U nasem prisustvu, pred nasim ocima, zbiva se genocid nad bosnjackim narodom. Provodjeno je, a i dalje se provodi, etnicko ciscenje gradova i sela. Ubijaju nasu bracu, dakako iz razloga vjerske mrznje, ali prije svega da se otme njihova zemlja, da se opljacka njihova imovina, da se razore i zauzmu njihove kuce i da se sve to zadrzi za sebe, u trajnom posjedu", kazala je Milinka Pavlovic. Na podrucju Banje Luke do 1991. godine zivjelo je 15% bosnjackoga stanovnistva, a u samom gradu 45.000. Krajem 1996. godine u Banjoj Luci je zivjelo svega 3.000 Bosnjaka.
Na podrucju banjalucke opcine Srbi su, s namjerom da potpuno etnicki "ociste" ovo podrucje, formirali vise koncentracionih logora za Bosnjake:

1) Manjaca. - U ovom logoru bilo je zatoceno preko 8.000 Bosnjaka. Prema podacima koji su obradjeni u Institutu za istra-zivanje zlocina pro-tiv covjecnosti i medjunarodnog pra-va u Sarajevu, to je priblizan broj ubijenih. Kroz ovaj koncentracioni logor, medjutim, proslo je vise desetina hiljada Bosnjaka. Oko 20 imama bilo je zatoceno u ovom mucilistu, gdje su prosli najveca mucenja i ponizenja. Kada su razmijenjeni, svi su odreda mokrili krv i imali problema s bubrezima i kicmom.

Agresor ih je tukao danonocno: po genitalijama, bubrezima, glavi i citavome tijelu. Imam Resad Jugo, primjerice, samo je prilikom jednog batinanja primio 300 udaraca. Brojao je udarce po svome tijelu nanesene visezilnim kablom, drzalom sjekire, slaufom i pendrekom. "Kada bi udarali pendrekom, mi smo to smatrali salom. Najgori je bio visezilni kabal koji se obavijao oko nas", pricao je Jugo. Imama Muharema Posavljaka postavljali su na dvije stolice prsima okrenutim prema zemlji, a onda po njemu skakali i pokusavali mu prebiti kicmu. Sve zatocene Bosnjake patili su gladju i zedju. Aktivirali su i pojedine fizicki jace, a psihicki nestabilne logorase da tuku svoje drugove. Dovoljan je bio samo pogled u zabranjenom pravcu da znatizeljni logoras ostane bez zivota. "Nismo smjeli ni pogledom odlutati u nezeljenom pravcu. Spustis pogled preda se, ruke na ledja, jer ako ih pomjeris, doceka te udarac."

Jedan Bosnjak iz Kljuca, zatocenik u jednoj kljuckoj skoli nekoliko sedmica, zajedno sa svojih jedanaest drugova minibusom je prebacen na Manjacu 25. juna 1992. godine. Na samom ulazu u ovaj zloglasni logor pretucen je dok je prolazio izmedju dva reda srpskih vojnika. Potom su ga svukli do gole koze, pokrali i jos ga jednom pretukli; odrezali su mu kosu i zatvorili ga u jednoj od stala logora. Kao i svi ostali zatvorenici, spavao je na golom podu. Jedne noci, deset Bosnjaka "izabranih po prethodno sastavljenom spisku" odvedeno je na ispitivanje u drugu prostoriju. Medju njima je bio i pomocnik gradonacelnika Kljuca gosp. Omer Filipovic. Uslijedilo je potom zvjersko mucenje ovih neduznih ljudi. Gosp. Filipovic pljuvao je krv, a da mu pri tom niko nije mogao pomoci. Esad Bender nastradao je na isti nacin. Cuvari su mu vise puta skakali po stomaku. Kada je 16. decembra 1992. izasao iz logora Manjaca, bio je oslabio 20 kg i bolovao od teskog ingvinalnog prodera.
Drugi logoras, porijeklom iz Kljuca, zatocenik u zatvoru u Staroj Gradisci, nakon sto je prebacen na Manjacu, dozivio je jos teze stradanje:

"Cim smo dosli, pokrali su nas i rasporedili u razne stale u logoru. Do augusta 1992., srpski su rezervisti odgovorni za logor sproveli vecinu ubojstava. U jednoj klanici neki su zatvorenici bili muceni i zaklani. Jednog dana dovezen je kamion iz Omarske sa zarobljenicima. Nekoliko sati culi su se krikovi. Ista scena ponovila se kada je doslo sest velikih kamiona iz Sanskog Mosta. Rezervisti koji su ih pratili poceli su sistematski klati civile sve dok ih komandant logora nije zaustavio. Tada je 20 osoba poginulo."

Prebacivanje zatocenih Bosnjaka na Manjacu organizirano je na takav nacin da su mnogi tokom putovanja stradali.

"Tokom augusta (1992.), prije posjete Medjunarodnog crvenog kriza, dosli su zatvoreni kamioni puni Bosnjaka iz Krajine. Kada su otvorili kamione, nasli su 25 mrtvih usljed gusenja", izjavio je zatocenik iz Grapske kod Doboja. On je jos kazao: "Drugi put, doslo je 1.000 zatvorenika iz Omarske, odmah nakon sto je MCK otkrio taj logor. Mnogi su zaklani cim su dosli na Manjacu. Jedan mi je sin vidio kako su klali jednog covjeka u kuhinji." O uvjetima boravka u tom kazamatu isti covjek nastavlja kazivati: "Sve do dolaska Crvenog kriza, nismo imali sta jesti - jedan hljeb za 40 zatvorenika, dvadeset litara vode za jednu klanicu, oko 600 zatvorenika. Bili smo zatvoreni u devet prostorija 50 x 15 m, spavali smo na golom podu, na betonu - jedna deka za cetiri osobe. Nekoliko nas cak je oboljelo od dizenterije. Ti su bili odvojeni, oko 150 osoba."

Mucenje zedju bilo je, tako, jedan od nacina unistavanja zatocenih Bosnjaka: posto im ni u priblizno dovoljnoj mjeri nisu davali zdravu vodu, bili su prisiljeni piti vodu iz umjetnog jezera u koje se odlagalo smece i uginule zivotinje. Mnogi su se logorasi razboljeli i umrli od trovanja.
Upravnik ovog zloglasnog mucilista, potpukovnik Bozidar Popovic, zabranio je pristup novinarima, tvrdeci da je ovaj logor sabirni punkt i tranzitni centar iz kojeg zarobljenici cekaju odlazak u tzv. trece zemlje. Ali navodno, tvrdio je on, posto ih niko nece, moraju ovdje boraviti dok se za njih ne nadje drugo rjesenje.
Nakon teskog poraza srpskih agresorskih snaga u Hrvatskoj u ljeto 1995., na banjaluckom podrucju su bili ponovo aktivirani koncentracioni logori, prije svega Manjaca, Mali logor i Keraterm kod Prijedora.

2) Logor juzno od Banje Luke. - Predstavnica Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice u Zenevi izjavila je kako su Srbi uspostavili novi logor juzno od Banje Luke. Tamo se vise od 6.000 ljudi drzi na otvorenom, zagradjeni bodljikavom zicom...

3) Zatvor "Tinjica". - U ovom mucilistu bilo je zatoceno preko 1.000 Bosnjaka

4) Tzv. "Crna kuca". - U ovom logoru bili su zatoceni pojedini Bosnjaci sa sireg podrucja Banje Luke. U njemu su bili izlozeni svakoj vrsti mucenja i terora.

5) Vojna kasarna u Banjoj Luci. - Bosnjake s podrucja Kotor-Varosi izdvojene iz konvoja kod Celinca Srbi su deportirali u ovaj kazamat. Oni koji su prezivjeli pricaju o svome stradanju u tom logoru, gdje su ih ispitivali i svakodnevno tukli. Nakon detaljne obrade, "obicne" zatocenike dalje su slali na Manjacu.

6) Rudnik u Celincu (u pravcu Stanara). - U ovome mjestu nedaleko od Banje Luke jos prije srpsko-crnogorske agresije na RBiH aktivno je pripreman genocid nad Bosnjacima. O tome dovoljno svjedoce rijeci dr. Kuzmanovica, poslanika u Skupstini RBiH i direktora Doma zdravlja u Celincu, koje je izrekao neposredno prije agresije: "Vidis one tri dzamije! Jedva cekam da ih srusim, a nek Alija (Izetbegovic, prim. M. O.) dodje da nas sprijeci!"

Uz odobrenje Rijaset.net