ZAŠTO TONE DOMOVINA

Naš veliki književnik i akademik Abdulah Sidran, svima nama je napisao i u amanet ostavio veliko književno djelo “Zašto tone Venecija”. Kolektivno sjećanje pojedinca, djelo potaknuto okretanjem glave međunarodne zajednice, zemalja Evropske unije u momentima agresije na Bosnu i Hercegovinu.

02.11.2012.

U potrazi, zašto je došlo do potonuća Titanika, došlo se do spozanja na osnovu kojih se mogu spriječiti neka buduća potonuća. Došlo se i do naučnih spoznaja zbog kojih Venecija stvarno tone. Poduzeti su mnogi koraci i uložena ogromna sredstva, da ne bi došlo do njenog daljeg potonuća. Budućnost će pokazati da li se na vrijeme i pametno postupilo. Budućnost će pokazati, da li je dobro što je politika u BiH decenijama zabavljena sama sobom, a narod šuti i odobrava. Intelektualci su u potrazi za objašnjenjem i pronalaženjem najboljeg načina izlaska iz takve situacije, mada i oni sami predstavljaju dio sistema i nisu svemogući. Budimo optimisti, treba se nadati najboljem.

Prva radosna poruka, svima ‘koji trljaju dlanove’ i snuju ružne snove o nestanku Bosne i Hercegovine, ona neće nestati. To se neće dogoditi, kao što se nije dogodila konačna podjela i nestanak poslijeratne Njemačke. Bosna i Hercegovina neće nestati, ona će opstati i nadživjeti, čak i ružne snove!

Manje radosna poruka, jeste javna pljačka koja se decenijama provodi u BiH pod plaštom lažljivih naziva: dokapitalizacija; privatizacija; pretvaranje društvene imovine u privatnu, i tako dalje. Vrijeme će pokazati hoće li društvo samo smoći snage preispitati svaki papir ugovora u procesu javne pljačke, privatne i društvene imovine, jer društvena imovina u svijetu kapitala vrijedi kao velika nepoznanica.

U svako slučaju, ovakav način stvaranja kapitala, svakog iople mislećeg čovjeka tjera na spoznaju, da kapital ni u prošlosti nije mogao nastati nekako drugačije, do pljačkom. Čast izuzecima! Pri tome je žalosna istina, da od te istine i bolne prakse glave okreću i oni, koji upravo i na vlastitete oči bivaju pokradani. I to, u minutnom turnusu. Privatizacija je višeslojna i događa se na više nivoa potkradanja, od onih u vlastitoj kući, tako izvana. Kako izgleda, potkrada se po sistemu ‘svako-svakoga‘, dok po strani ostaju pošteni, naivni i nezaštićeni. Postoji osnovana sumnja da su i zakoni godinama naštimavani, da omoguće, a ne da spriječe javnu krađu?! Osim političkih stranaka, pojedinih političara i pojedinaca iz kriminalnog miljea, tako i spomenuti zakoni spadaju u sferu i domenu osumnjičenih. U toku su aktivnosti, koje najavljuju stvaranje ‘jedinica za specijalne namjene’ sa porukom, ‘ništa više neće biti kao prije'?!

Sljedeći razlog koji otežava sveukupno stanje, jeste prilično težak odnos između Matice iseljenika i domovine. U rješavanju krize veliku ulogu igra međusobni gambit pomenutih interesenata u kojem je vrijedno osvijetliti interesna područja i mogućnosti: povratka, aktivnog političkog odlučivanja, ulaganja, školovanja i obrazovanja. Spisak nadogradnje i međusobnih potreba, ostaje otvoren.

Matica i matičnjak

Ustaljena praksa i bolna istina je, da na relaciji ‘Domovina – Matica iseljenika BiH', nema promijena. Mada su Matica iseljenika i Domovina jedno biće i tijelo, u praksi se ne ponašaju tako. Umjesto partnerstva, više je riječ o suparničkom odnosu. Takav odnos govori o i navici, više pravilu, koje hitno treba mijenjati. Prije svega, u domovini, a uključuju nemali posao, jer se radi o promjeni svijesti, a onda promjeni zakona i institucionalnog djelovanja koje donose i predstavljaju odgovorne osobe u domovini, iseljeništvu, čiji interesi treba da budu objedinjeni i izraženi kroz zajedničke institucije. Po prvi puta u historiji bh. Matice iseljenika (ružniji i strani naziv koji iseljenici nerado vole da čuju – dijaspsora BiH?!), nakon agresije 1992.g., dolazi je do vidljivog rasta njihovog broja.

Prošle su mnoge godine, i što je razumljivo, u Matici iseljenika je došlo do promjene strukture u kvalifikovanosti, intelektualnom i sve jačem matrijalnom potencijalu. Od nekadašnjih generacija prognane i nemoćne djece, izrasle su generacije sposobnih, modernih i školovanih umova. Mnogi od njih stekli su mnoga naučna iskustva, ali i mnoge nagrade na poljima nauke i tehnike. I, dok jedni u sredinama gdje rade nastavljaju svakodnevni život, veliki je broj zainteresovanih da svoja stečena znanja i iskustva ulože u domovini, u bilo kom obliku. Na tren izuzmimo korištenje i mogućnosti potencijala u aktivnom političkom životu.

Mnogi iz Matice iseljenika spremni su za domovinu, na žalost, domovina nije spremna za njih.

Dok su u Matici iseljenika zreli svi preduslovi, od sposobnosti, znanja, moći, kapitala, u domovini ne postoje osnovni zakonski okviri, o uslovima ne treba govoriti. Uzmimo trenutno najavljene popise u 2013., po kojem se iseljenici (protjerani i silom otjerani), neće popisivati?! Negdje zvuči kao skandal, a negdje se prihvata kao nešto normalno. Stanje nije od jučer i već je poznato decenijama, bez da se ulazi u detalje, jer bi međusobne optužbr ubrzo poremetile i ono malo čemu se teži, a do toga nikako ne dolazi.


Gornje navode, o nespremnosti domovine, dokazuje bezbroj slučajeva iz svakodnevnog života. Jedan dio istih, putem javnih medija i dospije u javnost međutim, veći dio ostaje u sjeni neobjavljen i zaboravljen. Razlozi neuspješnog uvezivanja znanja i sposobnosti između Matice iseljenika i domovine, višestruki su i oni najčešće leže u nezainteresovanosti političke elite u domovini. Ekonomski interes postoji, i to je poznato, još poznatije je, da nedostaje politička volja. Iz rečenog proizilazi pitanje: Ko normalan želi da uloži sredstva i znanje, ukoliko ne postoje iole ozbiljnije osnovne zakonske garancije, okviri i uslovi?!

O tome, da se na globalnom planu ne postavljaju mogućnosti i navedeni uslovi, doista čudi sve zainteresovane. Istina, nakon više decenija, po prvi puta zaključcima Šestog kongresa SSD-a BiH u Sarajevu, formirano je ‘Ministarstva za dijasporu‘, čime je knjiga problema tek otvorena. Jedan od glavnih problema koji se navode, jeste umrežavanje i stvaranje atraktivne ponude onih koji su zainteresovani, ali i već prevareni, rastjerani ili preplašeni. Ko stvarno stoji iza pojedinih institucija, a ko iza ogranaka Matice, isto treba da bude predmet diskusije. U nekim državama Matica iseljenika postoji skoro samo na papiru, kao što je slučaj Matice iseljenika u Švicarskoj, jednoj od najbogatijih država svijeta, u kojoj ista neiskorištenih potencijala, živi rasplinjena i nepovezana. Slična situacija je sa mnogim zemljama svijeta u kojima živi naše iseljeništvo. Razlozi su višestruki i trebaće volje i vremena da se oni shvate i objasne.

Interes za ulaganjima iz Matice iseljenika BiH postoji, to je činjenica. Ako li on postoji u domovini, on je najčešće fokusiran na kapital i tzv. strana ulaganja često, bez mogućnosti onih koj ulažu da učestvuju i u sistemu odlučivanja, što se na svakojake načine izbjegava i postiže postavljanjem uslova u programima ulaganja, uz vješto preusmjeravanje kapitala. Možda se u međuvremenu nešto i promijenilo. Svi kadrovi školovani u inostranstvu, posjeduju visoko stečena znanja, iskustva i iskrene namjere koje su često u koliziji, (treba glasno reći i napisati, sa iskustvenim i u praksi dokazanim činjenicama), sa kriminalnim potencijalom, ljudi i programa u domovini, što ne treba šire objašnjavati. To je fakat.

Problem korumpiranosti u BiH nije nikakva nepoznanica, već dodatno opterećenje i kamen spoticanja.

Osim toga, još uvijek bolna tačka Matice iseljenika jeste povratak u domovinu. Pronalaženje, kažnjavanje i stavljanje na javni stub srama odgovornih koji su na programima njihovog povratka stekli ogromna bogatstva, druga je bolna tačka iseljenika. Poznate su skoro sve činjenice o povratku i nemogućnostima da se ona ostvare, te da se još mnogi ‘povratnici’ još uvijek nisu vratili u domovinu. Razlog i odgovor je često jednostavan i banalan: jer nemaju gdje da se vrate! Na svjetlo dana izranja stara priča, o neostvarenim osnovnim uslovima za povratak prognanih i izbjeglih lica.

Neriješivih problema ima i na polju školovanja i obrazovanja. Za povratnike, to su nerješivi problemi vezani za imovinsko stanje, uslove, broj radnih mjesta nakon povratka, uslovi za djecu, vrtići i škole, koji već zbog svojih programa u mnogim mjestima odakle su prognani, nisu prihvatljivi.

Na drugoj strani, nije mali broj zainteresovanih radi daljeg usavršavanja i školovanja kojima želja školovanja i usavršavanja u domovini ostaje uskraćena zbog poznatih problema, najčešće nepriznavanja diploma stečenih znanja i sposobnosti, čije garancije ne prelaze često sjene opštinskih, kamo li kantonalnih, da ne govorimo o državnim granicama. Doći u Bolonju, bilo bi daleko jednostanije, znaju se u svom jadu našaliti studenti.

Praksa ukazuje na veliku neodgovornost pojedinih visokoškolskih institucija koje nisu u stanju vanjskim interesentima, unaprijed razumnih okvira, ponuditi planove nastave i vremenske rokove i početke, kamo li završetke nastavnih programa. A, radi se o jednostavnoj potrebi planiranja mnogih koji žele da se školuju i usavršavaju, za što trebaju unaprijed znati termine i rokove, pa i one naizgled najobičnije, vezane radi dolaska u domovinu, probleme smještaja, stanovanja, ali i cijena koštanja. Informativne usluge su katastrofalne, često bez potrebe i namjere za objašnjenjem, kamo li izvinjenjem. O nadokandi izgubljenog vremena zbog ‘nečije’ neodgovornosti, u domovini je iz , ne samo zakonskih rezona koji se pominju, sramota i govoriti.

Potreba učenja stranih jezika u službama javnih institucija i ne samo u njima, nije od jučer, jer sve veći broj naše djece odrasle u inostranstvu koristi i bolje razumije jezik iz države koje dolazi, pa prvi nesporazumi i jezičke barijere za njih mogu predstavljati kulturni šok.

U inostranstvu odavno postoje brojne mogućnosti školovanja putem interneta, što u domeni obrazovanja u domovini, ostaje misaona imenica. Čak i samim dolaskom na granicu, onima koji tek dolaze, brzinom svjetlosti se stavlja na znanje, da je od granice prema unutrašnjosti, sve drugačije?!

Ali, treba se nadati najboljem. Rješavanjem problema, čak i onim korak po korak, poboljšava se opšte stanje. Nekada u mnogome pomaže i bude dovoljna ona kap dobre volje.

Potreba usklađivanja zakona i prakse i dalje ostaje imperativ, potreba izmjene svijesti i shvatanja, da se mnoge institucije nalaze tu upravo radi potreba građana i drugih, a ne svrha samih sebi. Ukoliko do toga ne dođe, nastaviće se igra ‘mačke i miša’ koja ne koristi ni jednoj, niti drugoj strani.


Piše: Hamdo Čamo


Važna urednička napomena: Postavljene informacije, subjektivne napomene i stavovi izraženi u ovom članku su isključivo autorovi, tj. izvora i nužno ne predstavljaju uredničku politiku ili stav nezavisnog portala www.camo.ch.