Bosanska Kraljica Katarina

KATARINA KOSACA "POSLJEDNJA VECERA"

 

Ibrahim Kajan

Bosanska Kraljica Katarina

 

Na Rimskom brezuljku Capitoliumu nalazi se crkva posvecena BI Djevici Mariji, koja se obicno naziva crkva "Aracoeli". Prema predaji ona je napravljena nad poganskim oltarom, na kojem je pisalo: Haec ara fili Dei est. U njoj su ispocetka bili grcki monasi, iza njih Benediktinci, a god. 1250. predana je Franjevcima, koji su do god. 1884. uz nju imali svoju generalnu kuriju. Jos od srednjeg vijeka crkva Aracoeli smatrana je za sluzbenu crkvu rimske opcine.

 

Hrvati i Bosanci su kroz dugu proslost imali tijesne veze s ovom crkvom. Dok je uz nju bila generalna kurija Franjevackog reda, mnogi su Bosanski i Hrvatski Franjevci, bilo radi svojih poslova u Rimu bilo radi nauka, odsjedali kod ove crkve. Ali ona je bila privlacna tacka i zbog toga, sto je u njoj pokopana Katarina Vukcic Kosaca, zena bosanskog kralja Stjepana Tomasa (vladao:1444-1461), koja je zeljno ceznuci za rodnom grudom, umrla u Rimu 25. listopada 1478.

 

Katarina je kci bosanskog velikasa Stjepana Vukcica Kosace. Rodjena je oko 1424. Njezino djetinstvo i mladost pada u tesko razdoblje bosanskog kraljevstva. Na nju su navaljivali od vremena do vremena Turci, po njemu robili i palili, ali i ocito davali znak, da imaju namjeru potpuno ga osvojiti.

 

Bosanski velikasi u takvim prilikama opce nesigurnosti nisu uspijevali zauzeti jedinstven stav prema pogibelji, koja im je svaki dan prijetila. Dapace, oni su bili nepovjerljivi jedini prema drugima i nerijetko su pojedinacno nastojali i doci u dodir s Turcima s nadom, da ce na taj nacin umanjiti ostrinu turskih napada na njihova podrucja i spasiti se, ako Turci odluce osvojiti bosansko kraljevstvo.

 

God. 1443. umro je Tvrtko II., posljednji kralj iz loze Kotromanica. Po volji samog Tvrtka II. naslijedio ga je na prijestolju Stjepan Tomas, iako je na to imao pravo stariji nezakoniti sin Stjepana Ostoje, Radivoj.

 

Stjepan Tomas bio je nezakoniti sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje, koji je umro god. 1418. Sve do svoga izbora za kralja Stjepan Tomas tajio je svoje porijeklo radi sigurnosti. Stovise, bio je uzeo jednu pucanku, Vojacu, i obecao joj po patrenskom nacinu, da ce je vjencati, ako bude dobra i vjerna i bude dobro sluzila. Kad je postao kralj, velikasi su mu savjetovali, da onu zenu otpusti jer ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Tomas koji je postao katolik, nije smatrao, da to moze uciniti bez posebne dozvole Svete stolice. Stoga se obratio na papu Eugena IV., da bi mu dozvolio uzeti drugu zenu, iako je obecao zenidbu onoj pucanki i od nje imao sina. Papa ga je 29. svibnja 1445. rijesio onog obecanja i dozvolio mu namjeravanu zenidbu.

 

U isto je vrijeme Stjepan Tomas, koji je bio nezakoniti, zatrazio od Pape da mu prizna sva prava zakonitih sinova. Papa mu je udvolijo i toj molbi isti dan.

 

Tada je Stjepan Tomas mogao misliti slobodno na vjencanje. Oko mu palo, po svoj prilici pod utjecajem politickih savjetnika, na Katarinu, kcerku Stjepana Vukcica Kosace, koja je tada imala 21 godinu. Cinilo se da ce upravo ona ojacati bosansko kraljevstvo, jer ce svojim vjencanjem povezati bosanskog kralja Stjepana Tomasa s njegovim velikasom Stjepanom Vukcicem Kosacom.

 

Stjepan Vukcic Kosaca bio je tada najugledniji velikas u Bosni. Lukav i poduzetan, uspio je rasiriti svoje posjede na citavu danasnju Hercegovinu, juzne dijelove Bosne, neke predjele Srbije i Crne Gore, srednju Dalmaciju i mjesta od Dubrovnika do Kotora.

 

On je rano uvjerio da se Bosna ne ce odhrvatiti turskoj premoci i da bi se trebalo s Turcima doci u dodir, kako bi teska buducnost bosanskog kraljevstva bila sto manje tuzna. Upravo radi ovoga svoga stava prema Turcima Stjepan Vukcic Kosaca bio je protiv dolaska Stjepana Tomasa na prijestolje bosanske kraljevine. On je bio za Radivoja, isto tako nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je zapravo sluzio Turcima i vec 10 godina nazivao se bosanskim kraljem pod okriljem Turaka.

 

Ali ipak nadmocnija je bila stranka, koja je bila protiv dogovora s Turcima i koja se oslanjala na krscanski Zapad, posebno na papu. Ova se stranka osobito ojacala, kada je papa Eugen IV. na 1. sijecnja 1443. pozvao citav krscanski svijet u borbu protiv Turaka. I to je pomoglo, da je ona dovela na prijestolje Stjepana Tomasa.

 

Cim je dosao na prijestolje, Stjepan Tomas je poradio, da priveze uza se Stjepana Vukcica Kosace i da tako provede jedinstveno u kraljevini. Cinilo se, da ce to najbolje postici, ako se vjenca s njegovom kcerkom Katarinom.

 

Katarina je bila odgojena kao patarenka. Prije vjencanja presla je na katolicku vjeru i vjencala se sa Stjepanom Tomasem po katolickom obredu. Vjencanje je obavljeno po svoj prilici na Uzasasce na 26. maja/svibnja 1446.

 

Poslije smrti Stjepana Tomasa god 1461., Katarina je ostala s dvoje nejake djece, Sigismundom i Katarinom. Bosanskim kraljem postao je Stjepan Tomasevic, sin Stjepana Tomasa, kojeg je imao od Vojace. On je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bila glavna briga da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukcicem Kosacom. Upravo zbog toga on je, jos prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.

 

Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom navalio na Bosnu i osvojio je. Tom prilikom je zarobljen i ubijen i sam kralj Stjepan Tomasevic, odvedeno ju u tursko ropstvo i dvoje nejake djece kraljice Katarine, a ona je uspjela pobjeci, jer se u ono vrijeme nalazila u juznim krajevima kod brata Vladislava.

 

Pocetkom srpnja 1463. nalazila se na podrucju dubrovacke republike, gdje nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva.

 

Za vrijeme svoga boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se, da ce se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali kako su dani prolazili, a oslobodenje se nije ostvarivalo, ona je presla u Rim god. 1466.

 

U Rimu je Katarina nasla utociste kod pape Pavla II., koji je odredio, da joj se daje stalna pomoc iz papinske riznice. Od god. 1467. do 1478. primila je najmanje 6541 zlatni dukat za uzdrzavanje. Imala je uza se i mali dvor bosanskih velikasa, a zadnjih desetak godina zivila je u blizini crkve sv. Marka, gdje je hrvatska bratovstina sv. Jeronima imala svoje kuce, pa nije iskljuceno, da je u jednoj od njih zivila i umrla.

 

Kroz citavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobodenje svoje kraljevine, a posebno na oslobodenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Kako se dogadjalo katkada, da su Turci vracali zarobljenu djecu za dobar novac, vodila se mislju, da bi i ona na taj nacin mogla izbaviti iz ropstva svoju djecu. U tu svrhu trazila je od raznih talijanskih vladara novcanu pomoc. Tako je na pr. 1470. poslala svoja dva dvorjanika, Nikolu Zubranica i Abrahama Radica. U Mantovu i Milan, da u ime njezino zamole pomoc. Mantovskom knezu medju ostalim tom prigodom pise:

 

"Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oproteat pro implorado subsidio."(1)

 

God. 1474. bila je odlucila otici na granicu Turske, jer je cula da je sultan bio obecao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada vise nije vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobodenje legla u grob.

 

U svojoj 54. godini Katarina teze oboli. Da je ne bi smrt iznenadila, odmah pozove carskog notara svecenika Antu iz Splita, koji je bio na sluzbi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi njoj, prema tadanjim zakonskim propisama, napravila oporuku. Za svjedoke je pozvala Juru de Marinellis, rapskog arcidakona, na sluzbi u Rimu, i sest Franjevaca iz samostana Aracoeli.

 

U svojoj oporuci Katarina je naredila, da je pokopaju u crkvi Aracoeli. U tu svrhu ostavila 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plast i jedan svileni oltarnik.

 

Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela.

 

Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije.

 

Ali najglavnija oporucna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice bosanskog kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ostavila je Svetoj stolici, ako se njezina djeca ne povrate na katolicku vjeru.

 

Pet dana iza oporuke Katarina je umrla. Prema njezinoj zelji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona u prirodnoj velicini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen i natpis bosancicom.

 

Naravno da su bosanske izbjeglice u Rimu s postovanjem dolazile na grob svoje kraljice, koja je ostavila glas svete zene i bila je smatrana svake vrline. Ali s vremenom je i njezin grob pao donekle u zaborav. Stoga Franjevci, kada su odlucili god. 1590. pomaknuti naprijed veliki oltar, nisu imali poteskoca, da prekriju grob bosanske kraljice. Njezinu nadgrobnu plocu prenijeli su na desni stup pred velikim oltarom, gdje se i danas nalazi.

 

Po svoj prlici tom prilikom zamijenjen je orginalni natpis na nadgrobnoj ploci s novim latinskom natpisom, kako ga danas vidimo, u kojom su uvedene neke preinake pri prijevodu:

 

 

D.O.M.

Catherine Reginae Bosnensi

Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,

Et genere Helene et Domo Principis

Stephani natae, Tomae Regis Bosnae

Uxori. Quantum vixit annorum LIIII

Et odbormivit Romae Anno Domini

Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII

DIE XXV Octobris

Monumentum ipsius scriptis positum.

 

 

Hodocasnici kroz duga stoljeca poslije smrt kraljice Katarine dolazili su na njezin grob i zaustavljali se pred njezinom nadgrobnom plocom. Njezin bolan zivot i njezina svijest kraljevske odgovornosti, iako su gotovo prekrili velom zaborava, ostavljaju i danas neizbrisive tragove u dusama hrvatskih i bosankih posjetioca.

 

1. "Sili me moja nesretna sudbina, koja me je lisila muza kralja, djece kraljevstva i imanja, da se moram uteci ne samo Vrhovnom sveceniku, najdobrostivijem ocu, nego i drugim krscanskim knezovima, da zamolim pomoc."

 

Izvor: Bazilije Pandzic, "Bosanska Kraljica Katarina" Hrvatski Kalendar 1978 Str. 179-184

 

 

 



Web portal camo.ch