Vox populi

Od demokratije još nije izmišljeno ništa bolje, ali ona, nažalost, omogućuje konzervativnoj, u pravilu klerikalnoj i polupismenoj većini da odlučuje o sudbini cijelog društva

Gojko Berić

Kosovo nije više “najskuplja srpska reč”, kako je to svojevremeno tvrdio Matija Bećković, po zanimanju pjesnik, akademik i velikosrbin. Nakon što je valjda i njemu samom postalo jasno da je Kosovo za Beograd zauvijek izgubljeno, cijena te mitske riječi drastično je opala, a bivša južna srpska pokrajina pominje se u medijima tek kako bi vlasti ispoljile svoj iracionalni patriotizam. Čak je i premijer Vučić, u nedavnom obraćanju javnosti priznao da bi bilo najracionalnije priznati nezavisnost Kosova, ali da nijedna vlada Srbije “nikada to neće učiniti”. Jedan od Dodikovih stranačkih agitpropa ovih je dana, urbi et orbi, objavio da je sada referendum najskuplja srpska riječ!? Na vrhu cjenovnika svega postojećeg među bosanskim Srbima našla se dakle ta famozna riječ kojom je Dodik opsjednut i kojom godinama provocira političku kavgu u Bosni i Hercegovini, ne bi li izazvao konflikt takve težine koji bi mu omogućio da, makar i formalno, okrene leđa Sarajevu. Sada je iz rukava izvukao i za 25. septembar zakazao referendum o Danu Republike Srpske, koji se slavi 9. januara, a koji je nakon aplikacije Bakira Izetbegovića Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Ali kao što je za Miloševićevog nasljednika Vojislava Koštunicu Haški tribunal bio “deveta rupa na svirali”, u čemu se, ispostaviće se, ovaj prerušeni miloševićevac gadno prevario, tako je i odluka Ustavnog suda BiH za Milorada Dodika - ništavna. Ovaj Dodikov stav odražava stanje duha u cijeloj Republici Srpskoj. Donekle se može i razumjeti ironična izjava Milice Marković, koja je na nedavnoj sjednici Predstavničkog doma Parlamenta BiH poručila bošnjačkim parlamentarcima: “Možete pričati i do večeras, a referendum 25. septembra u RS-u će biti održan”, ali je teško shvatiti člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića, koji je, valjda za potrebe predstojećih lokalnih izbora, otišao dalje i od samog Dodika, rekavši: “Deveti januar bi trebalo nazvati danom državnosti Republike Srpske. Ako se i dan državnosti proglasi neustavnim, možemo uvesti dan osamostaljenja RS-a, pa onda i dan nezavisnosti i tako narednih 50 godina”. Ovo najbolje govori o kompaktnosti srpskog nacionalističkog bloka, vlasti i opozicije kad god je riječ o pitanjima koja se tiču nadležnosti države Bosne i Hercegovine.

Prema “Rječniku stranih riječi” Bratoljuba Klaića, referendum znači “izravno glasovanje čitavog naroda kojim se odlučuje o prihvaćanju ili odbacivanju nekog zakona ili političkog pitanja od osobitog značaja”. U prevodu na savremenu srpsku političku retoriku, ustanovljenu u jeku Miloševićeve “antibirokratske revolucije”, referendum bi otprilike značio “događanje naroda”. Ovu neslavnu sintagmu smislio je drugorazredni srpski pjesnik Milovan Vitezović, koju je prvi put izgovorio na čuvenom mitingu pred sto hiljada Srba na Ušću, kada je napaljena nacionalistička masa urnebesno tražila hapšenje vodećeg kosovskog političara Azema Vlasija. Događanje naroda postalo je parola jedne sulude, neodgovorne politike, koja će pokrenuti veliku ljudsku tragediju na Balkanu i skončati u genocidu u Srebrenici. Milošević je prije deset godina umro u pritvornoj ćeliji Haškog tribunala, ali njegov duh ponovo oživljava u Srbiji. Milovan Vitezović je živ i zdrav, hvaljen i nagrađivan za svoju poeziju, a da ga niko nikada u Srbiji nije upitao kaje li se zbog svoje, makar retoričke, uloge u Miloševićevoj avanturi. Ali, kakvo god imao pojmovno značenje, i koliko god bio neupitan kao demokratska tekovina, referendum je uvijek bio isto što i igranje vatrom, partija političkog pokera za one koji ga raspisuju. Referendum je, recimo, bio razlog što je Charles de Gaulle otišao s vlasti prije isteka mandata i to u trenutku kad je želio provesti ustavne reforme u Francuskoj, koje su podrazumijevale decentralizaciju zemlje i promjene u Senatu.

Uvjeren da će ga dominantna većina Francuza u tome podržati, raspisao je referendum koji je održan krajem aprila 1969. godine. Međutim, njegovi amandmani su odbačeni sa 52,4 posto glasova francuskih birača. Kao i 1946, otac Pete Republike odbio je ostati u Jelisejskoj palači bez podrške naroda, podnio je ostavku već idućeg dana nakon poraza i povukao se u Colombey, gdje je iduće godine umro. Nesigurna u sebe i u svoju moć, Evropa se i dalje trese nakon dramatičnog referenduma na kojem su Britanci tijesnom većinom odlučili da zemlja izađe iz Unije. Premijer David Cameron bio je protiv razvoda Londona i Bruxellesa, ali da bi stišao raskol u stranci, bio je slijep za raspoloženje 17 miliona proevropski orijentiranih građana svoje zemlje i raspisao referendum koji može imati katastrofalne posljedice po Ujedinjeno Kraljevstvo. Cameron je napustio brod za koji niko nije siguran kuda će i kako ploviti, a pobjegli su i Nigel Farag i Boris Johnson, političari koji su zakuhali referendumsku kašu i priznali da su, posredstvom britanskih tabloida, obmanjivali građane. Najoštriji kritičar britanskog referenduma bio je naš stari poznanik, francuski filozof i pisac Bernard-Henri Levy, koji je Brexit doživio kao pobjedu populizma i nedemokratije. Levy je izjavio da su putem referenduma “pobijedili ljudi pomračenog uma, pijani skinhedsi, huligani, nepismeni pobunjenici, neonacisti s glavama bikova”.

Čuveni britanski biolog Richard Dawkins, autor “Sebičnog gena”, objavio je tim povodom kolumnu u kojoj je naveo da se ne razumije u EU, jer se time ne bavi, te da o stavu Velike Britanije prema toj uniji treba da odlučuju ljudi koji se time bave. “Ako želimo da nas operiše hirurg koji se godinama školovao i da nas vozi pilot aviona koji se godinama obučavao, zašto tako kompleksnu stvar kao što je Evropska unija povjeravamo ljudima koji o tome nemaju pojma?”, zapitao je Dawkins. Churchill je znao reći da je demokratija nesavršena, ali da ništa bolje još nije izmišljeno. Nažalost, ona omogućuje konzervativnoj, u pravilu klerikalnoj i polupismenoj većini da odlučuje o sudbini cijelog društva. Na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, to je postalo nepodnošljivo. A što se tiče Dodikovog referenduma, on praktično neće značiti ništa. Zvoniće diljem Republike Srpske, poput prazne konzerve vezane mačku o rep. I ništa više.

Oslobođenje,

Gojko Berić


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.