Vedrana Rudan: Srbi i Hrvati

Da nije morbidno bilo bi smiješno. Smiješno? Nakon toliko desetaka tisuća mrtvih, stotina tisuća raseljenih, može li naša mržnja biti smiješna? Čudna? Nenormalna? Da je baš normalno da se Jovan koji se rodio devedesete po portalima hvata za pištolj kad naleti na Ivana rođenog devedeset i prve koji ga šalje u tri četničke materine… Da je baš normalno… Ma, nije normalno.

Vedrana Rudan

Iz Nice mi je pisao gospodin Dragan Rakić, nadam se da zaista postoji, koji pita sebe i mene zašto se toliko mrze Srbi i Hrvati. Hrvati i dvadeset i nešto godina nakon rata prijete kako će posaditi vrbe a Srbi traže salate da bi uz nju mogli jesti zaklane Hrvate.
 
Da nije morbidno bilo bi smiješno. Smiješno? Nakon toliko desetaka tisuća mrtvih, stotina tisuća raseljenih, može li naša mržnja biti smiješna? Čudna? Nenormalna? Da je baš normalno da se Jovan koji se rodio devedesete po portalima hvata za pištolj kad naleti na Ivana rođenog devedeset i prve koji ga šalje u tri četničke materine… Da je baš normalno… Ma, nije normalno.
 
Osjećam, čujem, Hrvati koji su u ratu “nekoga izgubili” proklet će me jer ne shvaćam njihovu muku zato jer ja u ratu “nikoga nisam izgubila”. Izgubila sam sebe, onu staru sebe koja je vjerovala da ljudi baš i nisu tolike zvijeri ali to se ne računa.
 
Srbi “proterani sa vekovnih ognjišta” i oni koji su ih morali primiti proklet će mi ustaško sjeme jer sam ja ostala i na svome i na njihovome. Razumijem mržnju,osjećaj gubitka, tugu, ali svemu bi jednom ipak trebao doći kraj. Nisam normalna? Možda i nisam…
 
Nijemci su palili naša ognjišta, ubijali djecu, vodili je u logore a onda nakon desetak godina dolazili u Opatiju na ljetovanje. Moja nona kojoj su oteli kćer sa kućnog praga prodavala im je friška jaja. Moja druga nona kojoj su spalili kuću pozirala im je sa preslicom u ruci.
 
Nijemci nikad nisu vidjeli kako se vuna pretvara u nit. Smijala se u objektiv a onda dva mjeseca kasnije veselo okolo susjedima pokazivala fotografiju na kojoj  je mrskom neprijatelju pokazivala svoje socijalne zube.
 
Talijani su naše pretke pojili ricinusovim uljem, moga strica svećenika umlatili su zato jer je mislio da bi se u Hrvatskoj moralo govoriti hrvatski, moje bake bolje su govorile talijanski nego hrvatski a mama i njen brat išli su u talijansku školu.
 
Moja je majka partizanka znala reći da je fašistička Italija bila uređena zemlja, pred sudom su, navodno, svi bili jednaki. Čudna žena kad pomislim da je svoju ranu mladost provela u bunkeru strahujući da joj Talijani ili Nijemci ne otkinu glavu.
 
Sve im je oprostila? Možda ne oprostila ali mnogo toga zaboravila. Da ne bi život provela u mržnji skoncentrirala se na  ono dobro što su nam Talijani dali i još uvijek daju. Parmezan, jeftine špagete, Illi kavu dvostruko jeftiniju nego kod nas, moj je otac od “fašista” dobio penziju bez koje bi u Hrvatskoj, najzad svoj na svome, krepao od gladi.
 
Preda mnom je možda još pet godina života, pred mojom djecom valjda četrdeset, pred mojom unukom, prema najnovijim istraživanjima, sto. Tko može toliko dugo mrziti? Stalno istog neprijatelja? Zašto bar ne promijenimo ploču?
 
Mi Hrvati upravo ulazimo u Evropu. Kad u nju stupimo okružit će nas tisuće neprijatelja svih boja. Banke, korporacije, porezi, visoke cijene za naše proizvode, kidanje veza sa tržištima koja jedina žele kupovati našu robu, crkavanje pred vratima bolnice jer za ulaz u zgradu nećemo imati love.
 
Britanci će po nama pljuvati onako kako pljuju po Poljacima, Francuzi će nas tjerati iz zemlje onako kako tjeraju Cigane, Nijemci će nam oderati kožu sa leđa onako kako su to učinili Slovencima…Što nam Ameri rade to znamo ali im unaprijed opraštamo.
 
Mili Bože! Nije vrag da će nam opet za sve što nas čeka Srbi biti krivi? Nije vrag da će nam Srbi zato što smo u EU jebati ustašku mater jer je članstvo u EU dobitak? Pamtim sve što se dogodilo pa ipak mislim da smo i mi “ustaše” i oni “četnici” ili izmanipulirani ili beskrajno i nepopravljivo glupi. Vjerojatno je ovo drugo ključno.
 
Ja sebe držim pametnom. Jednostavno, ne mrzim Srbe. I neću posaditi vrbu u svom vrtu jer ni jedno stablo u svom vrtu  moja nona nije posadila ni za Talijane ni za Nijemce.
 
Jebote! Prošle su dvadeset i tri godine. Reći ćete da sam luda. Kad netko kaže Srbin ne hvatam se za kamu. Pomislim, aha, kajmak.

 

Autor: Vedrana Rudan


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.