UŽARENO KRUNISANJE BOSNE

Kralj države u kojoj haračlije i haramije imaju nadmoć arhitektonskih monumenata, neviđenu historijsku predanost i neskrivenu vjersku odanost. Nazivima ulica takvih, Bosna i Hercegovina je preplavljena. Ko su i šta su oni Bosni i Hercegovini? U takvoj atmosferi nameće se ona izreka, po kojoj narod koji zaboravi svoju historiju i svoju prošlost, izgubljen je u svojoj sadašnjosti, izgubljen je na putu svoje budućnosti. Dakle, posve je normalno da se postavlja obično pitanje, gdje su kuće i kosti naših vladara, gdje su državni simboli i dokumenti, ko ih i gdje čuva?

Kao što je Povelja Kulina bana dokaz državnosti Bosne i Hercegovine, Tvrtko I Kotromanić – nerazdvojni je dio slavne bosanske kulture. Kome i zašto su ti simboli trn u oku?

Piše: Hamdo Čamo

Stjepan Tvrtko I Kotromanić, sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, rođen je 1338. godine. Na bosansko prijestolje je došao sa petnaest godina (1353.), a kao ban je zemljom vladao do 1377. godine. Na današnji dan, 26. oktobra 1377. godine ban Tvrtko I iz dinastije Kotromanića krunisan je u Milama (današnji Arnautovići kod Visokog), čime je uspostavljena nezavisna Kraljevina Bosna. To je historijski dan kojeg država Bosna i Hercegovina, kao malo koja država tako sjajne i bogate historije i ne obilježava.

Decenijama čitamo plitko oranje onih od kojih se uzaludno očekuje mnogo više, a riječ je o obilježavanju još jednog simbola i dana, koji mnogima na žalost, iz očitog neznanja ili nehtijenja ne znači mnogo. Danas je jedan od onih dana, kada mnogi u javnosti prepišu ili napišu pokoji komentar o velikom, najvećem kralju kojeg je Bosna imala, a da i ne znaju zapravo značenje tog kralja, njegovog kraljevanja i Bosanskog Kraljevstva koji je bio svijetli primjer Evropi svog vremena. Razlog tome je što mnoge generacije, posebno poslijeratne – neanimirane – nemarom zapostavljene ili same nezainteresovane, nemaju adekvatne učitelje, literaturu i izvore odakle mogu da čitaju – što je najžalosnije, u zemlji tako bogatoj historijom – nemaju šta i gdje zorno da vide(?!), dok ostali razlozi leže razasuti na tlu porodičnog, kulturnog, religioznog, obrazovnog ili nekog – ko zna zbog čega – drugačijeg poimanja, učenja, svijeta i stanja.

Tvrtko I Kotromanić, kralj je države u kojoj haračlije i haramije imaju nadmoć arhitektonskih monumenata, neviđenu historijsku predanost i neskrivenu vjersku odanost. U takvoj atmosferi nameće se stara narodna spoznaja, po kojoj narod, koji zaboravi svoju historiju i svoju prošlost, izgubljen je u sadašnjosti, izgubljen je na putu svoje budućnosti.

Bosna je pokradena od mnogih koji joj se drugačije predstavljaju i umiljavaju svojom blagonaklonošću, napuštena od onih koji bi trebali i od onih koji bi morali da je štite, jer im je ona jedina domovina. Svako je voli iz svog razloga, kao što je dušmani i lopovi vole iz samo njima znanih razloga.

Zboga čudnog odnosa ‘društvo te sjene od države’, biva pomjerano i prognato sa mjesta svog bivstvovanja, bez zemlje, granica, izlaza na more, bez originala državne dokumentacije na ruševinama slavne državnosti, bez ustava, bez himne, bez novca, bez zastave – bez svega onoga – što državu čini državom. Trend uništavanja državnosti ‘dio po dio’ dovodi do uništavanja vrijednosti države i društva. Kada država i društvo ostanu bez vrijednosti, one se ne mogu ni braniti, jer nema šta da se brani. Zbog neprirodno čudnog (‘kukavičijeg’) odnosa – društvo sebe dovodi u neugodnu poziciju, ‘da umire više puta, na više načina’.(Heroji umiru samo jednom, a kukavice hiljadu puta!). Pretpostavka propadanja mnogih kultura, naroda, civilizacija i društava bila je nesloga. Takvom stanju uveliko je doprinosila apatija i nezainteresovanost većeg broja članova društva koji su se u odlučnim momentima po njih i društvo ponašali tromo i pospano, budeći se sa većom glavoboljom i još većim žalom u neobičnoj i još ružnoj realnosti.

Kraljeva Sutjesko: Ko i šta je Bosni El Fatih?

Arheolozi još i danas iskopavaju vrijedne artefakte, po mnogo čemu jednog nadasve bogatog vremena daleke prošlosti Bosne. Historičari potvrđuju značaj i veličinu vremena vladavine Kotromanića čiji je zlatni dukat od 16 grama, kao najznačajniji simbol srednjovjekovne bosanske državnosti bio četiri puta veći od osmanskog.

Kralj Tvrtko je znao čuvati granice i simbole svoga kraljevstva. Znao je čuvati svoje podanike koji su mu bili vjerni i odani. Poslije njega, izuzmu li se najnovija predizborna dodvoravanja i očijukanja, ništa više nije bilo isto. Generacije (vladara i podanika) koje će uslijediti manje će interesovati i granice i simboli vlastite državnosti čija je opstojanost sve do danas – čudo nad čudima i koju treba zahvaliti čistom razumu i sjećanju svojih vjernih čuvara. Stanje u državi potvrđuje da su se stoljećima u nebo podizala jedino imena i simboli haračlija, haramija, okupatora. Nije poznato da glavni grad ima temeljno, ali i javno sjećanje na velikana svoje slavne prošlosti, biblioteku podignutu, ako ne u čast njemu – onda, u čast nekom od najzaslužnijih bosanskih sinova ili pak građevinu dostojnu slave slavnoga vladara?! Nema građevina i simbola, nema vrijednosti koje bi se čuvale. Zato ima onih koji su ‘bili-i-ostali’ dokazani dušmani i ne baš veliki ljubitelji Bosanske države i njene državnosti. Veliki broj takvih je (i danas) u vladajućim strukturama zemlje. Kroz sva stoljeća baca se akcenat očuvanja imena onih koji su je sjekli i sasjekli, a čuvali ih nisu okupatori, već ‘vjerne Tome’ i njihova vjera koja malo čega zajedničkog ima sa iskonskom Bosnom, kao i oni koji misle da su njeni najvjerniji sinovi. Tako, u Bosni oduvijek postoje stvarni vladari, njihove vjerne sluge, ali i stvarni čuvari Bosne koji, kako to u svijetu biva, imaju malo zajedničkog, osim one tanke, ali čvrste niti koja se zove zemlja Bosna. Tome čudu treba pridodati jedan bosanski ljiljan – sa više značenja – kojeg se svojata po svojoj orijentaciji, nagodnosti i potrebi. Svako na svoj način i svako zbog svog razloga i uvjerenja. (Izuzev kratkih historijski perioda Bosnom, kasnije Republikom Bosnom i Hercegovinom, uvijek su vladali ‘domaći ljudi’. Jednom su to bili paše i veziri, drugi puta podanici Cara Franje, potom okupatorski dodvornici, petokolonaši i ulizice). Sve vlasti, u većini, koristile su domaće plemstvo i sveštenstvo u provođenju ciljeva svoje vladavine. Stanje je bilo očito – kako su oni vladali – narod je tako i imao.

Vlast je uvijek ista – ‘narod treba mijenjati’

Mnoge države svijeta podižu muzeje, spomenike i mauzoleje svojim slavnim vladarima dajući, ako ne orijetaciono i politički – onda državnički jasnu poruku i notu – temeljima svog postanka. Mnoge zemlje svijeta su tako daleko otišle, da su u svojim bogatim turističkim ponudama uvrstile, ako ne tradicionalno – ono atraktivno prilagodljiv prikaz čina krunisanja svojih vladara – zbog kojih zainteresovani donoseći šuškavu svježinu novca prosto hrle takvim oblicima srednjovjekovne kulture. (U pojedinim kulturama, dolazak na vlast i krunisanje su odvojeni činovi). Kod nas, kao da je iz sjećanja izbrisana sva prošlost, a sadašnjost montirana na klimave kotače koji joj određuju pravac budućih kretanja – koja novim generacijama – nedvojbeno pokazuju silnice tonjenja, debelo uranjanjajući u svijet neznanih tokova mraka.

26-10-2014


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.