Islamizacija BiH

Dolaskom Turaka u XV.st. vjerovatno nije bio prvi dodir Bosne s islamom. Rana arapska ekspanzija na Mediteranu, koja je do IX.st. utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u juznoj Italiji i Spanjolskoj, zacijelo je cesto dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinska obalu.Trgovanja robljem s te obale, zbog cega su kao sto smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i do zapadnog Mediterana potkraj srednjeg vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz Mediteranske regije bilo je vec na pocetku postojanja muslimanske Spanjolske, pa je poznato da su saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljecu slavensku vojsku od 13 750 ljudi.

(Mazuranic, Sudslaven in Dienste des Islams str. 21-27; Hukic, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 20-2l.)

Ali mozemo samo nagadjati, da li je iko od tih Bosanaca presao na islam, docepao se slobode i vratio u zavicaj. Isto tako, mozemo samo nagadjati kakvi su bili odnosi izmedju Bosne i muslimana u srednjovjekovnoj Ugarskoj, arapskih trgovaca, potomaka islamiziranih turanskih plemena i drugih doseljenika. Zna se da su oni prebivali u mnogim ugarskim krajevima, pa i u Srijemu, pokrajini uz sjeveroistocnu granicu Bosne, sve dok nisu na kraju bili protjerani iz Ugarske, zajedno sa Zidovima u XIV.st.

Islamizacija velikog dijela stanovnistva pod turskom vlascu ostaje najizrazitija i najvaznija znacajka novije povijesti Bosne. O tome kako i zasto se to dogodilo, iznikli su mnogi mitovi. Neke od njih upile su glave prosjecnih Bosnjaka jos iz starije znanstvene literature ( i iz nekih savremenih djela za koja se bas i ne bi moglo reci da su znanstvena ). Mnoga bitna svjedocanstva nisu bila dostupna sve dok povjesnicari nisu u cetrdesetim godinama XX.st. poceli ozbiljnije analizirati osmanlijske administrativne dokumente. U posljednjih nekoliko decenija nastala je mnogo potpunija slika i napokon su odbaceni neki od najcescih mitova i legendi o islamizaciji Bosne.

Najbolji su izvor informacija otomanski "defteri", porezne knjige u kojima je potpisano vlasnistvo imovine, a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se moze steci vrlo dobar uvid u sirenje islama u Bosni. Najstariji su "defteri" iz 1468. i 1469.g.

Naucnik koji je prvi analizirao te dokumente, Nedim Filipovic, isto je tako uocio da je islamizacija vrlo sporo napredovala u Hercegovini, a da je najvise uznapredovala, sto nije nikakvo cudo, na malom prostoru oko Sarajeva, koje su Turci drzali u svojim rukama vec cetrdeset godina XV.st. Jedni su od timariota u tim prvim "defterima" posebno oznaceni kao "novi muslimani"; drugi, nose muslimansko ime i navedeni su u popisu kao "sin toga i toga…" koji je jos nosio krscansko ime.

Sljedeci defter koji je temeljito rasclanjen, obuhvaca sandzak Bosnu iz 1485.g.

Proces islamizacije postepeno se ubrzavao i u Hercegovini. Sacuvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine (Trebinjski manastir) iz 1509.g., koji kaze da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam. O tome pise i Vladimir Corovic u svojoj knjizi "Bosna i Hercegovina" (str.65): "U trebinjskom manastiru pisan je i jedan zapis u 1509.g. i u njemu se kaze - radi nasih grehova postize nas izmailska zelezna palica, koja nestedno porazava ustanove pravoslavne vere; i razrusise se svete crkve i izmenise predanja starih ktitora, tako te se umalise i zakoni i knjige.

I mnogi, nemuceni ni od koga, otstupise od pravoslavlja i pristase uz njihovu veru....."

V.Corovic: "Ova poslednja recenica vrlo je vazan podatak za islamizaciju Bosne i Hercegovine i govori vrlo recito protiv opste primljenog misljenja, kao da se turska vera sirila samo silom i na macu.... Pored turskih postoje u isto vreme i hriscanske spahije. Vrlo je verovatno, da oni postoje od ranije; a to bi bio najbolji dokaz, da Turci nisu trazili prelaz na Islam kao bezuvetnu pogodbu za odrzavanje samog imanja. U manastiru Zitomisljicu, u Hercegovini, cuva se i danas slika ktitora Milisava "spahije", odn. Milisava Hrabrena od porodice Miloradovica, iz 1601.g. za cije pretke postoje provereni podaci, kako im je jos sultan Mehmed II dao "pravo" na sest kuca u selu Zitomisljicu. Za Raskovice u Starome Vlahu zna se, isto tako, da su imali spahiluk sve do XiX veka."

Za ostatak XVI.st. nedostaju tacni podaci, a nakon toga se odustalo od vodjenja deftera. Ipak, cini se bjelodanim da su negdje potkraj XVI.st. i na pocetku XVII.st. muslimani stekli apsolutnu vecinu na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine.

Neprihvatljiva je ideja da se u tom razdoblju u Bosnu masovno doseljavaju muslimani iz drugih zemalja. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim dijelovima Balkana, defteri potvrdjuju da takva politika nikad nije vodjena u Bosni.

Mozda su gdjekoji povrsni strani gosti u Bosni u osmanskom dobu bili zbunjeni cinjenicom sto su bosanski muslimani sami sebi govorili da su "Turci", ili su ih tako drugi nazivali, ali to nije znacilo da misle da su pravi Turci. Dapace, za Otomanske Turke uvijek su rabili druge izraze: ili Osmanlija ili Turkuse.

Isto je tako ocito netacna pretpostavka da je u prvim godinama osvajanja Bosne bilo masovnog prisilnog prevjeravanja: proces je preobracanja bio u pocetku polagan i potrajao je vise narastaja.

Premda nam nedostaje osobnih svjedocanstava o tome kako su se i zasto pojedinci odlucivali na prevjeravanje, nailazimo gdjesto na komentare, kakav je bio i komentar spomenutog monaha, koji pokazuju da su ljudi dobrovoljno mijenjali vjersku pripadnost. Defteri isto tako svjedoce o prilicno ravnodusnom drzanju vlasti spram odlucnosti nekih krscana da ustraju u svojoj vjeri: bilo je normalno da ljudi postanu muslimani i uzmu muslimanska imena, a da i dalje zive sa svojim krscanskim obiteljima. (Dzaja, Die "bosnische Kirche", str.84).

Ta nam praksa pomaze da shvatimo zasto su muslimani u Bosni zadrzali slavenski nacin tvorbe prezimena po ocevu imenu: u prvim defterima ima mnogo ovakvih primjera: "Ferhat, sin Ivanov", ili "Hasan, sin Mihailov".

U vrijeme kad su se ta imena po ocu ustalila kao prezimena, vecini muslimana bili su ocevi vec muslimani, ali su i dalje tvorili obiteljska imena na taj slavenski nacin, pa su tako nastala prezimena kao sto su Hasanovic ili Sulejmanovic.

Druga omiljena teorija o islamizaciji Bosne tvrdi da je islamizacija bila posljedica masovnog prevjeravanja pripadnika Crkve bosanske, koji su, prema svim verzijama ove teorije, navodno bili bogumili. Na prvi pogled ima neceg vjerodostojnog u toj tvrdnji: Crkva bosanska i velik porast muslimanskog stanovnistva u Bosni dvije su najizrazitije znacajke bosanske povijesti, a prva zavrsava gotovo istovremeno, kada druga zapocinje. Sta bi moglo biti prirodnije, nego pretpostaviti da jedno objasnjava drugo ?

Ipak, ta je teorija u svojoj najjednostavnijoj formi - netacna. Ta se dva fenomena mogu dovesti u neku vezu, ali je ta veza tek posredna. Proces islamizacije trajao je, kao sto smo vidjeli, kroz vise narastaja. Ako su glavni izvor novopecenih muslimana u svom tom razdoblju bili pripadnici Crkve bosanske, onda bi valjalo ocekivati da cemo u defterima naci podatke o velikom broju tih pripadnika, koji se postupno smanjuje, ali defteri pokazuju da je za gotovo 150 g. bilo u Bosni manje od 700 registrovanih pripadnika te crkve. Vec smo vidjeli da ima valjanih razloga da vjerujemo da se Crkva bosanska uglavnom ugasila jos prije dolaska Turaka, i da broj njenih svjetovnih pripadnika godinama prije njene propasti ionako nije bio bogzna kako velik.

Mozda su neki od tih ljudi doista, kao sto nekoliko savremenika daje na znanje, objerucke prihvatili islam kako bi napakostili svojim katolickim progoniteljima. Ali prihvacanje Turaka objerucke, bilo je nesto sasvim drugo od takvog prihvacanja islama. Pojedinci koji su se tako ponijeli zbog svoje silne privrzenosti Crkvi bosanskoj, jamacno bi bili posljednji od svih ljudi koji bi se odrekli svoje vjere.

Bilo je pokusaja da se pronadju neke dublje duhovne veze izmedju teologije bosanskih "bogumila" i misticke tradicije u islamu, posebno u sufizmu derviskih redova. Medjutim, ako odbacimo kao sto moramo, "bogumilsku" teoriju o Crkvi bosanskoj, onda taj argument pada u vodu. Jedina veza koja se moze otkriti izmedju Crkve bosanske i islamizacije jest posredna i prilicno negativna. Ono sto slucaj Crkve bosanske pokazuje, to je da je Bosna imala neobicno krhku i izlomljenu crkvenu povijest u razdoblju prije dolaska Turaka. Na nekim podrucjima (Hercegovini i Bosni) nadmetale su se medju sobom tri razlicite crkve.

 

LITERATURA:

- Povijest Bosne - Noel Malcolm, str. 71-92;

- Sudslaven in Dienste des Islams - Mazuranic, str. 21-27;

- Islam i muslimani u Bosni - Hukic, ur., str. 20-2l;

- Die "bosnische Kirche" - Dzaja, str. 84;

 

Sva prava © by Prof. Hamdo Camo

Web portal camo.ch