(U)mrtvljeno (N)ovorođenče

„Moj će Ibrahim živjeti kroz Stub srama „....Baci pogled na cipelice...Suze krenuše, a njen Ibrahim će vječno počivalište i smiraj naći 11. jula u Potočarima!

Gleda negdje u daljinu naslonjena na svoju avliju, sve bi se reklo sad će hrupiti, a onda tišinu prekinu majčino dozivanje: „Sineeeee Ibrahimeeeeeee....“

„Eh draga moja, nema Ibrahima tvoga, odnijela ga je zločinačka ruka u nepovrat“, reče joj komšinica preko puta.

Majka baci pogled u Hamidu, šta joj ova govori, niz lice joj suze potekoše, a jedna se skotrlja na male dječije cipelice koje je držala.

Spuštene glave uzdahnu i tiho izgovori: „Danas bi bio mladić od 15 godina, ali njega više nema, oduze mi ga katil iz naručja imao je svega 8 mjeseci“

Vid joj se zamagli, u izgubljenim krikovima majčine patnje za sinom kojeg više nikad nije vidjela...spusti se na skemliju znajući da uzalud čeka.

Držeći čvrsto cipelice od novoredjenčeta, vrati joj se slika pred oči...

 

Bilo je sunčano saburli jutro, iako su govorili da će četnici svakog momenta upasti u njene Potočare, ona u to nije vjerovala, govoreći da je Srebrenica UN zaštićena zona, nije ta svjetska organizacija mačiji kašalj.

„Samo se ti tješi Muharema, nije nikom vragu vjerovati, kad je rat, nije niko nikom brat...“ govorio bi njoj Muhamed.

Otišao je Muhamed to jutro, prije nego je sunce graknulo, izgrlio ju je, i kao da je predosjećao šta će biti, samo je govorio da joj ostavlja sina Ibrahima u amanet, njihova sina jedinca.

Muharema kao i obično sa osmjehom ispratila ga je, iako joj se duša rastajala s tijelom, ali to ipak nije pokazivala...dok joj je unutarnji glas govorio: „Muharema zadnji put, zadnji put...“! Da baš je to bilo zadnji put, da je sa svojom rukom zatvorio avliju i stavio onaj čvrsto kiš, kao da je to predstavljalo sigurnost da niko neće ući.

Vratila se ona u kuću vidi njen Ibrahim spava u bešici. Zavrnula je malo dekicu i ugleda da mu je Muhamed obuo cipelice, koje mu je kupio još prije njegova rodjenja. Onako oči joj stadoše i zapita se, što mu je cipelice, baš jutros obuo, kao da ćemo negdje ići, ili gdje mu je danas punih osam mjeseci , valjda je htio na odredjeni dan da mu ih obuje.

Onako opet čudne misli je zaokupiše, da nije to znak da trebaju bježati, jer su Srbi tih dana žestoko napadali, ali tim mislima nije davala toliku značajnost. Nije prošlo mnogo vremena, kad na vrata hrupi Hamide i viče evo ih provalili, moramo bježati prema tvornici akomulatora, dole će nas UN zaštiti, a tu su djeca i žene sigurni.

„Ma živa bila šta govoriš“, prozbori Muharema...zgrabi svog Ibrahima i na vrata krenu za Hamidom.

Čuje se skika, vriska, dječiji plač, zene trče na sve strane, a ona svog jedinca samo još čvršće stisnu u naručje i preleti do komšincine kuće da se sakrije iza duvara.

Hamide je otisla u toj rulji, a ona se šćućurila uz ćošak, ni sama ne zna šta čeka, dok u jednom momentu osjeti cjev na zatiljku.

Dah joj je stao, vrijeme usporeno teče...

Iza ledja osjetila je smrad četnika i njegove riječi upućene njoj: „Đe si pošla balijko, a“?

Na te riječi, još je čvršće stisnula Ibrahima i ljuljuškajući ga u naručju, pogledala je Srbina ravno u oči. Imao je bradu, smrad se osjećao na kilometar, srednjih godina...a s njim u društvu mladji jedan, imao je svega 17 godina.

Stariji bradonja naredi, da ovaj mladi uzme potomče Tursko i ispuca u njega cjeli saržer.Muharema kriknu, utrča odmah u kuću, oni za njom. Njeno vikanje u pomoć, niko nije čuo jer su svi već davno pobjegli pred ruljom četnika koji su prošli kroz selo.

Ovaj mladji četnik usprotivi se da ne diraju nejačku bebu..a stariji zagrmi: „Kopile tursko će odrasti jednog dana u ponosnog Baliju, zato sjeme tari dok nije ojačalo“!

Jednim okretom bradonja ispuca u svog neposlušnika i to cjeli saržer, koji je bio namjnjen malom Ibrahimu.

Noge joj klonuše, kleknula je na koljena, Ibrahim i dalje cvili, gleda četnika u oči približava joj se, i svaki milimetar njegova prilazka izgledao joj je poznat...srce hoće da joj iskoči!

„Nemoj Vojo sa mojim Muhamedom si sjedio i veselio se, šta nam treba ovo“, plakala je moleći ga.

Ništa nije prozborio, samo je oteo Ibrahima iz naručja i pitao je: „Kakvu mu smrt želiš, laganu ili brzu, tvoja volja moja zapovjest...Moja čizma ili zid biraj“?

„Ubij mene Vojo nemoj mi Ibrahima, imaj milosti imaš i ti djecu“...molila je i plakala!

„Dosta žalopojki reko sam biraj“, s povišenim tonom obrati joj se, a potom zamahnu ruku i plesku joj odvali!

Udari joj toplina u mozak, kao kroz maglu vidjela je Ibrahima kako ga četničke ruke položiše na pod...izgubi svijest...Ibrahimeeee, Ibrahimeeeee, Ibrah....Hamideeee, Hamide moj Ibrahim što mene ne uze prije njega...

„Muharema živa bila nemoj o tome...hajd ustani prispalo ti se. Znaš da je tvoj Ibrahim dženetska tica na onom svijetu, vjeruj u Boga, imaj sabura“....

„Ne znaš ti kako je majki gledati dok joj sinu četnička čizma staje na vrat“...zatrese se od plača..

„E moja Hamide, da mi je makar moj Muhamed živ, al poginu i on na liniji isti dan, ja više muska u svojoj familiji nemam“, pogled joj uteče na cipelice koje su pronadjene na rodjendan njenog Ibrahima. Pronašli su ih u jednoj od masovnih grobnica, po tome je pronašla skelet svog Ibrahima, sahraniće ga ove godine u Potočarima.

„Muharema trebaš se odvojiti malo od tih cipelica, nisi trebala ih donisti kući, samo ti vraća teške dane ženo moja....Hajmo popiti kafu kod mene, sad ce dnevnik, da vidimo sta se dešava u ovom našem bosanskom vilajetu, biće ti bolje da skreneš misli malo“ dobaci joj Hamide.

Piju one kafu, po tajhanu s rahatlukom, kad na TV poče priča o nekakvom projektu koji će biti podignut za žrtve Srebrenice i spikerica nastavi:“ Stub Srama“ je metafora ogromne prevare Ujedinjenih Nacija u Bosni i Hercegovini kao i opomena svim osobama koje namjeravaju raditi u ovoj organizaciji. Plan projekta: konstrukcija dva gigantska svijetleća bijela slova u visini od preko 8 metara, sačinjena od 16.744 cipele (za 8.372 žrtve). Inicijator projekta i direktor Centra za političku ljepotu je Philipp Ruch...“

„Ma nema od toga ništa, kakvih cipela,ko se toga sjetio, još nam neki stranac oko toga projekta, a tim strancima ne vjerujem više ništa, jer znaš kako nas je UN prevario i predao u ruke katilima i sad opet spominju UN“, izgovori Muharema dok se pripremala da srkne fildžan vruće kahve.

Hamide je potapša i reče: „Čekaj da čujemo o čemu se radi, inače o našoj Srebrenici rijetko kad šta vele“ i ustade da pojača TV...

„Ovaj projekat „Stub srama" je podržan od strane Majkih Srebrenice, Memorijalnog centra Potočari/Srebrenica, Društva za ugrožene narode, Genocide Watch-a, Instituta za borbu protiv genocida iz Kanade, Srebrenica Genocide Bloga i drugih...“ nastavlja voditeljica govoreći o projektu „Stub srama“

„Idem ja sutra da se raspitam kod Majki Srebrenice šta je to, dok su one podržale, možda je nešto i dobro i značajno“, veli Muharema.

 

Opet lijepo i sunčano jutro osvanulo, a Muharema se zaputi do udruženja Majke Srebrenice, i kad je pokupila informacije šta će predstavljati „Stub srama“, vrati se ushićeno sa svježim informacijama i poče:“ Rekli su mi da će neke tri rupe biti popunjene autentičnom obućom pronađenom u masovnim grobnicama, a meni odmah u glavi sinu....odlučila sam“!

„Šta si odlučila ženska glavo“, upita je Hamida.

„Moj će Ibrahim živjeti kroz Stub srama „....baci pogled na cipelice pronađene u grobnici, živi primjer autentične obuće...Suze krenuše, a njen Ibrahim će vječno počivalište i smiraj naći 11. jula 2010. godine u Potočarima!

 

NAPOMENA: Svaka sličnost sa stvarnim imenima je slučajna.

Autor: Aldijana Mustafic


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.