STAV – Kulturno koloniziranje i autokoloniziranje: A šta ako stećak više nije bosanski

Kako su to stećci prestali biti “bosanski srednjovjekovni nadgrobni spomenici”, i to među nama samima, a postali tek neki tamo “srednjovjekovni nadgrobni spomenici”?! Šta se to dogodilo pa smo nekako izbrisali ono “bosanski”, a odnekud se javila neka u osnovi bezlična “zajednička baština”?! Je li stećak uopće više bosanski i smijemo li ga više tako zvati?! I šta to onda sve ovo zajedno znači, i šta činiti sad

Piše: Sanjin KODRIĆ

Komitet UNESCO-a na zasjedanju u Istanbulu 15. jula 2016. godine donio je odluku o upisu stećaka na Listu svjetske baštine, gdje su stećci uvršteni kao zajedničko naslijeđe Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.

U medijima je isticano da je uvrštavanje stećaka na UNESCO-vu listu rezultat zajedničkog nominacijskog projekta za koji su se “četiri zemlje opredijelile bez ičijeg poticaja sa strane, uključujući i UNESCO”, a koji je bio “prvi takav poslije ratnih sukoba na Balkanu devedesetih godina”.

Za upis na Listu svjetske baštine predloženo je 30 nekropola, i to 22 iz Bosne i Hercegovine, po tri iz Crne Gore i Srbije te dvije iz Hrvatske. Nominacija je podržana za 28 nekropola, od kojih je 20 u Bosni i Hercegovini, a ostale su u susjednim zemljama. Najveći broj stećaka nalazi se u Bosni i Hercegovini – njih oko 60.000, u Hrvatskoj ih je oko 4.400, u Crnoj Gori oko 3.500, a u Srbiji oko 4.100.

U skladu s nominacijskim dokumentom, stećci su na Listu svjetske baštine UNESCO-a upisani pod nazivom Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Ovakvo određenje stećka, kao “srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika”, javilo se i u vijestima najvećeg dijela bosanskohercegovačkih medija, koji su stećke slavili ne toliko kao bosanske koliko upravo kao neku uopćenu, regionalnu zajedničku baštinu četiriju susjednih zemalja, a radost zbog uspješne nominacije naglašena je ponegdje i konstatacijom da su stećci “dokaz da kultura ne poznaje granice”, da ona, zapravo, “gradi mostove”.

Sreća je tako u našoj javnosti konačno mogla postati potpuna, a uspjeh višestruk: stećcima je u međunarodnim okvirima odato priznanje koje su odavno zasluživali, njihova kulturna važnost prepoznata je u cijelom svijetu, stećci su, napokon, zaštićeni i neće više tako lahko biti predmetom nemara i uništenja, možda i nestanka, a uza sve ostalo oni su nas, eto, najzad i pomirili, barem u kulturi, i tako pokazali da se ipak može naprijed samo ako se to iskreno želi…

Radosni su zasigurno bili i svi poznavaoci stećaka, njihovi proučavaoci, naučnici i stručnjaci iz različitih oblasti, ali je barem nekima od njih sreća bila više ili manje pomućena. Jer, gdje je nestala Bosna?! I kako su to stećci prestali biti bosanski srednjovjekovni nadgrobni spomenici, i to među nama samima, a postali tek neki tamo “srednjovjekovni nadgrobni spomenici”, kako smo to mogli čuti i čitati u većini bosanskohercegovačkih medija?! Šta se to dogodilo pa smo nekako izbrisali ono bosanski, a odnekud se javila neka u osnovi bezlična “zajednička baština”?! Je li stećak uopće više bosanski i smijemo li ga više tako zvati?! I šta to onda sve ovo zajedno znači, i šta činiti sad???

Izvorno, stećci su, prije svega, bosanski fenomen i specifičnost sepulkralne kulture bosanskog srednjeg vijeka. U teritorijalnom smislu, javljaju se prvenstveno na području srednjovjekovne bosanske države, čije su najšire nekadašnje granice obuhvatale i nama danas susjedna područja, odnosno dijelove današnje Crne Gore, Hrvatske i Srbije.

Sporadično javljanje stećaka u drugim područjima tumači se kao posljedica migracija, odnosno naseljavanja bosanskog stanovništva u te krajeve. Sama, pak, pojava stećaka bilježi se u drugoj polovini 12. stoljeća, prva faza njihova razvoja traje kroz cijelo 13. stoljeće, vrhunac klesanja stećaka javlja se u 14. i 15. stoljeću, a nakon osmanskog osvajanja i propasti srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva 1463. godine, pojava stećaka jenjava, mada se stećci javljaju i kasnije, sve do kraja 16. stoljeća.

Naziv “stećak” upućuje na stajanje, barem prema uobičajenom tumačenju, mada postoji i stav prema kojem je riječ “stećak” kalk neslavenskog, odnosno gotskog porijekla, a stećci su poznati i pod drugim nazivima, kao “bilig”, “kâm”, “mramorje” itd. Po obliku, dijele se na ležeće i stojeće, uz jedan broj amorfnih stećaka.

Ležećih stećaka najviše je (više od 95%), a osnovni njihovi oblici jesu sanduk, sanduk s postoljem, ploča, sljemenjak i sljemenjak s postoljem, dok se stojeći stećci javljaju, prije svega, u obliku stupa i krstače. Oko 6.000 stećaka, najčešće sljemenjaka, ukrašeni su različitim reljefima, čiji su motivi vrlo bogati, a razvrstani su u oko 80 glavnih vrsta i oko 320 podvrsta.

Reljefni prikazi na stećcima, urezani u kamen trudom njihovih kovača, prikazi su različitih realija iz svakodnevnog života nekadašnjeg bosanskog čovjeka, ali i simbola povezanih s njegovim razumijevanjem smrti i onostranosti, pri čemu je po svoj prilici moguće pratiti i svojevrsnu dinamiku u njihovoj i povijesnoj, ali i teritorijalno-prostornoj pojavnosti.

No, posebnu vrijednost stećaka, naročito onda kad je riječ o historiji bosanske pismenosti, predstavljaju epitafi – umijećem srednjovjekovnih dijaka u kamen upisani natpisi na stećcima.

Natpisi se javljaju na nešto manje od 400 danas sačuvanih stećaka, najčešće na bosanskom jugu, u Hercegovini, a kao i većina drugih bosanskih srednjovjekovnih pisanih spomenika pisani su bosančicom, starom bosanskom ćirilicom, i prije svega narodnim, starobosanskim jezikom, a ne manirom drugdje prisutnog crkvenoslavenskog jezičkog izraza.

To su uglavnom kratke, vrlo sažete i jezgrovite, a za današnjeg čovjeka izrazito poetične misli o životu i smrti, vrijedne da budu upisane u kamen rukom bosanskih srednjovjekovnih majstora i tako traju u vremenu.

Svojom su jedinstvenošću i osobenošću stećci vrlo rano privukli pažnju, najprije začuđenih putnika kroz nepoznate bosanske krajeve, a potom, u novije vrijeme, i naučnika i stručnjaka različitih usmjerenja.

Tako, prve vijesti o stećcima još 1531. godine u svojem putopisu Itinerarium Wegrayss Kün: May potschafft gen Constantinopel zu dem Türkischen Keiser Soleyman Anno XXX donosi Benedikt Kuripešić, Slovenac koji je putovao Bosnom kao prevodilac za latinski i naš jezik u diplomatskoj misiji austrijskog cara Ferdinanda I upućenoj osmanskom sultanu Sulejmanu Zakonodavcu, a kojeg su posebno zainteresirali stećci u Vlađevini kod Rogatice.

Naredne vijesti o stećcima donosi italijanski prirodnjak opat Alberto Fortis, koji u svojoj knjiziViaggio in Dalmazia iz 1774. godine bilježi i glasovitu baladu Hasanaginica, a potom i jedan broj drugih putopisaca, avanturista ili znatiželjnika, među kojima su i mađarski putopisac János (Johann) Asbóth ili engleski putopisac, arheolog i historičar Sir Arthur Ewans.

Od posljednje trećine 19. stoljeća, nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, stećci postaju posebno važan predmet naučno-stručnog interesa, a od tada pa nadalje u proučavanju stećaka istaknuli su posebno Ćiro Truhelka, Aleksandar Solovjev, Marko Vego, Šefik Bešlagić, Alojz Benac, Nada Miletić, Marian Wenzel i niz drugih, sve do savremenih autora.

Široj čitalačkoj publici najpoznatije ime u ovom kontekstu jeste ime pjesnika Maka Dizdara, koji će inspiriran stećcima, a posebno natpisima sa stećaka, ispisati i svoju najznačajniju pjesničku zbirku Kameni spavač iz 1966. godine, jednu od najvažnijih knjiga u historiji naše književnosti, dok će njegovo naučno-stručno bavljenje stećcima te uopće pismenošću i književnošću srednjovjekovne Bosne rezultirati knjigom Stari bosanski tekstovi iz 1969. godine.

U filološkim proučavanjima bosanske srednjovjekovne pismenosti i književnosti, pa tako i stećaka, nezaobilazno je i ime Herte Kune, koja će objaviti i dosad jedini cjeloviti pregled historije srednjovjekovne bosanske književnosti.

No, od posljednje trećine 19. stoljeća, a koje je i vrijeme intenzivnog konstituiranja modernih južnoslavenskih nacija, stećci postaju važni i u procesu definiranja južnoslavenskih nacionalnih identiteta i uopće nacionalnih politika, posebno u Bosni i u vezi s Bosnom.

U tom kontekstu, bavljenje stećcima u nekim slučajevima postaje i važan oblik ostvarivanja pojedinih nacionalnih ideja i ideologija, a znanje o stećcima dobiva i teret ideoloških interpretacija i (zlo)upotreba.

Brojna su pitanja o stećcima, ali problem odgovora na dilemu ko je pravio stećke i zašto, kako se zapitala i Marian Wenzel, jeste jedan od najsloženijih i najkontroverznijih, naročito uzevši u obzir različita ideološka tumačenja.

To je uopće jedno od ključnih pitanja o srednjovjekovnoj Bosni, o njezinim stanovnicima i njihovim kolektivnim identitetima, o njihovoj religiji i konfesionalnosti, o Crkvi bosanskoj, o bosanskom bogumilstvu, o herezi ili pravovjerju…, gotovo o svemu što u vezi sa srednjovjekovnom Bosnom može biti relevantno. Riječ je, dakle, o pitanju svih pitanja, pa tako i pitanju koje je ovdje neizbježno: Čiji su, zapravo, stećci?

Gledano prvenstveno iz filološke perspektive, odnosno na temeljima proučavanja jezika i književne prošlosti Bosne i Hercegovine, stećci su nesumnjivo bosanski, prije svega, i to svebosanski, bez ma čijih apsolutnih, sveobuhvatnih unutarbosanskih etno-nacionalnih ekskluzivizama.

Tek onda, u širem smislu, stećci se mogu razumijevati i kao granični, interkulturni povijesni fenomen drugih, izvanbosanskih južnoslavenskih kultura, u istoj onoj mjeri u kojoj i bilo koji drugi kompatibilan fenomen kulturne prošlosti s neke od ovih drugih južnoslavenskih strana ulazi i u okvire bosanske kulturne historije. No, ni tad ovaj širi interkulturni aspekt fenomena stećka ne negira niti relativizira njegov izvorni bosanski karakter.

Kako su to svojim radovima pokazali ne samo Mak Dizdar i Herta Kuna nego i nemali broj drugih istraživača sve do danas, pismenost i književnost srednjovjekovne Bosne prepoznatljiva je i unutar sebe zaokružena pojava, samosvojna i samostalna isto onoliko koliko su to bile i sve druge južnoslavenske pisane i književne prakse ovog vremena.

Ona je čak bila i dodatno svoja upravo i s obzirom na, po svemu sudeći, osobenu Crkvu bosansku i specifičnu konfesionalnost Bosne, koju svjedoče i sačuvani tekstualni tragovi bosanskog srednjovjekovnog pisanja i književnog stvaranja, a među njima upravo i sadržaji sa stećaka. Uz ovo, bosanska srednjovjekovna pisana i književna tradicija bila je uglavnom homogena i u jezičkom smislu, predstavljajući i time zaseban kulturni sistem.

A kao takva, ona je postala i ona ključno važna zajednička, svebosanska osnova na kojoj će se tokom narednih stoljeća uspostavljati i razvijati kako pojedinačne konfesionalno i etno-nacionalno distingvirane književne tradicije i pojedinačne književnosti u Bosni i Hercegovini, tako i zajednička bosanskohercegovačka književnost kao pluralna i policentrična cjelina, ili bosanskohercegovačka interliterarna zajednica s bošnjačkom, bosanskohrvatskom i bosanskosrpskom književnošću kao svojim glavnim sastavnicama.

Štaviše, čak i onda kad su bile razdvojene nizom drugih faktora, a prvenstveno okrenutošću ka različitim dominantama u orijentalno-islamskoj, zapadno-katoličkoj ili istočno-pravoslavnoj tradiciji, pojedinačne književnosti bosanskohercegovačke interliterarne zajednice dodirivale su se i ostale međusobno povezane upravo na osnovu onog što su svaka od njih na svoj način ubaštinile i tradicijski naslijedile baš iz bosanskog srednjovjekovlja. Taj im je srednjovjekovni temelj olakšao zajednički razvoj u novije vrijeme.

Stećak je osnovni, najprepoznatljiviji simbol bosanskog srednjovjekovlja i bosanske organske cjelovitosti uopće, a njegov izvorni bosanski karakter neosporan je i izvan svake sumnje.

Zato odustati od imenovanja stećka bosanskim imenom znači razbaštiniti Bosnu, lišiti je prepoznatljivosti jednog od ključnih nosilaca njezina identiteta i potkopati njezine temelje.

No, bosansko imenovanje stećka nipošto, međutim, ne znači uskraćivanje prava drugim južnoslavenskim kulturama da stećak smatraju i svojim onoliko koliko ga ti drugi svojim stvarno osjećaju, ili koliko on to stvarno jeste kao dio naših širih međusobnih interkulturnih doticaja.

Problem je prije svega u našem vlastitom, unutarbosanskom sasvim nepotrebnom i potpuno neutemeljenom odustajanju od bosanskog imena stećka. Barem u Bosni, niko nas na to ne tjera.

Stećak je izvorno bosanski, svebosanski, on ne pripada isključivo nijednoj našoj, unutarbosanskoj užoj etno-nacionalnoj zajednici pojedinačno, već svima na svoj način, bez obzira na u pojedinim slučajevima manje ili više različitu tradicijsku ulogu i drugačiji tradicijski položaj, a naše naznačeno, svjesno ili nesvjesno izbjegavanje bosanskog imenovanja stećka u korist neodređene, svačije i ničije regionalne “zajedničke baštine” ne može biti stvar ni “političke korektnosti”, ma koliko nam ona inače stvarno bila potrebna, kao lijek za mnoge naše zle bolesti.

Prije je posrijedi neka vrsta čudnog licemjerja, ali i stari, hronični bosanski problem samoimenovanja, odnosno problem samoporicanja – vječita bosanska, a posebno bošnjačka mimikrija, sakrivanje sebe i prilagođavanje pred drugima, čak i onda kad to drugi zapravo i ne traži.

Nebosanskim imenovanjem stećka u samoj Bosni, među Bosancima, može se, međutim, izgubiti i Bosna, kao i sam stećak. Stećak tad može postati isto ono što je, naprimjer, otuđeno staroegipatsko kulturno blago u trezorima muzeja nekadašnjih velikih evropskih imperija – ne simbol jedne zemlje i njezine tradicije već simbol njezine kulturne koloniziranosti ili, što je još gore u našem slučaju, autokoloniziranosti.

Historici neki tvrde da je nekoć postojala i “Bosanska tajna knjiga”. Bila je to “knjiga nečastiva”, knjiga učenja Crkve bosanske, onog učenja dobrih Bošnjana ili bosanskih krstjana koje su optužbom za herezu žigosali kršćanski i Zapad i Istok.

Postoje dva moguća prijepisa te knjige, oba, kažu, upitne vjerodostojnosti, ali nijedan nije u Bosni, te ih zovu Pariškom i Bečkom tajnom knjigom. Pa ako stećak više nije ili ne treba biti bosanski, možda ponese vremenom i neko drugo svoje zvanično ime, makar tad i sam postao nevjerodostojan.

Zato, treba se nadati da ipak nije prekasno da stećku vratimo njegovo stvarno – bosansko ime.

(Faktor.ba/Magazin STAV)
10.08.2016


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.