Stare knjižnice

Autor: Vesnica Bošnjak

U starim kulturama knjižnice su bile posebna mjesta u kojima se čuvao velik broj odabranih i pažljivo pohranjenih rukopisa, simboličkih prikaza i mapa, ispisanih ili ugraviranih na različitim materijalima. Obično su bile dio puno većeg izdvojenog kompleksa unutar gradskog središta za koji danas nemamo jedinstveni naziv. Ova svojevrsna sveučilišta osim mnogobrojnih prostorija za arhivu sadržavala su i učionice, laboratorije, hramove, opservatorije, parkove te ostale pomoćne, ali i stambene prostorije. Bila su istinska mjesta učenosti u kojima su se neprestano oživljavala, obogaćivala i produbljivala mnogobrojna područja znanja.

Kralj Ashurbanipal i GilgamesAsurbanipalova knjižnica

Asurbanipalova knjižnica nazvana je po Asurbanipalu, posljednjem velikom vladaru Novoasirskog Carstva. Sadržavala je na tisuće glinenih pločica i fragmenata s tekstovima iz VII. st. pr. Kr., a među njima je i Ep o Gilgamešu, remek-djelo babilonske poezije.

Prema podacima Britanskog muzeja, na arheološkom lokalitetu drevne Ninive, na rubovima sjevernoiračkog grada Mosula, pronađeno je gotovo četrdeset tisuća glinenih pločice pisanih klinastim akadskim pismom. Asurbanipal je bio poznat kao vojni zapovjednik, ali i po svojoj učenosti. Slao je pismoznance u sva područja Novoasirskog Carstva da sakupljaju tekstove i pločice, uglavnom iz babilonskih izvora, koje su kopirali asirski znanstvenici i književnici.

Staroperzijska i armenska tradicija navode da je Aleksandar Veliki vidjevši veliku Asurbanipalovu knjižnicu u Ninivi, bio toliko nadahnut da je poželio i sam stvoriti nešto slično. No kako je prerano umro, to je u njegovo ime ostvario Ptolemej, jedan od Aleksandrovih najvjernijih vojskovođa i prijatelja, koji je nadgledao početke gradnje Aleksandrijske knjižnice.

Aleksandrijska knjižnica

Aleksandrijska knjižnica, ili takozvana Kraljevska ili Velika knjižnica, cvjetala je kao najveće središte učenosti antičkog svijeta u razdoblju vladavine Ptolemejevića, posljednjih egipatskih kraljeva, od III. stoljeća pr. Kr. Osnovao ju je kralj Ptolemej I. Soter prema ideji Atenjanina Demetrija iz Falerona, koji je bio i prvi voditelj Knjižnice. Proširenje Knjižnice vrijednim knjigama-svitcima na grčkom jeziku, kao i grčkim prijevodima egipatskih, židovskih, babilonskih, perzijskih i indijskih djela, nastavio je kralj Ptolemej II. Filadelf. Pretpostavlja se da je sadržavala od oko 500 000 do preko 700 000 svitaka. Arhitektonski plan Velike knjižnice ostao je nepoznat, ali pretpostavlja se da je bila podijeljena na deset prostranih prostorija prema isto toliko područja znanja. Nalazila se u makedonsko-grčkoj četvrti Aleksandrije u sklopu kraljevske palače, a red mramornih stupova povezivao ju je s njoj srodnom ustanovom – Muzejom (grč. Museion), posvećenom muzama, koji je zapravo bio prava filozofska škola na klasičan način i veliki istraživački centar u kojem su se njezini članovi, učeni ljudi tadašnjeg antičkog svijeta, mogli posvetiti proučavanju.

Tijekom stoljeća postojanja ovih blistavih ustanova ljudskoga znanja i stvaralaštva pretpostavlja se da je bilo nekoliko uništenja – nenamjernih, namjernih kao i onog uzrokovanog potresom. O gotovo nenadoknadivoj šteti u požaru koji je zahvatio Veliku knjižnicu 47. g. pr. Kr., koji je zapravo nenamjerno izazvao Julije Cezar paleći brodovlje u aleksandrijskoj luci, pišu Plutarh, Seneka i drugi. Vjerojatno kao naknadu za učinjenu štetu, vojskovođa Marko Antonije kraljici je Kleopatri VII. na dar prenio iz Pergamske knjižnice čak 200 000 knjiga-svitaka.

No, je li zaista potpuno izgubljeno blago Aleksandrijske knjižnice? O tome nam piše H. P. Blavatsky u Razotkrivenoj Izidi: …veliki dio izvornih rukopisa koji su smatrani najdragocjenijima i koji nisu bili umnoženi, bio pohranjen u kući jednog knjižničara. (…) Zapravo, stotine i tisuće najvrjednijih primjeraka bilo je pohranjeno na sigurnom u njegovoj vlastitoj kući, kao i u kućama drugih pisara, knjižničara, studenata i filozofa…

Sveučilište NalandaSveučilište Nalanda

Sjeveroistočna indijska država Bihar na granici s Nepalom slovi kao jedno od najvažnijih kulturnih žarišta starog svijeta. Tamošnje Sveučilište Nalanda bilo je glavno središte visokog obrazovanja u razdoblju od 472. do 1197. godine. Njegovi ostaci nalaze se oko 90 km jugoistočno od Patne (stare Patliputre). Na svom vrhuncu Sveučilište je okupljalo učitelje i učenike iz Indije, Tibeta, Kine, Grčke i Perzije. Bilo je i jedno od prvih svjetskih stambenih sveučilišta s više od deset tisuća učenika i dvije tisuće učitelja. Sa svojih deset hramova, dvoranama za meditacijeu i učionicama, okruženo visokim zidom, jezerima i parkovima smatra se i arhitektonskim remek-djelom. U njegovim knjižnicama, znakovita naziva Dharmaganja (Riznica istine) i Dharmaghunj (Planina istine), čuvalo se stotine tisuća tekstova, a bile su čuvene po najvećoj svjetskoj zbirci budističke književnosti.


izvor(i): nova-akropola.com,
12.10.2016



Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.