Upad Eugena Savojskog u Bosnu i spaljivanje grada Sarajeva 1697. godine

Panoramski prikaz Sarajeva F.N. Sparra de Banstorf, 1697. godine, Ratni arhiv u Beču

Piše Hamdo Čamo

“Plemeniti vitez”, kako je često nazivan, Eugen Savojski bio je narodni heroj Evrope svog vremena. Potomak je poznate savojske hercogške familije, rođen 18. oktobra 1663. godine u Parizu i odgojen na francuskom dvoru po tradiciji djeteta njegova staleža.

Opisujući “Uzrok nestanka modričkog samostana” svećenik Vlado Jagustin će zapisati manje poznati dio biografije Eugena Savojskog: “Princ Eugen Savojski, točnije Francois Eugene, vojvoda od Savoie i Piemonta, vojskovođa koji je služio tri habzburška kralja: Leopolda I, Josipa II i Karla IV. Izgubio je samo jednu bitku od vojvode Vandoma kod Cassan d'Adda. Bio je Francuz, a njegova majka talijanka Olympia Mancini, bila je nećakinja kardinala Mazarina, drugarica iz djetinjstva, a kasnije i jedna od prvih ljubavi mladoga „kralja Sunca“ Luja XIV. Kako bi bila udaljena od kraljevskih dvora, udata je za grofa Eugena Maurizzija od Soissonsa, kojem je rodila osmero djece, od kojih je najmlađi bio ružnjikavi dječak Eugen Savojski Suissons. Mršav i košćat, niskog rasta i grbavac, nije bio dobrodošao na dvorac nekadašnjeg ljubavnika svoje majke. Ostavši sa 16 godine bez majke, koja je umrla kao izgnanica u Bruxellesu, navodno zbog usluga „trovačice“ u plemičkim krugovima, mladi Eugen, koji je u međuvremenu očeličio tijelo fizičkim i vojnim vježbama, želio je stupiti u Kraljevu gardu. Ipak, kralj odan uzorima klasične ljepote nije mogao zamisliti da u svojim postrojbama ima grbavoga oficira i stoga mu je namjenio ulogu svećenika. Cjelokupan dvor ga je ismijavao navlačeći mu mantiju i nazivajući ga „opat Savojski“, ili „mali opat“. Kvalitete poniženog, izvanredno sposobnog mladića, nisu propustili iskoristiti poslovično pragmatični i praktični Njemci. Car Leopold I, suočen s nadirućom osmanskom vojskom Kara Mustafa paše, imenuje ga zapovjednikom odreda u taboru vojvode Lotarinškog. Eugen se u bici za Beč  toliko istakao hrabrošću i vještinom da je već u 23. godini života imenovan generalom, s 24 generalpukovnikom, s 27 zapovjednikom konjice, s 30 feldmaršalom i predsjednikom Carskog ratnog savjeta. Nakon pobjede nad osmanskom vojskom kod Sente, što je bio uvod za upad u Bosnu i spaljivanje Sarajeva, postaje vrhovni komadant Habzburške carske vojske. Istakao se u habzburško-francuskom ratu za španjolsko nasljeđe. Kao mecena umjetnika u Beču je izgradio dvorac Belvedere, koji je poslije njegove smrti, budući da kao homoseksualac nije imao direktnih potomaka, kupila carica Marija Terezija. Umro je 1736. godine. Dinastija Habzburg odužila mu se čašću da bude sahranjen u katedrali svetog Stjepana, koja je bila njihova obiteljska kapela. Podignut mu je spomenik , on na konju, na Heldenplatz-u u Beču.”

Ubrzo je stekao vojna znanja i sa dvadeset jednom godinom napušta Francusku. Kad su njegove usluge bile odbijene od strane Ludviga XIV, zbog slabašnog i nadasve ružnog izgleda, svoje usluge 1683. ponudio je caru Leopoldu I, kralju Njemačke, Ugarske, Švicarske, Češke i vladaru drugih habsburških posjeda. Svoje nenadmašne vojne sposobnosti mogao je već odmah pokazati upravo kod Beča. Od 1697. vrhovni je komandant carske vojske kojem je u bitki kod Centa izvojevao odlučujuću pobjedu nad brojnijom i moćnijomtuskom vojskom. Mirom od Karlovica AUstija je došla u posjed Ugarske i Translivanije. U španskim sukcesijskim ratovima osigurao je moć Austrije protiv Ludviga XIV i odnio važne pobjede kod Höchstädta (1704), Turina (1706) i Malplaqueta (1706). Nakon izlaska Engleske iz koalicije političke pobjede koje je osigurao princ Eugen svedeni su na nulu. On je ostao i dalje najvažniji savjetnik, vojskovođa nosilac visokih dužnosti u Austriji. Vršenje dužnosti nosiolo je pečat izrazite lojalnosti (“Austrija iznad svega”), novih ideja, načina mišljenja i državnog rezona. Ne samo da je bio samo u vezi sa filozofima  Montesquieuom, Volterom i Lajbnicom, već je bio i pokrovitelj umjetnosti. “Plemeniti vitez” je nakon duge i teške bolesti umro 21. aprila 1736. godine u Beču.

Godine jahanja plemenitvitezova bile su godine u kojima su širom Evrope sagorijevale  metropole i gradovi. Gorio je Beč, London, gorilo je Sarajevo poslije čega će uslijediti nova vremena. U gradovima će prestati običaji gradnje kuća od drveta, a uslijediti gradnja kamenih građevina. Bosnom i Hercegovinom prolaziće mnoge ličnosti opisujući tradiciju i običaje naroda sa putovanja, drugi opet opisujući najnovije karte područja planiranih za buduća osvajanja. Ugarska samo što nije oslobođena od preostalih jedinica Osmanskog Carstva i kako ponovno oslobađanje Beograda nije uspjelo, a kišno vrijeme nagovijestilo da je prekasno za osvajanje Temišvara, austrijski car je okrenuo vojsku prema jugu spremnu za još jedan upad u Bosnu, ne bi li zadao još jedan udarac već oslabljenoj turskoj vojsci prije povlačenja u zimski logor. Napad je krenuo iz Esega već 13. 10. 1697.

Kao i često u povijesti Evrope, takozvani Turski ratovi (1683-1699) vodiće se opet na području Bosne i Hercegovine i uslijediće velike bitke upisane u ionako krvavu historiju ove zemlje: Banja Luka 1688, Bihać 1692-1697-1717, Derventa 1687-1717, Doboj 1697-1717, Gabela 1693-1715, Kladuša 1693, Kostajnica 1690, Krupa 1693,  Maglaj 1697, Novi 1693-1717, Ostrožac 1693, Tuzla 1690, Vrnograc 1693, Zvornik 1688-1689-1717, Herceg Novi 1687. Val nesreće podigao se iznad glava stanovnika Bosne, ne samo od osmanlijskih osvajača, nego i rata koji je vodio sam Eugen Savojski.

Habsburška vojska “tituliranih vladara srednjovjekovne univerzalne monarhije” iz pravca Osijeka, njih oko 6.500, započeće invaziju na Bosnu i Hercegovinu. U Sarajevo, središte Bosanskog sandžaka stigli su 22. oktobra 1697. godine. Četiri godine nakon što je postao feldmaršal i par dana nakon svog 34. rođendana Eugen Savojski upućuje pismo vlastima grada po jednom zastavniku i trubaču, tražeći da se potpuno neutvrđeni i slabo branjeni grad preda.

Mi, Eugen Princ, vojvoda od Savoje i Piemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Negova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komandant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva, koja je u ratu s otomanskom Portom, ovim dajemo na znanje odličnim građanima i svim stanovnicima, da se, pošto smo Božjom milošću s istom ovom vojskom 11. septembra ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini plemenite varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara sretno osvojili sve pozicije i tvrđave na koje smo naišli, i da usljed toga naše dalje prodiranje tim manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice.

Kako nismo došli u ovu zemlju s namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru a ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se iz osobitih obzira prema Sarajevu da ovo pismo pošaljemo s napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže..

Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštediti ni dijete u majčinoj utrobi jer je pripravljena i teška artiljerija.

Neka se niko ne zavarava slabom nadom u otpor, jer se dobro još sjećamo koliko je otomanske krvi proliveno u ovom pohodu i kako je ovih prošlih dana postupano s onima koji su se oduprli našem moćnom oružju, tako da je i čehaja bosanskog paše morao pobjeći.

Mi ponavljamo svoju dobronamjernu opomenu i uvjeravamo vas da ćemo dati sigurnu pratnju i za ovamo i za tamo onima koje nam vi pošaljete.“

Na pismo niko nije ni odgovorio, čak su njegovi poslanici presretnuti i napadnuti. Potom je pljačka je trajala puna dva dana.

U svom dnevniku Eugen Savojski je opisao napad na Sarajevo.

„Turci su doduše najvrijednije stvari već sklonili, no ipak je preostalo dosta robe. Pred večer počeo je grad gorjeti, naročito Tašlihan. Grad je vrlo velik i potpuno otvoren; ima 120 džamija krasnih. Turci su vanredno zaprepašteni i da je bilo priprave moglo se cijelo kraljevstvo (Bosansko) zaposjesti i zadržati..[..] Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon sto su pobili svu silu Turaka.  Mnogi kršćani su dolazili i molili da se sklone u Eugenov tabor, s nadom da napuste zemlju zajedno sa austrijskom vojskom..[..]”

U Sarajevu nakon napada zauvijek su nestali najljepši monumenti aritekture grada, nestala je stara jezgra grada, hanovi, radnje, bezistani, kuće i sve rezbarije od drveta. Anonimni Sarajlija, pjesnik, pisao je o sili i okrutnosti habzburške imperijalne vojske pod komandom princa Eugena Savojskog: „I, bogati i siroti sada uzdišući plaču. Puste su ostale izgorjele bašte i vrtovi. Ko nikada nije čitao knjige ljubavi, taj ne može shvatiti ovog nasilja i sržbe nebeske. Mnogima koji nisu znali računa svome imetku, potrebna je sada kora hljeba..[..]. Hiljade mjeseci će proći, a iz pustoši se nećemo dići. Poplavilo je more nesreće i tegobe i izdiglo se iznad naših glava.“ Sarajevo nije imalo dovoljno mudrih vladara Sarajevu da priušte sudbinu španjolske Alhambre i Granade. Prema pisanju savremenika tog vremena, u spaljenom gradu je ostalo oko tridesetak hiljada osiromašenog, mahom seoskog i prigradskog stanovništva. Eugen Savojski je spalio Sarajevo do temelja poslije kojeg se Sarajevo nije oporavilo budućih dvije stotine godina.

 

Literatura:

- Politische Pesonen Lexikon 1990., Augsburg, str. 118;
- Geschichte Bosnien und Herzegowina, Hugo Piffl 1910., Sarajevo, str. 22;
- Bosna i Hercegovina slikom i riječju kroz stoljeća 2001., Sven Mønnesland, str. 25;
- Prinz Eugen von Savoyen, Alfred Ritter von Arneth, Padeborn 2011., str. 107;
- Prinz Eugen von Savoyen, Ernst Trost, Wien-München 1985., str. 84;
- Uzrok nestanka modričkog samostana, Vlado Jagustin;

 


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.