Šta je holandskom kralju Haški tribunal?

Nidžara Ahmetašević / FOTO: Irfan Redžović, Gracija.ba

U ponedjeljak 27. maja u holu Tribunala u Haagu visoke zvanice će se prisjetiti - na svečanoj ceremoniji - da je prije 20 godina UN osnovao ovaj međunarodni sud za ratne zločine. Doći će i holandski kralj sa svitom, doći će zvaničnici, bivši i sadašnji uposlenici Tribunala, bit će novinara, advokata, šijuna, besposličara i ko zna ko sve. Organizovan je i prijem i izložba, a ako baš želite možete tu paradu pratiti na web portalu Tribunala. Držat će se govori, piti šampanjac, jesti razne delicije...

(Na istoj web stranici taj dan možete pratiti izricanje presude visokim zvaničnicima nekadašnje Herceg Bosne, što je sigurno relevantnije za bilo koga ko živi u Bosni ili Hrvatskoj. No, nije da nemate izbora.)

Za razliku od haških činovnika i kralja, oni zbog kojih je ovaj sud osnovan, taj dan neće slaviti jer se još uvijek bore protiv onih koji im zabranjuju da se sjećaju zločina i žrtava, i sa onima koji manipulišu našom prošlošću. A Tribunal im je, očekivalo se, trebao pomoći u toj borbi.

Međunarodni dan bijelih traka obilježava se 31. maja u znak sjećanja na sve one koji su ubijeni ili nestali tokom rata u BiH. Inicijativu je prošle godine pokrenula grupa aktivista iz Prijedora ogorčena činjenicom da se žrtvama ne dopušta da se sjećaju, da neko negira počinjene zločini, kako u ovom gradu tako i mnogim drugim dijelovima BiH.

Prijedor je centralno mjesto obilježavanja jer tačno na taj dan, prije 21. godinu, putem lokalnih radio stanica, civilima nesrpske nacionalnosti naređeno da obilježe svoje kuće bijelim čaršafima i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Sa tim trakama odvođeni su u okolne logore u kojima je njih na hiljade ubijeno i mučeno tokom mjeseci zatočenja. Slično ili još gore se u proljeće 1992. godine dešavalo širom BiH. Tako je počinjen genocid koji UN nije znao spriječiti, niti ga je preopoznao u nekoj od izrečenih presuda. (Do danas je kao genocid kvalifikovan samo zločin počinjen u Srebrenici 1995. godine).

Tribunal je u ovih dvadeset godina osudio više od 150 ljudi za ratne zločine. Na hiljade svjedoka, među kojima i veliki broj žrtava, prošlo je kroz sudnice i pričalo svoje bolne priče koje će ostati zabilježene u arhivama Tribunala. Nekada je u mandatu Tribunala stajalo i da svojim radom treba doprinijeti pomirenju u regionu, no ubrzo su UN zvaničnici shvatili da se neće time baviti, nego utvrđivanjem sudske istine.

Sudska istina, čini se, znači da će činjenice koje utvrdi ovo tijelo ostati sačuvane u njihovim arhivama, dostupne naučnicima, onima koji znaju tumačiti i čitati pravne dokumente, onima koji se snalaze u online bazi podataka, i samom UN da može da se prisjeća kad im zatreba. Kao i sam Tribunal, ta istina se nekada čini dostupnija i bliža holandskom kralju, koga vjerovatno to malo interesuje, nego nama u regionu.

Tokom ovih dvadeset godina, mnoge veoma bitne odluke donijele su sudije u Haagu. Napravili presedane koje će pamtiti historija. Donijeli odluke koje naučnici već izučavaju. I niko ne može poreći značaj ove institucije. No, mogli su i trebali su više. Ponekada se čini da im je svo vrijeme bilo važnije ostaviti trag u međunarodnom pravu, u povijesti UN-a, nego u životima ljudi koji su gledali ka Haagu kao mjestu koje će im vratiti osjećaj da pravda postoji i da su svi ljudi jednaki, i da imaju isto pravo na život. I da imaju pravo da se sjećaju žrtava, a ne datuma osnivanja Tribunala.

Haag u ovih 20 godina nije uradio dovoljno da odluke koje su donošene dođu i zažive u regionu. Nisu uradili dovoljno (mada je bilo pokušaja) ni na tome da žrtve dobiju odštetu za ono što su preživjele, na što imaju pravo. Ne rade dovoljno i dalje na tome da se spriječi negiranje zločina o kojima postoje sudski utvrđene činjenice. I premalo prostora imam u ovoj kolumni da nabrojim sve greške ili nedostatke Tribunala. Sigurna sam da će se oni sami potruditi ovih dana da nabroje sve uspjehe.

Ne sporeći vrijednost onoga što su uradili, sve te presude i odluke neće imati značaj ako mi sami ne nađemo način da ih “oživimo”, jer Tribunal se time neće baviti. Jedan od načina je obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka. Drugi, mogući, je podrška ideji o osnivanju regionalne komisije kojoj bi zadatak bio utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (inicijativa REKOM). Ovakve inicijative ostaju nama jer smo ih mi i osmislili, a ne UN činovnicima koji će nalaziti razloga za slavlje i hvalospjeve. Tako smo barem jednu lekciju naučili.

Manjine.ba


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.