DRUGI OKRUGLI STO

Genocid: Omarska

Okrugli sto na temu genocid je odrzan u
Hotelu Holiday Inn, dvorana Neretva
18/19 novembar 1998. godine

Alex Alvarez
Northern Arizona University, SAD

GENOCID I ULOGA DRZAVE:
USPOREDNI POGLED NA DOGADJAJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Ispostavlja se da je genocid najsmrtonosniji od svih zlocina dvadesetog vijeka, ubijajuci vise ljudi nego svi ratovi i revolucije zajedno u istom vremenskom periodu. Zacudujuce je, uzimajuci u obzir njegovu prosirenost, da ima toliko mnogo pogresnih shvatanja u vezi s genocidom.

Najvaznija medju njima je ideja da genocid obicno izbija nekontrolisano ili spontano, kao rezultat drevne plemenske i etnicke mrznje.

Ovo je pogresno vidjenje. Problem sa ovom vrstom argumenta je ne samo da je netacan nego odvlaci paznju od istinskog krivca: drzave.

Genocidi ne izbijaju tek tako, spontano, vec su manifestacija specificne drzavne politike s namjerom postizanja odredenih politickih ciljeva. Nasilje u Bosni i Hercegovini nije iznimka ovoga pravila. U ovom radu ja istrazujem nacine na koje je genocid u stvarnosti planirani zlocin, te pratim primjere genocida i namjeravam otkriti uobicajene mehanizme i planove koji se kriju iza nasilja i masovnih ubojstava, te prikazati nacine na koje je genocid kreiran.

U ovoj analizi ne sugerisem da drevne mrznje i antipatije ne igraju ulogu u genocidu. One su plast ispod kojeg drzava maskira svoje poteze i obezbjeduje opravdanja i jasne motive, ali one nisu uzrok. Isto tako ovdje, izucavam posljedice prihvatanja mita o razuzdanim plemenima i nacine na koje drzava manipulise ovim shvatanjima s namjerom da se omoguci genocid.

Na kraju, istrazujem nacine na koje se mogu sprijeciti i izbjeci buduca izbijanja genocida.

Dana H. Allin
International Institute for Strategic Studies u Londonu, Britanija

TRANSATLANTSKE VRIJEDNOSTI I RAT PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

Ratovi jugoslovenskog kolapsa toliko dominiraju transatlantskim odnosima devedesetih godina ovog stoljeca da je postalo moguce opisati taj kolaps kao "definirajucu krizu" za Europu i za americku ulogu u Europi nakon hladnog rata. Intuitivno gledano, to izgleda tacno; no ipak je prerano pouzdano tvrditi sto ce tacno definirati transatlantska transformacija.

U ozbiljnost ove historijske epizode ne moze se sumnjati. Izmedju 1992. i 1995. godine rat protiv Bosne je, takoder, predstavljao prijetnju za Atlantski savez. Iako bosanska agonija nije predstavljala direktnu prijetnju sigurnosti niti jedne clanice NATO-a, postajalo je sve vise jasno da uska definicija svrhe NATO-a kao sredstva kolektivne odbrane nije adekvatna u razdoblju kada sigurnost drzava clanica ionako nije ugrozena. Rat u Europi, narocito agresivni rat uperen najvise protiv civila, ugrozio je transatlantske vrijednosti koje su postale relativno vaznije za uvezanost Alijanse otkako je nestalo sovjetske opasnosti. Sve ostrije transatlantsko uzajamno optuzivanje oko toga kada i kako povuci liniju protiv srpske agresije je naglasilo krhkost NATO-a. Ne moze se sumnjati da je korozivni efekat koji je bosanski rat imao na transatlantsko jedinstvo bio jedan od vaznih faktora koji je doveo do efektnije intervencije SAD i NATO-a u poznoj, 1995.

Privremeni uspjeh te intervencije pruzio je NATO-u novu dozu zivota. No on, takoder, povlaci teska pitanja. Hoce li se rat na Kosovu, ta mozda konacna, krvava faza jugoslavenskog kolapsa, pokazati jos uznemirujucom od proslih faza? Da li bi u Bosni neuspjeh Daytona, cak i ako ne bi podrazumijevao ponovno izbijanje sveobuhvatnog rata, opet potkopao zajednicke vrijednosti i svrhu koje Savezu omogucuju da igra konstruktivnu ulogu u europskoj sigurnosti? Opcenito: sto otkriva primat koji ne--clanice Bosna i Kosovo/Jugoslavija imaju na dnevnom redu NATO-a o posthladnoratovskoj transformaciji Saveza? Da li se NATO de facto pretvara u garant kolektivne sigurnosti za gotovo cijelu Europu? Ako je tako, da li tako prosirena misija uziva dovoljno domace politicke podrske u kljucnim zemljama NATO-a, narocito u Sjedinjenim Drzavama?

Posljednje pitanje ukazuje na centralnu dilemu transatlantske buducnosti. Ocekivanja koja se stavljaju pred post-daytonski Pax Americana su ogromna, ali je ogromno i americko nepovjerenje prema takvoj ulozi. U medjuvremenu, "Europa", bez obzira na to da li je definirana kao Europska unija, njene vodece zemlje, sire pan-europska institucije, ili kombinacija sve tri, cini se nesposobna ili nevoljna preuzeti vecu ulogu u upravljanju europskom sigurnoscu koju bi njeni vlastiti entuzijasti i americki politicari zeljeli preuzeti.

Kod Atlantskog saveza se, naravno, radi o mnogo vise stvari nego sto je Balkan. Pa ipak, ratovi u bivsoj Jugoslaviji zauzeli su vazno mjesto u novijim diskusijama NATO-a. Ovaj esej polazi sa stanovista da bolje razumijevanje dilema sigurnosti na Balkanu i teskih iskustava Saveza u regionu moze rasvijetliti jedno sire pitanje osnovne svrhe uloge SAD u Europi i transatlantskih odnosa sigurnosti.

Frano Cetinic
RFI, Francuska

INTERPRETATIVNI ODRAZI AGRESIJE I RATA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE U FRANCUSKOJ PUBLICISTICI

U pismenom prilogu pokusao bih ustvrditi parametre krize evropskog federalizma - njegov uzmak i zatvaranje u polje ekonomskog ili, jos uze, monetarnog ujedinjenja, s posljedicnim napustanjem politicko-strateskog koncepta. Bosna kao cinilac i posljedica antagoniziranja polova evropske politike, cinilac i posljedica nacionaletatizacije jugoslavenskog para-federalnog ustroja. Paralelizam krize evropskog federalizma i demokracije, demokracije koja vise sebe ne dovodi u pitanje.

Norman Cigar
Balkan Institute, SAD

STRANI POGLEDI NA BOSANSKI SUKOB, UTJECAJI PARADIGMI NA POLITIKU

Paradigme, ili osnovni okviri za analizu, koje tvorci politike prisvajaju da bi filtrirali podatke i rijesili probleme, cesto imaju utjecaja na njih. U slucaju Bosne, takve paradigme utjecale su na percepciju zapadnih politicara koji donose odluke i oblikovale politiku koju su oni pretocili u rjesenja, bez obzira na cinjenicu sto su te paradigme cesto bile upitne, ako ne i direktno suprotne stvarnosti.

Cesto pocinjujuci bez ikakvog predznanja o Bosni, vladini zvanicnici i savjetnici hvatali su se brzo za pojednostavljena objasnjenja dok su tragali za pravim smjerom u nepoznatom politickom okruzenju. S druge strane, u pojedinim situacijama oni su svjesno usvajali takve pretpostavke kao prigodno javno racionaliziranje u prilog drugih neizrecenih politickih ciljeva.

U oba slucaja politicari nisu bili voljni napustiti prethodne paradigme, jer bi to znacilo priznanje pogreske u prosudivanju i zahtijevalo bi preispitivanje misljenja iz korijena. Kao rezultat toga, godinama kasnije se odlucivalo na takvim stajalistima.

Kljucne paradigme su bile da je Bosna vjestacki entitet bez identiteta; da je pritisnuta prastarim, iracionalnim i tvrdokornim lokalnim sukobom; da sve strane imaju slicne ciljeve i da su isto odgovorne; i da je srpska vojna sila tako snazna da ce brzo nadjacati.

Ovi pocetni stavovi su bez razlike favorizirali stvaranje politike koja je pretpostavljala da je opstanak Bosne a priori nemoguc, da je medjunarodna vojna akcija nepreporucljiva, da je zadovoljavanje "opravdanih" srpskih zahtjeva neophodno i da je konacno rjesenje etnicko grupisanje i podjela.

Ovakve paradigme i ohrabrenje koje su one pruzile lokalnim akterima da osnaze takvu percepciju u svoje svrhe cesto su stvarale samoispunjiva prorocanstva. Iako su tvorci politike morali s vremenom modificirati ili napustiti neke osnovne pretpostavke, to se desavalo samo onda kada situacija na terenu nije mogla da ih odrzi, i to cesto nakon mnogo izgubljenog vremena i nacinjene stete. Na kraju, oslanjanje na jednostavne, samodostatne paradigme se mijenja u korist sofisticiranijih analiza i rezultira politikom koja je mnogo manje uspjesna nego sto je mogla biti.

Daniele Conversi
Central European University u Budimpesti, Madarska

PARADA JUGOSLAVENSTVA NASPRAM UKLJUCENOG SRBIZMA: CENTRALNA SECESIJA I PROBLEM MEDJUNARODNOG PRIZNANJA

Evropska odluka o priznanju neovisnosti Slovenije i Hrvatske 1991. godine potakla je bujicu do tada nevidenog raspravljanja u svijetu, bujicu koja traje do danas.

Normalno rasudivanje sugerira da je raspad neke drzave opasna pojava: zato nikakvu milost niti priznanje ne bi trebalo pokazivati odvajajucim jedinicama.

Ovaj pristup zanemaruje bitnu, ali i neobicnu cinjenicu da je secesiju u Jugoslaviji izvelo srediste politicke moci, a ne periferija. Iako su najraniji secesionisticki poticaji bili uhvaceni u jugoslavensku retoriku, 1986. godine skupina utjecajnih srpskih intelektualaca, politicara i medijskih operatora zapoceli su otvoreno pokretati javnost na antiustavnoj platformi u negiranju legitimiteta jugoslavenske drzave kakva je nastala nakon Drugog svjetskog rata.

Argument da odredjenu etnicku skupinu tlaci vladajuca drzava, da je posljednji ustav posve los, silom nametnut i dostojan poricanja, te da, naposljetku, ujedinjenjem u jednoj i jedinoj drzavi s njihovim etnickim srodnicima ta skupina moze biti zasticena od takve "nepravedne" sudbine, jeste klasicni etnosecesionisticki argument. U Memorandumu iz 1986. godine vec su u zacetku postojali svi ti elementi.

Ipak, medjunarodna zajednica je zanemarila ta upozorenja, sto je potaklo rezim koji se shvacao kao posljednjim izbviteljem Jugoslavije da taj dokument uzme kao neosporno "evandelje". Iako putujuci u tandemu, jugoslavizam i srbizam (dvije duse debate o poslijekomunistickoj "obnovi" u Srbiji) ostali su duboko neizmirljivi.

Njihovo istodobno pokretanje i naviranje proizvelo je ogromne napetosti i razaranja u samoj Srbiji, sto je Milosevicev rezim kanalizirao u nizu ratova cime je iz dana u dan odrzavao osnovu svoje vlasti preko klasicne politike "eksternalizacije".

*****

Ramiz Crnisanin
medjunarodni forum "Bosna", Srbija

USTAVNI POLOZAJ BOSNJAKA U SR JUGOSLAVIJI

Muslimani, koji su 1993. godine ponovno uzeli svoje osporavano historijsko ime Bosnjaci, predstavljali su konstitutivni narod SFR Jugoslavije. Raspadom te drzave sandzacki Bosnjaci odvojeni su od svoje narodne matice. Granicom izmedju Srbije i Crne Gore razdijeljeni su u dva dijela.

U postojecem ustavnom sistemu SR Jugoslavije njihova prava su osporavana.

Raspad SFR Jugoslavije i rat proistekao iz njega znatno su otezali polozaj tog dijela bosnjackog naroda. Moguce je navesti niz oblika ugrozavanja njihovih ljudskih prava, nedostatka vladavine zakona i njihovog onemogucavanja da razvijaju svoje narodne posebnosti. Iako je rijec o cjelovitom kulturnom, historijskom i ekonomskom prostoru, na kojem zivi oko pola miliona ljudi, on nema nijedne visokoskolske ustanove.

Nastavni programi osnovnih i srednjih skola poricu zasebnost njihove istorije i kulture. To su samo neki iskazi teskog stanja sandzackih Bosnjaka koji upucuju na potrebu sireg preispitivanja i djelovanja radi njihove zastite. U ovome prilogu analizirani su najvazniji sadrzaji tog stanja.

Smail Cekic
Univerzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina

AGRESIJA I GENOCID PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE 1991. - 1995.

Na osnovu izvora razlicite provenijencije, ukljucujuci i originalnu gradu, prije svega tajnu agresorsku dokumentaciju, utvrdeno je da su krajem 1991. Srbija i Crna Gora, u skladu sa srpskim velikodrzavnim fasistickim programskim dokumentima o osvajanju tudih teritorija i sirenju "zivotnog prostora", odnosno formiranju "velike Srbije", izvrsile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu sa svim elementima genocida nad civilnim nenaoruzanim stanovnistvom.

Velikosrpskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu krajem 1992., s ciljem formiranja "zajednicke hrvatske drzave", pridruzila se i Republika Hrvatska, sa svojim regularnim jedinicama (Hrvatska vojska) i oruzanim formacijama Hrvatskog vijeca obrane (HVO). Raspolozivi podaci o cetvorogodisnjoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu nedvosmisleno pokazuju da su agresori, posebno velikosrpski, izvrsili brojne zlocine, odnosno krivicna djela protiv covjecnosti i medjunarodnog prava, medju kojima i najtezi zlocin - genocid nad Bosnjacima, sa namjerom da se potpuno uniste i iskorijene.

Takvu tvrdnju argumentuju brojne cinjenice o zlocinima, kao sto su, izmedju ostalog, i uzasni masakri i egzekucije, medju kojima i pokolj civila u Srebrenici jula 1995., u kojima je ubijeno vise od 150.000 i ranjeno vise od 160.000 civila, vise od dva miliona nasilno prognano i raseljeno, na desetine hiljada djevojcica, djevojaka i zena silovano, vise od 1.200 objekata islamske arhitekture poruseno, osteceno i izbrisano, itd. itd.

Pri tome je utvrdjeno da su agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bosnjacima isplanirani (intelektualno, ideoloski, politicki, vojno itd.), sa jasno postavljenim ciljem, naredeni sa nadleznih vojnih i politickih mjesta i izvrseni planski, sistematski i organizirano.

Takodjer je poznato ko su izvrsioci, kako su zlocini izvrseni i zbog cega su izvrseni.

Jovan Divjak
medjunarodni forum "Bosna", Bosna i Hercegovina

KARAKTERISTIKE RATA I AGRESIJE PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

Uobicajeno je uporedivanje Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Prema takvoj postavci, proces raspada Jugoslavije kao slozene drzave mora dovesti do raspada Bosne i Hercegovine.

Slijedi da je ta drzava, takodjer, slozena, i to na jednak nacin kao i Jugoslavija. Takva postavka je u temelju agresije protiv bosanskohercegovacke drzave.

Navedeni stav je bitna karakteristika nacrta za razaranje Bosne i Hercegovine, cija slozenost jeste posve drugacija od jugoslavenske. Prva je izraz dugog istorijskog razvoja i ona se ne izvodi iz zbiranja dijelova; naprotiv, svi njezini dijelovi izrastaju iz istorijske i kulturne cjelovitosti.

Druga, ona jugoslavenska, jeste slozenost izvedena kao sastavljanje vec postojecih istorijskih, kulturnih i drzavnih cjelovitosti. U skladu s tim, raspad Jugoslavije usmjeravan je prema nasilnom razbijanju bosanskohercegovacke cjelovitosti.

To je cinjeno u koordiniranoj agresiji dvaju velikodrzavnih nacrta - velikosrpskog i velikohrvatskog i to uz primjenu ratnih sredstava i djelovanja.

U samoj Bosni i Hercegovini odgovor na to bio je dvojak: (1) povlacenjem pluriformnog sadrzaja bosanskohercegovacke cjelovitosti prema etnonacionalnim zasebnostima; i (2) suprotstavljanjem na temelju povezanosti bosanskohercegovacke raznolikosti, sto je znacilo sticenje ustavnog poretka na osnovi kojeg je ta drzava definisana kao cjelina.

Ishod rata je, prema tome, posljedica snage vanjske agresije i snage navedena dva unutarnja cinioca. U ovome clanku razmatrani su vojni aspekti tih odnosa.

Mehmed Dizdar
medjunarodni forum "Bosna", Bosna i Hercegovina

RAZARANJE BOSNE I HERCEGOVINE: PRIMJER OPCINE STOLAC

Insceniranim ratom HVO u julu 1992. okupira Stolac i uspostavlja vlast unistavajuci srpske kuce i spomenike, a vec pocetkom 1993., usloznjavanjem odnosa HVO-a i Armije, HVO s Hrvatskom vojskom u Stocu cini zlocin nevidenih razmjera.

Sve muskarce odvodi u logore u kojima mnogi smrtno stradaju, zene, djecu i starce deportuje u Blagaj, kuce i spomenike bosnjacke kulture pali i rusi, imovinu pljacka. Zlocin se nastavlja i nakon Vasingtonskog i Dejtonskog sporazuma, sto ima cilj opstrukciju i prijecenje povratka kako bi se ocuvao etnicki ociscen prostor pripremljen da u zgodnoj prilici postane hrvatska drzava.

medjunarodni faktori ne samo da su se nezainteresovano odnosili prema ovim dogadajima nego su cesto takva dogadanja i podrzavali.

Bosnjacka zajednica Stoca sve se vise, uprkos pozitivnim pomacima u posljednje vrijeme, rasipa, a sve vise Hrvata mijenja mjesto boravka i naseljava se u stolacku opcinu, sto direktno podrzava Vlada Republike Hrvatske finansirajuci izgradnju kuca za njih.

Ako medjunarodna zajednica i domaci pozitivni potencijali ne budu efikasno djelovali protiv razbijaca Bosne i Hercegovine, proces njenog nestajanja u Stocu bice ubrzo zavrsen. Formalno mozda ne, a sustinski da.

*****

Keith Doubt
Truman State University, SAD

RITUAL SRAMA I ODGOVOR ZAPADA PREMA BOSNI

Sto je vise ustrajavalo etnicko ciscenje u Bosni, ono je sve vise postajalo ritual.

Sadrzaj tog rituala, nadalje, nije bio ni politicki niti psiholoski. Politicki lideri, cak i oni koji su pokrenuli takvo djelovanje, suocili su se s poteskocom da tu djelatnost zaustave kad je vec ona krenula. Ritual se poceo odrzavati sobom. Da li je onda iza etnickog ciscenja stajao socioloski motiv?

Pozivajuci se na esej Harolda Garfinkela iz socijalne psihologije s naslovom "Uvjeti za uspjesne degradacijske ceremonije", ova se studija bavi perverznim karakterom etnickog ciscenja kao ceremonijom statusne degradacije.

Etnicko ciscenje ukljucuje pokusaj da se transformiraju javni identiteti pojedinaca i zajednice. Kao ceremonija statusne degradacije, etnicko ciscenje ne zahtijeva samo prokazatelja i subjekta koji je prokazan vec i svjedoke. Ova studija kriticki preispituje kako je svijet koji je promatrao igrao ulogu svjedoka i kako je ta uloga doprinijela etnickom ciscenju i odrzavala ga kao ceremoniju statusne degradacije koju su pokrenuli nacionalisticki Srbi.

Sto je promatrajuci svijet vise igrao ulogu svjedoka, to je vise taj promatrajuci svijet a ne zrtve etnickog ciscenja postajao subjekt koji se prokazuje.

Tin Gazivoda
Hrvatski helsinski komitet, Hrvatska

AMERICKI ODGOVORI NA RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

Americka vanjska politika prema Bosni i Hercegovini u najvecoj je mjeri odredila razvoj situacije u ovoj zemlji. Odredene nekonzistentnosti, pa i greske u toj politici ukazuju na moguce postojanje razlicitih interpretacija americkih nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini i siroj regiji jugoistocne Europe.

Sasvim je sigurno da su unutar americkih drzavnih institucija postojala razlicita misljenja o tome kako ostvariti ili ocuvati te interese u Bosni i Hercegovini.

Drugim rijecima, postojali su razliciti americki odgovori na rat u Bosni i Hercegovini. Namjera ovog referata je analizirati kompleksne medjuodnose raznih sluzbenih tijela americke vlasti, te nacin na koji su ti medjuodnosi odredivali americku vanjsku politiku, pa tako i sudbine ljudi diljem Bosne i Hercegovine.

Izudin Hasanovic Univerzitet u Tuzli, Bosna i Hercegovina

UZROCI I KARAKTER AGRESIJE NA BOSNU I HERCEGOVINU

Rat u Bosni i Hercegovini bit ce zapamcen po nepostivanju medjunarodnog ratnog i humanitarnog prava od agresora. Karakteristicna su brojna ubijanja i unistavanja vrijednosti.

Napadani su nebranjeni gradovi i zasticene zone UN. Sistematski i planski su unistavani kulturni, istorijski, skolski, stambeni i privredni objekti. Ratni zarobljenici su psihicki i fizicki zlostavljani.

Masakri zarobljenih boraca i gradana bila su cesta i masovna pojava. Ovaj razorni, grubi i prljavi rat pokazuje sve negativnosti pokusaja rjesavanja odnosa medju ljudima, narodima i drzavama vojnom silom i nasiljem. Ljudske odnose treba temeljiti na civilizacijskim dostignucima modernih drustava, na demokratizaciji i slobodi u ostvarivanju pojedinacnih i univerzalnih ljudskih prava, njegovanju vlastitog, ljudskog, nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta, te na istodobnom uvazavanju specificnosti drugih pojedinaca i naroda.

Bosanskohercegovacki narodi su vlastitim zrtvama i stradanjima iskusili sve strahote rata, ali rat nije donio srecu ni pripadnicima srpskog naroda koji je, po vlastitom uvjerenju ili izmanipulisan, posluzio kao agresor u pokusaju ostvarivanja ekspanzionistickih teznji prema podrucjima koja im ne pripadaju. Lijecenje posljedica rata trajat ce mnogo duze nego sâm rat.

Duznost nam je, stoga, da stavimo na raspolaganje sve svoje sposobnosti kako bi se uspostavili demokratski i tolerantni odnosi medju ljudima na podrucju cijele Bosne i Hercegovine.

Carole Hodge
University of Glasgow, Britanija

BRITANSKA VEZA: SRPSKI LOBI U UJEDINJENOME KRALJEVSTVU

Referat ispituje dinamiku koja se nalazi iza britanskih odlucivanja u vezi s Balkanom od pocetka rata 1991. kroz empirijsku studiju o srpskom lobiju koji je imao pristup u sve nivoe britanskog drustva, ukljucujuci Parlament, medije, akademske institucije, drzavna i lokalna vladina odjeljenja, sindikat, mirovne pokrete i kraljevsku porodicu.

U svrhu ove analize, koncept lobiranja bi se trebalo shvatiti u kontekstu politickih i inih aktivnosti grupa i pojedinaca koji traze, ili potvrduju pristup komunikacijskim linijama unutar britanskog establismenta koji bi mogao utjecati na donosenje odluka, bilo formalno ili neformalno, i doprinijeti uoblicavanju posebnih dogadaja i okolnosti koje se odnose na historijski i suvremeni razvoj u regionu.

Ovo se moze shvatiti i kao vjezbanje propagande u revizionizmu i demantiju, ukljucujuci historijsku opravdanost suvremenih desavanja i upotrebu mitova i legendi isprepletenih sa historijskim faktima.

U tom smislu, zahvaljujuci i tradicionalnim vezama i faktorima savremenog svijeta, srpski lobi u Britaniji je imao prednost na pocetku.

Ognjen Huskic
medjunarodni forum "Bosna", Bosna i Hercegovina

NACRTI O RAZARANJU BOSNE I NJIHOVE PROVEDBE U SVJETLU TEORIJE KAOSA

Teorija deterministickog kaosa kao nov, revolucionaran pristup u izucavanju slozenih dinamickih procesa u ovom radu primijenjena je na prilike u Bosni i Hercegovini. U radu nije dat u analitickoj formi dinamicki model Bosne i Hercegovine, ali su napravljeni ogled i uzroci rata, rat i postratno razdoblje posmatrani kroz metode teorije kaosa. Rezultati ovakvog pristupa u mnogo cemu se razlikuju od uobicajenih tumacenja bosanskohercegovacke nesrece. U radu su navedene varijable i parametri s kojima se moze napraviti kompjuterska analiza modela.

Ivo Komsic
Univerzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina

UZROCI I POSLJEDICE AGRESIJE I RATA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

Agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja je imala karakter osvajackog rata, nastojala se prikriti jednom temeljnom tezom koja se medijski uporno lansirala u svijet a diplomatski tvrdokorno branila.

Ta teza u reduciranoj formi glasi:

Rat je posljedica nemogucnosti zajednickog zivota razlicitih etnickih skupina.

Iz ove temeljne teze agresija se karakterizira kao gradjanski sukob, Bosna i Hercegovina se negira kao drzava s dugom povijescu, bosanskohercegovacko drustvo se tumaci kao stanje latentnih sukoba koji su sprjecavani raznim oblicima totalitarizma itd.

Tako su uzroci i posljedice ovoga rata potpuno zamijenili mjesta. Uistinu, prvo je artikulirana politicka ideja unistenja Bosne i Hercegovine kroz njenu podjelu, do perfekcije razradena koncepcija razaranja bosanskohercegovackog drustva, njegove kulture i civilizacije, tek onda iskalkuliran rat kao sredstvo ostvarenja tih ideja.

Surovost rata je naknadno proizvela opce nepovjerenje ljudi, netrpeljivost i mrznju, stvorila osjecaj nemogucnosti zajednickog zivota. Surovost je, takoder, bila dio projekta. Informaticka civilizacija u koju smo zakoracili je omogucila ovakvu zamjenu teza i izokrenutost Svijeta.

Lawrence Lifschultz
medjunarodni forum "Bosna", Bosna i Hercegovina

IMPERIJALNI NEHAJ: PAX AMERICANA I BOSANSKI GENOCID

Kakva veza postoji izmedju takozvane "bosanske paradigme" i prirode modernog imperija? Moze li se pojacana popustljivost Sjedinjenih drzava i evropskih sila pred bosanskim genocidom razumjeti samo kao neuspjeh politike udaljenih, zbunjenih i pristrasnih elita u centrima metropolitanske moci? Ili su na sceni bili veci strateski imperativi koji su "perifernu dimenziju" neprestanog unistavanja bosanskog civilnog stanovnistva stavili nasuprot kljucnim interesima velikih sila u regionu i okolini?

U Washingtonu, Londonu i Parizu je preovladavala navodna nezainteresovanost. No, da li je ta nezainteresovanost imala svrhu? Tokom opsade Sarajeva preovladavalo je misljenje da bosanski rat treba "ograniciti, da Bosnu treba pustiti da "implodira", ne da "eksplodira", prije svega da joj se ne smije dozvoliti da poremeti glavni cilj u regionu: izgradnju kapitalistickog drustva u Rusiji.

Velika se paznja morala posvetiti tome da se izazivanjem genocidnih saveznika Moskve u Beogradu ne probude politicki osjecaji u bivsem Sovjetskom Savezu. Na Zapadu, cinizam je bio osnovna valuta strateskog pragmatizma, a Bosna je bila "sporedni sou". Rusija zasigurno ne bi zeljela biti "na gubitku" zbog nasilne podrske multietnickoj demokratskoj Bosni i "gradanskom principu" koji je zasnovan na jednakosti svih naroda. Nazalost, za Evropljane i Amerikance, Bosna je vise bila dio nasljedstva hladnog rata nego evropskog prosvjetljenja.

Pa ipak, u svemu tome, popularni osjecaji u Evropi i Americi su se okrenuli protiv cinizma imperijalne takticnosti. U samoj Bosni je ojacao otpor i pojavio se dodatni vid bosanske paradigme. Siroki otpor i rastuca organizovana vojna spremnost bi mogla dovesti u pitanje pravila igre koja su ustanovili drugi.

Buducnost se i dalje odredjuje na tacki presjeka ovih sila. Ishod je, za sada, neizvjestan.

Peter Liotta
Naval War College, SAD

IMPLEMENTIRANJE DEJTONSKOG SPORAZUMA, ULOGA NATO-a I SFOR-a: VOJNA I OSOBNA PERSPEKTIVA

Misija Stabilizacijskih snaga (SFOR), s direktnom sposobnoscu NATO-a da vojno reaguje, uslovila je nesto sto mozda tvorci Dejtonskog ugovora nisu ni namjeravali. NATO i SFOR su osigurali bitan oslonac stabilnosti, toliko uspjesan da potencijalna reintegracija i razvoj u Bosni i Hercegovini ne izgledaju moguci bez takvog elementa "vanjske" moci.

Drugim rijecima, vojna postignuca u Bosni rjesavaju samo mali dio strategijske dileme. NATO i SFOR, subjekti politicke volje i medjunarodne podrske, izgleda, "dugo ce putovati" Bosnom. Svi smo postigli kakav-takav uspjeh na Balkanu. Implikacije neuspjeha i utjecaj koji one imaju na sigurnost u Evropi su ocite.

Bernard Lory
Institut national des langues et civilisations orientales u Parizu, Francuska

ZA GEOGRAFSKI, A NE GEO-POLITICKI PRISTUP BOSNI I HERCEGOVINI

Za mene kao historicara (historija Balkana XIX - XX stoljeca) ova tema moze izgledati cudna. Moje misljenje je da se nasa epoha samo pretvara kako je ukinula prostornu ogranicenost takozvanim procesom globalizacije. Skola "novih geografa" teoretizira o ovom pitanju.

Ja vjerujem da su zemlje Balkana, a osobito Bosna i Hercegovina, jos uvijek podvrgnute "starim" geografskim ogranicenjima: problemi vezani za klimu, zemlju, teren, puteve itd., su jos dominantni i ne mogu biti gurnuti u stranu.

Geo-politicke analize iz prethodnih godina pokazuju istu tendenciju: one su fokusirane na nacionalni identitet, rezultate izbora itd., ali nikad ne prikazuju kartu Bosne i Hercegovine sa prikazom terena ili gustinom naseljenosti...

Obican geografski pogled na Bosnu i Hercegovinu ne daje mjesta za optimizam, ali bi trebalo da bude dio globalne debate.

Luka Markesic
Franjevacka teologija u Sarajevu, Bosna i Hercegovina

SLUCAJ BOSNA

Bosna je danas "fenomen" svijeta u njegovom pozitivnom i negativnom znacenju. Znak prihvacanja i osporavanja ne samo odredjenog politickog nego, takodjer, filozofskog i teoloskog pogleda na svijet.

Fenomen koji je postao izazov dobrima da ga brane, a onima drugima je trn u zlu oku.

Ovaj clanak je posvecen tom fenomenu - "slucaju Bosna".

"Slucaj Bosna" rjesava se ispravnom izgradnjom odnosa nacije, religije i drzave u Bosni i Hercegovini. Svaka od ovih odrednica ima svoju vlastitu autonomnu vrijednost i valja svakoj dati pravo mjesto i ulogu u cjelini bosanskohercegovacke stvarnosti.

Svaki, dakle, covjek ima prirodno pravo na naciju, religiju i drzavu! Pitanje je samo - kako to postici?

Nemogucnosti su nam posve jasne: Bosna se kao drzava ne moze dijeliti, nacije se ne mogu ponistavati i religije ne mogu biti privilegirane kao drzavna religija. Pokusaj podjele izazvao je samo zlocin u Bosni.

Sukobom nacija doslo je do ubijanja ljudi i genocida.

Religija, pak, koja bi postala drzavnom religijom dovela bi u podredjen polozaj sve druge religije u Bosni, a time i pojedine ljude i narode tih religija s kojima su usko povezani, te bi to izazvalo samo nove sukobe i zlocine.

Zato se kao jedini pravi put vidi u izgradnji Bosne i Hercegovine kao pravne drzave u modernom sekularnom demokratskom smislu.

© by Prof. Hamdo Camo