Kapetanije Bosne i Hercegovine

Dubička kapetanija

POJAM, IME, BROJ I VRIJEME POSTANKA KAPETANIJA

1. Kapetanije su bile manji, tacno ograniceni teritoriji u prvo doba njihova opstanka samo duz onih granica bosansko-hercegovackih, koje su dijelile tursko carstvo od hrvatskih zemalja, sto stajahu pod valascu beckog cesara i mletackog duzda, a od XVIII stoljeca bilo je i u unutrasnjosti, i to uz glavne drumove sto su vodili s periferie u srednju Bosnu. One su bile vojnicki organizirane. Vojskom kapetanije zapovijedao je kapetan. Od kapetana do prostog vojnika svak je bio placen za svoju sluzbu. Sve sluzbe u kapetaniji su bile nasljedne. U svakoj je kapetaniji bio bar jedan grad i jedna kula, a u neki je bio jos i pokoji utvrdjeni cardak. Cuvati granicu od neprijatelja danju i nocu i puteve od hajduka i razbojnika bila je glavna zadaca posade u kapetanijama. Ova institucija postojala je u ovim zemljama od polovine XVI stoljeca do 1835. godine.

2. Ime kapetanija. Kapetanije su se sluzbeno zvale imenom glavnog grada (utvrde). Kapetanija u kojoj je bilo glavno naselje Stolac zvala se sluzbeno vidoska po srednjevjekovnom gradu Vidoski, a ne stolacka kapetanija. Duvanjska kapetanija zvala se seddidzedidska po gradu Seddidzedidu, sto su ga Turci sagradili pocetkom XVIII stoljeca. Isto tako kapetanija u kojoj je bilo najvece naselje Kulen-vakuf, nije se zvala po tome naselju, koje je cak bilo utvrdjeno, nego po gradu Staroj Osttrovci (Osttrovica-i-Atik kupadanlük). Imena kapetanija nisu se mijenjala, ako bi se sjediste kapetana prenijelo iz jednog grada u drugi. Kao primjer za to navodim Kamengradsku kapetaniju. Kapetan se u polovini XVIII stoljeca preselio iz Kamengrada u Stari Mejdan. U narodu i narodnoj pjesmi kapetan i kapetanija zovu se mejdanski, a sluzbeno i dalje kamengradski. Nekako u isto doba postala je Derventa sjedistem kapetana Vranducke kapetanije. Ime je i dalje ostalo staro u svim sluzbenim ispravama, a po novom sjedistu narod je zvao i kapetana i kapetaniju. Samo dvije kapetanije se nisu zvale po gradovima, jer ih nije bilo, nego po rijekama preko kojih je bio most, a cuvao ga je kapetan sa svojom vojskom. Jedan takav most bio je na Sani kod danasnjeg sela Tomine, a drugi negdje na rijeci Tari; prva se kapetanija sluzbeno zvala Dzisri-Sana kapudanlük, a druga Dzisri-Tara kupadanlük. U Tomini je grad zamjenjivala kula na vise katova, a valjda je tako bilo i u Tari.

3. Broj kapetanija. Kako je vec receno, dosada se nije znao ni pravi broj kapetanija, odnosno kapetana, te se u tome grijesili i domaci i strani pisci koji ih spominju. Jedni navode kako je bilo 36 a drugi 48 kapetana, a prema tome i kapetanija. Medjutim se iz sigurnih izvora zna da ih je 1829. godine bilo 39, dakle sest godina prije ukinuca ove institucije 1835, a cetiri godine prije otcjepljenja Hercegovine od bosanskog ejaleta (1833).

Koliko znam, prvi je domaci pisac Slavoljub Bosnjak (Ivan Frano Jukic) pisao kako je u Bosni bilo 36 kapetana. Onaj bi Jukicev broj samo mogao biti tacan da su nakon sloma pokreta Husein-kapetana ostale tri kapetanije upraznjene i to gradacacka, hutovska i vodoska (stolacka).

S najvecom sigurnoscu mozemo reci da taj fakat Jukic nije imao na umu kada je to napisao. Njega je na taj broj navelo nesto drugo. "Trideset i sest mladih kapetana" postao je kao tradicionalan broj davno prije nego je Jukic napisao svoj Zemljopis. On je usao u nasu narodnu pjesmu koju je on kao sakupljac svih vrsta narodnog blaga vrlo dobro poznavao.

Isti broj nalazimo i u jednom mahzaru (predstavci) sto ga je sastavio nepoznat autor u stihovima na sultana povodom ukinuca janjicara, dakle koju godine prije ukidanja kapetanija. Tu citamo :

Trideset i sest mladih kapetana

Sto te dvore trista godin' dana,

I jos vise sest godin' dana,

Poslusaj nas, sunce ogrijano.

Isti broj kapetanija nalazimo u jednom, dvadesetak godina prije spomenutog mahzara, francuskog putopisu po Bosni iz pera Chaumettea des Fossesa, bivseg tajnika francuskog konzulata u Travniku, koji je putovao Bosnom 1807. i 1808. to je zanimljivo djelo nastalo u doba zivog izucavanja Bosne od strane vojnih francuskih lica i zivog djelovanja njihovog konzulata u Travniku (1807 - 1814). Pa ipak je i Chaumette pogrijesio, ali ne znamo kako je do te greske doslo. On navodi da je od onih 36 kapetana njih 14 sjedilo u Turskoj Hrvatskoj, 10 u pravoj Bosni, a 12 u Hercegovini. Chaumette, kako znamo, jedini je poimenice nabrojio nase kapetanije, odnosno kapetane.

Prema tome popisu u Turskoj Hrvatskoj su kapetani:

1. bihacki

2. ostrovicki

3. pridorski

4. krupski

5. novski

6. ostrozacki

7. dubicki

8. gradiski

9. vakufski

10. majdanski

11. kozaracki

12. petrovacki

13. jajacki i

14. kljucki.

U pravoj Bosni

1. banjolucki

2. dervetanski

3. dobojski

4. maglajski

5. tesanjski

6. glamocki

7. kupreski

8. zvornicki

9. tuzlanski i

10. gradacacki.

U Hercegovini

1. niksicki

2. kolasinski

3. klobucki

4. gatacki

5. trebinjski

6. stolacki

7. pociteljski

8. nevesinjski

9. duvanjski

10. mostarski i

11. livanjski.

Chaumette kaze da su istim redom, kojim su gore poredani, sjedili kapetani u vezirskom vijecu, i da je taj red uspostavljen po starosti kapetanija.

Ta konstatacija ovdje ne odgovara jer, kad bi to zaista bilo, onda bi taj red bio mnogo drugaciji. I nabrajanje kapetana odnosno kapetanija, nije mu tacno. On je najprije naveo da je u Turskoj Hrvatskoj bilo 14 kapetana, a zapavo ih je naveo 13, a u Hercegovini 12, a nabrojio ih je 11. Prva je pogreska nastala zbog toga sto je naveo ostrovicku i vakufsku kapetaniju kao dvije zasebne, a to je bila jedna sa dva imena. U Hercegovini je jednu izostavio, i uz to naveo nevesinjsku, koje nikad nije bilo. Prema tome Chaumette je nabrojio samo 34 kapetanije, i to pod narodnim a ne sluzbenim imenima.

Iz toga se jasno vidi da Chaumette nije svoje podatke crpio iz izvora, nego ih je samo prikupljao, ili mu ih je netko dao koji nije bio potpuno upucen.

Sva je prilika da je Chaumette u broju 36 pogrijesio iz istog razloga kao i Jukic. To postaje tim sigurnije sto je godine 1806, dakle godine dana prije Chaumettea, proputovao Bosnom jos jedan Francuz, po imenu Leclerc, a u svom izvjestaju da u Bosni ima oko cetrdeset sto dobrih sto losih tvrdjava, u kojima upravljaju kapetani, i tu cast vrse po nasljednom pravu. Leclerc je osobitu paznju obratio na puteve i tvrdjave i prema tome on se priblizio pravom broju kapetana.

Sve pogreske Chaumetteove u ovoj svari preuzeo je J. B. Toskovic u svojoj disertaciji, a broj kapetanija od Jukica preuzeo je Drag. M. Pavlovic.

Medjutim, u Pavlovica se radnji navodi na drugom mjestu i broj 48.

Drugi opet navode da je u Bosni bilo 48 kapetana. Taj broj nalazimo opet u izvjestaju francuskog stabnog kapetana iz godine 1806. taj broj ima i dr. Basagic i mnogi drugi koji su se njime sluzili. Stojan Novakovic pise kako putnici i posmatraci Bosne i njenih prilika u pocetku XIX stoljeca biljeze 48 kapetana ili nasljednih begova.

Kako je doslo do ovog broja sigurno ne znam, ali mi se cini da se nije tesko dosjetiti. Bosanski se ejalet nekada dijelio na 48 kadiluka i ovi su mogli biti identifikovani sa kapetanijama.

Bilo je kapetanija i kadiluka gdje su se granice i jednih i drugih potpuno podudarale. Kod drugih opet su se podudarale granice kapetanije s granicama nahije. Neke su se kapetanije nalazile na teritoriju dvaju kadiluka. Ali na teritoriju nekih kadiluka bilo je po vise (2 - 4) kapetanija.

Vec je receno da je u cijelom bosanskom ejaletu bilo 1829. godine u svemu 39 kapetanija. Evo tih kapetanija sa pravim sluzbenim imenima i sjedistima njihovih kapetana:

1. bihacka (Bihac)

2. ostrozacka (Ostrozac)

3. krupska (Krupa)

4. novska (Novi)

5. pridorska (Prijedor)

6. kamengradska (Stari Mejdan)

7. dubicka (Dubica)

8. grdiska (Bosanska Gradisca ili Berbir)

9. kozaracka (Kozarac)

10. banjolucka (Banja Luka)

11. dzisri-sanska (Tomina)

12. kobaska (Kobas)

13. jajacka (Jajce)

14. vranducka (Derventa)

15. maglajska (Maglaj)

16. dobojska (Doboj)

17. tesanjaka (Tesanj)

18. novopazarska (Novi Pazar)

19. staroostrovicka (Prkosi)

20. petrovacka (Petrovac)

21. kljucka (Kljuc na Sani)

22. kupreska (Kupres)

23. glamocka (Glamoc)

24. hlivanjska (Hlivno)

25. seddi-dzedidska (Duvno)

26. ljubuska (Ljubuski)

27. mostarska (Mostar)

28. pociteljska (Pocitelj)

29. vidoska (Stolac)

30. kljucka (Kljuc kod Gacka)

31. trebinjska (Trebinje)

32. klobucka (Klobuk)

33. onogostska (Niksic)

34. hutovska (Hutovo)

35. kolasinska (Kolasin)

36. dzisri-tarska

37. zvornicka (Zvornik)

38. tuzlanska (Tuzla)

39. gradacacka (Gradacac)

 

Zagledamo li malo bolje u red kapetanija ovog popisa udara u oci da su poredane po sandzacima. Od broja 1 - 18 spadale su Bosanskom, od 19 - 24 Kliskom, od 25 - 36 Hercegovackom, a zadnje tri Zvornickom sandzaku.

Prema tome bilo ih je ne teritoriju sandzaka:

Bosanskog……………………18

Kliskog……………………………6

Hercegovackog……………12

Zvornickog………………………3

Osim gornjeg nasao sam jos jedan, bar trideset godina stariji, popis u kome su navedene sve kapetanije kao i u onom od 1829, samo bez hutovske, osnovane 1802. i poredane drugim redom. Nije datiran niti se zna ko ga je sastavio. I u njemu je na prvom mjestu opet bihacka kapetanija.

Osim kapetanija u oba su popisa navedeni su samostalni agaluci Zalom, Trusina i Borije, a u onom drugom jos i Tabakovici. Ime ovog zadnjeg sastavljac je poturcio u Debakzadeler. Zalom i Trusina su danas sela u Nevesinjskom, a Borije u Focanskom srezu, dok se Tabakovici zvalo neko selo i zaselak u kraju izmedju Prijedora i Dubice, ali danas naselja toga imena nema u tom kraju. Zalom je naveden kao klanac (derbent), a Trusina i Borije kao kule. Za Tabakovice nema poblize oznake, a kako ovaj agaluk ne navodi popis iz 1829, to znaci da je ugasnuo prije tog vermena.

4. Agalukom se nazivala na kapetanijski nacin organizirana jedinica, a sastajala se samo od jednog dzemata vojnika s agom na celu. Ti vojnici su bili ili konjanici ili strazari (azapi). Neki su agaluci po potrebi pretvarani u kapetanije, o cemu ce biti govora u posebnom dijelu.

Sve ovo sto je dosad receno odnosi se na posljednje decenije njihova opstanka.

5. Prve kapetanije. Doprijevsi Turci do Save i Une upoznase se tu s ovom institucijom pa i oni pocese po pogranicnim mjestima osnivati kapetanije. Posve sigurno znamo da su krajem XVI stoljeca sjedili kapetani u Gradiskoj (Berbiru), Krupi, Bihacu, Klisi i Gabeli. Za Krupu i Bihac znamo da su i prije Turaka imale svoje kapetane. Vrlo je vjerovatno da su jos 1600. godine imali kapetane Herceg-Novi, Dubica i Udbina, jer se u Herceg-Novom srecemo sa institucijom 1620, u Dubici 1611, a u Udbini 1620. godine.

Gdje su Turci organizovali prvu kapetaniju to sigurno ne znam. Najstariji spomen kapetanu potjece iz 1558. te godine postojala je gradiska kapetanija. Njen kapetan bio je Dzafer-beg, sin kliskog sandzaka Malkoc-bega Karaosmanovica. U pismu Petra Erdeda od 8. februara 1558. spominje se, medju drugim, gradiski kapetan (gradysckay capitaneus). Odmah po zauzecu Krupe 1565. godine postavili su Turci svog kapetana. Isti je slucaj i sa Bihacom 1596, dok je Kliska kapetanija osnovana prije 1596, a Gabeoska prije 1591. Prema tome potpuno je sigurno da su izmedju 1558. i 1596. postojale kapetanije u Gradiskoj, Krupi, Bihacu i Klisu, dok je ona prva nesto starija od 8. februara 1558, a Gabeoska i Kliska starije su od 1591. i 1596. godine. Njihov postanak pada u doba ratobornih namjesnika Malkoc-bega Karaosmanovica, Ferhat-bega Sokolovica i Hasan-pase Predojevica.

Od onih pet kapetanija dvije su (Bihacka i Krupska) bile u Bihackom, Gradiska u Bosanskom, Kliska u Kliskom, a Gabeoska u Hercegovackom sandzaku, dok kapetanijama u ostalim sandzacima nisam nasao spomena.

6. Kapetanije XVII stoljeca. U ovom stoljecu postigao je bosanski pasaluk najveci opseg, ali u istom stoljecu on je poceo opadati, a u u opadanju je od 1647. do 1791. Do Beckog rata (1683) broj je kapetanija znatono porastao. Na serhatu ili Krajini, od Gradiske do Novoga u Boki Kotorskoj, nastro se cijeli niz kapetanija. Osim tih pogranicnih, osnivane su i kapetanije u zaledju. Od 1606. do 1690. godine postojalo je na teritoriju ovog ejaleta 29 kapetanija. Sjedista su kapetana pogranicni gradovi: Osijek, Virovitica, Gradisca, Jasenovac, Dubica, Kostajnica, Novi na Uni, Gvozdansko, Krupa, Ostrozac, Bihac, Udbina, Obrenovac, Zemunik, Islam, Nadin, Skradin, Klis, Kamen, Imotski, Gabella, Trebinje i Herceg-Novi; u zaledju sedili su kapetani u gradovima: Banja Luka, Kamengrad, Kljuc na Sani, Jajce, Hlivno i Knin.

Prema tome bile su 23 pogranicne i 6 unutarnjih kapetanija. Od tih 29 kapetanija bile su u sandzaku

Pozegi……………………………2

Bosni………………………………7

Bihacu……………………………4

Krka (Lika)……………………7

Klis…………………………………4

Hercegovina…………………4,

dok mi nije poznato kome je sandzaku pripadalo Gvozdansko.

Ova dva preostala sandzaka, Zvornik i Cernik, bili su bez ove institucije. Za Zvornik je posve razumljivo jer on nije bio onda na granici, ali ni u Ceriku, kao pogranicnom sandzaku, nisam nasao spomena ovoj instituciji.

U ovom je stoljecu vodila Porta dva rata:

Kandijski (1646 - 1669) i

Veliki ili Becki (1683 - 1699)

u kojima se suzio opseg bosanskog pasaluka.

U Kandijskom ratu osvojila je Venecija jedan dio Krckog i Kliskog sandzaka. Tom prilikom dosli su ponovo pod vlast mletackog duzda gradovi Islam i Nadin (1647), Zemunik, Klis i Kamen (1648), a time je nestalo i tih kapetanija.

U Beckom ratu zauzeli su mlecani i dalje tri kapetanije istog sandzaka. Osim toga Venecija je osvojila Gabelu i Herceg-Novi, a Austrija Kostajnicu i cijeli Pozeski sandzak s kapetanijama Virovitica i Osijek.

Negdje iza 1635. osvojeno je od porte Gvozdansko, a kako je 1660. bila ukinuta kapetanija u Jasenovcu, to je nakon sklopljenog mira u Karlovcima ostalo u bosanskom pasaluku od 29 samo 12 kapetanija. Osim sandzaka Krka i Lika otpao je i sandzak Cerik kao i Pozega, koji zapavo nije pripadalo Bosni vec od 1600. bodine, a Bihacki je toga vremena ili odmah iza Karlovackog mira bio ukinut.

Tako je pasaluk Bosne spao na cetiri sandzaka od kojih su tri bila takodjer okrnjena, samo je Zvornik ostao netaknut, premda je i on bio dio bojista.

Od gubitka teritorija bile su mnogo teze posljedice sto ih je prouzrokovao Becki rat u Bosni. Na njih se necu osvrtati jer na njih ne spada osvit ove radnje.

7. kapetanije XVIII stoljeca. U Beckom ratu potpuno se izmjenila uloga Austrije i Turske u odbrani i napadu. Od 1699. Turska je u defanzivi. Sada je Bosna kao najzapadnija turska provincija izlozena napadaju Austrije i Venecije. Habsburgovci su tezili da podjarme Bosnu jos od prvih dana njihova nastupa na prijesto Ugarske i Hrvatske.

Na 24. 3. 1529. pisao je kralj Ferdinand I Zarku od Maglaja i Jurasinu od Zepca da ce uskoro poslati vojsku protiv Turaka, te ih poziva da se pridruze toj vojsci, cim ona stigne u taj kraj.

Tek im se sada pruzila bolja prilika da ostvare tu davnu zelju. Tokom XVIII stoljeca oni su uzaludno pokusvali da to postignu.

Porta, kao i Bosnjaci, dobro je znala da se Austrijanci kao ni Venecija nece zaustaviti na granicama Bosne, sto su bile povucene nakon mira u Karlovcima, i zbog toga se odmah pristupilo radu oko sto boljeg utvrdjenja i sto boljeg cuvanja granica. Iz sigurnih vrela znamo da se tome poslu pristupilo vec 1700. godine, dakle godinu dana nakon Karlovackog mira. Grade se novi, prepravljaju stari i popravljaju davno napusteni gradovi i formiraju se novi agaluci i kapetanije. Ne utvrdjuju se samo granice nego i putevi koji vode u unutrasnjost ove zemlje.

Taj rad je nastavljen jos zivlje nakon Pozarevackog mira (1718). U drugom ratu Karla VI sa Turcima pokazalo se da taj rad nije bio jalov. Mirom u Beogradu 1739. Bosni je, nakon potpunog poraza cesareve vojske, povracen i onaj dio zemlje uz Savu i Unu do Bosanskog Novog, sto je bio ustupljen Austriji u Pozarevcu i punih pedeset godina ona nije zavojstila na Bosnu. Pa i u trecem ratu (1788 - 1791), tzv. Dubickom, Austrija nije bila osobite srece, iako se za njega narocito pripremala i uspjela jedan dio bosanske krscanske raje pridobiti na svoju stranu u borbi s Portom.

U XVIII stoljecu osnovano je 28 kapetanija pored onih 12 sto su preostale iza Karlovackog mira. Njih 13 organizirano je izmedju 1699. i 1716, i to skoro sve uz granicu.

Sjedista tih kapetanija bila su:

Onogost,

Klobus,

Stolac,

Pocitelj,

Mostar,

Ljubuski,

Rog,

Duvno,

Stara Ostrovica,

Kozarac,

Kobas,

Bosanski Brod,

Vranduk.

Kako je 1711. ukinuta Roska, a u ratu 1716 - 1718. propala Brodska, to su nakon Pozarevackog mira bile u svemu 23 kapetanije. Do novog rata 1737 - 1739. ustrojeni ih je jos 11 (Glamoc, Kuprs, Dzisri-Sana, Doboj, Tesanj, Gradacac, Tuzla, Kolasin, Zvornik, Novi Pazar i Kljuc kod Gacka). Nakon Beogradskog mira, njihova je mreza popunjena sa jos cetiri kapetanije (Prijedor, Petrovac, Maglaj i Tara). U Bujruldiji Hadzi Muhamed-pase, bosnskog valije, od 15. safera 1167. (12. decembra 1753.) nabrojeno je 36 kapetanija.

Tu se ne spominje ni Tuzla ni Dzisri-Tara; prva zbog toga sto je u njoj kapetan pristajao uz pobunjenike, dok Dzisri-Tara nije tada ni postojala. Posljednja je osnovana u Hutovu 1802. Prema tome, kroz cijelo vrijeme njihova opstanka osnovano je svega 58 kapetanija.

Tako uz granice Bosanskog pasaluka, od Brckog uz Savu i Unu pa dalje suhom medjom, nije bio nigdje ni ceperak zemlje, na kome se nije osjecala vlast nekog kapetana.

Kako se vidi, najvise je kapetanija osnovano u XVIII stoljecu u vremenu opadanaj slave i moci Turske. I bas u tom vremenu se srecemo s njihovim zapovjednicima, kapetanima, u politickom zivotu Bosne kao jakim faktorom, dok su do tada bili samo zapovjednici svojih vojnika.

 

Sva prava © by Prof. Hamdo Camo

 

UREDJENJE KAPETANIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Bosansko-hercegovacke kapetanije

 

A. Teritorij i utvrde

Svaka je kapetanija (turski - kapundanlük) imala je svoj tacno ogranicen teritorij bar s jednom jacom utvrdom i svojom vojskom. Osim sela bilo je po kapetanijama vecih naselja, ali je u ponekim bilo i vecih varosi, kao sto je npr. Mostar, Bihac, Hlivno, Banja Luka, Tuzla, Zvotnik itd. Od utvrda bile su obligatne kule, onda grdovi, palanke i cardaci. Po samostalnim agalucima nije bilo zidanih gradova (tvrdjava). Njih su zamjenjivale palanke, kule i cardaci. Dok je u kapetanijama bila vojska sastavljena od vise rodova, u agaluku je, kao sto se zna, bio samo jedan rod vojske.

1. Teritorij kapetanije nije nikad prelazio granicu sandzaka, ali je bilo kapetanija koje su se sterale na teritoriju dvaju kadiluka. Bilo je opet kadiluka na cijem su se teritoriju sterale dvije, tri a i cetiri kapetanije. Bilo je i takvih kod kojih su se granice podudarale s granicama kadiluka. Tako su se npr granice Bihacke kapetanije podudarale s granicama istoimenog kadiluka; Kobaska je kapetanija ja zahvatala po jedan dio banjaluckog i jajackog kadiluka, dok su u granicama Kljuceke kapetanije bili na teritoriji kadiluka Kljuca i Jezera; na prostoru kadiluka Banje Luke bile su kapetanije Banjolucka i Gradiska u cjelini i Kobaska jednim dijelom; na prostoru kadiluka kostajnicke bekije lezale su cetiri kapetanije: Dubicka, Novska, Pridorska i Kozaracka, a toliko ih je bilo i u kadiluku Kamengrad. Bilo je kadiluka u kojima nije bilo ni jedne kapetanije ni samostalnog agaluka, npr Rogatici, Visegrad, Cajnice, Birce s Knezinom, Kladanj, Visoko, Konjic, Travnik itd.

Uvijek su se kapetanije sterale na jednom suvislom teritoriju. U tome je pogledu samo Vranducka cinila iznimku, jer je tu kapetaniju sacinjavao grad Vranduk sa okolinom, onda Derventa i Brod, a izmedju ta dva ditela bile su kapetanije Dobojska, Tesanjska, i Maglajska. To je nastalo tako sto je Brodska kapetanija propala za vrijeme prvog rata Karla VI, a njen preostali dio s Derventom pripojen Vranduku.

2. Utvrde su bile trovrsne, i to: kule, gradovi i cardaci.

a) Gradovi. Po materijalu od koga su gradjeni dijelili su se na prave gradone i palanke. Prvi su zigani od amena, a drugi su pravljeni od drveta i zemlje. Turski izvori prvi zovu kal'a, a drugi palanke, a mi cemo ih zvati grad i palanka, kako ih je zvao i narod onoga vermena.

Osim Dzisri - Tarsie i Dzisri - Sanske kapetanije u svim ostalim bio je bar po jedan grad (tvrdjava). Ali je bilo kapetanija i s vise gradova, narocito u kapetanijama oko Une. Tako je npr oko 1800. godine bilo u Bihackoj devet, Ostrozackoj osam, u Krupskoj pet, a u staroj Ostrovici cetiri grada.

Ali je toga vermena bilo gradiva sa posadom i izvan teritorija kapetanija, a njihovi su se zapovjednici zvali dizdari. U ovaj red su spadali Prusac, Travnik, Sarajevo, Hodidjed, Visegrad, Samobor, Srebrenica itd. I neki gradovi po kapetanijama imali su svoje dizdare, npr Bihac, Ostrozac, Sturlic, Velika Kladusa, Krupa, Kamengrad, Havala, Orasac, Glamoc, Hlivno, Mostar, Ljubuski, Pocitelj, Stolac, Trebinje i drugi.

b) Palanke. Tako se zvahu manja i veca naselja s utvrdjenjem od brvna ili od jakog kolja opletena seperom i donekle nasuta s vanjake strane zemljom. Oko ovakog utvrdjenja bio je hendek ili sarampov (sarampol) s palisadama. Iznad ulaza je bio cardak od hrastovine, koji je ovdje nadomjestao kapikulu. U unutrasnjosti je mogla biti zigana kula navise katova (Kupres, Tomina, Donja Tuzla itd.). ovakve su utvrde bile po samostanim agalucima, ali cim bi se takav agaluka podigao na kapetaniju, nastojalo se odmah oko izgradnje grada (Duvno, Tuzla). U Bosni je bilo nekoliko palanaka u XVIII stoljecu kao npr. Kupres, Covka ,Kobas, Brcko, Zalom.itd. jos se danas nazivaju palankom cetiri sela sto leze nedaleko od Brckog, Ljubije, Tomine (Sanski Most) i Tesnja, i nesto vece naselje Lusci-Palanka. Na palanku nas sjeca i ime sela Palanciste, sto lezi sat vermena hoda od Prijedora na sjever.

U svim kapetanijama bilo je oko 1830. godine 69 gradova i palanaka.

c) Kule. Premda su kule posvuda gradjene na isti nacin, nisu svuda sluzile istoj svrsi. U sjedistu kapetana oni su u njima uredovali, dok su izvan tih sjedista u njima stanovali vojnici kapetanije kao straza na putu gdje je prolaz bio opasan. Na nekim su mjestima oko takvih kula dvorista bila opasana bedemom, pa je to izgledalo kao kakav mali grad. Jedna takva kula je bila u klancu Lipeta na putu Konjic - Mostar, a pripadala je Mostarskoj kapetaniji. U sjedistu kapetana bila je uz kulu povera zgrada, odzak, u kojoj je stanovao kapetan sa svojom porodicom. Kad bi sa ovakve kule pukao top u doba mira, znacilo je da kapetan poziva ljude iz mesta i okoline na tembih (saopcenje). To su bili utvrdjeni dvorci. Takve dvije kule vide se jos i danas u Odzaku kod Bugojna, jedna u biloj izmedju Brckog i Gradacca, a ima ih i na drugim mjestima i gotovo su sve napustene.

Bile su zidane od lijepo i brubo tesanog amena na vise katova. Osim prozora bilo je na njima mazgala ili puskarnica. Najgornji kat zidanog dijela kule je presveden kupolom. Na nekima je bio jos jedan kat od drveta. Krov im je bio u obliku cetvorostrane piramide. Prizemne prostorije ovih kula, u kojima su kapetani uredovali, sluzile su im za zatvor (hapsane).

d) Cardaci su sluzili za stanovanje vojnika. Gradjeni su uz suhu medju, ali ih je bilo i uz obale Save. Osim toga bilo je cardaka i po klancima i drugim opasnim mjestima. To su zgrade koje su gradjene na stupovima, a bilo ih je i takvih kod kojih je prizemlje ozidano od kamena , a gornji kat od hrastovine. Na cardacima su bila vrata od hrastovine i zatvarala se, pored brave i jakog zeljeznog mandala s nutarnje strane, jos jednim vodoravno u zid uzidanim direkom. Na nekim cardacima je bio pokoji manji top.

B. Vojska i place

Vojska se od raznih rodova. Svi zapovjednici ili age i abiti, kao i svi vojnici ili né feri, postavljani su carskim beratima: bile su nasljedne i prelazile su sa oca na sina ili blizeg rodjaka. U raznim beratima spominju se ovi rodovi vojnika:

1. frisi ili konjanici

2. àzapi ili azebi, strazari

3. mustàhfizi, gradski curari

4. pasbàni, nocni curari

5. topcije

6. dzebedzije, oklopnici

7. martolozi

8. djonulije, dobrovoljci

Po istim dokumentima znamo da su se rodovi dijelili na dzemate, a ovi na ode i buljuke, da su prvim na celu age kao zapovijednici, drugima odobase ili buljukbase. Svaki je aga imao svog zamjenika ili cehaju. Neki dzemati imali su causa, bajrektara, kalauza i kjatiba ili pisara.

Aginske dnevne place (ulefa ili alefa) kretale su se obicno od 30-60, a ima i slucajeva gdje su iznosile 80 pa i 150 akci, njihov cehaja 20-30, bajraktara 13-20, kalauza 13, odobasa i buljukbasa 10-15, a pisara 13-15 akci, dok su place vojnika bile vrlo razlicite.

1. Dzemati. Dzemat, tacno dzema'at, arapska je rijec i znaci skup. Dzemati su najvece vojne jedinice u kapetanskoj vojsci; nijhovo je brojno stanje vrlo razlicito u jednom te istom rodu vojske i kretalo se koliko se iz ocuvanih baretamoze ustanoviti, 14-96 ljudi.

U ostim izvorima spominju se stari i novi dzemati, akod tobdzija i dzebedzija u ponekim beratima navode se jerlu dzemati (mjesni dzemati). Kako se je broj vojnika po pojedinim kapetanijama po potrebi povecavao, to su sigurno nanova ustrojeni dzemati dobili dodatak dzedid (nov) za razliku od prije postojeceg dzemata. Za osiguranje novih dzemata, kao i za ustrojstvo novih kapetanija polazio je prijedlog Porti od bosanskog vezira.

Sta ovdje ima da znaci dodatak "jerlu" uz tobdzijske i dzebedzijske dzemate tocno ne znam. Kakko "jerlu" znaci "mjesni", drzim da bi to trebale biti one tobdzije i dzebedzije koji u slucaju rata ostaju u gradu i ne idu na bojiste.

Po vecim kapetanijama bilo je i po deset dzemata od jednog roda vojske, narocito kojanika i azapa.

Kod konjickih dzemata nazivaju se nize jedinice nekad ode, a nekad buljuci, dok se kod ostalih dzemata zovu gotovouvijek samo ode. Ode i buljuci istog dzemata oznacuju se uvijek rednim brojem na turskom jeziku. Oda je brojila desetak vojnika.

Ima slucaja da su se pojedini dzemati cijepali tako da je jedan njihov dio sluzio u jednom, a drugi u drugom gradu.

Koliko znamo samostalan je agaluk imao samo jedan dzemat dok su za ustrojstvo jedne kapetanije bila potrebna najmanje tri dzemata s barem 100 ljudi.

Rodovi vojske

a) Farisi ili konjanici glavni su rod vojske po kapetanijama. Oni su bili detasirani po vaznijim mjestima i cesto su obilazili podrucja. Sluzili su kao tatari ili postari prenoseci sluzbene vijesti. Isli su i u rat. Najbolje su bili placeni. Dnevnica im je iznoslila od 12 - 19 akci. U najvise je slucajeva bio aga prvog dzemata farisa sam kapetan.

Kako u beratima nema spomena o konjima i njihovoj isharani, a isto tako se ne spominju koji ni u zapisnicima o kontroli inventara gradiva, to je gotovo sigurno svaki faris imao svog konja i sam ga uzdrzavao. U popisu oruzja i municije i hrane u 67 gradova bosanskog ejaleta, sastavljenom 1833, spominje se u nekoliko gradiva nesto konjske orme.

b) Azapi (od perzijskog "azeb" - nezenja), zvase se rod vojske ciji su pripadnici orzali strazu po gradskim vratima, mostovima, kulama i palankama. Bili si dosta brojni. U nekim kapetanijama bilo je i po deset njihovih dzemata. Smjeli su se zeniti. Alufa im se kretala od 5 - 15 akci. Age su im se zvale azapage ili azebage. U kapetanijama Dubica, Banja Luka i Mostar bili su kapetani age prvog dzemata nefera.

Nesto prije 1789. godine sagradjena je u zvornickom gradu nova kula i te godine u nju je postavljen za agu azepa, po naredbi kapetana, neki Ibrahim.

Jedno selo kod Bosanske Gradiske zove se Azapi. Sigurno jet o nekada bila kula u kojoj su orzali strazi ovi vojnici. U Tuzli zivi porodica Apzagic, ciji su preci preko sto godina arsili duznost azapage u istom mjestu.

c) Mustahfizi (od arapskog "hifz", a znaci cuvati) su rod vojske po gradovima, cija je sluzba bila vezana uz grad i opkop ili sarampov oko grada.

Ove mustahfize s alufom treba razlikovati od onih koji su takodjer arsili sluzbu po gradovima kojima su zapovijedali dizdari i koji su za sluzbu uzivali manja lena, gedik-timare, a spadali su u red spahija. Ti su timari iznosili 700 do 1400 akci i rijetko su prelazili taj iznos.

Ti timari su bili blizu grada u kome su sluzili, a i podalje od njega. Tako su npr. mustahfizi grad Kotora na Vrbanji imali svoje timare u nahiji Dubrovnik, sto se sterala na danasnjem visockom kraju. To je doslo tako sto je jedan dio mustahafiza negdje u XVI stoljecu bio premjesten iz grada Dubrovnika ili Bobovca u Kotor. Ito tako su i azapi iz Gradiske imali timare u dolini Lasve. Ima i takvih slucajeva gdje su se mustahfizi timarlije pretvarali u mustahfize alufedzije. Do toga je dolazilo zbog suzavanja granica turskog carstva poslije Karlovackog, Pozarevackog i Sistovskog mira.

Mustahfizi grada Izacica (Bihacka kapetanija) povisena je alufa od 5 na 9 akci. Po prijedlogu bosanskog vezira Husamudin-pase, kao naknada za izgubljene zemlje prigodom razgarnicenja sa Austrijom nakon Svistovskog mira.

Dubrovcani prevode mustahfize sa custode.

d) Pasbani (sloveno od perzijske rijeci "pas", sto znaci dio novi i "ban", sto znaci cuvar), su rod vojske cija se sluzba sastojala od cuvanja gradova nocu. Nije ih bilo mnogo. Ne znamo da li ih je bilo u svakoj kapetaniji. I neki gradovi izvan kapetanija imali su ovaj rod vojske.

I posbani su imali svoje dzemate. Oko 1780. godine ustrojen je u Klobuku novi dzemat od 40 momaka ovog roda. Alufa nefera kretala se oko 10 akci. Zapovijednici njihovih dzemata zvahu se posbanage.

e) Tobdzije (od turskog topci) su vrsile sluzbu po gradskim tabijama, a bilo ih je po kulama i cardacima. Njih kao ni posbana nije bilo mnogo. Vece kapetanije imale se po dva i tri manje brojnija dzemata tobdzija. Njihovi su se zapovijednici zvali topcage, topcibase i sertopi. Sva tri ovanaziva imaju isto znacenje. Placa tobdzija - vojnika iznosila je oko 15 akci.

Ko je htio da bude tobdzija trebalo je da uci za to i polozi ispit.

f) Dzebedzije ("dzebe", arapski, oklop, s turskim nastavkom "dzi") su se brinale o cuvanju i prenosenju municije iz grada u grad i na ratiste. I njih nije bilo manogo, a ne znamo da li ih je imala svaka kapetanija. I njihova sluzba je usko vezana za gradone, jer su baruthane (magacini za municiju) bili u samim gradovima. U rat je po starom obicaju isao svaki sesti dzebedzija. Zapovjednici im se zvahu dzebedzi-age ili dzebedzi-base.

g) Martolozi (od grckog armatolos) su na zlu glasu poznati hriscani u turskoji sluzbi koji su jos u XV stoljecu sluzili po turskim granicnim mjestima i i gradovima, cesto upadali u susjedne krscanske zemlje i tamo harali i robili. Godine 1540. obavijestila je kraljica Ana stajerske staleze kako je zbog cetovanja martoloza po Hrvatskoj opomenula bosanskog pasu Murat-bega i da je zbog sile ucinjene Zrinskim slala posebnog izaslanika u Stambol, te ce bez dvojbe prestati ta nasilja. Ali navale nisu prestatale. Medjutim martolozi su uskakali i preko granice i stupali u krscansku sluzbu. vojne austrijske valasti nastojale su da martoloze placaju bolje od ostale vojske.

Prava sluzba martoloza je bila cuvanje puteva, narocito klanaca od ratbojnika, vrlo slicna sluzbi deredzija.

Martolozi su imali svoje dzemate a agom na celu. Placa ovih nefera je iznosila oko 10 akci. Po ispravama XVIII stoljeca martolozi su po kapetanijama bili muslimani, ali tako sigurno nije bilo na pocetku ove institucije.

h) Djonulije ili djonlije su rod vojske koji je bio zastupan u vrlo malom broju kapetanija. Zasada znam da su jedino bili zastupljeni u Tesnju i Prijedoru. Po nazivu to su dobrovoljci jer gönüllü znaci turski dobrovoljac, ali u nasem slucaju i oni su bili placenici. Ne znam kakvu su sluzbu vrsili.

Zapovjednici ili age ovih dzemata zvahu se djonluage ili djonlage.

3. Sastav vojske. Da se vidi sastav vojske po agalucima i kapetanijama navodim ovdje za primjer za agaluk, kapetaniju, kulu i samo za jedan grad u kapetaniji s brojem zapovjednika i vojnika po dzematima i dnevnom placom ili alufom.

a) 16.IV 1701. godine bio je ustrojen i ovako sastavljen agaluk od jednog dzemata farisa ili konjanika u Gradaccu prije nego je ondje bila ustrojena kapetanija. U tom je dzematu bio:

1 aga farisa……………………sa 40 akci dnevno

1 cehaja……………………….sa 20 akci dnevno

1 bajraktar…………………….sa 15 akci dnevno

1 pisar………………………...sa 13 akci dnevno

1 kalauz………………………sa 13 akci dnevno

4 odobase…………………….sa po 12 akci dnevno

40 nefera……………………..sa po 11 akci dnevno.

Aga ovog dzemata Bajram-aga obavezao se pred sarajevskim kadijom i svjedocima da ce podici cardak i oko nega iskopati hendek i da ce bdijeti nad sigurnoscu i tedom i da ce trgovci iz Turske i Austrije slobodno prolaziti, kako to trazi serijat i postojeci ugovor izmedju obiju drzava.

b) prema beratu od rebiul-evela 1196. bilo je u Pociteljskoj kapetaniji:

26 mustahfiza……………………sa 269 akci dnevno

35 farisa I………………………..sa 469 akci dnevno

33 farisa II……………………….sa 445 akci dnevno

14 topcija jerlu…………………...sa 173 akci dnevno

34 azapa I………………………...sa 337 akci dnevno

34 azapa II………………………..sa 329 akci dnevno

33 azapa III………………………sa 316 akci dnevno

31 azapa IV………………………sa 197 akci dnevno

33 azapa V……………………….sa 315 akci dnevno

25 azapa u kuli Struge……………sa 368 akci dnevno

29 martoloza……………………...sa 247 akci dnevno

24 posbana……………………….sa 217 akci dnevno

Svega 351 nefer s dnevnom placom od 3 782 akce.

c) Prije gonine 1671., a poslije 1595. predlozio je bosanski beglerbeg da se u jenoj kuli u klancu blizu grada Zrina postavi jedan dzemat cuvara koji bi bio ovako sastavljen:

Sulejman-aga, dizdar…………..35 akci dnevno

Hajdar, cehaja(zamjenih)………14 akci dnevno

Mahmud, bajraktar……………..14 akci dnevno

Ibrahim, pazvan………………...12 akci dnevno

Mehmed, imam…………………10 akci dnevno

Redzeb, mujezin………………...7 akci dnevno

Mustafa, caus……………………7 akci dnevno

Omer…………………………….10 akci dnevno

Alija……………………………..8 akci dnevno

Ahmed…………………………..7 akci dnevno

Ahmed, tobdzibasa……………...7 akci dnevno

Mehmed…………………………8 akci dnevno

Hasan……………………………8 akci dnevno

Husein…………………………..8 akci dnevno

Omer……………………………8 akci dnevno

Ahmed, serdjeda(vodja)………..10 akci dnevno

Ibrahim…………………………8 akci dnevno

Hasan…………………………..7 akci dnevno

Mahmud……………………….7 akci dnevno

Omer…………………………...7 akci dnevno

Saban……………………………8 akci dnevno

Sihab……………………………7 akci dnevno

Husejn………………………….8 akci dnevno

Alija, zapovjednik tobdzija…….16 akci dnevno

Mehmed………………………..8 akci dnevno

Ahmed…………………………7 akci dnevno

Redzep…………………………8 akci dnevno

Ibrahim………………………...7 akci dnevno

Hasan…………………………..7 akci dnevno

Husejn…………………………8 akci dnevno

Sahin…………………………..7 akci dnevno

Mustafa………………………..7 akci dnevno

 

d) godine 1786. bilo je u Staroj Ostrovici:

96 farisa sa kapetanom…………………1687 akci dnevno

80 mustahfiza…………………………..1233 akci dnevno

14 starih mustahfiza……………………128 akci dnevno

30 tobdzija I na velikoj tabiji…………..569 akci dnevno

14 tobdzija II na velikoj tabiji…………233 akci dnevno

10 tobdzija I na maloj tabiji………… ...229 akci dnevno

40 mjesnih (jerlu) dzebedzija………….760 akci dnevno

60 azapa I……………………………...1234 akci dnevno

26 azapa II …………………………….404 akci dnevno

17 azapa na velikim vratima…………..179 akci dnevno

33 azapa II…………………………….490 akci dnevno

14 azapa na mostu…………………….260 akci dnevno

26 martoloza I…………………………404 akci dnevno

36 martoloza II………………………..nn

4 martoloza IV……...............................90 akci dnevno

9 farisa III …………………………….191 akci dnevno

13 farisa IV……………………………167 akci dnevno

30 mustahfiza resi-hendek…………….480 akci dnevno

42 fraisa V…………………………….248 akci dnevno

4 farisa VI…………………………….90 akci dnevno.

Svega 613 nefera s dnevnom placom od 9 523 akce.

4. Jerlu kol neferat. U Turskoj armiji svi vojnici nasih kapetanija sa svojim zapovjednicima sacinjavanju zaseban korpus koji se sluzbeno zvao jeumijeli ve measli jerlu kol (dnevnicari i placenici) vojnici mjesnog kola.

To su jerlukuli nase narodne pjesme.

Oko godine 1830. moglo je biti oko 24 000 vojnika u svih 39 kapetanija,-tacnog broja im niggdje nisam nasao. Po Lopasicu bilo je oko spomenute godine u samoj Bihackoj krajini (Bihacka, Ostrozacka, Krupska i Ostrovicka kapetanija) 8 970 oruzanih ljudi. Godine 1829. odredjeno je da svaka kapetanija opremi odredjeni broj nefera u carsku ordiju u Vidin. Ne znam po kojem su omjeru ovaj put odredjeni vojnici iz tih kapetanija. Iz drugih izvora o slanju vojnika znam da se uzimao svaki sesti, ali ponekad i svaki dvadeseti vojnik. Racunanjem sam dosao do zakljucka da ovaj put nije uzet isti omjer za sve kapetanije u kojima mi je bio poznat tacan broj nefera.

Prema spomenutom spisu od 1829. godine opremila je kapetanija (vojnika):.

Bihacka, 415

Ostrozacka, 331

Krupska, 117

Novska, 131

Pridorska, 125

Kamengradska, 61

Dubicka, 131

Gradiska, 131

Kozaracka, 61

Banjolucka, 225

Dzisri-sanska, 10

Kobaska, 29

Jajacka, 25

Vranducka, 211

Kupreska, 34

Glamocka, 49

Hlivanjska, 144

Duvanjska, 50

Ljubuska, 39

Mostarska, 88

Pociteljska, 50

Stolacka, 68

Kljucka, 17

Trebinjska, 119

Klobucka, 28

Onongostska, 128

Hutovska, 26

Kolasinska, 66

Maglajska, 72

Dobojska, 30

Tesanjska, 100

Novopazarska, 227

Ostrovicka, 205

Petrovacka, 60

Kljucka, 69

Dzisri-Tarska, 150

Zvornicka, 150

Tuzlanska, 130

Gradacacka, 72

Agaluci: Zalom, 16

Trusina, 10

Borje, 7

5. Stupanje u sluzbu kapetanije. Razne sluzbe u Turskoj drzavi bile su nasljedne, i kako je vec spomenuto, u takve su spadale sve sluzbe u kapetanijama. Sluzba je prelazila sa oca n asina, a ako ga nije imao, onada na brata ili na blizeg rodjaka, samo ako je sposoban da tu sluzbu vrsi. Sluzba se mogla izgubiti po kazini, a po kazni se mogla i placa sniziti na neko odredjeno vrijeme.

Ko je htio stupiti u sluzbu, pa makar mu ona i pripadala i po pravu nasljedstva, morao je podnijeti molbu agi onog dzemata u kome je mesto upraznjeno; ako je pak aginska sluzba onda kapetanu, a ako je kapetanska onda bosanskom veziru. Age su s preporukom opremale te molbe, ovi opet sultanu, odnosno Porti.

Za osnivanje novih dzemata po kapetanijama, kao I kapetanija , polazio je prijedlog od bosanskog vezira. Pri formiranj novid kapetanija ili novih dzemata trebalo je uvijek naci pokrice za place.

Zapovjednici i vojnici stanovali su po gradovima ili u njihovoj neposrednoj blizini, a najcesce su se oni regrutovali izmedju susjednog gradskog, ili jos vise seoskog stanovnistva. Monoga naselja zahvaljuju za svoj postanak i opstanak izgradnji grada i smjestaju posade. Napustanjem gradova neka su naselja propala i na njih nas danas podsjecaju lokaliteti Varosiste i Varasluk s 2 - 3 kuce. Jos prije sto godina bijahu znamenite varosi danasnja sela Kamengrad, Prusac, Pocitelj itd.

Receno je da su vojnici po kapetanijama prelazili iz jednog u drugi rod vojske, ali su oni prelazili iz jednog grada u drugi.

Isto tako premjestani su i dzemati iz jednog grada u drugi i iz jedne kapetanije u drugu.

6. Berati. Receno je da su age i nefteri postavljani carskim beratom. Te berate izdavala je Velika kancelarija gradiva (Bujuk kal'a kalemi). Svaki berat sadrzi ime kapetanije u kojoj sluzi nosilac berata, njegovo ime i zvanje, dnevnu placu i alufu. Kod nefera je naveden ne samo nego i oda ili buljuk kojem pripada. Pored toga je u beratu naznaceno ime onog age ili vezira na ciji je prijedlog doticni aga ili nefer postavljen i datum izdavanja berata. Uz to je naglaseno da place tece od dana kada imenovani plati bosanskoj blagajni propisanu taksu za berat. Ponekad su aginski, narocito kapetanski berati vrlo lijepo izadjeni i ornamentirani.

Berati su dolazili sluzbenim putem, ali od druge polovine XVII stoljeca neki su interesenti obilazili taj put, iduci sami po nju u Istambul.

Pri nastupu novog sultana na prijesto svi su se berati morali obnoviti. Stari su se berati slali spomenutoj kancelariji i u zamjenu dobivali novi. I u tom je slucaju trebalo platiti bosanskoj blagajni pristojbu za upis berata. Iz datum na obnovljenim beratima vidi se da bi cesto prosle i dvije godine dok bi se taj posao priveo kraju. Aginski su berati obicno formata 47 x 70 cm, a neferski 58 x 21 cm.

Osim tih berata svaka je kancelarija imala bar jedan, a neke i po dva i vise, odzakluk- berata prema kojima su age i nefari dobivali svoje place. I ti su se berati obnavljali povodom promjene na prijestolju.

7. Place. Place ili ulefa, alufa (od arapske rijeci "alef ") odredjivale su se u obliku dnevnica, kako je to onda bila praksa i kod drugih drzavnih i vakufskih sluzbenika, a isplacivale su se jednom godisnje i to unatrag. Godina se brojala od 1. marta do kraja subata (veljace). Pojedinci nisu nikada sami mogli naplatiti svoju placu nego su je dobivali zajedno svi zapovjednici i vojnici ili dzemati. Godisnja beriva jednog ili vise dzamata ili cijele kapetanije zvala se muvadzib, a drzavni prihod iz kojeg su se isplacivale zvao se odzakluk.

Iz odzakluk- berata vidi se da su vojnici i zapovjednici nasih kapetanija imali muvadzib iz bosanske blagajne, zatim iz prihoda carine zadarske, splitske, dubrovacke skele, od mukata gvozdenih majdana: Kreseva, Fornice, Varesa, Starog Majdana, od mukate solane Tuzla, od krscanske dzizije raznih mesta Bosne i drugih balkanskid sandzaka(Skoplje, Vucitrn, Krusevac i Custendil), od prihoda filurije vojnika, tapijske pristojbe, voska (semi-asel, baduhava), drzavne blagajne u Stambolu, te pocev od XVIII stoljeca od raznih melicana.

Bilo je kapetanija koje su primale svoj muvadzib iz dva ili vise drzavnih prihoda. To je uvijek bilo tacno oznaceno u odzakluk- beratu.

Kako je vec receno u pojedinacnim beratima aga i nefera odredjena je placa (ulefa) u akcama. U odzakluk- beratima navedena je dnevna placapojedinih dzemata i sveukupne posade u akcama i to je onda preracunato za godinu i izrazeno u grosima. Zu taj konacni iznos stoji uvijek "gajri ez seb'in" ili "ez gajri seb'in", a to u prevodu znaci : osim sedamdeset ili iz (od) sedamdeset. Racunskim putem sam dosao do saznanja da se tu radio o odbitku, dakle porez na placu.

Kad bi doslo vrijeme da se naplate place onda bi se odredio jedan, dva pa i trojica aga ili nizih zapovjednika koji ce otici u drzavnu blagajnu ili u odredjeno mijesto gdje se nalazi sakupljac ili zakupnik drzavnih prihoda koji su odzakluk jednog ili vise dzemata ili cijele kapetanije. On se zvao haveledzija. Njemu ili njima se izdavala punomoc za naplatu, onda ovjerovljeni prepis odzakluk- berata i ovjerovljena namira. Ovjerovljenje je vrsio sudonog kadiluka gdje je kapetanija. Namira se pisala na poledjiniovjerovljenog odzeluk-berata. Ako su berivu placali zakupci drzavnih prihoda onda bi im bosanski defterdar svoj nalog za isplatu

Ta su putovanja trajala po vise sedmica, pa i koji mjesec. Osim tih dugih putovanja bilo je i drugih nevolja da bi se doslo do novca. Novac su novac su havaledzije predavale kapetanu koji je isplacivao posadu, ali to je mogao izvrsiti svaki aga svakog dzemata. Nadzor nad isplatom vodile su kadije, i oni su pregledali lacune o palcama kapetanija. Place su zaostajale i po godine dana i vise, a age i nefteri su uzimali zajmove na racun toga, ili su ih eskontirali. Za poteskoce oko isplate placa znade i jena narodna pjesma u Hörmannovom zborniku. Kada sultan hoce da nagradi Bosnjake odnosno njihov vodja, za velike usluge sto su ucinili carstvu na boju na Orlovu polju, odgovara vodja Dzanan-buljbasa:

Sultan care, svecevo koljeno

Ja ti Bosne pasaluka necu

A necu ti blaga bez hasaba

Jer ja care, nijesam za vezirstva

A dosta sam blaga zadobio

Imam cime u Bosnu se vratit'

Imam zasto bijele dvorce zgradit'

A i moji ostali Bosnjaci.

Nego hocu, care od Stambola

Da ti dades bosanskim spahijama

Sto imaju zemlje u timarim

Da na zemlju i tapine daju

I da im se digne tefterhana

Iz stambola do Travnika bijela

I tvojijem, care, jerlikulima

Po gradovima mladim kapetanima

Da s ulefa sve u Bosni daje

Da ne idu do stambola bijela

Da ne idu i ne trose blago.

Kako se place nisu redovni isplacivale, narocito od gruge polovine XVIII stoljeca, age i vojnici raznih kapetanija uzimaju zajam od bogatih ljudi na ime place.

Desavalo se da su pojedini dzemati i cijele posade nekih kapetanija zbog neredovne isplate eskontirali i zalagali svoje place. Isprava koja se odnosila na ovakve poslove zvala se haklasma-temesuk.

8) Bajrak i bajraktar. Samostalni agaluci i kapetanije i pojedini gradovi imali su bajrake i bajraktare. Bajraktar kapetanije je pripadao onom dzematu kome je kapetan bio aga. Ali su i neki drugi dzameti imali svoje bajrake.

Bajrak se nosio kada se islo u vojsku, prigodom raznih svecanosti i nastupa novog kapetana.

Iz raznih ispirava saznajemo da je u Pridorskoj kapetaniji bio 1789. godine bajraktar Jusuf, u Kobaskoj 1783. neki Mustafa, 1810. neki Omer u Dzisri-Sani, a 1798. Mustafa Nuhic, i u gradu Otoki (Krupska kapetanija) neki Alija 1780. Od svih bajraktara spomena je najvrijedniji Ahmed bajraktar Bajrektarevic iz Buzima, cija je zasluga da se Buzim nije predao banskoj vojsci 1737. godine, jer je on sa sakom ljudi i zena izdrzao opsadu od 14 dana i docekao uzmak banove vojske.

Ne zna se ni za jedan bajraknasih kapetanija.

9) Kalauzi (od turskog gülaguz). Ovako se zvao putovodja. Njega nalazimo u sastavu onog dzemata kome je na celu kapetan ili aga u agaluku. Kalauzi su dobro poznavali puteve, narocito one kojima se nije redovno islo. Oni su sigurno isli sa manjim odredima u cetovanje i pljackanje.

10) Muzika. Za neke gadove po kapetanijama kao i izvan njih znamo da su imali svoje svirace (mehtere) i da su oni bili oprosteni od mehterije koju su inace placali sviraci izvan gradova.

11) Odijelo. O odijeci aga i vojnikanisam nasao nikakvih vivesti, pa tako ne znam kako su bili obuceni i po cemu su se raspoznavali jedni od drugih. U Sarajevu je smrt zatekla jednog kobaskog i jednog pociteljskog kapetena. Po opisu ostavstine sto se uz njih nasla izgleda da su se kapetani nosili kao i bolje stojeci gradjani.

12) Kancelarija. Iako je onovremena administracija bila vrlo jednostavna, ipak je u svakoj kapetaniji bilo pisarskog posla bar za jednog covjeka, vesta Turskom kao sluzbenom jeziku, tim vise sto su, drzim, bili rijetki kapetani koji su potpuno vladali jezikom u govoru i pismu, dok ih je bilo mnogo vise koji su znali bosancicu. I zbog toga je svaka kapetanija imala pisara, a imale su ga i samostalni agaluci.

Iz ocuvanih spaisa vidi se da su te kancelarije imale spiskove aga i nefera i platne spiskove. U njima su se izradjivale razne isprave potrebbe za isplatu placa, prijedlozi za postavljanje aga i nefera, razni izvjestaji bosanskom veziru i kadiji kadiluka, u kome je bila kapetanija, popisi vojnika koji polaze u vojsku, pasosi itd.

U arhivu su se cuvali vezirski nalozi (bijruldije), kadijske muralsije, odzekluk-berati, obracuni o isplati plata, potvrdu o pregledu gradiva, njihov inventar i joklame (smotre) aga i nefera, sto su ih obavljali narociti izaslanici Velike kancelarije gradova iz Stambola. Izgleda da su ti izaslanici dolazili svake tece godine. Izaslanici za pregled gradova i drugih utvrda bili su po pozivu mimari (graditelji).

Kapetani i drugi zapovjednici dopisivali su se i sa drugim uglednijim ljudima. Nasi su se pogranici kapetani i age dopisivali sa kapetanima i zapovjednicima susjednih orzava i dubrovackom gospodom. Ta pisma se odnose na izmjenu i otkup suznjeva i na razne sporove. Pisana su ponajvise sa bosancicom, ali se nadje pokoje pisano latinicom. Ta su pisma u jezickom pogledu dosta zanimljiva. Neka su i objelodanjena. Svi sluzbeni akti koji su izlazili iz kancelarije po kapetanijama nese potpis i muhur kapetana, dok su akte koji rade o naplati placa prepisivali i muhur na njih udarali i druge age i zapovjednici. Uz kapetanov potpis dodano je gotovo uvijek i ime grada po kome se kapetanija zvala, npr. "Kapudani kal'ai Krupa". Pored imena cesto je u muhuru urezana i godina kada je doticni postao kapetan. Osim toga u nekim muhurima urezana je i legenda.

13) Pravo nasljedstva na sluzbu. To je pravo jedno od brojnih obiljezja feudalnog sistema. Po njemu, a ne po zasluzi zadrzavale su se neke sluzbe u istoj porodici po sto, dvjesta pa i vise godina. Dugotrajnim zadrzavanjem jedne te iste sluzbe u neznatnoj porodici izmijenilo joj je prezime i stvorilo uvjerenje kao da je doticna sluzba privatno vlasnistvo te porodice i da im je ne moze oduzeti ni sam sultan.

U krajevima koji su nekad bili sastavni dijelovi kapetanija i kanas se sretamo sa prezimenima koja nas podsjecaju na nekadasnje zapovjednike po kapetanijama i gradovima. Tako, npr. ima vise porodica sa prezimenom Kapetanovic, Cehajic, Cehaja, Dizdar i Dizdarevic, pa Topcagic, Azapagic, Jerlagic (od jerliage), Djonlagic (od gonüliage), a jos vise ima Odobasica, Buljbasica i Bajraktarevica. Ovi (Odobasici, Buljbasici i Bajraktarevici) mogu biti i janjicarskog porijekla. Ali neke starije i uglednije porodice, i pored dugogodisnjeg vrsenja jedne te iste sluzbe, zadrzase svoja prezimena i nikad se ni oni ni njihovi potomci ne prozvase ni Kapetanovic ni Duzdarevic. Ali veci je broj kapetana ponikao iz nizih i najnizih slojeva onovremenog drustva. Njihovi potomci vec u drugom koljenu postaju Kapetanovici. U tome, koliko znam, cine iznimku mostarski, trebinjski, derventski i novski Kapetanovicic ciji su preci bili bezi i prije dolaska za kapetana(Vucijakovic, Resulbegovic, Begovic i Ceric). Oko dvjesta godina vrsili su sluzbu kapetana Besirevici, stari plemici, i nikada se ne prozvase Kapetanovici n ioni ni njihovi potomci. Isto tako zadrzase svoja prezimena Atlagici, Ljubuncici, Firdusi, Kulenovici, Badnjevici, Serici, Fidahici, Sarici i Rizvanbegovici.

Uzurpacija kapetanija. Desavalo se da se mimo prava o nasljedstvu neo posve stran jos i za zivota jednog kapetana docepao berata na kapetaniji i proglasio se kapetanom, a jos cesce se desavalo da takvi ljudi dodju do berata poslije smrti kapetana. U oba slucaja islo jet o zaobilanim putem. To se desavalo i kod drugih sluzbi.

Prva ovakva uzurpacija desila se u Bihacu 1631. godine. Zbog toga je bihacki kapetan otisao glavom na Portu i dokazao da je on pravi kapetan i da mu pripada zijamet te da je oboje od pada Bisca uzivao njegov dijed i otac. I dok je boravio u Stambolu stigao je o istoj svari izvjestaj bihackog sandzakbega, kojom su se svi kapetanovi navodi potvrdili. Na osnovu svega toga dobio je kapetan novi berat u aprilu 1632. i s njim se vratio u Bihac.

Druga jedna ovakva uzurpacija desila se oko 1730. godine u Mostaru. Ovaj put su se digli svi kapetani i drugi razni dostojanstvenici, njih 112, da brane pravo svog druga. U toj svari su napisali i poslali mahzar na sultana i uzurpator je uklonjen.

Jedan je Arnautin uzurpirao krupsku kapetaniju starmi plemicima Badnjevicima negdje u prvoj polovini XVIII stoljeca. On i njgovi i njegovi potomci ostali su na tom polozaju sve do kraja ove institucije.

I stolacki Sarici dosli su istim putem do vlasti u Vidoskoj kapetaniji. Nije pozanto kako su Serici izgubili za vrijeme Velikog rata Dubicku kapetaniju kao ni nacin, na koji su Begovici dosli do Vranducke kapetanije, dok su Cerici izumrili za vrijeme spomenutog rata.

 

Sva prava © by Prof. Hamdo Camo

 

 

DUBICKA KAPETANIJA 1463. - 1606.

Hamdija Kresevljakoic

Tekst iz knjige Kapetanije u Bosni i Hercegovini, autora rahmetli Hamdije Kresevljakovica, strana 83 - 88.

 

Dubicka kapetanija se prostirala u donjem toku rijeke Une. Granicila je s Hrvatskom i kapetanijama Kostajnickom i Gradiskom. Sjediste je kapetana bilo u Dubici. Do pada Kostajnice pod Austriju 1687. god. bila je ova kapetanija u sastavu Kostajnickog kadiluka a iza toga u kadiluku Kostajnicke bekije sa sjedistem kadije u Kozarcu. Kapetani Dubice u XVII stoljecu bili su Serici iz Dubice a iza 1739. Cerici iz Novog. Dubica kao, sjediste kapetana spominje se prvi put 1611. Prema tome ova je kapetanija osnovana prije te godine i spada u red najstarijih kapetanija.

Dubica se prvi put spominje 1258. g. Jedno vrijeme bila je Dubica sjediste istoimene zupanije. Turci su zauzeli grad 1538. g. Za turske uprave tri puta je pala pod austrijsku vlast, i to: u Velikom ratu, u prvom ratu Karla VI i u Dubickom ratu. Godine 1687. zauzeli su Austrijanci Dubicu. Turci je napadose 1690. i zauzese 1692. godine, ali je vec sljedece godine ponovo izgubise. Od 1693. do 1701. godine ostala je u austrijskoj vlasti. Pod austrijskom vlasti bila je Dubica i od kolovoza 1716. do 1741. i od 26. VIII 1788 do 1791, odnosno 1796. g. Prema tome od 1687. do 1796. ili 1797. bila je Dubica 47 godina pod Austrijom. Tvrdavom je zapovijedao dizdar.

Kako je vec receno, dubicki su kapetani bili Serici i Cerici. Dubicka je kapetanija bila u upravi Serica od prije 1611. do iza 1687. godine. I Serici su izgubili kapetansku cast za vrijeme Velikog rata (1683-1699), kao i neke druge kapetanske porodice na Krajini. Dubicki je kapetan, kako predanje kaze, sa cijelom posadom pritekao u pomoc napadnutoj Kostajnici, a u medjuvremenu su Siscani zaposjeli Dubicu. Kako je kapetan ucinio to na svoju ruku, i kako je to urodilo hrdjavom posljedicom, oduzeta je kapetanija od Serica. Do 1648. godine ne spominje se nijedan Seric kapetan po imenu. Iz izvjestaja od 1611. do 1648. vidi se da su Serici cetovali po susjednoj Hrvatskoj.

Prvi po imenu poznati kapetan Seric bio je:

Mustafa-aga. Ocuvala su se tri njegova pisma pisana izmedu 1648. i 1655. godine kapetanima Siska povodom suznjeva.U jednom pismu zove on sisackog kapetana Zupanica bratom. I to je sve sto se o njegovu kapetanovanju zna. Naslijedio ga je sin

Ali-beg za koga iz slicnih pisama znamo da je bio kapetan izmedu 1662. i 1667. g. Ni o njemu nema drugih pisanih izvora. Prema tradiciji koja se cuva u porodici Serica Ali-beg je na plemicku zivio, podrzavao najtjesnje veze s plemicima u Hrvatskoj, odlazio im u posjetu, a i oni su njemu dolazili. Posijednji po imenu poznati Seric kapetan bio je Ali-begov sin Mustaj - beg oko 1679. godine.

Tada su u sisackoj krajini poceli zaustavljati blago sto je na vjeru dolazilo iz Dubicke kapetanije. To su Dubicani neko vrijeme trpjeli. Kada je neki Petar Koskar zaustavio neko blago "na viri", Dubicani zaustavise sve suznje koji su u njih bili, "bez obzira na viru", i to sve javi Mustaj-beg Seric Tomasu Augustincicu, zagrebackom kanoniku i sisackom kapetanu. Mustaj-beg se kune vjerom Muhamedovom da nijedan suzanj nece iz Dubice dok se blago, sto ga je zaustavio Koskar, ne vrati.

Kao posljednji dokument po kome se vidi da su Serici bili kapetani jest jedna slika Dubice iz 1685. na kojoj je oznacena kuca Seric-kapetana. Od te godine pa svs do iza Beogradskog mira 1739. nema uopce spomena Dubickoj kapetaniji. Od Pozarevackog do Beogradskog mira Dubica je bila, kao i Bos. Gradiska i Kobas kao sjediste kapetana, pod austrijskom okupacijom. I dok znamo da je kroz to vrijeme kapetan Gradiske sjedio u Banjoj Luci, a Kobaski u Kotoru (danas Kotor-Varos), dubickom kapetanu ne nadjoh nigdje traga. Predanje zna da su Dubicani nakon 1717. godine do povratka u Dubicu zivjeli u Trnu kod Banje Luke. I kako je vec receno, iza Beogradskog mira do ukinuca kapetanija, pa i kasnije, kao muselimi Dubice bili su Cerici.

Ali u doba posljednjeg po imenu poznatog Serica spominje se nekoliko dubickih odobasa. I oni se dopisuju s kapetanima u Hrvatskoj povodom suznjeva. Iz tih pisama poznat nam je odobasa Ibrahim Sajtovic, Hasan Cirkinagic, Osman Kestic i Ahmed Gluhic, bajraktar.

S Cericima kapetanima sretamo se prvi put u Bosanskom Novom 1717 g. Prvi Ceric kapetan u Dubici bio je

Omer. To saznajsmo iz jednog pisma bosanskog vezira Hadii Muhameda, upucenog 24.VIII 1742. na zagrebackog biskupa Jurja Branjuga, o komisiji koja se ima sastati u Kostajnici radi urucenja otoka Struge kraj Gradiske Turcima i radi izmjene suzanja. U tu komisiju odredeni su s turske strane, pored drugih, dubicki kapetan Omer i novski Dzafer. Kapetan je Omer morao iz temelja organizirati kapetaniju. Drugih vijesti o Omer-kapetanu nema. Po kucnom predanju umro je u Dubici i pokopan na Seferovica mezarlucima. Iza njega je bio kapetan

Bahtijar Alija. Prema njegovu muhuru na jednoj ispravi postao je kapetanom 1189. (l775) g. Ne zna se da li je on bio sin ili brat Omer-kapetana. Za nj ne zna kucnje predanje da je uopce bio kapetan. Po tom predanju Omera je naslijsdio sin

Dzafer-kapetan. Za nj se u Cerica kuci zna da je bio na ovome mjestu za Dubickog rata i da je ranjen u pleca. Bio je ozenjen od begova Filipovica iz Kljuca. Umro je 1234. (1818/19) u Dubici i pokopan je na Becirovica mezarluku. To je zemljiste kupio Dzafer-beg i uvakufio za groblje u kome je on prvi zakopan. Zemljiste je pripalo kasnije gradskoj dzamiji. Na tome groblju stoji i danas nadgrobni spomenik s natpisom.

Kapetani su obicno bili age prvog dzemata konjanika u svojoj kapetaniji. Iz jednog berata od kraja zilhidze 1221. (prva dekada ozujka 1807) vidi se da je dubicki kapetan Dzafer-beg bio aga prvog dzemata azebana, slicno kao kapetan Mostara, i da je do tada imao 43 akce dnevno. Ovim beratom njegov dzemat broji 60 pruih azebana, dnevnica im je po 18 akci, a kapetanu se povisuje dnevnica na 150 akci.

Godine 1805. drzao je Dzafer-beg pod zakup neku filuriju iz koje je primao placu gradski dizdar. To se vidi iz potvrde gradiskog dizdara Muhameda, sina Mehmedova, koju je dao Dzafer-begu 27 sevala 1219. (27. V 1805).

Godine 1811. kupio je onaj kapetan od nekog Mula-Alije trecinu naslijedjenog dijela od majke u ciflucima i njivama u okodici Dubice i u jednoj kuci u gradu Dubici za 1000 grosa.

Po Simbschenovoj listi, Dzafer-beg je bio brat novskog kapetana Mustaj-bega Cerica. To su jos 1931. pamtili dubicki Cerici. Dzafer-beg je imao sina Mustaj-bega koji je naslijedio kapetaniju.

Mustaj-beg je kapetanovao od 1234. do 1242. (1818/1819-1826). Bio je ozenjen od Begovica iz Dervente. Umro je vrlo mlad. Pokopan je uz oca, a na nisanu mu je uklesana 1242. g. S njim je izumrla dubicka porodica Cerica u muskoj lozi. Iza sebe je ostavio vrlo staru majku od Filipovica, zenu i dvije kceri. Naslijedio ga je stricevic Mehmed-beg. Tako je Novi po treci put opremio Dubici kapetana, iako je stara kapetanska porodica Serica zivjela u Dubici. Po predanju, novski su kapetani imali neku nadzornu vlast nad Prijedorskom i Dubickom kapetanijom. Po predanju, Dubicanima je bio jos otprije dobro poznat Mehmed-beg jer je cesto dolazio u goste svome stricu Dzafer-kapetanu. Zauzimanjem novskog kapetana Huseina, dobio je Mehmed berat na Dubicku kapetaniju. Polazeci na ovaj polozaj uvakufio je on u Novom svoje zemljiste od nekih 60 dunuma, zvano Jablanica, za groblje. U Dubicu je doveo svoja dva sina koje je kasnije vjencao s one dvije kceri svoga prethodnika. Htio je valjda da na taj nacin ucvrsti svoju porodicu u Dubici i kod onih Dubicana, koji nisu bili skloni novskom tutorstvu. On je posljednji dubicki kapetan i prvi muselim.

Za vremena ovog kapetana odrzan je u Dubici 17. safera 1246. (19 kolovoza 1830) sastanak turskih i austrijskih delegata i napisan sened. Povod pisanju ovoga seneda bili su ucestali obostrani prekrsaji postojecih mirovnih ugovora izmedu Turske i Austrije u pogranicnim mjestima Krajine. Na osnovu carskog fermana odredio je bosanski valija Morali Ali Namik pasa cinovnike s turske strane, a aurtrijska vlada sa svoje strane, da se dogovore kako da se to onemoguci. Sastanak je odrzan u Dubici. Rezultat razgovora bio je ovaj sened koji se sartoji od trinaest tacaka kojima se preciziraju postojeci mirovni ugovori i njihova primjena u pogranicnim mjestima. Tatko npr. pozivom na 18 tacku beogradskog mirovnog ugovora od 18. rujna 1739, kojim su Sava i Una postale medje izmedu Turske i Hrvatske, ovim se senedom uglavljuje (tacka 7) da rijeka Una postaje granica izmedu Turske i Hrvatske i ne dopusta se prelaz sa jedne strane na drugu u vecoj udaljenosti od dvanaest sati hoda. Sened je potpisalo sesnaest Dubicana.

Godine 1846. isao je Mehmed-beg na hadz i otada je poznatiji pod imenom Hadzi-beg. Umro je 1869. godine.

Hadzi Mehmed-beg je ostavio jedan vakuf i prihod odredio za sluzbenike dviju dubickih dzamija.

Dubicki zapovjednici i vojnici primali su svoje place iz raznih drzavnih prihoda u bosanskom pasaluku. Sto se zna, njihov su odzakluk bili 1814. godine tuzlanska slana vrela, zeljezni majdan Jelec i prihodi od stoke. Zatim su primali jedan dio svoje place iz Carigrada 1220 (l805).

 

Sva prava © by Prof. Hamdo Camo