Zaboravljeni stari zanati

Stari zanati bačeni u zaborav

Kaligrafija se s pravom smatra jednom vrstom umjetnosti.
Arakijadžije ili kapari bave se izradom svih vrsta kapa, ali i tradicionalnih fesova.
Abadžije su se bavile izradom seoske odjeće od domaćeg platna.
Limari ili tenećdžije se pojavljuju krajem XIX st. Proizvode razne predmete od lima: posuđe, fenjere, oluke, peći i sl.
KAZANDŽIJE - Ovo je jedan od najstarijih zanata,koji se održao i do danas.
Sarači (sedlari), spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanata.
Kovači
Vezilje
papudžije

Stari bosanski zanati prikazani kroz slike i riječi

Abadzije

 

Abadžije su se bavile izradom seoske odjeće od domaćeg platna. Danas se izrađuju dijelovi odjeće kao suveniri.

Arakijadzije

 

Arakijadžije ili kapari postoje u Sarajevu od 16. st. Bave se izradom svih vrsta kapa, ali i tradicionalnih fesova.

Filigransko kujundzijski zanat

 

Obrada i iskorištavanje metala je zauzimala značajno mijesto u zanatskoj proizvodnji.

Među zanate koji su se bavili obradom metala spadaju: kovači, tufekčije, sabljari, zildžije, bravari, kazandžije i kujundžije.Finom, umjetničkom obradom metala bavili su se: kazandžije i kujundžije. Kujundžije su majstori koji su izrađivali nakit od zlata i srebra. Kujundžijska čaršija nastala je u prvoj polovini 16. stoljeća na mjestu današnje Gazi Husref-begove ulice i Malog Kujundžiluka. I danas u tim ulicama većinom rade zlatari. Filigranski zanat je nastao u okviru kujundžijskog, a vremenom su se majstori filigrani usavršavli i pojedini osamostalili.

U početku su kujundžije izrađivali komade nakita, dok su filigrani pravili ispune savijajući i pletući od srebrene žiceprecizne ornamente, kojima su se punile praznine na komadima nakita ili su se samo lijepili po površini. Sama riječ filigran je latinskog porjekla i znači „nešto precizno". Turska riječ za filigran je „telkar", pa je pretpostavka da je filigransko umjeće u naše krajeve došlo preko Dubrovčana. Srebro koje su koristili naši majstori se uglavnomdobivalo od raznih ruda iz okoline Kreševa i Srebrenice.Prvo bi se sačinila tanka žica koja se zatim velikom preciznošću „plela" i letovala za podlogu specijalnim srebrenim prahom. Od žice su nastajali i danas nastaju savršeni oblici, te se filigransko umjeće s pravom svrstava u umjetnost ili, kako se obično kaže, u „umjetne zanate". Odvajanjem od kujundžija, filigrani počinju praviti ne samo nakit, već i predmete upotrebne vrijednosti, kao što su: kutije za čuvanje nakita i novca, ženske torbice, lule, cigarluke... Oni su pored nakita ukrašavali oružje, odnosno ručke za sablje i razne vrste puški.Od nakita su izrađivali, ali izrađuju i danas, belenzuke i halhale-vrste narukvica, naušnice, broševe, privjeske, teperluke-ukrase za ženske kape, pafte-kopče za pojas, ali i čitave pojase. Filigranski i kujundžijski zanati su se sačuvali i do danas i postoji nekolicina majstora koji čuvaju tradiciju u izradi nakita. Nadamo se da će svoje umjeće prenijeti mlađima, te da ovaj zanat, odnosno umjetnost obrade srebra i zlata, neće izumrijeti nanašim prostorima.

Kaligrafi

 

Kaligrafija se s pravom smatra jednom vrstom umjetnosti. Razne vokacije i poruke ispisane do savršenstva dovedenim arapskim pismom, predstavljaju prava remek-djela. Ovi natpisi su izrađivani na papiru, drvetu, koži, metalu i sl. Danas se izrađuju levhe i razni ukrasni predmeti sa kaligrafskim natpisima.

Kazandzijski zanat

 

Kazandžijski zanat je dio esnafa kojem pripadaju i kalajdžije. Jedni izrađuju predmete od bakra, a drugi ih prevlače klajem. Budući da se predmeti od bakra, naročito posuđe, nije samo klajisalo, nego i ukrašavalo ornamentima i gravurama, to je davalo i umjetničku dimenziju ovim proizvodima. Posao ukrašavanja su uglavnom radile žene, a naziva se savaćenje. To je vrsta ukrašavanja,tipična za Sarajevo, koja se održala do danas.

 

Zanat je u Bosnu i Hercegovinu došao sa dolaskom Osmanlija i od 16. stoljeća, na istommjestu gdje se nalazi i danas, locirana je Kazandžijska čaršija. Mada su se kazandžijski dućani mogli vidjeti i na Vratniku, centar ove djelatnosti je oko ulice Oprkanj na Baščaršiji. Ova Čaršija je podmirivala potrebe za kazandžijskim proizvodima u cjeloj BiH. Mogli su se pohvaliti sa najmnogbrojnijim priborom za rad i sa više od sedamdeset različitih proizvoda, među kojima izdvajam: kuhinjsko posuđe i posuđe za serviranje raznih vrsta i veličina; posuđe u kojem se donosila i držala voda, đugumi, ibrici i leđeni; pribor za kompletno posluživanje kahve-table, ibrici, džezve, zarfovi; različiti sakralni predmeti- proizvodi za rasvjetu, za brijačnice, za banje...

 

Glavne sirovine za rad su bakar, kalaj, olovo, nišador, te peći sa visokim temperaturama u kojima su se ovi elementi topili i izlijevali u pripremljene kalupe. Posao je bio izuzetno naporan i zahtjevao je posebnu opremu, tzv. zavita, koja se morala održavati vlažnom. Prvi kazandžija se pominje u Sarajevu 1489. godine da bi njihov broj vremenom rastao, te su početkom 16. stoljeća već mogli osnovati esnaf. Postojale su porodice koje su se ovim zanatom bavile kontinuirano preko 150 godina. Ujedno, ovo je prvi esnaf u kojem su se članovi počeli baviti i trgovinom bakra, kalaja i kazandžijskih proizvoda. Prve podatke o ovome susrećemo početkom 18. stoljeća, dok se kod ostalih zanatlija ovaj prelazak javlja tek polovinom 19.stoljeća. Zahvaljujući Austro-Ugarskoj vlasti osnovana je posebna radionica za umjetne zanate koja je dala dodatni poticaj razvoju ove djelatnosti.

Kazazi

 

Ljetopisci i putopisci ostavili su brojne tragove o životu naše Baščaršije. Zanatlije su bile brojne, toliko brojne da su imale svoje ulice: Sarači, Abadžiluk, Kazazi, Terzijska čaršija... Bilo ih je na desetine. Mnogo šta im je prijetilo: požari-od onog prvog 1480. do onog najstrašnijeg, kad je cijelo Sarajevo nastradalo, 1697; poplave, bolesti i druge nedaće. Samo u pedeset godina 18. stoljeća pomrlo je 145 terzija, 118 kazaza, 64 abadžija i mnogo drugih. Uprkos tome, zanatlije su ovdje živjele i htjele opstati. Čuvali su svojom voljom i ljubavlju zanat, ali i Baščaršiju. Ostalo ih je veoma malo, ali oni svjedoče o dugogodišnjoj tradiciji, ljepoti krojenja i umjeću ukrašavanja, kako gradske, tako i seoske tradicionalne nošnje. Manufaktura, industrija i navike učinili su svoje...

Kovaci

 

Kovački zanat se pojavljuje dosta rano i jedan je od zanata koji izumire. Oni su izrađivali razne predmete od gvožđa i željeza, od dijelova za gradnju kuća do raznih vrsta alata za druge zanate i obradu zemlje. Danas, pored ovih, proizvode se i razne vrste svjetiljki, halke za kapije itd.

Papudzijski zanat

 

Gledano kroz historiju nošenje obuće je u uskoj vezi sa kulturom stanovanja. Još u drevnim civilizacijama Starog istoka, gdje nastaju prvi gradovi (urbane sredine), bila je odvojena vrsta obuće po namjeni. Strogo je bila odvojena obuća koja se nosila vani i ona koja se nosila unutar kuće ili hrama.

 

Smatralo se bogohuljenjem ući u hram ili kuću sa obućom koja se nosila van ovih prostora. Takav odnos prema kući i hramu se zadržao kroz historiju u sve tri monoteističke religije, s tim što se kod kršćana ovo donekle izmjenilo prilikom sažimanja ove religije sa Rimskim carstvom. Papuče tako postaju obuća koja se nosila isključivo u kući i oko kuće. Dolaskom Osmanlija u Bosnu započinje proces urbanizacije naše zemlje osnivanjem gradova tzv. levantskog tipa, gdje je jasno odvojen privredni od porodičnog života u mahali. Papuče su dakle sinonim za kulturu stanovanja u gradu ili za gradsku kulturu. Sama riječ papuča ima korjen u arapskoj riječi „babuš", koja se u perzijskom izgovara „papuš",a do nas je došla u obliku kao „papuča".Osmanlije su izvršile organizovanje zanata u esnafe (cehove), a zanatlije koji su se zatekli u Bosni uklopili su se u novoformirane organizacije. Papudžijski zanat je pripao čizmedžijskom esnafu. Ovom zanatu su pored papudžija i čizmara pripali i mestvedžije i firaeldžije. Papudžije se u defterima prvi put spominju 1530.g. i tu se vidi da su zastupljeni u neznatnom broju, ali već od polovine 16. st. broj ovih zanatlija je veoma narastao.

Saraci

 

Sarači (sedlari) spadaju među najstarije i jedne od najznačajnijih zanatlija. Pojavljuju se već 1489. godine i opstaju do danas. Ranije su se bavili proizvodnjom konjske opreme, opreme za putnike, kao i proizvodnjom nanula i opanaka. Danas su više okrenuti proizvodnji opreme za pse, kožne galanterije, a od tradicionalnih proizvoda proizvode: zembilja, nanule i papuče. Pored toga bave se i popravkama proizvoda od kože.

Vezilje

 

Sarajevski vez je nadaleko poznat. Vezli su se dijelovi nošnje, koje je kasnije dovršavao terzija. Vezilje su radile po kućama i nisu imale zasebne dućane. Tek dolaskom Austro- Ugarske Zemaljskavlada otvara vezioničke radionice. Danas postojevezionički dućani u kojima se izrađuju vezeni stolnjaci, salvete,jastuci, odjevni predmeti i sl.



Web portal camo.ch