O vremenu o obicaji

Aškovanje na bosanski način
Kosidba

SVADBENI OBIČAJI U NAŠEM NARODU

Primjerice u Bosni i Hercegovini (potrudit ću se da govorim generalno, te ovo sve iz moje glave i iz onoga što sam imao priliku da vidim, iako moguće da neke stvari budu nepoznate, sve zavisno od mjesta do mjesta), na dan vjenčanja, svatovi se skupe u mledoženjinoj kući, gdje se proboravi neko vrijeme. Hrana već bira, svakako, servirana za doček svatova, te idu i pripreme za to. Naravno, prije svadbe, ugovore se neke obaveze pojedinih osoba iz porodice, npr. odredi se "Stari svat" (po običaju bude mladoženjin amidža, što je najčešće, ili evt. daidža, i on predstavlja "glavnog svata"), zatim "Muštulukdžija" (onaj koji će prvi mladoženjinoj majci prenijeti haber, da joj vode mladu ili kako se kaže "da joj vode djevojku"). Takođe, "Bajraktar", onaj koji će nositi zastavu - bajrak (danas je to uobičajena zastava bijelog polumjeseca i zvijezde na zelenoj podlozi, ili zastava sa ljiljanima R BiH, službena zastava Kraljevine Saudijske Arabije - šehadet), a koji je zadužen da čitavo vrijeme čuva zastavu, jer ako je "ukradu" mladini, onda on mora davati novac za nju.

Takođe, muzičar ili svirač, koji će biti svo vrijeme prisutan, obično biva sa mladoženjine strane. Obično je to harmonika, u starije vrijeme, neki od žičanih instrumenata (saz, šargija i sl.).

U mladinoj kući odrede se dvije "Jenđe", djevojke koje će biti zadužene oko mlade, njenog spremanja i svega što joj zatreba.

Takođe, kao strani običaj uvedeni su "Kum i kuma", od kojih kum bude sa mladoženjine strane, a "kuma" sa mladine. Obično se biraju rođaci, rodice, sestre, ili najbliži prijatelji.

Obred vjenčanja i ostalo

Svatovi se prvo skupe kod mladoženje, boraveći neko vrijeme, tj. dok se svi ne skupe da idu po mladu. Danas automobilima (nekada konjima dok su pjevali pjesmu) kreću po nju i dolaze kod nje u kuću. Svatove dočekuje, otac, majka, mladin amidža i sl. Takođe, ni ovdje zadržavanje ne traje dugo. Pjesme koje se pjevaju u ovim prilikama su "Zlatni topi u grad udariše", "Vrani se koni igraju" i druge. Danas je dosta drugačije, pa se narod truje popularnim nabrajalicama srbijanskih pjevačica turbo-folk vrste, najvećim slučajem. Nakon nekog provedenog vremena, mladu iz njene odaje izvodi, npr. brat, ili rođak. Tada kum vrši otkup za nju, dajući tom ko je izveo novac (simbolično). Tada oni budu neko vrijeme još, a onda kreću. Može se, takođe i kolo poigrati tu.

Obično, mladine rodice, prijateljice ili neke od žena, kite automobile sa cvijećem, karanfilima, i raznim vrstama cvijeća u današnje vrijeme. Nekad su se konji kitili tako lijepim nakitom, dukatima i šorvanima, prostirući preko sedla lijepe rukotvorine, cvijećem i sl.da su svi zveckali dok bi išli po bosanskim gudurama. Nekad se i putovalo po nekoliko dana po mladu. Istinita je priča da su jedne prilike svatovi krenuli iz Stoca po mladu u Trebinje, ali je ona već bila preselila od neke bolesti. Nije bilo mobitela ili maila da se javi. To je poznata Fata Zubčević, kćer iz poznate begovske porodice koja je opjevana u pjesmi "U Trebinju gradu, vel'ka žalost kažu". Tada je imala svega trinaest godina. Ostavila je majci u amanet riječi koje su opjevane u navedenoj pjesmi: "Svakom svatu po boščaluk dajte, mome dragom vezenu mahramu, nek se znade da je im'o dragu...". Nekad je mlada morala i za svakog svata otkati po ćilim. Nevjerovatno! A danas - no coment. Mlada ne zna ispeći "jaje na oko". Nekad je i mlada dok je dijete bila, tkala i vezla sebi ruho, peškire i sve ostalo.

Stari svat, svirač, bajraktar, muštulukdžija i kum se kod mlade kite posebno. Na leđa im se stavlja košulja ili peškir. Takođe, neizostavan običaj je i "bacanje". Naime, dvije djevojke, obično mlađe, rodice, nose dvije tacne, na jednoj su salvete ili u današnje vrijeme, umjetne ružice s iglicom ili naljepnicom, kite sve svatove, tako da svata zakite, a on baca na tepsiju (tacnu) novac. Po pravilu je da taj novac ostane kod mladinih roditelja, što eto predstavlja kao neki vid satisfakcije za nju, ali jok...danas te pare idu mladencima (opet sve zavisi od mjesta i porodice), od čega onu luduju i idu na medeni mjesec.

Danas je običaj da se ide prvo u općinske organe da se mladenci vjenčaju. Nakon obavljenog vjenčanja u općini, ide se na šerijatsko vjenčanje u neku od džamija. Obično se prolazi kroz crveno svjetlo na semaforu, a na čelu kolone, kroz šiber automobila (obično golfa 2 ili nešto jače) stoji kamerman koji sve bilježi, pa i da je kiša, i da će ga "sandžija probiti kroz krsta", svejedno.

Nakon šerijatskog vjenčanja, kući trči prvo muštulukdžija (obično danas u autu 100 na sat, uprkos i svim mobitelima, mladoženjini znaju, ali eto, običaj je, običaj ). Svatovi dolaze u kuću mladoženje. Na vratima čeka svekrva koja mladoj daje hljeb i sito sa žitom koje mlada prebacuje rukom (žito, ili riža) iza sebe, da kuća bude što berićetnija. Odmah da napomenem da nije naš običaj da mladoženja unosi mladu preko praga što je zapadnjački običaj. Takođe, nisam još naišao na ovakvo nešto u BiH, bar ja. Običaj je da i mlada poljubi prag i svekrvu u ruku. Mlada može i da uđe u kuću ispod mladoženjine ruke, sve zavisno od mjesta.

Mladu izuva obično manje dijete, kojem ona u cipelu stavlja novac. Mlada i mladoženja nakon što sjednu, prvo uzimaju šerbe. Hurmašice i baklava su neizostavne, kao i kadaif. Mladoj se donese manje muško dijete koje ona u svom krilu okrene tri puta, radi evlada i potomstva. Ostala "procedura" slijedi neoficijelno. Nekada je mlada "dvorila", tj. stajala obično u jednom dijelu prostorije svo vrijeme. Mlada je nosila na glavi "duvak" (veo) koji bi prekrivao njeno lice i ostalo. U ovim situacijama, kod mladoženje pjevaju se pjesme "Dobro došli, kićeni svatovi", "Trepetljika trepetala", kao i "Veseli se, kućni domaćine" i dr.

Takođe, prije nije bio običaj "medeni mjesec", ali to je danas postala neizostavna praksa emancipovanog svijeta. Antalija, Dalmacija, Grčka ili Tunis...

Prije bi, odmah, sutradan dolazili gosti i rodbina sa boščalucima.

Naravno, ovu lijepu temu nisam htio kvariti sa haramima koji se dešavaju na svadbama. O njima neću da govorim. Želio bih da vi sada nastavite o ovome u vašoj sredini (mislim na porijeklo a ne na strane zemlje).

P.S. da me ne napadate, većina običaja nema utemeljenosti u šerijatu, ali neki običaji ne spadaju u harame, po mom ima i lijepih stvari u svemu ovome. Narod koji ne drži do svojih običaja i tradicije, kao i da ne postoji. Jer, ono što mi ne držimo za svoje, srbi i hrvati uzimaju za svoje, pa tako govore o ćirilici kao njihovom pismu, o guslama (a koje su iz Irana), te mnogim drugim stvarima. Danas se ovih običaja dosta promijenilo. Izuzetna je želja za prestižem, limuzine sa 6 i 8 vrata su uobičajene, itd. da ne nastavljam. Esselamu alejkum!

autor: Efendija_BiH

ŽENIDBENI OBIČAJI MUSLIMANA U SARAJEVU DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Pod terminom ašikovanje podrazumijevalo se viđanje i razgovaranje mladića i djevojke kroz duži vremenski period, dok je termin ćosanje, koji je raširen u nekim krajevima BiH bio nepoznat muslimanskom življu u Sarajevu. Djevojke bi počele ašikovati između 15 i 16 godina, a mladići između 17 i 18 godina. Ako bi djevojka prešla 25 godinu, a ne bi stupila u brak, smatralo se da je „poutegla", tj. ostarila za udaju. Načini na koji bi mladić „zagledao" djevojku bili su različiti. Tako bi petkom djevojke stajale na vratima ili prozorima, a mladići bi hodali. Onoj djevojci koja bi se dopala mladiću, a i on njoj, mladić bi išao na prozor, tj. na „ašikovanje". Zatim, mladež bi se sastajala na teferičima (veseljima) na koje su djevojke dolazile u pratnji roditelja i starijih udatih žena.

Pri izboru bračnog druga pazilo se uglavnom na porijeklo. Roditelji su mogli uticati na izbor, ali odluka je zavisila od djevojke odnosno mladića (dakle vidimo kako se itekako primjenjivalo šerijatsko pravo, ne znam što neko pokušava brisati svoje korijene i svoju tradiciju). Prilikom udae i ženidbe u porodici se znao redoslijed, ali on nije bio neprikosnoven. Pazilo se da se mlađa sestra ne uda prije starije, ali je i tu bilo odstupanja, najčešće u slučaju ako je mladić zaprosio mlađu sestru, bio je „dobra prilika" ili ako se djevoka ukrala. Mlađa sestra se mogla udati prije starijeg neoženjenog brata i tu nije bilo reda.

Ukoliko roditelji ne bi bili zadovoljni izborom bračnog druga, mladić bi „krao" djevojku uz njezin pristanak, ali se oni ne bi mogli vjenčati sve dok im roditelji ne bi dali izun, tj. odobrenje (vidimo i ovdje sprovođenje šerijatskog zakona i islamskih propisa oko udaje / ženidbe).

U slučaju ako bi mladić samo i dotakao djevojku, znači „potegao je", morao je i oženiti.

Domazetstvo nije bilo rijetko. Za domazeta bi se reklo da se „udao" što je označavalo pogrdu. A „udavao" se u većini slučajeva onaj mladić koji bi ženio imućnu djevojku koja ne bi imala braće i sestara.

PROŠNJA DJEVOJKE

 

U prošnju djevojke išao bi neko od bližnje mladićeve rodbine (amidža, brat i sl.), samo u iznimnim slučajevima roditelji. Isprošena djevojka uglavnom je darivana prstenom te biserom, dukatima, već prema imovnom stanju mladića. To što bi djevojka dobila pri prošnji zvalo se biljeg ili amanet. Sam prsten bi bio znak vjeridbe. U prisustvu prosca djevojka se ne bi pitala za pristanak, nego bi to obavljali njeni roditelji u drugoj prostoriji. Tek kad bi prošnja bila dovoljno okončana, djevojka bi unosila šerbe i kahvu proscima s ciljem da je oni vide. Tada bi se ugovorilo vjenčanje, pojedinosti oko svadbe itd. Svadba i vjenčanje ugovarani su u vrlo skorom periodu. Djevojka bi darivala prosce, a mladoženji koji nije išao u prošnju, i njegovoj bližoj rodbini slala je boščaluk - poklone.

I nakon vjeridbe mladić i djevojka bi se na isti način vidjeli kao i u toku ašikovaja. Dolazaka u kuću nije bilo. Pri tim posjetama budući mladoženja je vjerenici nosio sitne poklone. Ukoliko je došlo do vjeridbe između mladića i djevojke koji se nisu poznavali ranije, oni bi ugovorili da se negdje vide, ali nikako u blizini djevojčine kuće, već obično u drugoj mahali. Za mladića koji bi pošao da prvi put vidi svoju vjerenicu, govoreno je da ide na „zagled".

SVATOVI

 

Svatovi i na jednoj i na drugoj strani bili su bliska rodbina i prijatelji, koje bi pozivala posluga ili neko od djece. Mladoženjini svatovi sakupljali su se u njegovoj kući, a svatovi koje bi pozivala djevojčina strana - u kući njenih roditelja. Pazilo se da svadba bude uoči petka ili ponedjeljka.

Stari svat je, prema nekim kazivačima bilo manje poznato svatovsko zvanje u Sarajevu. On je bio svatovski starješina jedino u slučaju kad bi djevojka i mladić bili iz drugog grada. Po drugima, pak, on je u muškom dijelu svatova imao glavno mjesto, dok je u ženskim svatovima to bila svatica.obično, djever bi davao mladoj prsten, ali to nije bilo isključivo. To je mogao i uraditi neko od mladoženjinih svatova.

Prsten se ne bi djevojci javno stavljao na prst već bi ga obično davali djevojčinim roditeljima, a oni djevojci. Sa svatovima ne bi išao mladoženja. Mladoženjine svatove dočekivao bi neko od najbliže djevojčine porodice, najčešće amidža. Roditelji to nisu činili. U djevojčinoj kući muški i ženski svatovi boravili su u odvojenim sobama (ovdje se kao sjaj sunca vidi jasno prakticiranje islama i sunneta, pa ne znam što se neki čude i govore da neće uzimati svoje običaje, a oni koji se stide svoje tradicije i običaja, ja ih ne smatram niti građanima i pripadnicima te zemlje, a pogotovo ne patriotima), a sama djevojka u zasebnoj prostoriji. Pred svatovima, pored djevoke, krila se i njena majka. Ako to ranije nije učinjeno, svatovi bi ovom prilikom donijeli mladoj haljine, tj. Kompletnu odjeću koju joj šalje svekrva.

Jenđe, jenđije ili jenđibule, obično, mladoženjine tetke, donijele bi mladoj, tzv. Čatkiju, veo od tila protkan zlatom. Nakon izvjesnog vremena provedenog u djevojčinoj kući, uz čašćavanje pri čemu bi se čašćavanje šerbetom obavezno darivalo i taj novac pripadao je onoj osobi koja bi služila svatove šerbetom, svatovi bi napokon zatražili mladu. Tada bi nastalo uzajamno nadgovaranje, sve dok mladoženjina strana ne bi platila simboličnu svotu poslije čega bi djevojka bila izvedena. Osobito se pokazalo ko že mladu izvesti i nastojalo se da to bude neka od žena koja živi u harmoničnom braku. Mladu bi preuzele jenđije, te kad bi je povele pokrile bi je čatkijom. Prije polaska ženski dio mladoženjinih svatova kitila bi djevojka, a muškarce mladić. Kitilo bi se vezenim rupcima „mahramama", a fijakrei u kojima će se voziti svatovi, tzv. Mušebali - fenjerima i čevrmama. Novac kojim bi se darivalo kićenje pripadao je onoj djevojci i mladiću koji su kitili svatove. Zato se pazilo da oni budu iz manje imućnijih porodica.

Mladoženjini svatovi bi pri dolasku u djevojčinu kuću poveli sa sobom pjevače sa ćemanetima (violina). Kada bi mladu poveli iz kuće njenih roditelja, posipali bi je bombonama i novcem koji se čuvao kao sretan. Tada bi se obavezno pjevale pjesme „Zlatni topi u grad udariše" i „Gorom jezde kićeni svatovi". Osoba koja bi prva javila mladoženjinim ukućanima da dolaze svatovi bila bi darivana za muštuluk. To nije bio niko iz svatova.

DOLAZAK MLADE U MLADOŽENJINU KUĆU

 

Djevojku bi na vratima dočekivao mladoženja. Ona je ljubila najprije avlijski prag i prolazila ispod mladoženjine ruke. Pri ulasku neko bi je malo gurnuo naprijed. Pazilo se da djevojka ne stane tom prilikom mladoženji na nogu, što bi značilo sramotu i znak da će biti „ženi pod nogama". Kućni prag bi mlada također ljubila. Tu bi je sačekivala neka od najbližih mladoženjinih ženskih rodica i stavljala joj pod lijevu ruku u mahramu zamotanu pogaču, a pod desnu Kur'an. Potom bi mladu vodili svekrvi koja bi je dočekivala „sjedeći". Mlada je ljubila najprije svekrvu, a zatim redom sve prisutne žene u ruku. Kada bi mlada sjela, stavljali bi joj u krilo malo muško dijete (koje se naziva „nakonjče") koje bi ona darivala.

Čatkiju, veo, prvi joj je dizao mladoženja s namjerom da je vidi. Čatkiju bi mlada bacala na druge djevojke, najčešće na zaovu, da bi se što prije udala. I u mladoženjinoj kući odvajali su se muški i ženski svatovi. Pjesma bez koje se nije moglo zamisliti svadbeno veselje u mladoženjinoj kući bila je „Trepetljika trepetala".

ČIN VJENČANJA

 

Ako svadba traje samo jedan dan, vjenčanje se obavlja isto veče, jer se s vjenčanjem svadbeno veselje okončavalo. Vjenčavalo se obično kod kuće, u prisustvu dvojice svjedoka i lica koje obavlja vjenčanje (vjerski službenik). Mlada i mladoženja mogli su osobno prisustvovati vjenčanju, ali je bilo uobičajeno da mlada stoji iza zatvorenih vrata i otuda potvrđuje pristanak na udaju. Običaj je bio da se svjedoci dogovore i o visini svote u koju se mlada vječava. Ugovorena svota je imala funkciju osiguranja mlade, a nikako vid kupovine. Taj novac joj se nikad ne bi davao sem u slučaju razvoda braka.

Sve do dana vjenčanja sa mladom bi boravila „obikuša", žena čija je uloga bila da pomogne mladi da se lakše privikne na novu porodicu. Za ovu uslugu ona bi bila nagrađena pri polasku. Ukoliko ne bi bilo svadbe, onog dana kad bi se obavljalo vjenčanje, mladoženjihi roditelji bi priređivali večeru za najbližu porodicu i rođake. Kao i na svadbi i pri večeri znala su se jela koja su se servirala i red kojim je to činjeno. O spravljanju jela brinula se žena koja se zvala „aščikaduna". U toku svadbenog veselja (nakon obavljenog vjenčanja), mladence bi svodili u đerdek - ložnicu (soba). Mladu bi odvodili neka od žena, a mladoženju njegov dobar prijatelj. Tom prilikom bi ga udarali u leđa, a njegovi drugovi pjevali „Eno zora svanut' mora". Nakon prve bračne noći, mladenci bi lomili pogaču koju je mlada dobila dan prije. Pogaču bi umakali u med, i tako simbolično iskazivali želju da im zajednički život bude „meden".

Kad bi mlada izašla iz đerdeka, darivala bi svatove, a oni bi pjevali pjesmu „Zapjevala bulbul ptica".

Sljedeći dan po dolasku mlade u mladoženjin dom, mladoženja je slao mladinoj porodici poklone. Onaj ko bi to nosio bio bi darivan.

DAN NAKON VJENČANJA

 

Dan nakon vjenčanja priređivao se tzv. „Nićah za žene", na koji bi dolazila samo mladoženjina ženska rodbina. Tom prilikom mlada bi sjedila na sredini sobe, prekrivena velom i „prebirala" bi, tj. prelistavala Kur'an, a zatim bi mladoj prisutne žene čestitale, a ona bi ih redom, počev od svekrve, ljubila u ruku. Veo bi oj se tada skidao i ponovo bi je posipali bombonama i novcem. Žene bi bivale obavezno počašćene. Nakon izvjesnog vremena pozivane su tzv. Mladine sjelkinje, tj. njena ženska rodbina. I one bi bivale počašćene, dok djevojke koje bi dolazile da gledaju mladu, mogle su i nisu morale biti počašćene. Kod gledanja mlada bi stajala na stolici kod ulaznih vrata.

Poznat je bio i običaj da se prvog petka ili eventualno dva do tri petka od dana nakon venčanja u mladoženjinu kuću skupljaju tzv. Sjelkinje koje su mladoj, te svekrvi i zaovi ponekad donosile darove. Mlada bi se tom prilikom po više puta presvlačila da bi se vidjelo šta joj je ko od mladoženjine porodice poklonio.

RUHO

 

Nije bilo uobičajeno da ruho ide istog dana kad se povede djevojka, već i nekoliko mjeseci poslije. Uz ruho bi išao neko od djevojčine bliže rodbine i prijatelja. U Sarajevu se ruho nazivalo „čejzluk" ili „čejz". Ruho se već pri prenošenju iz mladine u mladoženjinu kuću „slagalo na lice" da bi se i tada vidjelo. Naročito se pazilo da njen ručni rad bude stavljen na vidno mjesto. Ruho su obično raspakivale zaove ili neko drugi od ukućana. Procjenjivanja nije bilo.

POSJETA MLADINOJ PORODICI

 

Zet je prvi išao u posjet tazbini. Obično bi s mladom odlazio predveče i ostajao na večeri. Uz njih bi išao i neko ko bi nosio darove (najčešće djevojka, koja bi za tu uslugu bila darivana). Mlada bi zatim svakog petka ili s mužem ili sama odlazila u posjet majci.

Iza „prvičina" (prvog odlaska), slijedili bi pohodi, kojom prilikom bi mladina porodica darivala mladoženjine ukućane. Ni pri pohodima se nije ostajalo dugo. Sa pohodima bi i ženidbeni ceremonijal bio okončan.

ŽENIDBENI OBIČAJI MUSLIMANA U SARAJEVU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

 

U odnosu na već opisane običaje oko ženidbe muslimana iz Sarajeva u periodu pred Drugi svjetski rat, mogu se evidentirati sljedeće izmjene, koje se ogledaju:

1. U načinu upoznavanja mladića i djevojke (nastale kao posljedica tzv. emancipacije)

2. U vidnom porastu udaje bez odobrenja roditelja (djevojke su sve češće bježale). Prošnje su bile vrlo rijetke.

3. Svatova skoro nikako nije bilo (uzme li se u obzir ratom opustošena zemlja)

4. Vjenčanje se obavljalo subotom i srijedom u Odboru, pa tek, ako bi to mladenci željeli, provodilo bi se vjersko, odnosno vjenčanje koje je bilo u običaju.

5. Amanet je već tada bio oblik tzv. vere (prstena) koju bi mladoj poklanjao mladoženja pri činu vjenčanja, a svjedoci bi joj obično poklanjali prsten kao vjenčani dar.

6. Nema pirovanja (veselja) po više dana. Nakon čina vjenčanja odlazilo se na ručak koji bi priređivala mladoženjina porodica.

ŽENIDBENI OBIČAJI MUSLIMANA U SARAJEVU ŠEZDESETIH I SEDAMDESETIH GODINA XX STOLJEĆA

1. Termin "ašikovanje" blijedi i sve više je u upotrebi termin "zabavljanja".

2. Starosna granica udaje / ženidbe se pomjera.

3. Roditelji skoro da nemaju nikakvog upliva pri izboru bračnog druga.

4. Mladić i djevojka se posjećuju i u toku zabavljanja (dolasci u kuću i sl.).

5. Česte su vjeridbe i tom prilikom se priređuje svečanost.

6. Svatovi su opet redovni i brojni. Mladoženja dolazi sa svatovima po mladu. U velikoj se mjeri konzumira alkohol. (Subhanallah, ovi navodi su iz perioda 1960-ih, 1970-ih, a šta se danas dešava, danas se "saljeva", ili ne znam više koji izraz da upotrijebim. Naravno, ne treba sve generalizirati.)

7. Vjenčanju prisustvuje i djevojčina porodica, sem oca i majke.

Poslije vjenčanja s mladom odlazi njena najbliža rodbina (brat, sestra) u mladoženjinu kuću, a ostali mladini svatovi vraćaju se kući njenih roditelja gdje se nastavlja veselje.

8. Mlada sve češće nosi bijelu vjenčanicu.

9. Svadbena putovanja su redovna.

10. Od svatovskih zvanja su "kum" i "kuma".

11. Mlada i mladoženja se najčešće odmah odvajaju u zasebno domaćinstvo.

12. Darivanje mlade je i dalje poznato, s tim što ona uzvraća uzdarje.

13. Sve su osjetniji uticaji običaja stanovništva doseljenog sa strane (tako, npr. novac od darivanja sad se daje djevojčinoj maci, a osobi koja čašćava svatove ruho u obliku skupog namještaja, itd.).

 

VRIJEME KOSIDBE

 

Ljeto je i vrijeme kosidbe. Ovaj običaj u Bosni, jedan je od rijetkih koji se održao do danas.

Vrijeme je kosidbe. Za one koji još ćute kosački nam, za one kojima buka motornih kosilica vrijeđa uši, jutarnje kucanje po žici britkih kosa znak je za okupljanje. Čim tanki čelik bude stanjen u novu oštricu, a prije no što rosa ustane, kreće se u njivu domaćina kosidbe.

„Kako si ti, domaćine?" „Dobro." „Stigao si domaćine, je li? Prije nas, sačekao." „Pa domaćin mora ranije doći." „Da zapalimo, pa ćemo malo ove trave da oberemo..."

Kratak odmor, izbor kozbaše - onoga koji kosi prvi - i već padaju prvi otkosi. Ujednačene udarce i reski zvuk kosa s vremena na vrijeme zamijeni pjesma, opet tradiciji u čast. Iako je koševina jedan od najtežih fizičkih poslova, snaga nije jedini i najbitniji faktor.

 

Biti kosac na glasu značilo je imati dobru kosu, belegiju ili brus i znati pripremiti kosu. „Pa kosa nekad je bila kao kosačica sad. Trebaš to da zamisliš. Prije su ljudi gdje god čuju za kovača išao da naruči. Prije su s početka bile novošerke, iz Novog Šehera, ove su osvojile iz Mrkonjića. To je varsarka."

Dok padaju novi otkosi, najstariji kosac prati kvalitet koševine.

„Dobro, dobro. Dobro, bogami."

Za njega je ručna kosidba više od pet decenija ne samo najvažniji posao nego pitanje ponosa i obaveze da se sačuva tradicija: „Kad je fina družina, nije teško. U dobroj družini, s dobrijem koscima, dobrijem jaranima i kod dobrijeh, bezbeli, domaćina, nije to ništa teško. Jest da će tehnika osvojiti i osvojila je mnogo, ali neće moći usavršiti se toliko da u Bosni neće trebati kosa ni motika.

More doći do nestašice i nafte i benzina, pa će se morati upravo na to vratiti. Ja smatram da će to najviše biti uzrok zbog kojeg će se omladina morati prihvatiti, ali je šteta što danas mnoga omladina ne zna, što ne mere, što je došlo do toga, ni za motiku ni za olovku."

 

Kad padne i posljednji otkos, s pjesmom se kreće kod domaćina koševine. Kozbaša će dobiti poseban komad pečenja. Tako nalažu kosačka pravila, što se ovdje još uvijek poštuju i čuvaju, kao što se poštuje kosački dogovor da kosa ne smije dopasti hrđe - da bi u punom sjaju novoj travi pokazala svoju oštrinu.

 

Kladuška svadbarica

 

Običaj je bio da mlade djevojke kite svatove cvijećem i novim peškirima a ako bi mladoženja bio imućniji pozivali su se i Cigani da svojom svirkom uljepšaju taj događaj.Oni bi uz muziku često znali uzvikivati: «Mašalna išalna dok se nebo išara!».

Nevjestu su kitili dukatima da se još više istakne njena ljepota i sjaj ali i da se zaštiti od uroka.Obavezno se pucalo iz pušaka te se palila vatra.

Obred udaje pratila su i magična vjerovanja, tako je nekad bio običaj da djevojka koja se udaje udari nogom od avliju u želji da se i ostale ubrzo udaju za njom.Imitativna magija krajiške svadbe nalagala je da se mlada posipa pšenicom, simbolom plodnosti, bombonama i parama.No, prije toga bi je neko od domaćina, obično onaj najstariji, okrenuo «za Suncem» učeći dovu.Od davnina se posebno pazilo u vjerovanjima za prizivanje dobrog usuda i sreće da se pazi na smjer putanje Sunca što potječe iz starog bosanskog kulta Sunca.Kad bi polazili od mladine kuće namještalo se da svatovi idu «za Suncem» pa se već unaprijed planirao takav put.Prije nego što bi ušla u muževu kuću nevjesta bi odala počast kućnom pragu, svetom simbolu doma, stavljajući na njega svoju maramicu i ljubeći ga preko nje.U kuću bi obavezno koraknula desnom nogom.Ušavši u novi dom prilazila bi ognjištu u čiju bi vatru bacila svoju maramicu da izgori «za sreću».Tim činom ona je i doslovno ušla u novu familiju jer je bacanjem maramice raskinula svaku vezu sa roditeljskim domom.Mladenci su se nudili zašećerenom vodom, kako bi im zajednički život bio sladak, a ostatak se prosipao pod mladu voćku, u želji da im brak bude rodan tojest pun djece.