U BiH je ravnipravnosti onoliko, koliko je žele svi neni narodi

Nejasno je prizivanje g. Ive Mire Jovića Kraljevine Jugoslavije i upoređivanja sa Bosnom i Hercegovinom

Naglašavanje krivice drugih, jedna je od najstarijih, ali i najjednostavnijih načina nepriznavanja vlastite, a u njenoj nemoći i nejedinstvu, nemoguća je čak i tuđa pomoć.

Jučerašnja izjava g. Ive Mire Jovića, da je položaj Hrvata u BiH gori nego u doba Kraljevine Jugoslavije, potvrđuje lahkoću pojednostavljenja. Mada ono stvarno izgleda posve drugačije.

Gospodin Ivo Miro Jović zaboravlja naglasiti da je Kraljevina Jugoslavija nosila i puni naziv, „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca" gdje su Hrvati svojom voljom bili konstitutivni narod, gdje se nisu nikada bunili zašto u njoj, čak ni u nazivu, a kamo li u ravnopravnosti nije bilo, recimo Bošnjaka?! Da li Ivo Miro Jović takvu tvorevinu priziva ili je riječ o nečemu drugom?

Nejasno je prizivanje g. Ive Mire Jovića Kraljevine Jugoslavije i upoređivanja sa Bosnom i Hercegovinom u kojoj su Hrvati konstitutivni narod, kao i drugi, mada nedostaje priznanje za koje se 'konstitutivni dio' treba i mora djelima izboriti. Političari koji zastupaju konstitutivne dijelove, demokratskim putem im biva izglasan i povjeren mandat, a oni se po potrebi odriču, pa i negiraju BiH, kao svoju domovinu. Zagovara se, jednom jedno, pa onda drugo, pa je onda nejasan i stav, da li oni koje oni zastupaju, stvarno žele biti ili ne žele biti konstitutivni narod?! Nejasno u svoj toj politici predstavnika konstitutivnog dijela jeste, da li stvarno žele i teže ideji stvaranja tzv. Herceg-Bosne, sa jedne strane, težnji pripajanja Hrvatskoj sa druge strane ili sa treće strane pak, pripadnosti i lojalnosti Bosni i Hercegovini?

Ukoliko se ovdje i na ovom mjestu spomenu još i one nesretne ratne godine, godine kada je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, djelomično i od strane snaga Republike Hrvatske, koju potvrđuje i pokojni hrvatski general Janko Bobetko u svojoj knjizi iz tog vremena, pa još i o svim direktivama onoga koga se slušalo 1993. g., na dalje, a riječ je o direktivama 'humanog preseljavanja' Hrvata iz Centralne Bosne i stvaranja tzv. Herceg-Bosne. Ako se uzmu u obzir i sva 'šurovanja' pojedinih političara po svim dijagonalama, posebno izdvojimo isto od strane Dragana Ćovića sa tzv. Republikom Srpskom, odlascima na savjetovanja u Beograd - i to nije sve! To je dio autogolova(?!) kojim su političari Hrvate Bosne i Hercegovine doveli sebe i onoga koga zastupaju u stanje u kojem jesu i za koje su sami odgovorni, a ne drugi. Posebno ne, Bosna i Hercegovina.

Na kraju, spominjanjem Bosne i Hercegovine, vjerovatno se misli na Bošnjake i njihovu odgovornost za stanje u kome se danas nalaze bosanski katoličko stanovništvo?! Niko od njih i ne pokušava to da prizna, a zna, da je za njihovo današnje stanje krivo dijelom i uho njihovog biračkog tijela, kao i političari kojima daju svoj glas, mandat i povjerenje, a ono je u većini 'okrenuto' Republici Hrvatskoj, nikako Bosni i Hercegovini u kojoj je ravnopravnost onolika, koliko je žele svi njeni narodi.

Ravnopravnost je i u vezi sa ljubavlju prema svojoj, a ne susjednoj državi, a država vraća onoliko ljubavi i topline 'svom' narodu, koliko joj isti taj narod te topline sam odaje i nudi.

Možda čovjek i može da služi dva gospodara ili da sjedi na dvije stolice, ali narod ne može. Tako i ustavom zagarantovane obaveze i prava, pa niti jedan sporazum, tako niti Dejtonski, ne mogu natjerati neki narod da voli državu u kojoj bi trebao da bude ravnopravan, istinski ili samo prividno.

O nestanku katoličkog stanovništva iz BiH, posebno sa prostora tzv. Republike Srpske, isti taj narod treba više da pita sebe i svoje političare, da preispita srce i vlastite postupke, nego da pita, pa i prebacuje krivnju na sunarodnjake protiv kojih su se 'okrenuli' u odsudnim momentima, što se ne zaboravlja, zbog čega je djelomično situacija takva, kakva jeste, a ponajbolje ogledalo je sam grad Mostar, u kojem je 'ustroj i poredak' kakav žele isti ti, koji zagovaraju ravnopravnost, a ne druga strana koju se još i proziva na odgovornost.

Jedno je prozivanje šta se mora i treba promijeniti, a drugo, šta srce trenutno stvarno želi i hoće. Bošnjaci to znaju i vide, 'druga strana' to uopšte i ne krije.

Priča o ravnopravnosti, nije priča o 'izdaji' Hrvata od Hrvata u Posavini i nije priča o progonu Hrvata od bosanskih Srba iz tzv. Republike Srpske, već traženje izlaza kod Bošnjaka, gdje su stvarno Hrvati, kao i drugi, po 'odnosu i paritetu', u 'manjini' i na terenu, koji je kao sredina životno neophodna, kako jednima, tako i drugima.

Priča o ravnopravnosti je zakašnjela tužbalica pojedinaca, o proteklom vremena, krivnji i propuštenoj prilici (do sljedeće prilike!), da se rastavi, šta se rastaviti ne može, (tzv. Herceg-Bosna od BiH), da se bude 'sastavni dio' nečega, čega se sastavni dio, ne može biti, (tzv. Herceg-Bosna i Hrvatska), kao i trošenju zuba vremena na zablude koje im prolazi, da se što prije priključe zajedničkom cilju, a to su evropske integracije.

Protiv koga ne možeš, priključi mu se!

 

Prof. Hamdo Čamo

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.