Tokača: Nacionalistička elita ponovo hoće da homogenizira Bošnjake

Minimiziranje dosadašnjeg rada organizacija koje su uložile decenije da imenom i prezimenom dokumentuju žrtve: Mirsad Tokača sa Bosnaskom knjigom mrtvih u rukama

Najave o uspostavljanju baze podataka o žrtvama genocida počinjenog nad Bošnjacima u periodu od 1992. – 1995. godine, a pod pokroviteljstvom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i uz potporu Islamske zajednice u BiH, zakašnjeli je čin, smatra direktor Istraživačko dokumentacionog centra Mirsad Tokača. To, kako kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa, minimizira dosadašnji rad organizacija koje su uložile decenije da imenom i prezimenom dokumentuju žrtve, ali i postavlja pitanje šta su državni organi i institucije koje su finansirali radili svih ovih godina.

Nakon što je u Narodnom pozorištu Sarajevo ovih dana prezentiran projekat ”Genocid nad Bošnjacima 1992.-1995. izvršen u svrhu podjele RBiH i stvaranja Velike Srbije”, koji je režirao bh. glumac i direktor Kamernog teatra 55 Emir Hadžihafizbegović, iznesene su teze kako je vrijeme da žrtve genocida dobiju ime i lice.

U narednih šest mjeseci, kako je najavio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, na jednom mjestu biće sakupljena, stručno obrađena i na popularan način prezentirana građa koja govori o broju ubijenih, ranjenih, silovanih, broju logora i masovnih grobnica, te broju presuda za počinjene zločine.

S druge strane, oni koji već decenijama rade upravo na prikupljanju podataka i njihovom dokumentovanju navode kako je pokretanje takve priče korak unazad i za pomirenje, ali i za žrtve. Među njima je i direktor Istraživačko – dokumentacionog centra Mirsad Tokača koji je svojevremeno objavio jedinstvenu bazu podataka o ljudskim gubicima u BiH, utvrdivši imenom i prezimenom, te mjestom i načinom stradanja koliki je približan broj žrtava u BiH. Već sam naziv projekta, kaže unosi konfuziju.

„On u sebi krije mnoge dileme i nedoumice. Jel’ se mi to bavimo projektom formiranja Velike Srbije, a na drugoj strani govorimo o podjeli Bosne i Hercegovine? Znači, postoji još neki prikriveni počinilac zločina ili prikriveni djelitelj Bosne, a u tom naslovu se to ne vidi. Ili, recimo, govori se o genocidu, a onda se govori o razmjerama agresije. To su dvije potpuno različite stvari.

Dakle, nanovo se podgrijavaju strasti, nanovo se vraćamo u prošlost na jedan potpuno nepotreban način. Nanovo se otvaraju priče o formiranju baza podataka kao da baza podataka ne postoji ili kao da te institucije koje su trošile novac 25 godina nisu imale obavezu da to već naprave.

Uznemiren sam ovakvim pristupom i odnosom, prije svega visoko rangiranih funkcionera koji su prisustvovali govoru gospodina Izetbegovića, koji govori o tome da ljudi nisu brojevi i da su potrebna lica ljudi. Ja sam deset godina ubjeđivao, iste te ljude koji su se okupili na tom skupu, a mnogi od njih su me razapinjali na križ srama, proglašavali nacionalnim izdajnikom, što ja to radim, što ja to želim da uspostavim lica i identitete ljudi i da imamo poimenične popise žrtava. Dakle, isti oni koji su osporavali takvu vrstu projekta prije nekoliko godina, koji su čak prijetnjama pokušavali da ga spriječe, danas promoviraju sličan projekat, kao da on nikada nije urađen, kao da mi ništa nemamo, kao da polazimo od početka, kao da ne postoji ogromna dokumentacija Tribunala itd. Zapravo, unosi se potpuna konfuzija.

Čini mi se da je ovo trenutak kada trebamo o mnogo važnijim stvarima razgovarati. Mi se nalazimo u jednoj predkonfliktnoj situaciji i umjesto da se sjedi i govori o tome kako spriječiti nove genocide, kako preventivno djelovati, ili kako spriječiti sukob, kako stabilizirati mir, kako normalizirati odnose u zemlji, kako rješavati socijalno-ekonomske probleme ove zemlje, mi se ponovo na jedan manipulativan, spekulativan način vraćamo u prošlost, koju smo mi vrlo dobro objasnili, kroz razna istraživanja, kroz sudske procese, u prošlost u koju nas se stalno želi zarobiti. Dakle, nas se definitivno, za sva vremena, želi staviti u zaključanu poziciju žrtve agresije ili genocida, nazovite to kako hoćete, a nikako da nam se otvore perspektive normalnog života.

Iako kaže kako treba govoriti o tome šta se događalo argumentovano i uz činjenice, indikativno je, smatra, da se to radi baš u ovom periodu, te da se izbjegava priča o suštini.

„Ista ekipa, koja je izgubila spor pred Sudom u Hagu (Međunarodni sud pravde op.aut.), manje više isti ljudi su se okupili na tom skupu i promovirali ovaj novi projekat, a da tom prilikom uopće nisu pomenuli taj spor ili mogućnost njegovog obnavljanja ili odustajanja. Za nekoliko dana ističe rok od deset godina. Dakle, ljudi koji su izgubili sve moguće sporove, ljudi koji su uništavali državne institucije koje su se bavile istraživanjem ratnih zločina, ljudi koji ništa nisu radili da se na pravi način dokumentuje zločin, sada lansiraju projekte i sada ponovo – naravno, za svaki takav projekat treba izdvojiti pare od poreskih obveznika, ili neke druge pare, ja ne znam odakle će biti izvori – da bi, eto, pravili neke nove baze podataka. Ja sam iskusan u tom: praviti novu bazu je vrlo skupo. Radi se o stotinama hiljada maraka. Ko to pravi nove baze kad postoje baze?! Baze postoje, samo treba znati da one postoje i treba sarađivati s ljudima koji imaju iskustva. Pazite, imate jednu apsurdnu situaciju da se na čelu ovog projekta nalazi glumac, čovjek koji nema nikakvu referencu, koji se nije nikad bavio ovim problemom, koji nikad nije istraživao, koji nije kvalifikovan za ovaj posao, treba da rukovodi projektom ovakve važnosti. Hajde, pretpostavimo hipotetski da je to OK, ali, kako može neko ko je glumac voditi ovakav projekat?“

Svako ko je ustao u odbranu BiH je žrtva, kaže on. Četvrt vijeka je bilo dovoljno da se sve završi i da se pronađe lijek. A lijek je nepristrasno objasniti šta se desilo u ovoj zemlji u cjelini.

„Oni da hoće ozbiljno da rade otvorili bi jedan široki društveni dijalog o svemu što se desilo. Podsjetiću, vodio sam Državnu komisiju za ratne zločine, koju su zatvorili, ukinuli joj novac jer sam se zalagao da se moraju otkriti svi ratni zločini. To je bilo 1998. godine, tada se radilo o Čelebićima, gdje su Srbi bili žrtve. Zbog insistiranja na tome oni su Komisiji ukinuli pare i nismo mogli nastaviti rad. Umjesto da su gradili institucije države, oni su ih razgrađivali. Vi danas ni na nivou Federacije ni BiH nemate instituciju koja se time bavi i koja bi bila sposobna da otvori dijalog u BiH i na sto stavi sve ono što su, za mnoge, gorke pilule.“

Projekat koji će se raditi šest mjeseci, napominje Tokača, koji je deset godina radio na ovakvim projektima i stvorio respektabilnu bazu podataka, teško da je osuđen na uspjeh i da može biti kompletan. Kaže, asocira ga to na još jedan pompezno najavljivan, iz istih izvora još 2003. godine, Muzej genocida, koji nikada nije zaživio.

„Ovo je nova vrsta homogenizacije u okviru bošnjačkog korpusa. Meni kao Bošnjaku nacionalizam ove vrste ne treba. Jedna nacionalistička elita ponovo hoće da homogenizira Bošnjake oko njihove vječne uloge žrtve genocida.“

Izetbegović smatra Tokača, poziva na odnose samo Srba i Bošnjaka, kao da drugih u BiH nema niti su stradavali.

Još jedna dimenzija je u tome što Izetbegović, smatra Tokača, poziva na odnose samo Srba i Bošnjaka, kao da drugih u BiH nema niti su stradavali.

„Ovdje je potreban unutarbosanski dijalog o prošlosti, jer ovdje su ljudi različitih vjerskih, religijskih, etničkih i socijalnih uvjerenja stradali, jer su ostali vjerni ovoj zemlji. Nikakvim bošnjačkim nacionalizmom ili ekskluzivizmom nećemo riješiti problem ove zemlje. Imamo vrstu privatizacije genocida kao da je to stvar jedne porodice ili grupe ljudi, kao da je to stvar koja će se prisvojiti i upotrebljavati svakog časa kad to nekome zatreba. To je neprihvatljiv pristup.

Pitanje genocida nije samo problem Bošnjaka. Postoje i drugi narodi koji su doživljavali genocide. Postoje naše komšije koje su doživjele to u Drugom svjetskom ratu, mada se to nije tako zvalo, ali je po svom karakteru, recimo Jasenovac bio instrument genocida. Mi moramo o genocidu govoriti sa potpuno druge strane. Nije sporno ko je stradao, nego kako ćemo se mi prema tome odnositi. Ko nama garantuje da se genocid neće ponoviti i da neki ljudi neće opet ratne pokliče uzvikivati. I umjesto takvih razgovora u kritičnoj situaciji u ovoj zemlji imamo ono što nas vraća nazad. Mi sve znamo o tome šta se događalo, ali je problem što se želi uspostaviti neka vrsta ekskluziviteta. To znači da ja, kao građanin ove zemlje, nemam pravo ništa da kažem, iako se 25 godina time bavim i ekspert sam, ali postoje neki podobni, ili drugi ljudi koji su dali neprocjenjiv doprinos objašnjavanju problema i umjesto da se svi ti ljudi okupe, prije nego se bilo šta obznani – opet smo na početku.“

Izvor: Slobodnaevropa.org,
Autor/ica: Dženana Halimović,
19.01.2016


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.