Bosanske granice

BOSANSKE GRANICE

- Prof. Dr. Ivo Banac -

(Clanak u biltenu Bosnia News, London, mart 1993.)

 

 

Bosna, posljednja velika srednjovjekovna drzava medju Juznim Slavenima, naglo se prosirila pod banovima i kraljevima dinastije Kotromanica (1254-1463), koji su ispocetka pod svojom vlascu drzali tek sredisnji dio Bosne, oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne - danasnju sarajevsku regiju. Ban Stjepan II Kotromanic (na vlasti od 1314. do 1353.) vladao je vecim dijelom danasnje Bosne i Hercegovine, s izuzetkom unskog bazena na sjeveroistoku, koji je pripadao Hrvatskoj, te trebinjskog podrucja (najistocniji dio danasnje Hercegovine) i gornjeg toka Drine, koji su pripadali Srbiji. Njegova drzava ukljucivala je citavu dalmatinsku obalu od Omisa do Stona. Stjepanov necak Tvrtko I (vladao od 1353. do 1391.) upravljao je vecim dijelom Dalmacije, od Novigradskog mora do Boke, a isto tako i zapadnom Srbijom. Nakon pada bosanske drzave pod otomanske Turke 1463. pristase novomanihejskebosanske crkve kojoj je pripadala i vecina bosanske feudalne gospode, stali su se masovno obracati na Islam. To masovno obracenje, jedinstveno po opsegu, osiguralo je Bosni poseban polozaj unutar otomanskog carstva. Bosanska muslimanska elita stekla je status nasljednog plemstva, neuobicajen za otomansku drzavu.

Na vrhuncu otomanske moci u sesnaestom stoljecu, bosanski ejalet ukljucivao je ne samo cijelu danasnju Bosnu i Hercegovinu nego i velik dio dalmatinskog zaledja, Liku, Kordun, Baniju i zapadnu Slavoniju (kliski, licki, bihacki i pakracki sandzak), te zapadnu Srbiju (zvornicki sandzak) i cijeli novopazarski Sandzak.

Opadanje otomanske moci zapocelo je probijanjem Kara Mustafine opsade Beca 1683. godine i Leopoldovim zauzecem Ugarske, Hrvatske i Slavonije. Habsburzima su se pridruzili i Mleci, prosirivsi svoje dalmatinske posjede na racun otomanske Bosne. Tijekom tog, takozvanog Beckog rata Eugen Savojski prodro je 1687. duboko u bosanski teritorij, i povukao se tek nakon sto je spalio Sarajevo. Bilo je to posljednje razaranje vecih razmjera u povijesti bosanskog glavnog grada prije Slobodana Milosevica. Karlovackim mirom iz 1699. godine ustanovllene su danasnje bosansko-hercegovacke granice na Kordunu i Baniji. Mleci su dobili dalmatinsko zaledje od Starigrada u Velebitskom kanalu, preko Knina i Sinja, sve tamo do Vrgorca. U Boki su pak, od otomanske Bosne preuzeli Herceg Novi i Risan.

Nakon Prvog turskog rata 1716-18. i Pozeravackog mira, Habsburzi su dobili otomanski teritorij juzno od Save (Bosanska Posavina), a Mleci su svoje posjede uvecali za tanki pojas zemlje od Plavna do Imotskog, te za dijelove Boke sve do Pastrovica juzno od Budve. Dubrovacka Republika, koja se Mletaka bojala vise nego Osmanlija, nastojala se zastititi od mletackih prisvajanja trazeci da Neum i Sutorina, koji su bili pod dubrovackom upravom, budu odvojeni od mletackih posjeda otomanskim teritorijem. Danasnji bosanski izlaz na more kod Neuma, koji odvaja dubrovacko podrucje od ostale Hrvatske, izravan je rezultat dubrovackih strahovanja u osamnaestom stoljecu. Sadasnja jugozapadna granica Bosne i Hercegovine proizvod je Pozarevackog mira - s tom razlikom sto je bosanski klin kod Sutorine prigrabila N.R. Crna Gora 1945. godine.

Drugi turski rat (1736-39) okoncan je Beogradskim mirom. Habsburzi su ovog puta bili manje uspjesni i morali su se povuci do Save, uspostavivsi tako danasnju sjevernu granicu Bosne i Hercegovine. Koncem osamnaestog stoljeca, Josip II jos jednom je zaratio s Turcima. Cilj mu je bio osvojiti citavu Bosnu, no nakon razlicitih obrata i careve smrti 1790, Bec je s otomanskim carstvom zakljucio mir u Svistovu 1791. Time je otomanska Bosna izgubila Dvor, Dreznik, Petravo Selo, Lapac i Srb, koji su pripali habsburskoj Hrvatskoj. Iz svega ovog moze se zakljuciti da je danasnja granica izmedu Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvorena u razdoblju od 1699. do 1791. godine, daleko prije Titova vremena. Ona je ishod bitaka koje su vojevali Ljudevit Badenski i Eugen Savoiski, a oni ocito nisu bili clanovi nikakvog politbiroa. Treba dodati da su turski ratovi u sedamnaestom i osamnaestom stoljecu doveli do velikih migracijskih valova...

Istocne granice Bosne i Hercegovine takoder su oblikovane kroz dugo vremensko razdoblje i to, kao u prethodnom slucaju, prije komunistickog perioda. Bosanski ejalet (kasnije pasaluk) prostirao se s onu stranu Drine u zapadnu Srbiju, do Sapca i Uzica. U osamnaestom stoljecu Bosanski pasaluk sezao je do Loznice i dalje na istok. Za vrijeme ustanaka u Srbiji, Karadordevi su ustanici 1809. presli Drinu, ali je Loznica ostala u posjedu otomanske Bosne jos u prvim desetljecima devetnaestog stolleca. U razdoblju poslije 1831-1833, kad je takozvanih "sest nahija" potpalo pod autonomnu Srbiju, uspostavljena je danasnja bosansko-srpska granica na gornjem toku Drine. Nakon Velike istocne krize 1875-1878, odlukom Berlinskog kongresa Crna Gora se prosirila u Staru Hercegovinu (Niksic, Piva, Drobnjaci) i tako omedila veci dio svoje danasnje granice s Bosnom i Hercegovinom.

Po zavrsetku Balkanskih ratova 1911-13, Srbija i Crna Cora podijelile su medu sobom novopazarski Sandzak i time povukle danasnju istocnu granicu Bosne, s iznimkom vec spomenute Sutorine. Kao i u ranijim turskim ratovima, ratovi Srbije i Crne Gore za nezavisnost stvorili su brojne migracije. Glavnina juznoslavenskog muslimanskog zivlja potrazila je utociste u Bosni i Hercegovini, koja je od 1878. bila pod austrougarskom okupacijom.

Moze se, dakle, s potpunim pouzdanjem reci da granice Bosne i Hercegovine nisu ni proizvoljne ni "komunisticke". Kad ih se suoci s cinjenicama, raznim homogenizatorima i "etnickim cistiteljima" preostaje jos samo jedan argument. Oni tvrde da je Bosna i Hercegovina sama po sebi apsurdna. Ta tvrdnja ima slabe osnove cak i ako zanemarimo kontinuitet bosanske drzave tamo od desetog stoljeca, kad je Konstantin Vll Porfirogenet spomenuo "zemlju Bosnu" u svojem "De administrando imperio". Za bosanske muslimane, koji su se jos 1831. borili protiv Porte za bosansku autonomiju, posebnost Bosne i Hercegovine kao njihove domovine nije dolazila u pitanje. Kao sto ne bi trebalo da bude kamen spoticanja ni za Hrvate, ciji su franjevci sacuvali uspomenu na bosansku drzavu pod Turcima. Sto se pak Srba tice, sadasnji napori njihovih losih voda, usmjereni protiv bosanske nezavisnosti i cjelovitosti, mogu se ostvariti jedino pod cijenu opceg rata, a to moze samo ugroziti kontinuitet njihove prisutnosti u Bosni i Hercegovini Ovaj je rat izmedu ostalog i borba za autenticni kulturni prostor, jednako tako legitiman i nuzan u visenacionalnoj Bosni kao i u drugim susjednim drzavama.