Stari mlinovi

Stari mlinovi

Mlinovi vodenice stoljećima su mljeli pšenicu i kukuruz.

Mlinovi vodenice stoljećima su mljeli pšenicu i kukuruz. Voda je veselo žuboreći pokretala vanjski kotač, a preko osovine unutarnje kolo i kamene žrvnjeve.

Tamo, ispod starog grada, gdje je plahovita Una rasjekla čaršiju i njeni izgubljeni rukavci, tražeći se, izbrusili bezbroj ada, vjekovale vodenice. Nesigurne i oronule, šćućurile se pod zidinama tvrđave, odolijevaju neumitnom zubu vremena. Na njihovim ostacima i danas ćete naći tragove buna i ratova, prošlosti i sadašnjosti. Vidjećete pokušaje rušenja i nespretnog renoviranja...

Svjedoče ti tragovi o dobru i zlu, plimama i osekama, ljudskim i vremenskim...

I nestajale stare vodenice. Lagahno i neosjetno. Jedna za drugom. Topile se u talasima modrooke Une prepuštene sebi i stihiji vremena, Jedan za drugim gasili se žrvnji kao svijeće. Na njihovim lopaticama sada ribe i mahovina pletu mrežu vječnosti.

Samuju vodenice. A pored njih prolazi mali bosanski konjić. Nesigurno klopoće asfaltnim ulicama i nosi na leđima zavežljaje krupnog planinskog žita. Sa nostalgijom pogleda krupnim očima oronule vodenice kao stare znance, pa pokunjeno ide prema hladnim betonskom zdanju velikog električnog mlina. U njemu mrak i osama ljepljivim i vlažnim prstima uvlači se u žito i ljude. Nema topline ni života, nikada toga ovdje nije ni bilo. Nevidljiva neman guta tone žita i niko je ne može nahraniti...

Nedaleko od «strujnog» mlina, kako ga Krupljani zovu, čuje se potmuli tutanj riječne vodenice koja se sneno budi i nastavlja svoju vjekovnu žetvu. Iz njenog polumraka, na samom ulazu, srešće vas radoznale oči starog Avdije koji vas očekuje. Razgrće staru deku, ustaje i prilazi vam s poštovanjem.

Ovaj 80-godišnjak, uvijek spreman za šalu i razgovor, ispričaće neobičnu priču o vodenicama u samom centru Bosanske Krupe i njihovoj sudbini, o ovom gradu, i sebi, ponešto...

Teče priča o starom zemanu, pjesmi, mezetlucima i sijelima na krupskim vodenicama. O mlinaru Omeru Omerčiću, Suljagi Bužimkiću, Čelebiji Musiću i drugima. Nema više ni vodenica ni vodeničara, jedino stari Avdija pred krhotinama mlina priziva davna vremena.

Sjetiće se stari Avdija danonoćnog rada u vodenici i onog vakta kad su videničari počeli da odlaze. Nošeni godinama ili drugim nedaćama. Dođe onda struja u svako selo, donesoše iz svijeta nekakve male strujne mlinove i krupske vodenice počele su da se gase. Kao svijeće nagrižene zubom vremena i ljudskom nebrigom. A plahovita Una dio po dio nosila u nepovrat.

Ostao stari Avdija usamljen i gord kao stara krupska lipa. Satima sjedi pred vodenicom, gleda igru pjenušavih valova i razmišlja. Za pet decenija upoznao je ćudi Une kao što se upozna duša čovjekova. Proživio je sa Unom mnoge suše i poplave, borio se protiv rijeke i zajedno sa njom protiv drugih nedaća. Zavolio posao vodeničara i maštao da ga sinovima ostavi, ali sinovi ni čuti za tu neobičnu očevu ljubav.

- Samo ti radi svoj posao, babo, a mi ćemo se nekako snaći i bez tvoga mlina... I krenuli u potragu za boljim životom i lakšim kruhom. Lakšim nego što je ovaj očev, mlinarski. Jave se iz Njemačke, Austrije, Švedske, pošalju koju paru, upitaju za oca i vodenicu...

A stari Avdija i dalje melje brašno tvrdoglavo i uporno za one malobrojne koji dođu iz obližnjih sela i to ne samo radi žita, nego i radi razgovora.

MLIN NA RIJECI UNI

Subota je kad su Velijini u krupskom mlinu na Uni mljeli žito.

Velija se radovao suboti, koliko zbog odlaska u Čaršiju, toliko i zbog toga što će sa ocem provesti u mlinu dan i noć. A za to se vrijeme na rijeci može mnogo toga desiti. Vremena će imati napretek, pa će temeljito istražiti podnožje Starog grada i razgledati šareni most sa svih strana. A može se još mnogo toga zanimljivog čuti i doživjeti. A kad se budu vraćali kupiće bijeli "Ćimin" kruh što je za djecu u Azrailovom Oku bila posebna poslastica.

- Hoćemo li, Velija? - pucketao je otac kandžijom po avliji.

- Mlin je bio u podnožju Starog grada gdje se Una rasula u bezbroj rukavaca što su pravili ade u samom centru grada kao male zelene krugove. Do jedne od ada je vodio drveni most, a na njoj je ležao stari mlin koji se stotinama godina ljulja i trese prkoseći zubu vremena.

Pričaju stari krupljani da je takvih mlinova bilo mnogo na Uni, ali su nestajali u valovima rijeke pa njihovi kosturi strše iz vode poput prikaza.

Krupljani se obraduju kad subotom čuju poznati klepet mlina:

- Stigao si, Begane. E, svaka čast? Kako zdravlje? Kako tvoji?

- Stigao, stigao. Što se mora, mora... - odgovarao je Began poslovno. I fala na pitanju.

Began se sa svakim kratko upitao, ušao u mlin, zakovao daske što su se u međuvremenu odvalile, naložio vatru, usuo žito i podigao strugu.

Jak mlaz je zatutnjao kroz badanj i udario u mlinski točak koji se polahko, uz škripu i stenjanje, počeo okretati. Onda je otac sjeo pored mlina i satima gledao u rijeku.

Za to vrijeme Velija je obišao podnožje tvrđave, prošao obalom rijeke, zavirio u svaki vrbak, pronalazio putiće koji su poput tankih konopaca obavijali kulu i tajanstveno nestajali u strmim zidinama. Zatim se vraćao nazad pun neke strijepnje i slutnje.

Pred noć je prišao ocu:

- Odmori se ti malko, babo. Ja ću pripaziti na žito - predložio je ocu. Kao da je jedva dočekao, Began je uzeo deku i krenuo na spavanje.

- Dobro, sine. Ti nazori da ne bude kakve štete.

Tekla je noć. Svjetla se palila u Čaršiji, mlin se ljuljao, rijeka šumila, a sa Starog grada pirkao hladan povjetarac. Prvi put je Velija bio sam u mlinu i jeza se počela uvlačiti u kičmu. Uspavljivao ga je šum rijeke i jednolično tutnjanje mlina koji se ljuljao kao ogromna lađa. Drijemao je, a znao da mora ostati budan. To ga je otac stavio na kušnju i treba opravdati njegovo povjerenje.

Pogledao je u koš, nasuo još žita i ponovo sjeo na klupu. Noć je bila sve gušća, šumovi čudniji, a posljednja svjetla u čaršiji se gasila. Mrak brisao jednu po jednu puškarnicu na Starom gradu.

- Kako ide posao, Velija?

Okrenuo se i ugledao starca. Stajao je naslonjen na ogradu. Brada mu je bila žuta kao da je u nju upletena gomila lišća, a odjeća zelena, satkana od trave i vodenih slapova. Pola čovjek, a pola voda. Mirno je gledao u rijeku kao da sa njom divani.

- Pa...tako... - pokušao je dječak da razabere je li zaista čuo glas ili mu se samo pričinilo. Desi se tako njemu, kad proradi mašta, da se

neko biće iz bajke pojavi pred očima, pa nikako da razabere je li java ili san.

Obradovao se, jer je slutio novu priču. A Velija je volio priče.


Rizo Džafić

 

Stare česme

 

Česme su izgrađene od klesanog kamena i nalazile su se u centrima gdje su bile dostupne svim građanima.Oko česme bi bilo zasađeno cvijeće,a sa strane su napravljena dva krila za sjedenje.Tu bi obično momci čekali djevojke da dođu po vodu da bi se vidjeli i ašikovali.

Obično bi bila zasađena po koja voćka da bi pravila hlad. Na samoj česmi djeca bi se igrala raznih igara a na gornjoj ploči bi crtali svoje crteže.Ispred česme se nalazilo korito kako bi se stoka mogla piti vode po povratku sa ispaše.Danas u Bosni i Hercegovini rijetko nailazimo na stare česme.


Web portal camo.ch