Najznacajnije licnosti i dogadjaji u historiji

Autori: Ivan Lovrenovic i Vildana Selimbegovic

KULIN: Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao status legende u bosanskoj povijesti. Sacuvani fragmenti svjedocenja o Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulinov trgovacki ugovor s Dubrovnikom, cuvena Povelja Kulina ban, sklopljen 1189, poticao je dubrovacke trgovce na eksploataciju bosanskih rudnika, a historicari ga smatraju vrijednim zbog cinjenice da je rijec o najstarijem poznatom drzavnom dokumentu pisanom na narodnom jeziku. Krizu u relacijama sa susjedima Kulin je zadrzao u okvirima crkvene politike i neutralizirao tako sto je sazvao skup na Bilinom polju, 1203. godine, gdje su se okupili poglavari Katolicke crkve u Bosni i javno obznanili "pogreske". Povod za ovaj skup bio je citav niz optuzbi koje je tadasnji vladar Zete, u nastojanjima diskreditiranja i Bosne i Dubrovnika, uputio u Rim. Optuzbe su, za to doba, bile vrlo teske: Kulin, njegova porodica i podanici optuzeni su kao heretici. Historicari smatraju da su poslanice imale za cilj da od pape ishode odobrenje za otimanje bosanske zemlje, i bas u Kulinovom umijecu da se sve okonca mirnim putem vide njegovu najvecu vladarsku vrijednost.

STJEPAN II KOTROMANIC: Ban bosanski, vladao je od 1322. do 1353. godine i za njegovo vrijeme Bosna se prilicno prosirila. Prvi je, vec 1326. godine osvajanjem knezevine Hum, povezao Bosnu i Hercegovinu u teritorijalnu cjelinu "od Une do Drine i od mora do Save". Sklopio je znacajne ugovore s Dubrovnikom i Mlecima, dobro se slagao i sa ugarskim kraljem. Po njegovu dogovoru s generalom Franjevackog reda Gerardom Odonisom osnovana je 1340. Vikarija bosanskih franjevaca. Stjepan II Kotromanic pokopan je u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, a iza njega je ostala bosanska drzava nezavisna, jaka i mocna, najvise zahvaljujuci znatnom razvoju rudarstva (bakar, srebro, olovo, zlato).

TVRTKO I KOTROMANIC: Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. "Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju" (Noel Malcolm). Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (danasnji Arnautovici) nadomak Visokog. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politicka stabilnost, znacajan kulturni i duhovni napredak, sto sve zajedno Bosnu cini najsnaznijom juznoslavenskom zemljom. Bosanska Tvrtkova vojska pod vodstvom Vlatka Vukovica 1381. dobija bitku kod Bilece protiv nadirucih turskih trupa. Pod istim vojskovodom bosanski vojnici su 1389. godine porazili desno krilo turske vojske na Kosovu. Neki historicari biljeze odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na juznoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit ce se tek sa Stjepanom Tomasem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan. Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

STJEPAN TOMASEVIC: Posljednji bosanski kralj. Naslijedio je 1461. godine prijesto svoga oca Stje-pana Tomasa. Iste godine po dolasku na vlast u poslanici papi predvidio je tursku najezdu, trazeci pomoc. Pocetkom 1463. godine pomoc je zatrazio i od Mletaka, upozoravajuci da Turci toga ljeta kane zauzeti cijelu Bosnu, a nakon toga ce, predvidja on, zaprijetiti mletackim posjedima u Dalmaciji. No, sve je bilo uzalud. Historija ga pamti kao rijedak primjer vladara koji je uspio izgubiti dvije drzave: Stjepan Tomasevic je, naime, ozenivsi se kcerkom srpskoga despota, bio i posljednji srpski despot, koji je izgubio Smederevo i despotovinu. Njegovo pogubljenje u Jajcu, u kojemu je i krunisan papinom krunom, simbol je propasti srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i samostalnosti.

FRA ANDJEO ZVIZDOVIC (1420? - 1498, Fojnica): Bio je kustod Vikarije bosanskih franjevaca u vrijeme prodora sultana Mehmeda II na celu ogromne turske vojske u Bosnu 1463. godine. Pod tim udarom bivaju unistene preko noci sve politicke i duhovne institucije Bosanskoga kraljevstva. Tada se susrecu sultan Mehmed, kao osvajac i novi gospodar zemlje, i fra Andeo Zvizdovic, kao predstavnik svoga naroda. Rezultat toga susreta 24. svibnja 1463. na Milodrazu kod Brestovskoga jest ahdnama, carska povelja, kojom se bosanskim katolicima, uz obecanje lojalnosti, garantira sloboda vjere. Stvarnost, naravno, nije bila idilicna kao svecani ton carske ahdname, no ipak je taj ugovor izmedju sultana i fratra bio kroz vijekove temelj ocuvanja identiteta bosanskih katolika-Hrvata. Autenticni prijepis ahdname cuva se u franjevackom samostanu u Fojnici.

JURAJ DRAGISIC, Georgius Benignus, de Salviatis (Srebrenica, oko 1450 - Barletta, 1520): U franjevacki red stupio u samostanu u Srebrenici, a nakon turskoga osvojenja pobjegao u Jajce, pa u Italiju. Studirao filozofiju, teologiju, filologiju na najvecim evropskim sveucilistima. Humanisticki pisac i intelektualac, koji je odrzavao veze s najznacajnijim ljudima svojega doba. Autor mnogih filozofskih i teoloskih radova, koji i danas pobudjuju kriticku paznju. Bio je medju rijetkima koji su u ime individualne i znanstvene slobode branili Savonarolu i Reuchlina u velikim i opasnim polemikama toga doba.

GAZI HUSREV-BEG (Serez, 1480 - Kuci, 1541): Upravljao bosanskim sandzakom s prekidima u raz-doblju od 1521. do 1541, koje je obiljezeno ogromnim osvajackim pohodima sultana Sulejmana u Evropi. Gazi Husrev-beg istaknuo se u mnogim vaznim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj, Ugarskoj (Knin, Skradin, Ostrovica, Mohac, Obrovac, Jajce, Banja Luka, Pozega, Klis itd). S druge strane, Husrev-beg se istaknuo kao graditelj Sarajeva, u kojemu je izgradio najvece i najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu dzamiju, Gazi Husrev-begovu medresu i biblioteku, bezistan itd, a Sarajevo transformisao iz kasabe u bogat grad s razvijenom trgovinom i zanatstvom. Poginuo u pohodu na pobunjene Kuce 1541, sahranjen u Sarajevu.

MEHMED SOKOLOVIC (1506 - 1579): Veliki vezir turske carevine rodjen je u selu Sokolovici nadomak Visokog odakle je odveden kao dijete - danak u krvi - te skolovan u Jedrenu. Poslije bitke na Mohacu 1526. i Becu 1529. postao je kapudan-pasa, tj. ministar mornarice, 1549. je rumelijski beglerbeg, a 1551. glavni zapovjednik turske vojske u ratu sa Austrijom. Za vojnicke zasluge dobio je cin i zvanje treceg vezira 1555, drugi vezir postao je 1561, zatim 1562. sultanov zet, a vec 1565. veliki vezir. Kao veliki vezir Sulejmana Velicanstvenog, prilikom pohoda na Austriju krio je njegovu smrt i odrzao red u vojsci do dolaska sultana Selima. Za Selimove vladavine bio je gotovo neograniceni gospodar Carevine, cijoj je velicini i uspjesima i sam pridonio. Njegovom zaslugom Austrija je pristala na mir 1568, a 1570. osvojio je Arabiju. Obnovio je tursku flotu, unistenu u bici kod Lepanta 1571, ojacao disciplinu u vojsci, radio na razvijanju prosvjete, knjizevnosti i umjetnosti. Planirao je radove na kopanju Sueckog kanala i kanala Don - Volga. Po Selimovoj smrti bio je veliki vezir Murata III. Zivot je izgubio kao zrtva atentata nekog dervisa. Njegova zaduzbina je i kamena na Drini cuprija.

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631): Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.

HASAN KAFI PRUSCAK (1544 - 1615/1616): Najmarkantnija licnost islamske znanosti u intelektual-nom zivotu Bosne na kraju 16. i pocetkom 17. stoljeca. Kafijevo djelo o uredjenju drzave Temelji mudrosti u uredjenju svijeta je jos 1824. godine pobudilo paznju znamenitog francuskog orijentaliste Garcina de Tassyja, koji ga prevodi na francuski i tako priblizava Zapadu. Hasan Kafi Pruscak rodjen je u Pruscu, skolovao se u Stambolu i u Bosnu se vratio kao zreo tridesetogodisnjak. Na osnovu podataka iz njegove autobiografije, napisao je jedanaest djela iz pet naucnih oblasti, od kojih se izdvajaju Metod uvodjenja u jurisprudenciju, Mac kadija o kaznjavanju, te remek-djelo Temelji mudrosti u uredjenju svijeta. Kao nagradu za svoje najvaznije djelo sultan mu je fermanom darovao Prusacki kadiluk, u kome ce osnovati medresu.

HUSEIN-KAPETAN GRADASCEVIC (Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833): Jedan od pokretaca autonomisticke pobune, a od sastanka u Travniku 1831. njezin vodja. Vodio bosansku vojsku u borbu sa sultanovom; na Kosovu porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu. U pregovorima s Portom, koji su tada uslijedili, Bosancima su priznati neki zahtjevi. Po povratku u Sarajevo, Husein je proglasen za bosanskoga namjesnika. No, dogovori su iznevjereni, pa bosanska vojska 1832. ponovo zaratuje sa sultanovom. Ovoga puta gubi bitke, izmedju ostaloga i zbog nelojalnosti hercegovackoga gospodara Ali-pase Rizvanbegovica. Husein se povlaci na teritorij Austrije, dobija pomilovanje od sultana uz uvjet da se ne moze vratiti u Bosnu. Dozivotno odrediste mu je bilo Trapezunt, ali je, ne stigavsi tamo, umro u Carigradu (otrovan - p.o). Podigao je mnogo zaduzbina, a dopustio je fra Iliji Starcevicu da u selu Tolisi 1823. otvori prvu katolicku skolu u BiH.

FRA IVAN FRANO JUKIC (Banja Luka, 1818 - Bec, 1857): Pisac, etnograf, pasionirani borac za kulturnu emancipaciju Bosne i Hercegovine. Pokrenuo jednu od prvih svjetovnih skola u Bosni (Varcar Vakuf, 1849), radio na osnivanju prvog kulturnog drustva (Kolo bosansko), formulirao ideju nacionalnoga muzeja, pokrenuo i uredjivao prvi knjizevni casopis (Bosanski prijatelj), napisao prvu historiografsko-geografsku sintezu (Zemljopis i poviestnica Bosne). U vidu promemorije (Zelje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini...), koju je uputio sultanu Abdul Medzidu, formulirao je embrio prvoga modernog ustava, u kojemu za Bosnu trazi politicke, kulturne i licne slobode, svjetovno skolstvo, javnost uprave, reformu privrede i poreznog sistema, postansku sluzbu, tiskaru i slobodno novinstvo. Umro u izgnanstvu.

VASO PELAGIC (Gornji Zabar, 1838 - Pozarevac, 1899): Revolucionar i publicist. Kao upravitelj Bogoslovije u Banjoj Luci zbog sirenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog sudjelovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga interniraju 1876. Za razliku od ostalih relevantnih sudionika u ustanku, koji su favorizirali njegovu nacionalno-politicku dimenziju, spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagic je inzistirao na njegovoj socijalno-oslobodilackoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator socijalisticke ideje iza sebe je ostavio Istoriju bosanskohercegovacke bune, Odgovor na cetiri drustvena pitanja, Umovanje zdravog razuma. Posljednje godine zivota proveo je u zatvoru u Pozarevcu.

MEHMED SACIR KURTCEHAJIC (Bijelo Polje, 1844 - Bec, 1872): Prvi moderni bosanski novinar i urednik. Nakon sto je zavrsio osnovnu skolu, sam se obrazovao, naucio turski jezik i stupio u drzavnu sluzbu. Zudio je za evropskom naobrazbom, ali, kako je pisao: "U nasim krajevima nema skole gdje se predaju vise znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladic." Krajem 1868. uz saglasnost Osman-pase pokrece prve bosanske novine, Sarajevski cvjetnik. Redovito je pisao, a u svojim clancima je dosljedno zagovarao potrebu evropeizacije Bosne i bosanskoga drustva, te toleranciju i razumijevanje medju konfesijama i narodima. U maju 1869. postavljen je za direktora Vilajetske stamparije, a usput je obavljao i posao zvanicnog tumaca u Vilajetskoj vladi. Bio je clan Vilajetske skupstine, a od 1872. i gradonacelnik Sarajeva. Ne zna se gdje je sahranjen, ali se zna da je umro u Becu, 1872. obolivsi od tuberkuloze.

SAFVET-BEG BASAGIC (Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historicar, politicar. Jedan od najmarkantnijih zacetnika moderne bosnjacke muslimanske knjizevnosti i bosnjacke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohadja u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalistickom omladinom u polaganju kamena temeljca Starcevicevom domu, zbog cega mu rezim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Beckom sveucilistu slusao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao drustva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktorirao u Becu iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebackom sveucilistu, ali je u medjuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Basagic kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), povijesne i knjizevnopovijesne studije (Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sacinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.

KOSTA HOERMANN (Bjelovar, 1850 - Bec, 1921): Kulturni radnik, od 1878. visoki cinovnik austro-ugarske vlade u Bosni i Hercegovini. Prvi upravitelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888), u kojemu je utemeljio muzejsku knjiznicu i uredjivao (od 1889) Glasnik Zemaljskog muzeja. Pokrenuo izuzetno znacajni knjizevni casopis Nada (1895), koji je uredjivao S. S. Kranjcevic. Osnivac Balkanoloskog instituta u Sarajevu (1908). Uza sve ostalo sto je, neobicnom energijom i ustrajnoscu, ucinio za strukturiranje kulturnoga zivota u Bosni i Hercegovini, Kosta Hoermann ostaje veoma zasluzan na polju folkloristike, kao sakupljac, autor i izdavac monumentalne zbirke Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, 1888-89.

JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na beckoj Akademiji. Od 1885. do 1921. zivio u Sarajevu, gdje je bio na celu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjednistvo, biskupska rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspjesno kombinirao elemente tradicionalne bosanske gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zastitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i prvi dirigent prvoga javnog pjevackog drustva u Sarajevu (Maennergesangverein, 1887).

MEHMED SPAHO (Sarajevo, 1883 - Sarajevo, 1940): Clan Narodnog vijeca BiH i ministar u vladama od 1921. do 1941. godine. Profesor dr. Mehmed Spaho bio je prvi Bosnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etnicko-vjerskom kljucu: Hrvat dr. Tugomir Alaupovic bio je ministar vjera, a Srbin Uros Krulj ministar zdravlja. Spaho je takodjer jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije medju 11 Bosnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeca SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupnickih mjesta: Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bosnjackih lokalnih politickih organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj politicko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadzi hafiz Ibrahim Maglajlic, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupstinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveci broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji clan zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921, dobija novi ministarski resor - industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila clan 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao "turski paragraf", a kojim se, zapravo, odredjuje da BiH tada "ostaje u postojecim granicama". Tokom 1923. JMO se raspada na dva krila, Spaho ostaje u jednom (JMO), a Maglajlic u drugom (JMNO), no Spaho figurira u vladama sve do 1941, a nakon sto uspostavlja tijesnu saradnju sa Stojadinovicevim i radikalima Antuna Korosca.(otrovan 1941.g. u Beogradu - o.p).

DZEMALUDIN CAUSEVIC (1870 - 1938): Reisul-ulema koji na pocetku 20. stoljeca pripada grupi na-prednih muslimana i nastoji da unaprijedi narodni jezik i knjizevnost muslimana toga doba. Prije no sto ce postati reis, objavljuje na bosanskom jeziku Mevlud hafiza Saliha Gasevica u 37.000 primjeraka. Kao reis-ul-ulema cetvrtog jula 1914. oglasio se apelom muslimanima savjetujuci ih da se ne ukljucuju u progon i unistavanje imovine srpskog stanovnistva koje je poprimilo znacajne razmjere na pocetku rata. Taj njegov Proglas stampan je u listu Jeni Mishab. Nastavak njegovih nastojanja za samostalnost muslimana ilustrira se jasnim istupom prilikom susreta sa dr. Antunom Koroscem u Sarajevu, kojem se Causevic izjasnio protiv tadasnjih nastojanja da se Bosna prikljuci Ugarskoj i opredijelio se za suradnju juznoslovenaca. Da je on saradnju zamisljao na ravnopravnijim osnovama, iskazao je u svom intervjuu objavljenom u francuskom listu Le temps aprila 1919. godine kada je Causevic progovorio o progonima Bosnjaka: "Hiljade ljudi ubijenih, sest zena spaljenih, 270 sela opljackano i unisteno, eto bilansa za muslimane prilikom svecanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se spremali sluziti svom dusom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatraju nas uljezima." Upravo zalaganje za Srbe dalo je ovim izjavama reisa Causevica svojevrsnu tezinu, ali nije spasilo muslimane da budu izlozeni i daljim torturama - novembra 1924. dogodit ce se genocid u selu Sahovici. Kada je Kraljevina Jugoslavija 31. januara 1930. godine donijela Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici i tako propisala da ce reisul-ulemu u Beogradu, clanove ulema-medzlisa u Sarajevu i Skoplju, te devetoricu muftija postavljati kralj, Dzemaludin Causevic je zatrazio umirovljenje i sestog juna 1930. je penzioniran. Godine 1937. sa M. Pandzom izdao je prvi prijevod Kur'ana.

JOSIP BROZ TITO (Kumrovec, 1892 - Ljubljana, 1980): Titova marsalska, drzavna, predsjednicka, partijska i ina biografija manje-vise je poznata, a ono sto nije i danas je predmet rasprava njegovih biografa sirom svijeta. U svakom slucaju, Tito je za svog zanimljivog zivota, ali i u casu smrti - bio politicar i licnost koja je na znacajan nacin obiljezila epohu, prije svega zbog svoje diplomatske visprenosti i odnosa prema spoljnoj politici drzave na cijem je celu bio, ali i zbog stvaranja tzv. treceg bloka, Pokreta nesvrstanih. Tek ilustracije radi: ovaj metalski radnik ne samo sto je bio pocasni clan svih akademija i univerziteta na prostoru bivse Jugoslavije, te doktor vojnih nauka, vec je bio i pocasni doktor univerziteta u Rangunu, Bandungu i Adis Abebi, a njegova sabrana djela sadrze vise od 60 knjiga. Titova sahrana se danas ocjenjuje kao najveci skup svjetskih drzavnika do toga vremena. Kada je o Bosni i Hercegovini rijec, jos u toku rata 1941 -1945. Tito daje punu podrsku formiranju ZAVNOBiH-a, a vec 1946. godine istice njen poseban znacaj kao visenacionalne zajednice i u godinama koje slijede insistira na bh. posebnosti, narocito na njenom kulturnom i politickom identitetu kojeg u svojim istupima redovno podrzava kao poseban i utoliko vazniji.

IVO ANDRIC (Dolac, Travnik, 1892 - Beograd 1975): Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Becu, Krakowu i Grazu, a zavrsava nauke doktoratom u Grazu 1923. zbog kojeg danas nosi teret teskih kritika i optuzbi. Jos za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andric se isticao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i hapsen. Poslije Prvog svjetskog rata ulazi u diplomatsku sluzbu i vise godina vrsi duznost cinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukurestu, Madridu i Zenevi. Prije pocetka Drugog svjetskog rata postaje poslanik u Berlinu, a slomom stare Jugoslavije prestaje biti diplomata. Poslije rata intenzivira pisanje, koje je zapoceo u ranoj mladosti, kada nastaju njegovi prvi knjizevni radovi objavljivani u omladinskoj stampi - Hrvatski djak, Bosanska vila... Pravi pocetak njegova literarnog stvaralastva jeste Ex Ponto, stampan u Zagrebu 1918, a iza njega slijede Nemiri, Put Alije DJerzeleza, Pripovetke... Poslije Drugog svjetskog rata nastaju Gospodjica, Travnicka hronika i Na Drini cuprija. Nobelovu nagradu za knjizevnost dobio je 1961. godine. Najznacajniji moderni bh. pisac.

MESA SELIMOVIC (Tuzla, 1910 - Beograd, 1982): Jedan je od najznacajnijih bh. pisaca. Filozofski fakultet zavrsio je u Beogradu, a do Drugog svjetskog rata bio je profesor gimnazije, da bi tokom rata dvije godine proveo u ustaskom logoru. Pripadnik je NOB-a, a nakon rata obavlja citav niz duznosti u Sarajevu i Beogradu, gdje je i umro. Bio je umjetnicki direktor Bosna filma, direktor Drame Narodnog pozorista u Sarajevu, glavni urednik Izdavacke kuce "Svjetlost". Njegov roman Dervis i smrt jedan je od najznacajnijih romana nastalih na prostoru bivse Jugoslavije i istovremeno jedan od specificnih i cijenjenih modernih romana koji se odlikuje vanrednim nacinom pripovijedanja, osobenim stilom u tretiranju covjeka i zivota Bosne. Objavio je jos zbirke pripovjedaka Prva ceta, Tudja zemlja, Djevojka zlatne kose, studije Za i protiv Vuka, Pisci, misljenja, razgovori, Sjecanja, filmske scenarije Tudja zemlja, Noci i jutra, te, naravno, romane: Tisine, Tvrdjava, Magla i mjesecina kao i nedovrseni Krug. Dobitnik je Ninove nagrade 1966, Goranove 1967, Njegoseve 1969. i Nagrade AVNOJ-a 1970.

HAMDIJA POZDERAC (1924-1988): Hamdiju Pozderca historicari vec sada opisuju kao komunistickog politicara, znacajnog za razvoj BiH. Clan SKOJ-a od 1940. godine, partizan od 1941, clan KPJ od 1943. godine. Zavrsio je Visoku partijsku skolu u Moskvi i Filozofski fakultet u Beogradu, bio je sekretar sreskog komiteta u Bihacu, predavac na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, clan Predsjednistva CK SKJ i CK SK BiH, Izvrsnog komiteta CK, sekretar Sekretarijata i predsjednik Predsjednistva CK SK BiH, te clan Predsjednistva SFRJ.

BRANKO MIKULIC (1928-1994): Branko Mikulic, po struci ekonomista a po opredjeljenju politicki radnik, bio je clan Predsjednistva SFRJ iz BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, clan CK SK BiH, predsjednik skupstine sreza Sarajevo, sekretar Izvrsnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvrsnog vijeca Skupstine SRBiH, predsjednik CK SK BiH, clan Predsjednistva CK SKJ. Za eru Pozderca i Mikulica vezuje se najznacajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata, zlatne godine razvoja BiH i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po svemu ravnopravne clanice bivse Jugoslavije. Upravo zbog njihovih insistiranja na ubrzanom ekonomskom i privrednom jacanju republike, sto je neminovno pratilo i jacanje i izgradjivanje knjizevnih, vjerskih i kulturnih institucija i pojedinaca unutar sva tri i svih drugih naroda u BiH, po procjenama historicara, Bosni su nametani fabricirani slucajevi nacionalistickih istupa. Ova se teza narocito potkrepljuje aferom Agrokomerc, za koju analiticari novije bh. historije tvrde da je montirana upravo da bi izazvala politicki krah Hamdije Pozderca, u to vrijeme clana Ustavne komisije bivse Jugoslavije.

ALIJA IZETBEGOVIC (Bosanski Samac, 1925): Diplomirani pravnik, politicar po uvjerenju. Sudjeno mu je kao pripadniku Mladih Muslimana 1946. godine i tada je dobio tri godine zatvora. U poznatom Sarajevskom procesu 1983. godine ponovo je otisao u zatvor. Ovaj put razlog je bila Islamska deklaracija, koju je napisao 1970. godine i zbog koje je od presudenih cetrnaest odlezao pet godina i osam mjeseci. Politicku karijeru Izetbegovic je poceo 1990. kao osnivac i lider SDA, nacionalne stranke Bosnjaka. U karijeri politicara imao je teskih propusta, ali i zvjezdanih trenutaka - i u jednom i u drugom slucaju najvise se volio pozivati na narod, u cije se ime ne libi odlucivati. Njegova je vlast danas medju Bosnjacima neogranicena i neupitna. Protivnici mu zamjeraju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los odabir kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasicni begovat. "Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Izetbegovic je cesto bio na velikim kusnjama, osobito za vrijeme rata, i pred velikim odlukama za vrijeme kratkog a dramaticnog perioda u bh. historiji. Pritisnut sa svih strana - izmedju razlicitih svjetskih interesa, zelja i politickih nauma, uklijesten i u samoj Stranci demokratske akcije od strane vlastitih jastrebova, ucijenjen od partnera na vlasti, ipak je uspio stvoriti karizmu prvog u Bosnjaka. Deklarativno se nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika svodi na bosnjacko-muslimansku, i na zadrzavanje osobne vlasti.

DOGADJAJI

De administrando imperio - latinski naslov spisa (O upravljanju carstvom), sto ga je 958. godine bizantski car Konstantin Porfirogenet (903-959) sastavio za svojega sina Romana, kao uputu za vodjenje vanjske politike Carstva. U djelu su podrobno opisani svi narodi koji obitavaju na granicama Carstva, njihovi obicaji, historija, politicko ustrojstvo. Spis je vazan za ranu povijest svih juznoslavenskih krajeva i naroda, pa i za Bosnu - u njemu se ona prvi put u svjetskoj povijesti spominje po imenu.

MISIJA CIRILA I METODA: Po rezultatima i po procesima koje je izazvao u kulturnoj i duhovnoj povijesti juznoslavenskih naroda, pa i sire, poduhvat sto su ga ostvarili solunska braca Ciril (Konstantin Filozof) i Metod, do danas zadrzava u pravom smislu rijeci milenijsku vaznost. Kodificiravsi tadasnji slavenski jezicni standard (koji je funkcionirao na ogromnom prostoru od Jadrana do Kijeva i od Soluna do Moravske), stvorivsi prvo slavensko pismo, glagoljicu, a zatim i cirilicu, prevevsi na slavenski cjelokupnu Bibliju - oni su uveli slavenski jezik medju "bozije jezike" (do tada samo: hebrejski, grcki i latinski), i tako zapravo uveli Slavene u Povijest i Civilizaciju. U Bosni cirilometodska akcija je omogucila nastanak izvanrednih primjera biblijske pismenosti i specificnu jezicnu redakciju, a u najtjesnjoj vezi sa cirilometodskim tradicijama je i pojava Crkve bosanske.

FRANJEVCI U BOSNI: Iako historicari dolazak franjevaca u Bosnu vezu za period vladavine Stjepana II Kotromanica, oni su pojedinacno i u grupama u Bosnu ulazili i nesto ranije, a sve sa zadatkom "sprecavanja krivovjerstva". Prva misija veze se za fra Fabijana iz Motovuna (Istra), koji u Bosnu stize 1324. godine. Njegovi uspjesi ponukali su papu da 1327. godine zabrani dominikancima da se mijesaju u poslove franjevacke misije u Bosni i okolnim provincijama, a vec 1340. godine osnovana je Bosanska vikarija na cijem je celu bio fra Peregrin Saksonac. Historicari se slazu da je 1385. godine vikarija obuhvatala 35 franjevackih samostana od kojih su samo cetiri bila u Bosni: u Visokom, Lasvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. bit ce podignuto u samoj Bosni jos 12 samostana. Uz utvrdjivanje u vjeri, te prosvjetiteljsku, obrazovnu, kulturnu i duhovnu ulogu koju su franjevci imali u srednjovjekovnoj Bosni, valja spomenuti i njihov diplomatski ucinak i znacajne graditeljske pothvate.

PAD BOSNE POD TURSKU VLAST: Od prvih bitaka s turskim cetama krajem 14. stoljeca, preko velike invazije Mehmeda II Osvajaca 1463. godine, do konacnoga pada Jajca 1528, Bosna i Humska zemlja (kasnija Hercegovina) "padale" su stotinu i cetrdeset godina. U tom dugom procesu, koji je podjednako vojni, ekonomski i administrativni, proljetna kampanja, koju je Mehmed II poduzeo u svibnju 1463, bila je znacajan vojno-politicki dogadjaj: propascu bosanskih gradova, vlastelinskih dvorova i rodova, pogubljenjem kralja Stjepana Tomasevica tada je prestalo postojati Bosansko kraljevstvo kao politicko-drzavna struktura. To je, istovremeno, bio dramatican civilizacijski lom: Bosna se oprasta od zapadnoevropske krscanske civilizacije, i biva integrirana u orijentalnoislamsku, u politickoj formi Osmanskoga carstva. To je znacilo i stvaranje potpuno novog drustvenog i duhovnog okvira, s dalekoseznim posljedicama. Masovna islamizacija, koja u historiografiji jos nije dovoljno objasnjena, te osmanski konfesionalni sistem u kojemu se etnicki i politicki identitet izrazavao samo kroz vjerski, a konfesionalni prvaci ujedno bili i politicki predstavnici naroda, generirali su onaj tip nacionalno-politicke diferencijacije, koji se i pet stoljeca kasnije, u nase dane, pokazuje kobnim za opstanak BiH kao harmonicnog drustva. Prva dva stoljeca osmanske vlasti, do poraza Turske u Beckom ratu 1699, bili su i u Bosni razdoblje opcega prosperiteta i monumentalnih gradnji. medjutim, razdoblje nakon toga vrijeme je dugotrajne i sve dublje dekadencije, politicki trajno optereceno krizama oko tzv. "istocnog pitanja", a ono je odredilo dominantnu sliku turske epohe kao tmurne i drustveno regresivne.

DOLAZAK SEFARDA: U decenijima nakon velikog egzodusa iz Spanjolske 1492. godine, kada su ediktom Ferdinanda II i Izabele Zidovi istjerani iz zemlje, jedan dio dolazi i u Bosnu i naseljava se mahom u gradskim sredinama - Sarajevu, Travniku, Mostaru i Banjoj Luci. Prihvaceni od turskih vlasti, Sefardi ovdje organiziraju svoje vjersko-politicke zajednice i zadrzavaju i dalje razvijaju svoje tradicije. Postaju nezamjenljiv element u razvoju urbanizacije - u trgovini, zanatstvu, ljekarnistvu. U sferi tzv. rabinske knjizevnosti upotrebljavaju hebrejski jezik, a u svakodnevnom zivotu ladino. Medju najautenticnije kulturne tekovine bosanskih Zidova ubrajaju se njihove narodne pjesme - romanse, a kao remek-djelo i danas se cuva Sarajevska hagada nastala u Spanjolskoj u 13-14 stoljecu, donesena u Bosnu i zbrinuta i sacuvana, uz puno peripetija, i tokom proslog rata.

OSNIVANJE GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE: Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537. godine u Sarajevu kada je sagradjena i Gazi Husrev-begova medresa. Biblioteka je predstavljala najznacajniju ustanovu ove vrste na Balkanu u osmanskom periodu. medju obiljem knjiga, rukopisa i dokumenata na orijentalnim jezicima, nalazi se i bibliografsko izdanje Kur'ana izradjeno po narudzbi velikog vezira Mehmed-pase Sokolovica, a pronadjeno tek 1902. godine u njegovom rodnom selu Sokolovici. Ovaj Kur'an, po mnogim ocjenama, predstavlja remek-djelo islamske kaligrafije. Biblioteka je trebala pomoci ucenike Gazi Husrev-begove medrese, koju neki historicari smatraju prvom visoko-skolskom ustanovom u Bosni, i zbog toga traze da zapravo godina njenog osnivanja bude godina od koje ce se racunati postojanje univerziteta u BiH. Uporiste zahtjevu pronalaze u uporedbi sa tadasnjim evropskim univerzitetima koji predstavljaju izucavanje slicnih naucnih disciplina pod okriljem Katolicke crkve. U Gazi Husrev-begovoj medresi toga doba ucilo se: darul-hadis (katedra za islamsku tradiciju), meani bejan (retorika), kelam (dogmatika na metafizickoj osnovi), tefsir (tumacenje Kur'ana), ahkjam (serijatsko pravo), usul (institucije serijatskog prava) i sve ono sto traze mjesni obicaji.

PRVA STAMPARIJA: U manastiru Sopotnica kod Gorazda 1519. do 1523, u ranom postgutenber-govskom razdoblju, Bozidar Gorazdanin drzi stampariju u kojoj su stampane knjige za crkvenu upotrebu. Prva je u Bosni i istovremeno prva medju Juznim Slavenima nakon stamparije u Obodu nadomak Cetinja.

OBNOVA PECKE PATRIJARSIJE: Iako je prezivjela propast srpske srednjovjekovne drzave, Pecka patrijarsija postepeno je izgubila utjecaj i jurisdikcijski prostor. Ona je obnovljena tek 1557. u okviru velikih zamisli o harmonicnom sredjivanju drzave i carstva u doba sultana Sulejmana i njegova administratora vezira Mehmeda Sokolovica, koji je za prvoga patrijarha postavio svojega brata Makarija. Pod jurisdikciju obnovljene patrijarsije stavljene su sve juznoslavenske zemlje koje su Turci osvojili, pa i BiH. Tako je postavljena idejna, organizacijska i politicka osnova srpskog crkveno-drzavnog i nacionalnog jedinstva. Intenzivirana je gradnja manastira i crkava, te sjajnoga fresko-slikarstva i ikonopisa. Ni kasnije ukidanje patrijarsije, zbog politickog opredjeljivanja peckih patrijarha u protuturskim ratovima (1766.), vise nije moglo ponistiti ni umanjiti pansrpsku integralisticku ideologiju.

STVARANJE BOSANSKOG PASALUKA: Bosanski pasaluk (beglerbegluk ili ajalet) nije, kao u vecini drugih podrucja Osmanskog carstva, uspostavljen odmah poslije pada Bosanskog kraljevstva, vec tek 1580. godine. Naime, do njegovog osnivanja osvojene zemlje su bile podijeljene u tri ajaleta kojima su sredista bila izvan bivse Jugoslavije (Sofija, Budim, Temisvar). Osnivanjem Bosanskog pasaluka znatan dio juznoslavenskih zemalja dolazi pod neposrednu upravu bosanskog pase za kojeg historicari kasnije biljeze "da je pod svojom kapom drzao vece podrucje negoli ijedan bosanski kralj". Granice Pasaluka mijenjale su se zavisno od ratnih uspjeha: od Drave na sjeveru, preko podrucja izmedju Save i Kupe, na zapadu do rijeke Korane, na jugu preko Obrovca do usca Zrmanje, odnosno na liniji Zadar - Dubrovnik, sa turskim skradinom i makarskom krajinom. Dalje na jugu Pasaluk seze od Dubrovnika do Ulcinja, Bara i Kotora. Na sjeveroistoku od Niksica, Kolasina, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara, Nove Varosi, Priboja, Visegrada, Srebrenice, Zvornika, Loznice i Sapca, zatim Savom do Race. Prvi beglerbeg Bosanskog pasaluka bio je Ferhad-beg Sokolovic, koji kao pasa vlada do 1588. godine. Vezirsko sjediste Pasaluka bilo je najprije u Banjoj Luci do 1639, zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku do 1850, a potom opet u Sarajevu.

VOJNA EKSPEDICIJA EUGENA SAVOJSKOGA: U okviru dugotrajnoga austrijsko-turskoga Beckoga rata 1683-1699, cijim zavrsetkom pocinje naglo opadati moc Osmanlija na Balkanu, odigrala se 1697. velika oruzana provala austrijskoga vojskovodje Eugena Savojskoga dolinom Bosne sve do Sarajeva. Njezine posljedice bile su katastrofalne: poharana i popaljena zemlja i gradovi, unistena dotadasnja socijalna i etnicka struktura u velikom dijelu Bosne. Katolicko stanovnistvo gotovo cjelokupno izbjeglo za Eugenovom vojskom povlaceci se u strahu od odmazde, i od te demografske katastrofe nije se oporavilo nikad. Nestalo je njihovog trgovacko-obrtnickoga sloja, koji je do tada igrao znacajnu ulogu u urbanoj svakodnevnici i kulturi bosanskih gradova. Od preko trideset franjevackih samostana u Bosni, ostala su samo tri (Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kresevo), i u neka svoja drevna mjesta (Srebrenica, Zvornik, itd.) oni se nisu nikad vratili. Veoma je pojacana ideoloska omraza izmedju islamskoga i preostalog krscanskoga stanovnistva.

PORAZ TURSKE POD BECOM: Drugi i posljednji pokusaj turskih sultana da osvoje kljuc centralne Evrope - Bec, okoncan je porazom turske vojske pod Becom 1683. godine, cime je istovremeno zapoceo sesnaest godina dugi rat. Sultana Ahmeda II, koji je izgubio Ugarsku i od svih utvrdjenih gradova zadrzao samo Temisvar, nasljedjuje Mustafa, koji nastoji da povrati izgubljene zemlje i autoritet Imperije. Biljezi pocetne uspjehe i zauzima nekoliko tvrdjava - Lipa, Lugos, Karansebes, te se 1696. godine sprema za veliku ofanzivu zbog koje dovodi 130.000 vojnika i dunavsku flotu u Beograd. Kada se vojska pokusava prebaciti preko Tise, septembra 1697, dozivljava strahovit poraz, nakon kojeg Eugen Savojski krece u svoj pohod ka Sarajevu. Novi veliki vezir Husein-pasa Cuprilic, uz posrednistvo Engleske i Holandije, pristaje na mirovne pregovore koji ce se odrzati u Sremskim Karlovcima od novembra 1698. do 26. januara 1699. godine. Turska je u medjuvremenu znatno uzdrmana i svima je jasno da je ovaj ogromni politicki konglomerat iscrpio svoje mogucnosti. Granice Bosanskog pasaluka Karlovackim mirom povlace se na Savu i na Dinaru; otada je Bosna najisturenija pokrajina Turskoga carstva prema Evropi i krscanskom Zapadu. To, kao i permanentna a sve dublja kriza Carstva, uzrokovat ce u Bosni opce pogorsanje zivota, a posebno interkonfesionalnih i interetnickih odnosa.

HASANAGINICA: Kada talijanski prirodnjak i knjizevnik Alberto Fortis 1774. u svom putopisu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) objavljuje Zalosnu pjesancu plemenite Asanaginice, zapocinje "svjetski pohod" ove narodne balade. Kao umjetnina najvisega reda, 92 deseterca ove pucke pjesme postaju predmetom analiza i divljenja najvecih svjetskih umova. U epohi romantizma prevode ju na sve velike jezike Goethe, Puskin, Nodier, Mérimée, De Nerval, W. Scott, Tommaseo, Mickiewicz, a kasnije je prevedena na mnoge druge jezike, sve do japanskoga i kineskoga. Na nasemu jeziku/jezicima vise puta je dramatizirana i ekranizirana. Anticku snagu i dramaticnost, te estetsku savrsenost originala ni jedna od tih preradbi nije dosegnula, niti su knjizevnoznanstvena tumacenja i analize dokucile zagonetnost njezinih motivacija.

PACIFIKACIJA BOSNE 1850-1851: Krvavim akcijama sultanovoga marsala Omer-pase Latasa okoncan je otpor bosanskih begova i aga reformama, kojima su turski sultani nastojali modernizirati Carstvo i spasiti ga od posvemasnje dekadencije. Imao je taj otpor veoma ambivalentan karakter, jer je, osim konzervativne dimenzije ocuvanja feudalnih povlastica, sadrzavao i autonomisticke politicke teznje, i ni do danas nije svestrano istrazen i povijesno elaboriran. U kolektivnom puckom pamcenju Latasova kampanja ostala je upamcena po okrutnosti i masovnim progonima pobunjenika u tamnice Male Azije.

SKOLA ZA ZENE: Iz ruku vezira Topal Osman-pase Staka Skenderova je 1858. godine primila ferman kojim se odobrava osnivanje prve skole za zensku djecu i ona nastaje na Varosi, blizu Stare pravoslavne crkve u Sarajevu.

POCETAK MODERNOG ZURNALIZMA: U doba vladavine Topal Serif Osman-pase, bivseg admirala i beogradskog namjesnika, Bosna je ubiljezila citav niz kulturnih reformi. Prva moderna stamparija stigla je u Bosnu 1866. godine i bila je vlasnistvo Ignjata Soprona iz Zemuna; kasnije je otkupljena od strane vilajetske uprave i presla u drzavno vlasnistvo. Za Sopronovog doba izlazio je Bosanski vjestnik, nedjeljnik od kojeg je sacuvano 25 brojeva i dva vanredna izdanja. Po preseljenju stamparije u Begovu dzamiju, pocinje izlaziti Bosna (od 1866. do 1878.), "list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi". List Bosna stampan je na osam strana - cetiri unutrasnje arabicom i na turskom jeziku, a cetiri spoljasnje na bosanskom, cirilicom i pravopisom Vuka Stefanovica Karadzica.

ZELJEZNICA: Prva zeljeznicka pruga u Bosni sagradjena je 1872. godine. Prvobitno, projekt je predvidjao izgradnju velike pruge od Beca do Carigrada. Realizirana je dionica od Banje Luke do Bosanskog Novog. Koncesiju za izgradnju dobio je Austrijanac Hirch od turske vlasti.

USTANAK 1875-1878: U ljeto 1875. godine pocinje ustanak u Hercegovini pobunom srpskih seljaka, a potom se ustanak siri na Krajinu, dijelove istocne Bosne pa sve do Sandzaka. Najveci dio muslimanskog stanovnistva je pasivan, sto donekle objasnjavaju osnovni razlozi ustanka koji su klasicne socijalne prirode. Doduse, ustanak je motiviran i borbom za ocuvanje vjere, u cemu prednjace pravoslavni svecenici od kojih se mnogi deklariraju kao ustanicke vodje. Neposredan povod buni je bio razrez i uzimanje desetine za nerodnu 1874. godinu i trajao je sa manjim ili vecim intenzitetom gotovo tri godine. Ustanak je imao i siroke medjunarodne reperkusije i izravan uticaj na tok rjesavanja "istocnog pitanja", izravno prethodeci Berlinskom kongresu i odluci evropskih sila da Austro-Ugarskoj povjere mandat za upravljanje Bosnom i Hercegovinom.( U ustanku je ucestvovalo i muslimansko stanovnistvo, ali ne tako masovno kao sto je to bilo srpsko - o.p.)

BERLINSKI KONGRES: Velike sile sastale su se 13. juna 1878. u Berlinu. Rusija, Turska, Austro-Ugarska, Njemacka i Engleska su na dnevnom redu imale reviziju Sanstefanskog ugovora, ciji je 14. clan predvidjao neku vrstu autonomije za Bosnu. Britanski predstavnici su predlozili da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat upravljanja Bosnom. Nakon znacajnog diplomatskog pritiska na turske predstavnike, oni su na sjednici 4. jula procitali izjavu da je "carska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje misljenje kongresa o pogodnim sredstvima za povracaj mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadrzava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa beckom vladom". Na osnovu toga Bismarck objavljuje da je Austro-Ugarska dobila mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. Tako je Austro-Ugarska diplomatskim putem krenula ka BiH, koju ce anektirati 1908. godine.

U AUSTROUGARSKOM COMMONWEALTHU 1878-1918: Instaliranje austrougarske uprave nad BiH znacilo je novi veliki civilizacijski lom u historiji ove zemlje, po dubini analogan onomu od prije cetiri stoljeca, s dolaskom Osmanlija. I ulazak austrougarskih okupacijskih trupa u Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1878. godine bio je dramatican i krvav, docekan je isprva oruzanim otporom, izazvao je potom ogromnu pometnju i veliki val iseljavanja muslimanskoga svijeta. No, ostaje trajno intrigantan onaj proces koji je vrlo brzo medju sve stanovnike BiH, bez obzira na vjeru i etniju, unio percepciju austrougarskoga razdoblja kao zlatnoga doba, koja nije izblijedila ni do danas. Doista, za vrlo kratko vrijeme, mjereno samo s nekoliko desetljeca, BiH je u tom razdoblju u mnogim vaznim aspektima zivota pocela postajati integralnim dijelom srednje Evrope. Bez obzira na sve kontroverzije, koje u vezi s austrougarskim nacinom upravljanja Bosnom i Hercegovinom i dalje ostaju otvorene, od ogromne vaznosti je cinjenica da je BiH bas u tom razdoblju, zahvaljujuci smisljenoj kulturnoj politici i plejadi izvanrednih istrazivaca, stekla znanje i svijest o vlastitoj kulturnoj proslosti i kulturnom identitetu.

USPOSTAVA REDOVITE CRKVENE HIJERARHIJE 1881: Otkako je u politickim previranjima u 12. i 13. stoljecu bosanski katolicki biskup napustio svoju (vrhbosansku) biskupiju i otisao u Djakovo, pa sve do austrougarske okupacije 1878, Katolicka crkva u Bosni bila je zastupljena samo redovnicima - franjevcima. Godine 1881. Sarajevo ponovo postaje sjedistem nadbiskupije, a za prvoga nadbiskupa postavljen je Josip Stadler. Izrazit predstavnik antiliberalnog smjera u Katolickoj crkvi, ali i neobicno sposoban i energican organizator i graditelj, Stadler je ostavio dubok trag u zivotu Katolicke crkve i katolika-Hrvata u BiH. Kontroverzije izmedju biskupijskoga klera i franjevaca, koje su zapocele tada, nisu konacno smirenje nasle ni do danas.

OSNIVANJE MEDZLIS ULEME: Grupa sarajevskih muslimanskih uglednika se 1881. godine obratila caru u Bec trazeci da se u Sarajevu postavi vrhovno vjersko starjesinstvo i tako su muslimani dobili Ulema medzlis i reisul-ulemu. Prvi reisul-ulema je bio dotadasnji sarajevski muftija Omerovic. Nadleznosti reisul-uleme i Medzlisa sastojale su se uglavnom u tome da ispituju kandidate za serijatske sudije, da ih predlazu vladi na imenovanje. "Vakufskom povjerenstvu" stavljeno je u nadleznost da ispita i ustanovi sve vakufe u zemlji, da nadzire njihovu upravu i da izradi pravilnik o vakufskoj upravi. Samog reisa, clanove Ulema medzlisa i predsjednika Vakufskog povjerenstva imenovao je car osobno na prijedlog Zemaljske vlade.

OSNIVANJE ZEMALJSKOG MUZEJA: Prije austrougarske okupacije u BiH nije bilo naucnih ustanova. Da bi se sprijecilo odnosenje i propadanje spomenika kulture, te da bi se pocelo sa sistematskim proucavanjem prirodne i drustveno-povijesne osnove zemlje, osnovano je 1885. Muzejsko drustvo, a potom 1888. Zemaljski muzej BiH. U okviru Muzeja 1908. osnovan je Zavod za ispitivanje Balkana. Slobodno se moze reci da je Zemaljski muzej, sa svojom razgranatom multidisciplinarnom mrezom arheoloskih, etnografskih, geoloskih, bioloskih istrazivanja, sa svojim naucnim publikacijama i dugogodisnjim doprinosom generacija znanstvenih radnika i autora - do danas ostao najznacajnijom i u svijetu najrenomiranijom bh. naucnoistrazivackom i muzeoloskom ustanovom.

SARAJEVSKI ATENTAT: Pucnji kojima je Gavrilo Princip na Vidovdan 28. juna 1914. ustrijelio austrijskoga nadvojvodu Ferdinanda i njegovu zenu Sofiju, u opcu recepciju povijesti dvadesetoga stoljeca uveli su Sarajevo kao zloslutni simbol, mjesto zlocina kojim je zapocela najveca svjetska ratna klaonica 1914-1918. Kod nas je desetljecima dominirala slika o dogadjaju, formirana u pseudonaucnim, nacionalno-ideologijskim publicistickim i historiografskim radovima, koja je predstavljala apologiju atentatora, njegova cina i njegovih drugova, tzv. "Mlade Bosne". Cinjenice o mracnoj pozadini, iako nisu bile nepoznate, ignorirane su. A one bi se mogle povezati i u jednu drukciju interpretaciju. Onu koja bi govorila o velikoj manipulaciji, u okviru koje je Apisova (Dragutin Dimitrijevic, sef srpske vojne obavjestajne sluzbe i vodja teroristicke organizacije) sluzba upotrijebila socijalnu frustriranost i nacionalnu zazarenost siromasnih bosanskih mladica, pretvarajuci ih u teroriste, za racun profanih interesa drzavne politike. Gavrilo Princip je uhapsen i osudjen na 20 godina teske tamnice: umro je aprila 1918. u tamnici Terezin u Ceskoj, a u Sarajevo je njegovo tijelo preneseno 1921. godine.

OSNIVANJE KRALJEVINE SHS: U Beogradu je prvog decembra 1918. godine svecano proglaseno ujedinjenje Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u kojoj se prvi put organizira teritorijalna cjelina na ideji jugoslavenstva. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je centralisticka monarhija sa dinastijom Karadjordjevica na celu. Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Madjarskom i Rumunijom odredjene su posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je ugovor u Rapalu 1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar, ostrva Cres, Lastovo, Losinj i Palagruzu. Rijeka je bila nezavisna, ali je 1923. prikljucena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su Senzermenskim ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u vecem dijelu Koruske opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920. godine potpisan je mirovni ugovor sa Madjarskom: u sastav Kraljevine SHS usli su Prekomurje, dio Baranje, Backa i zapadni dio Banata. Granice sa Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919. zakljucen u Neiju.

ZAVNOBiH: Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja BiH odrzalo je svoje prvo zasjedanje 25. i 26. novembra 1943. u Mrkonjic-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uredjenje Jugoslavije u kojoj ce BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i Muslimani u njoj zivjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji ZAVNOBiH-a. Kada je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a ozakonjena odluka o federativnom uredjenju Jugoslavije, uslijedilo je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do drugog jula 1944. godine i nizom odluka fakticki konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je donesena i posebna deklaracija o pravima gradjana BiH, kojom se "njenim gradjanima i narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost izvojevana u zajednickoj borbi protiv okupatora i domacih izdajnika". Na svom trecem zasjedanju u oslobodjenom Sarajevu, odrzanom od 26. do 28. aprila 1945. godine, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupstinu BiH, a istovremeno je vec 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Prvi Ustav NR BiH donesen je 31. decembra 1946. godine.

KRAJ DRUGOG SVJETSKOG RATA: Jugoslovenska federacija proglasena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine potvrdjena je na Trecem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, augusta 1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske konferencije, u AVNOJ su usli clanovi Narodnooslobodilackog fronta i poslanici skupstine iz 1938. godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu skupstinu, a uslijedili su izbori za Ustavotvornu skupstinu 11. novembra 1945. godine. Na sjednici skupstine koja je uslijedila 29. novembra 1945. godine proglasena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, koja je svoj prvi Ustav donijela 31. januara 1946. godine, a po kojem je FNRJ bila savezna narodna drzava sacinjena od sest republika i dvije autonomne pokrajine. Svaka republika imala je svoju skupstinu, ustav i vladu. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000.

EMANCIPACIJA I AFIRMACIJA BiH: Sedamnaesta sjednica CK SKBiH odrzana februara 1968. godine najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se u njenim zakljuccima po prvi puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, nakon cega se u popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod, u ovom periodu kao da se potiru dotadasnji strahovi, zablude i pogreske u politici prema Muslimanima, a istovremeno se snazno potencira opca politika nacionalne ravnopravnosti. Paralelno s tim pocinje snazna graditeljska i privredna ekspanzija po kojoj ce BiH, mjereno brzinom razvoja, prednjaciti u tadasnjoj Jugoslaviji. Analogni procesi republicke emancipacije zapocinju i na mnogim planovima kulture (mediji, izdavacka djelatnost, obrazovanje, likovna umjetnost, knjizevnost, sve znacajnija supkulturna produkcija, teatar, film), kao i u opcem podizanju standarda i priblizavanju modernim oblicima zivota u svijetu. No, kako se Tito 1972. priklonio drustveno regresivnom modelu gusenja liberalistickih teznji u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, Bosna i Hercegovina postat ce, zbog svojih specificnih strahova od nacionalizma, "tvrdjavom" titoizma. Tako ce onaj prvi proces nesumnjive afirmacije drzavnosti i napretka u mnogim oblastima zivota biti paradoksalno pracen obnavljanjem politike "cvrste ruke". U takvom ambivalentnom i lomnom politickom stanju BiH ce docekati kraj socijalistickog sistema i raspad Jugoslavije.

1990: Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i visestranacki izbori, nastaje Stranka demokratske akcije BiH, koju osniva Alija Izetbegovic, u julu iste godine Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, ciji je prvi predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro zamijeniti Stjepan Kljuic. Kasnije ce na celo SDS-a doci danas najtrazeniji od strane Haskog tribunala - Radovan Karadzic. Zbog izrazenog nacionalizma Slobodana Milosevica i jasne poruke sa Gazimestana, HDZ BiH i SDA BiH u predizborne kampanje ce uci vezanih zastava. Izbori su odrzani iste jeseni, a da bi ostvarile nadmocnu vecinu, pobjednicke nacionalne stranke sklapaju koaliciju. Fikret Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima, svoje mjesto u Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA Aliji Izetbegovicu, koji postaje predsjednik Predsjednistva BiH 25. novembra 1990. godine.

1992: Pocetak najkrvavije agresije na ovim prostorima. I mada je u pitanju bliska proslost, malo se ko danas slaze kada je zapravo poceo. Jedni ce reci da je rat u BiH poceo sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum pocetka agresije uzimaju peti april, kada je nesto oko 15 sati poceo napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. No, ako je proljece i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je bilo jasno: Bosna i Hercegovina je zapaljena ognjem, koji ce sve do Daytona goriti zestokim intenzitetom. U jesen 1992. godine poceli su prvi sukobi izmedju Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH, koji su eskalirali u proljece 1993. godine, a okoncani marta 1994 - Vasingtonskim sporazumom. Krajem marta 1992. godine Alija Izetbegovic tvrdio je da u ovoj zemlji rata nece biti jer za rat treba dvoje, a pripadnici Zelenih beretki i Patriotske lige danas govore o znacajnim jedinicama i kakvoj-takvoj spremnosti za prvi atak na Bosnu... Bez obzira na to, svjetski analiticari se slazu: ova je zemlja bez vojske i bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju, koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda. Koliko god je i ta cinjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i polozaja Bosne i Hercegovine, nece se nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Armije BiH u opstanku zemlje.

DAYTON: Zracna baza Wright-Patterson nadomak Daytona, SAD, postat ce znacajno mjesto bosanske povijesti, kada u njoj 21. novembra 1995. godine tri predsjednika - Alija Izetbegovic u ime Bosne i Hercegovine, pokojni Franjo Tudjman u ime Hrvatske, i Slobodan Milosevic, danas lice sa haske tjeralice, u ime Srbije - stavljaju svoje parafe na dokument po kojem u ovom casu nastojimo da zivimo. Dakle, Dejtonski sporazum, dejtonska Bosna i dejtonski ustav nakon tri sedmice teskih pregovora postaju stvarnost BiH. U casu nastajanja sporazuma, ova je zemlja biljezila 250.000 mrtvih, milion i po izbjeglih i raseljenih te potpuno razrusene gradove, spaljena sela i unistenu privredu. U Daytonu je BiH definirana kao skup dvaju entiteta, od kojih onaj za dva procenta veci - Federacija, dobija kantonalno uredjenje, utanaceno jos u Washingtonu 1994. Iako je od samog starta bilo veoma mnogo skeptika i puno argumentiranih primjedbi, drzava kakvu ni teorija ni praksa do toga casa nije poznavala, pocinje da dobija svoje obrise. Istina, najvise zahvaljujuci prisustvu medjunarodnih faktora na ovom prostoru, medju kojima su danas sve glasniji oni sto priznaju da Dayton ipak mora imati i alternativu.

LjBcom/camo.ch