Svjedoci Genocida u Srebrenici

Iako smo bili svjedoci svega onog što se dešava proteklih dana u Srebrenici i oko nje, ali sam još uvijek imala nadu i vjerovala sam tim vojnicima Holandskog bataljona da će bar onaj dio stanovništva koji je došao do Potočara i spas potražio kod njih da će ih i zaštititi. Radovala sam se tome da ću bar ovu dvojicu maloljetnih sinova sačuvati i da im se neće ništa loše desiti. Po dolasku u Potočare zaustavila sam se u fabrici za pocinčavanje sa starijim sinom Sabahudinom koji je imao nepunih 15 godina i bio je rođen 1980. godine, dok mi je mlađi sin Dževad koji je bio godinu dana mlađi od Sabahudina otišao sa ostalim civilima i za njega nisam znala gdje se smjestio.

 

 

"Ujedinjeni narodi na srebreničkom stubu srama"

(knjiga s 104 svjedočenja o ulozi UN-a u genocidu nad stanovništvom “Zaštićene zone Srebrenice”)

sva autorska prava ima: Udruženje građana “ŽENE SREBRENICE” – Tuzla

Udruženje je više od dvije godine istrajavalo na tome da ove 104 izjave budu složene u knjigu koja treba da ostane trajan dokument o srebreničkom zločinu.

 

Ovo je jedno od 104 svjedočenja članova porodica ubijenih Srebreničana:

 

I DIO

Ja sam Fadila Ibišević. Rođena sam 1952. godine u Pirićima, opština Bratunac.

Bila sam udata u Sase, opština Srebrenica. U Sasama sam živjela sa svojom porodicom sve do početka maja 1992. godine. Tad smo morali napustiti selo jer su ga četnici bili napali sa svih strana i ubijali su sve što su zatekli u selu. Prilikom tog četničkog napada ubijeno je nekoliko civila, dok ih je oko 30 zarobljeno. Nakon što smo pobjegli iz sela otišla sam zajedno sa svojom porodicom do jedne šume iznad Bjelovca. U toj šumi smo proveli skoro 6 mjeseci, a onda kada je zima stigla preselili smo se u Stožersko i tu smo ostali sve do kraja marta 1993. godine, kada smo ponovo morali napustiti to selo zbog četničkog napada i na to područje.

Poslije tog smo otišli za Srebrenicu i tu smo pronašli smještaj u jednom kabinetu Osnovne škole u kome nije bilo nikakvih uslova za život. I pored tako lošeg smještaja i hrane koja je bila svedena na minimalne rezerve, bili smo oduševljeni kada je Srebrenica  u aprilu 1993. godine proglašena demilitarizovanom zonom. Smatrali smo da je našim mukama došao kraj i da više nećemo biti protjerani. Da će humanitarna pomoć redovno dolaziti u enklavu i što je najbitnije da više neće biti rata i da narod može slobodno kretati se po gradu.

Za kratko vrijeme uvjerili smo se da to nije ni približno tome i da se Srebrenici dešavaju iste one stvari koje su se dešavale i prije njene demilitarizacije.

Početkom 1994. godine premješteni smo iz škole u kamp naselje koje je bilo izgrađeno u Slapovićima. Tu smo živjeli sve do 6. jula 1995. godine kada smo ponovo se morali vratiti u Srebrenicu, jer su četnici sa svojih položaja granatirali to kamp naselje, a istovremeno su i pješadijski napadali.

 

II DIO

Nakon što smo saznali 11. jula da su četnici ušli u predgrađe i da se kreću ka gradu, bili smo se okupili prvi oko vezionice gdje se nalazio kamp Holandskog bataljona. Bili smo tu iz tog razloga što su Holanđani bili u sastavu snaga UNPROFOR-a i njihov zadatak je bio da brane Srebrenicu. Međutim, kada su im se sve posade kontrolnih punktova oko Zelenog Jadra dobrovoljno predali četnicima, Holanđani  su mislili da je njihova misija okončana i da se oni mogu bezbjedno skloniti u svoje kampove. Nasuprot Holanđanima nekoliko desetina hiljada civila nije tako mislilo i upravo smo se bili tu okupili oko kampa kakobi tražili zaštitu od vojnika Holandskog bataljona.

S obzirom da je vrijeme brzo prolazilo, a situacija je postojala sve dramatičnija, pridružila sam se i ja sa svoja dva maloljetna sina ostalim civilima i krenula sam ka Potočarima, gdje se nalazila glavna baza UNPROFOR-a. Usput sam razmišljala o svom suprugu i dva starija sina koji su otišli pješke preko šume kako će proći i da bi bolje bilo da su i oni krenuli u Potočare u bazu UNPROFOR-a.

Iako smo bili svjedoci svega onog što se dešava proteklih dana u Srebrenici i oko nje, ali sam još uvijek imala nadu i vjerovala sam tim vojnicima Holandskog bataljona da će bar onaj dio stanovništva koji je došao do Potočara i spas potražio kod njih da će ih i zaštititi. Radovala sam se tome da ću bar ovu dvojicu maloljetnih sinova sačuvati i da im se neće ništa loše desiti. Po dolasku u Potočare zaustavila sam se u fabrici za pocinčavanje sa starijim sinom Sabahudinom koji je imao nepunih 15 godina i bio je rođen 1980. godine, dok mi je mlađi sin Dževad koji je bio godinu dana mlađi od Sabahudina otišao sa ostalim civilima i za njega nisam znala gdje se smjestio. Čitavo to poslijepodne civili su prolazili ka bazi UNPROFOR-a, neki su dole i ostajali, dok su jedni ponovo se vraćali u fabriku gdje sam se i ja nalazila. Govorili su kako im Holanđani nisu dozvolili da uđu unutar u njihovu bazu i da su morali pronaći bilo kakav smještaj.

Kako je vrijeme odmicalo ja sam se sve više brinula za svog sina Dževada gdje se nalazi, ali nikakvih saznanja nisam imala za njega. U predvečernjim satima u fabriku je došlo nekoliko vojnika Holandskog bataljona i sa njima je bio prevodilac. Holanđani su nam govorili da nema razloga za paniku i da se bojimo, te da ćemo svi koji smo potražili spas kod njih biti bezbjedno evakuisani na slobodnu teritoriju. Vjerovali smo u to, zbog toga i mi smo otišli u Potočare, ali nam nije bilo jasno zbog čega su onda Holanđani zabranili da i civili ulaze u njihovu bazu.

Tokom čitave noći u toj fabrici sam vi|ala vojnike sa plavim kacigama i onim njihovim uniformama. Pretpostavljala sam da se to radi o Holanđanima. Kada je osvanuo 12. juli, rano ujutro neko mi je kazao od tih civila da je vidio mog sina Dževada i da je on prethodnog dana ušao u bazu Holandskog bataljona. Bilo je negdje oko 8 sati ujutro kada sam ja došla do ulazne kapije u tu bazu. Na kapiji je stajao jedan holandski vojnik kome sam ja pokušavala objasniti zbog čega sam tu. Međutim, taj Holanđanin me vjerovatno nije razumio ili nije htio da me razumije kao što i ja njega nisam razumjela. Jedino sam razumjela kada mi je govorio no, no. Stajala sam tu ispred te kapije sigurno 20 minuta, taj holandski vojnik mi je rukom objašnjavao da se udaljim s tog mjesta. U međuvremenu je naišao jedan od prevodilaca koji je takođe bio unutar u bazi. Pitala sam njega da li mi on može provjeriti da li se moj sin nalazi unutra. Taj momak se obratio tom stražaru na kapiji, nešto su pričali izme|u sebe na stranom jeziku, naravno što ja nisam razumjela. Onda me je taj prevodilac pitao za ime i prezime mog sina i ja sam mu kazala. On je ponovo to isto rekao i tom Holanđaninu koji mi je rukom pokazivao da malo sačekam, te da mu se ništa neće loše desiti, sve to meni je preveo taj prevodilac. Onda sam ga ja pitala da dozvoli meni da ja sa sinom uđem unutra što je on kategorično odbio govorio je ponovo "no,no".

Poslije toga ja sam se ponovo vratila do fabrike gdje mi se nalazio drugi sin. Bila sam na neki način sretna iz tog razloga što sam znala da mi je Dževad unutra u bazi kod Holanđana, dok sam se bojala za Sabahudina koji nije bio sa Dževadom. Čitav dan smo bili u neizvjesnosti i nismo znali šta će se desiti sa nama, pogotovo kada su se u fabrici počeli pojavljivati i četnici. Te noći 12. na 13. juli, četnici su izveli oko 15 muškaraca i odveli ih u nepoznatom pravcu. Vojnici Holandskog bataljona su nam govorili da nema potrebe za paniku i da će ti ljudi biti ponovo vraćeni u fabriku nakon što ih četnici saslušaju.

Međutim, za kratko vrijeme nismo se uvjerili da su to bile priče za malu djecu što su nam Holanđani govorili, jer negdje oko 03 sata iza ponoći čuli smo bolne krike tih muškaraca, a potom i pojedinačne pucnje.

Sutradan oko 8 sati došli su vojnici Holandskog bataljona njih 3 do 4 i rekli su nam da će četnici uskoro ući u fabriku kako bi nešto provjerili, te da ni civili ne bi stvarali nepotrebnu paniku i galamu. Za kratko vrijeme u fabrici su se pojavili četnici, a u njihovoj pratnji se nalazilo i nekoliko Holandskih vojnika koji su u tom momentu hodali bez naoružanja. Četnici su obišli čitavu fabriku i tom prilikom ponovo odvojili oko 10 muškaraca i odveli ih sa sobom, a Holanđani su i dalje tvrdili da ih vode na neka saslušanja. Kada smo saznali za evakuaciju, negdje oko 13 sati 13. jula ja sam krenula sa svojim maloljetnim sinom ka autobusima i kamionima. Vjerovala sam da mi sina neće dirati, jer nema ni punih 15 godina. Međutim, kada smo prišli blizu tih vozila krenuli smo prema jednom autobusu koji se punio civilima. U istom momentu vidjela sam kako od tog autobusa dva četnika idu prema meni i mom sinu. Kretali smo se sporo i pretvarali smo se da ništa ne vidimo.

U međuvremenu kada su četnici prolazili pored nas, jedan od tih četnika je uzeo mene za rame dok je taj drugi uzeo mog sina i rekao mu: ti ćeš ovamo sa nama. U tom momentu sam pokušala objasniti da je on još uvijek dijete, ali me je taj četnik prekinuo opsovavši mi Boga. Svega nekih 5 do 7 koraka od tog mjesta nalazili su se vojnici Holandskog bataljona, ali su se pretvarali da ništa ne vide. Jedan od njih je bio onaj koji je najviše i hodao kroz fabriku i govorio nam da se ne plašimo. U tom momentu se glasno nasmijao i pokazivao prstom na mog sina. Ja sam potrčala za mojim sinom, ali se tad vratio jedan od tih četnika i snažno me udario kundakom puške u grudi. Od snažnog udarca ja sam se onesvijestila, kada sam došla sebi bila sam u autobusu.

 

03.09.2001.

Izjavu uzeo: Hidajet Kardašević

Izjavu dala: Fadila Ibišević

 

www.LjutiBosanci.com


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.