Historija srednjovjekovne BiH

Bosanski srednji vijek nije ostavio nikakvih monumentalnih spomenika umjetnosti, knjizevnosti ili zakonodavstva, tih najvidnijih znakova kojima se obicno obiljezava gornja granica do koje je jedan narod napredovao u odredjenoj istorijskoj epohi.

Ali ako te pojave samo gledamo kao pojave, to jest ako ne ispitamo uslove u kojima se one javljaju, mogli bismo lako podleci pogresnom utisku ka da je zaostalost imanentna crta u samoj istoriji Bosne, a njezina srednjovjekovna istorija, puna besmislenih velikaskih ratova i svadja, samo vrtlog dogadjaja, u kojem se jedva moze otkriti neka linija naprijed. U stvari, tu se ne moze govoriti o zaostalosti.

Put razvitka srednjovjekovne Bosne, ne uzimajuci ovdje u obzir poremecaje koji su dolazili iz vana, bilo je u mnogome odredjen samim karakterom njezinog feudalizma koji se u nekim svojim crtama odvajao od feudalizma u drugim zemljama. Kad ocjenjujemo stepen razvitka koji je srednjovjekovna Bosna dostigla, treba da imamo u vidu osnovu na kojoj je taj razvitak ostvarivan.

Bosanski feudalizam kroz citav srednji vijek zadrzao je izvjesnu crtu konzervativnosti. Od samog pocetka drzavnog zivota vlasteoski rodovi, cvrsto ukorijenjeni u svojim "plemenitim bastinama", nastupaju kao cjelina i ne dopustaju da se razvije jaca vladarska vlast i da dodje do jaceg izrazaja drzavna cjelina. Vladar nije raspolagao nijednom drustvenom snagom koju bi u tadasnjim, feudalnim, uslovima mogao da suprostavi vlasteoskim rodovima i da ih upregne u svoju sluzbu.

U srednjovjekovnoj Bosni, kao sto je utvrdio profesor Ostrogorski, nikada nije postojao pronijski sistem feudalne vezanosti niti su postojali pronijari-feudalci sa uslovnim posjedom feuda. Kad bosanski vladar daje zemlju, nikad je ne daje kao uslovni posjed koji bi trajao dotle dok nadareni feudalac ispunjava uslove. Zemlja se uvijek daje feudalcu, kao njegova puna svojina, "njemu i njegovu posljednjemu".

Kad Stjepan Kotromanic godine 1322. daruje knezu Vukoslavu Hrvatinicu zupe Banice i Vrbanju, on mu, u slucaju da ostane bez bastinika daje pravo da raspolaze sa darovanim zemljama po svojoj volji. Na ovaj nacin samo su se uvecavale vlasteoske bastine i jacala mocvlasteoskih rodova u odnosu na centralnu vlast koju predstavlja vladar. Rasle su vlasteoske teritorije na kojima vladar nije imao nikakve ingerencije. U istoj darovnici Vukosavu Hrvatinicu ban odredjuje da u darovnim zupama ne bude drugoga "vladalca" osim "vladalca" kneza Vukosava. Zemlja data u bastinu ne moze se oduzet osim u slucajevima veleizdaje, a i tada tek posto "crkva bosanska" i "Bosna" tj. vlasteoski sabor stvar ispitaju i donesu odluku. Pa i to ne u svim slucajevima.

Kad je kralj Tvrtko I 1380.g. darovao Hrvoju Vukcicu tri sela u zupi Lasvi u bastinu, stavljena je u povelju ovakva klauzula:"Ako bi se neko od Hrvojevih nasljednika iznevjerio kralju ili njegovim nasljednicima, zbog cega bi im se mogla oduzeti ona tri sela, da im se zato ne uzimaju, nego da placa onaj koji zgrijesi, glavom svojom ili blagom sto ga Bosna osudi, a ostali da ostaju u vjeri i u drzanju recenih sela i u ostaloj svojoj plemenstini." Ovdje vrlo jasno dolazi do izrazaja interes vlasteoskog roda: ni u slucaju najteze krivice, zlocina veleizdaje, kazna se nece izricati na stetu cjeline zemljisnog posjeda, krivac ce se kazniti licno, i to ne oduzimanjem zemlje, cime bi bili osteceni interesi citavog vlasteoskog roda, nego gubitkom glave ili placanjem globe blagom, tj.svojom pokretnom imovinim (novcem i dragocjenostima).

Cinjenica da su ovakve darovnice, sa ovakvim ogranicenjima vladarskih prava i tako konkretno izrazenim garantovanjem cjelovitosti vlasteoskog teritorija izdavale i u doba Tvrtka I (1380.g.), govori nesumnjivo o tome da su vlasteoski rodovi odrzali neokrnjenim svoje pozicije i onda kada je drzava bila relativno najmocnija. S tih pozicija, cvrsto izgradjenih na zemljisnom posjedu, sa neogranicenim pravom svojine i nasljedstva, vlasteoski rodovi djelovali su sve do turske okupacije kao snaga koja nije dopustala da se nad njom izgradi ma kakva centralna vlast.

U ostalim srednjovjekovnim zemljama, organizovana crkva bila je uvijek jak faktor u ucvrscivanju centralne vlasti koju predstavlja vladar. I u tome je Bosna izuzetak.

Dok je, na primjer, u Srbiji Nemanjica pravoslavna crkva kao najmocniji feudalac predstavljala u odnosu snaga izmedju vladara i vlastele, mocnu prevagu u korist vladara u Bosni ni katolicka ni pravoslavna crkva, koje su inace u zivotu naroda igrale neznatnu ulogu, nikad nisu u srednjem vijeku imale one materijalne osnove na kojoj bi se mogao izgraditi neki odlucniji uticaj na odnos snaga u drzavi. A hereticka "crkva bosanska" nikada nije bila neki feudalni gospodar niti se otimala za feudalne posjede.

Ovu, inace poznatu, cinjenicu dobro je istakao A. Solovjev u jednom od svojih radova kada je naglasio da "crkva bosanska " za feudalce nikad nije predstavljala nekog konkurenta u zauzimanju zemljisnog posjeda te je i stoga naisla na najsiri prijem u redovima vlastele. U odnosu snaga u bosanskoj feudalnoj drzavi "crkva bosanska" pojacavala je polozaj vlastele prema vladaru i pored vlasteoskog sabora bila garant njihovih izuzetno velikih prava u drzavi. Na ovo cvrsto povezivanje s vlastelom "crkva bosanska" bila je upucivana i time sto su vladari, pod pritiskom Rima i ugarskog dvora, "crkvu bosansku" i njezine vjernike cesto nemilo gonili i na njezin racun forsirali rimsku crkvu, koja je za vlastelu uvijek predstavljala i te kako opasnog konkurenta kako u zahvatanju zemljisnog posjeda, tako i u uticaju na vladara u vodjenju drzavnih poslova.

Iz jedne povelje od godine 1244. doznajemo da se u doba bana Matije Ninoslava, pa vec i u doba njegovih prethodnika, u rukama katolicke crkve nalazio veliki broj zemljisnih posjeda, rasutih na prostranom podrucju od Usore do Neretve, i od Prace do Vrbasa. Od jednog papinskog pisma (1233.g.), vidi se da je Ninoslav, posto je napustio bogumilstvo, pokusavao da vlasteli oduzima posjede, ali je naisao na otpor. Da li se ovdje radi o posjedima koji su bili predvidjeni za katolicku crkvu ? Iz izvora se to ne vidi, ali bi bilo sasvim u skladu sa dogadjajima tih godina.

Sve su, dakle, okolnosti upucivale vlastelu na hereticku "crkvu bosansku" i ovu na njih i povezivale ih u cvrst savez. Vladar koji je zelio da se u Bosni odrzi morao je voditi racuna o naklonosti te crkve i, jos vise, biti pripravan na koncesije klasi koja je tu crkvu podrzavala. Uska povezanost vlastele i "crkve bosanske" djelovala je kao faktor u pravcu jacanja vlasteoskih rodova i pomogla da se razviju i ojacaju tendencije njihovog osamostaljivanja na svojim velikim porodicnim bastinama.

Ove su tendencije morale doci do punog izrazaja u jednom istorijski odredjenom momentu. Cuvajuci budno osvojena prava i ne ispustajuci ih nikad iz vida, bosanska vlastela isla su s vladarom i pomagala ga u nastojanju oko jacanja drzavne nezavisnosti i sirenja drzavnog teritorija, jer su kroz tu saradnju mogli da unapredjuju i svoje posebne porodicne interese.

U doba najveceg uspona bosanske drzave za kralja Tvrtka I udareni su temelji buduce moci triju najsilnijih vlasteoskih rodova Hrvatinica, Kosaca i Radinovica. Ali porastom njihove moci, rasla je i snaga koja je neminovno vodila razbijanju drzavne cjeline. Ona je dosla do punog izrazaja u onom momentu kad su se vlastela osjetila dovoljno snazna da svoje feudalne domene pretvore u stvarno samostalne, politicke i ekonomske cjeline, koje ce im davati punu mjeru nepodjeljene eksploatacije svih izvora bogacenja i obezbjediti pogodnu bazu za prisvajanja vladarskih prerogativa.

Moguce da su ove promjene izvrsene na prelazu iz XIV. u XV. st., i mogu se dovesti u vezu sa porastom robnonovcanog prometa u drugoj polovini XIV.st. koji je vlasteli otvarao izglede na dohotke iz drugih, neposrednijih izvora nego sto su bili zemljisni posjedi. Sto su se vlasteoske sredine/teritorije vise i potpunije izdvajale iz drzavne cjeline, to su cesci primjeri uvodjenja novih carina, otvaranja novih trgova za prodaju soli, prisvajanja prava na dohotke od trgovine i t.d. Na toj osnovi treba posmatrati ceste sukobe i ratove humske vlastele s Dubrovnikom kao i ratovanja izmedju velmoza, koji ispunjavaju dobar dio istorije Bosne u srednjem vijeku.

Bosanski srednjovjekovni feudalizam sadrzavao je, dakle, mnoge elemente koji nisu dopustali da se izgradi, makar i sa feudalnim ogranicenjima, jedna cvrsca drzavna cjelina kao sira baza ekonomskog i kulturnog razvitka. Mjesto toga, tokom vremena stvorilo se nekoliko odvojenih teritorija, vlasteoskih drzavica, a divirgentnim interesima koji su se rijetko kada mogli uskladiti. Na ovakoj razbijenoj osnovi nije se kod naroda moglo razviti osjecanje drzave kao spoljnog oblika zajednickog zivota niti se mogla izgraditi neka tradicija o drzavi kao snazi koja ujedinjuje i podrzava teznje za samoodrzanjem.

Podvojenost naroda Bosne (i Hercegovine) koja je, u njegovoj kasnijoj istoriji, u presudnim momentima cesto dolazila do odlucujuceg izrazaja, ne moze se objasniti samo cinjenicom sto su u njoj postojale tri vjere, jer u drugim zemljama ima dosta primjera koji pokazuju da vjerska podvojenost nije bila smetnja zajednickim akcijama.

Sto se Bosne i Hercegovine tice, crkvenim organizacijama samo je bio olaksan posao da povuku narod za svojim ciljevima i interesima koji su se dijametralno razilazili, bas zbog toga sto se kod njega, u odsustvu tradicije o nekadasnjoj zajednickoj drzavi, nisu mogla da razviju ni osjecanja o jedinstvenim ciljevima koji povezuju na zajednicku akciju. Cinjenicu sto su u kasnijoj istoriji ove zemlje prevladavale tendencije koje su onemogucavale da njezini narodi nastupaju kao nepodjeljena cjelina u borbi za bolje uslove zivota, sto se takve tendencije i danas ponekad pojavljuju u mislima i djelima zaostalih ljudi, ne mozemo objasniti jednostavno time, da kao njezin uzrok navedemo nasu podvojenost.

Objasnjenje treba traziti u karakteru srednjovjekovnog feudalizma i oblike drzave kakav se na takvom feudalizmu jedino mogao izgraditi.

 

LITERATURA:

- Istorija srednjovjekovne Bosne - Anto Babic, Svjetlost, Sarajevo, 1972.g.



Web portal camo.ch