planinama bilo je cobana od kojih su neki bili Vlasi (vidi 6. poglavlje).
Cobane je bilo teze ukljuciti u feudalni poredak.

U bosanskom drustvu je postojala bitna razlika izmedju naroda i plemstva, ali je bilo i razlika izmedju visih i nizih plemica, iako tamosnji plemici nisu bili propisno svrstani u zapadnoevropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je moc, naravno, ovisila o kolicini zemlje, ali je rang vise ovisio o sluzbi: oni koji su obavljali najvaznije drzavne sluzbe zvali su se velmoze, a nizi sluzbenici nosili su titulu kneza. Ondje gdje se jos ocuvala stara slavenska titula za pokrajinskog poglavara, zupan, ta je cast bila negdje izmedju te dvije razine.36

Visi su plemici, kao sto smo vidjeli, imali veliku politicku moc, mogli su postavljati i svrgavati banove i kraljeve. Negdje potkraj srednjega vijeka, izmedju devedesetih godina 14. i dvadesetih godina 15. stoljeca, okupljali su se na manje-vise sluzbena drzavna "vijeca" da raspravljaju o tome ko ce naslijediti vladara, i o drugim vaznim poslovima unutrasnje i vanjske politike.37

Neki su od najvisih plemica zivjeli na dvorovima koji su se mogli mjeriti s dvorom samog kralja, a dolazili su im u goste, cesto o velikom trosku, iz Dubrovnika i jos daljih mjesta, frulasi, sviraci lutnje, trubaci, zongleri, "pajaci" i drugi zabavljaci.38

Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizovane drzavne kancelarije, u kojima su cesto, poslije cetrdesetih godina 14. stoljeca, radili franjevci. Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom jeziku, a iz cirilice se razvila i specificna bosanska vrsta pisma zvana "bosancica".39

U Bosnu su dolazili raditi i umjetnici i obrtnici iz Dubrovnika i Mletaka. Na zalost, malo je njihovih djela sacuvano, ali se vjesto klesarenje moze razabrati na fragmentima skulpture s dvora kralja Tvrtka na Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrasenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom.40

Dakako da Bosna nije bila vazno srediste Evropske kulture u srednjem vijeku, ali ne bi trebalo preuvelicavati ni njenu provincijalnost. Plemicke i vladarske porodice bile su orodjene sa sirim svijetom srednjoevropskoga plemstva: na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz Ugarske, Pruske, Bugarske, Poljske, Srbije, Italije i Grcke.41

Mozda je Bosna bila mrtav rukavac prema zapadnoevropskim mjerilima, ali je to bio mrtav rukavac u koji je dotjecalo nesto i od plime Evropske kulture.***

*** Ovaj prikaz srednjovjekovne bosanske kulture vrlo je kratak. Opsirnije podatke o bogatoj kulturnoj bastini iz tog razdoblja (napose o steccima, rukopisima i pecatima) citatelj moze naci u sljedecim djelima: Andjelic, Periodi u kulturnoj historiji Bosne i Srednjovjekovni pecati iz Bosne', Benac i Covic, Kulturna istorija Bosne; Bogicevic, Pismenost u Bosni; Wenzel, Ukrasni motivi na steccima.

_______________________________

1 Truhelka, "Das mittelalterliche Staatswesen", str. 72; Fine, Late Medieval Balkana,18-21.
2 Orbini spominje jedan neuspjeli pokusaj za vladavine Stjepana Kotromanica: Regna de gli Slavi, str. 354-355.
3 Essays on the Latin Orient, str. 468; uzrecicu "Za Kulina bana" zabiljezio je i Orbini 1601. godine: Regno de gli Slavi, str. 351.
4 Miller, Essays on the Latin Orient, str. 468; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 82.
5 Vidi pismo Vulcanusa (Vukana) od Zete Inocentu III, septembar 1199., u Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 5.
6 Fine, Late Medieval Balkana, str. 18, 43-47; za detaljnu analizu skupa na Bilinom polju vidi Fine, Bosnian Church, str. 126-134. Sam cin odreknuca stampan je u Migne, ur., Patrologia latina, sv. 215, stup. 153-155.
7 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 8-11.
8 Fine, Late Medieval Balkana, str. 144-145. Profesor Fine je to identifickovao kao grad Vrhbosnu (danasnje Sarajevo), ali se taj spomen jamacno odnosi na oblast Vrhbosnu, jer grad jos nije postojao. U jednom izvjestaju iz 1244. godine kaze se da je srediste zupe Vrhbosne bilo u gradu Brdo, gdje su stolovali ban i katolicki biskup (vjerojatno je to danasnje selo Ban-Brdo): vidi Jirecek, Die Handelssstrassen, str. 31.
9 Fine, Late Medieval Balkana, str. 146. 10 Fine "Was the Bosnian Banate Subjected to Hungary?"
11 Miller,Essays on the Latin Orient, str.473;Fine,Late Medieval Balkana,str.148
12 O razdoblju Subica vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str.46-48
13 Fine, Late Medieval Balkana, str. 275-279.
14 D. Mandic, Franjevacka Bosna, str. 17, 39.
15 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 28.
16 Fine, Late Medieval Balkana, str. 281. 17 Ibid. str.281-282
18 Ibid., str. 368-370.
19 Ibid., str. 384-386; Klaic, Geschichte Bosniens, str. 201-203; Cirkovic, Istorija bosanske drzave, str. 135-140.
20 Fine, Late Medieval Balkana, str. 394-398; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 113-118.
21 Fine, Late Medieval Balkana, str. 408-41 1; Emmcrt, "The Battle of Kosovo". Jezgrovit pregled kosovske tradicije u usmenoj narodnoj poeziji (srpskoj, hrvatskoj, bosnjackoj i albanskoj) vidi Lord, "The Battle of Kosovo".
22 Le Bouvier, Le Livre de la description, str. 22.
23 Fine, Late Medieval Balkana, str. 453-169; Fine, Bosnian Church, str. 210-241
24 O tradicionalnom stajalistu vidi Skaric, Sarajevo i njegovu okolina, str. 35-36 (gdje se takoder tvrdi da su Vrhbosna i Hodidjed najprije ustupljeni Turcima prema sporazumu 1428. godine, a da su ih onda Turci izgubili i iznova osvojili 1435). O revidiranom stajalistu vidi Sabanovic, "Pitanje turske vlasti". Sabanovic opisuje razvoj ovoga podrucja u "Bosanskom krajistu".
25 Thallóezy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 146-159; Fine, Late Medieval Balkana, str. 577-578.
26 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 211.
27 Fine, Bosnian Church, str. 332-333. Raniji historicari (npr. Miller, Essays on the Latin Orient, str. 485) pogresno su protumacili ovaj podatak navodeci broj od 40.000 izbjeglica umjesto 40.
28 Fine, Late Medieval Balkana, str. 583-584 (papi); Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 252 (Mlecima).
29 Lachmann, ur., Memoiren eines Janitscharen, str. 139-140. Kraljeva udovica, kraljica Katarina, uspjela je pobjeci u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se jos moze vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu: vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 110-120; i J. Turcinovic, ur., Povijesno-teoloski simpozij.
30 Jirecek drzi da su oni stigli u 13. stoljecu (Die Handelsstrassen. str. 43). Saski rudari svakako su dosli u Srbiju do druge polovice 13. stoljeca: vidi Takacs, "Sächsische Bergleute im mittelalterlichen Serbien"', str. 34. Ali u najiscrpnijoj savremenoj studiji o rudarstvu u srednjovjekovnoj Bosni navedena su kao najranija dokumentovana svjedocanstva tek u 1312. godine (o rudniku u Tresnjici) i 1319. godine (u Lipniku): Dinic, Za istoriju rudarstva, str. 46.
31 Dinic, Zu istoriju rudarstva, str. 7-8.
32 O svim prethodnim pojedinostima vidi Jirecek, Die Handelsstrassen, str. 41-49; Fine, Late Medieval Balkana, str. 282-284.
33 Benac i Covic, Kulturna istoirija Bosne, str. 411.
34 Rijec kmet potekla je iz latinskoga comitatus, sto znaci posjedi (eventualno samostanski) na kojima su kmetovi prvobitno radili. U Srbiji se razvilo drukcije znacenje: poglavar sela.
35 Verlinden, "Patarins réduits en esclavage".
36 O svim tim klasama i rangovima vidi Truhelka, "Das mittelalterliche Staatswesen", str. 90-105.
37 Znacenje tog vijeca isticu Cirkovic (Istorija srednjovjekovne drzave, str. 224-225) i Andjelic ("Barones Regi i drzavno vijece"), a osporava ga Fine (Late Medieval Balkans, str. 453-454).
38 Truhelka, "Das mittelalterliche Staatswesen", str. 110. Truhelka isto tako biljezi prisutnost "istrionesa" na dvoru Tvrtka II. 1440. godine, i pita se sta li ta rijec znaci; zacijelo je tu rijec o "histriones" ili pozorisnim glumcima.
39 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 209. Narav "bosancice" bila je predmet slozene naucne debate; vidi Truhelkinu klasicnu studiju "Die Bosancica" i nedavnu Lehfeldtovu raspravu Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 43-45. Tandaric podastire neke dokaze da se u ranom srednjem vijeku u Bosni upotrebljavala i glagoljica (rana alternativa cirilice na zapadu Balkana), "Glagoljska pismenost", str. 43; ali svjedocanstva koja on navodi o njenoj upoupotrebi u Bosni u 15. stoljecu potjecu iz podrucja koja su tada pripadala Hrvatskoj-Ugarskoj.
40 Benac i Covic, Kulturna istorija Bosne, str. 422-431.
41 Corovic, Historija Bosne, str. 9.

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.