Licnosti BiH u vrijeme Osmanlija

BORBA ZA AUTONOMIJU BOSNE

 

HUSEIN KAPETAN GRADASCEVIC

Kako se cesto i navodi, od konca 17. stoljeca Bosanski Ejalet

(pokrajina) prestavljao je najzapadniju provinciju Osmanskog Carstva.

XIX. stoljece bosanske historije pod turskom vlascu je bilo vrijeme borbe konzervativnog begovata za autonomni polozaj Bosne, a ne kako se cesto iz kojekakvih razloga zeli inaugurirati misljenje o borbi za nekakve vlastite individualne sitnicarske pogodnosti. Ujedno, to je bila i borba protiv svih mogucih sultanskih reformi koje su u sustini, dovodile Bosnu u jos nepovoljniji polozaj.

Polozaj raje je bio dosegao vrhunac. Zelja za skidanje turske vlasti bila je osjetna kako u redovima hriscana, tako i muslimana. Mrznja prema Osmanlijama ili Turkusama, kako su ih zvali pogrdnim imenom, osjecala se gotovo u cijeloj zemlji.

Ajani Bosne se stalno protive prema svim sultanovim reformama u Bosni, jer su bile u suprotnosti sa njihovim interesima, a najvise upornosti u borbi protiv istih pokazuje Mahmud II (1808-1839), sultan Carstva koje je vec bilo na umoru, sultan koji je bio poznat kao brutalan vladar. On je bio sin sultana Abdulhamida I (koji je umro od posljedica mozdanog udara 7. April 1789.g.) i francuskinje Aimée Dubucq deRivery, te je zbog toga nazivan kao "Sin Francuskinje", ili jos cesce kao - "Krscanski sultan". Za njegove vladavine, los polozaj stanovnistva u Bosni dozivljava kulminaciju koja ce eksplodirati u ustanku 1831.g. i dolaskom Carske vojske 1851. godine.

(1826.g. su ukinuti janjicari, 1828. izbio je rusko-turski rat, 1851. umire Petar Petrovic Njegos, iste godine kada Bosni i Latas dolazi u pohode)!

To je ujedno i prijelomno vrijeme koje ce zauvijek ostaviti traga u Bosni.

Po naredbi sultana Mahmuda I, prvi put, na Bosnu 1820.g. krece Ali Dzelaludin pasa, da 'gajtanom i sabljom' slomi otpor bosanskih begova i nezadovoljnika. Mostar i Srebrenica su pali u jurisima kao da su neprijateljski gradovi i u prvom naletu padaju glave 300 poznatih bosanskih ajana. Sultanski ferman, koji je stigao u Sarajevo je jednostavno odbacen i tako prvi puta stajase Bosna i njena volja protiv sultanove.

Pobunu je Abdurahman pasa suzbijao sjecom glava 'buntovnika', ali je morao za vrijeme rusko-turskog rata 1828.g. na brzinu da napusti Bosnu, jer je naisao na nezainteresovanost i potpunu pasivnost Bosanaca prema sudbini Carstva. Na kraju je morao vlastitom glavom platiti zadovoljstinu zemlji i da joj tako omoguci ucesce u ratu.

U medjuvremenu se pripremala 'kupovina' samostalnost Knezevine Srbije. Sultanima je bio prijeko potreban novac i u posljednjim godinama, posebno kada je Carevina bila na izdisaju, novac koji ce omoguciti dalje vodjenje raskosnog zivota, ali i nabavku i kupovinu modernog naoruzanja koje je bilo neophodno za naoruzanje novom reformom planirane, redovne vojske - nizama.

Ista sudbina, iz istog razloga, ce zadesiti Bosnu koja ce biti prodata Austro-Ugarskoj monarhiji za 25 miliona zlatnih dukata.

Koliku ce ulogu imati ove cinjenice, da li one bile prihvacene ili ne, ostaje na historicarima u rjesavanju poznate enigme: "Zasto i kako je Srbija dobila autonomiju, a Bosna nije?"

Zbog neuspjeha, koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, doslo je do ugrozenosti teritorije Bosne s desne obale rijeke Drine, sto je bilo porazno za Bosnjake, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju. Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana, bili su dovoljan razlog za borbu protiv reformi centralne vlasti.

Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831.g. odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji, da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva - koje je odmah nakon priznavanja Knezevine Srbije zapocelo, da se obustavi regrutovanje nove vojske, da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacem covjekom, a da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 4000 kesa.

Za vodju pokreta izabran je karizmaticni legendarni junak, mladi i bogati Husein-kapetan Gradascevic. Zmaj od Bosne!

Kazu da je tada imao samo 28 godina!

Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodju. Izuzetak bijahu stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic i poznati Smail-aga Cengic.

Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan ("Zmaj od Bosne"), kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku, zatrazio je da Bosna postane nasljedna knezevina kao sto je Srbija postala pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio.

Istovremeno se cijeli bosanski begovat, osim njih nekoliko, podigao i ustao pod rukovodstvom Husein-kapetana Gradascevica na vijest da se uvode nizami (redovna vojska) sa novim uniformamam i novim poreskim sistemom. Pokret je bio okarakterisan (sto u stvari i jeste bio), kao borba protiv samovolje vlasti u Stambolu. Kapetan Gradascevic je stupio u kontakt sa skadarskim pokretom slicnog karaktera, pod vodstvom Skodra pase Busatlije.

Kapetan Gradascevic je krenuo, okupivsi vojsku od 25.000 ljudi, u susret Osmanskoj vojsci uz svesrdnu pomoc Skodra pase Busatlije. U prvoj bitki bi potucena brojno slabija vojska velikog vezira koji se uspio spasiti i pobjeci u Stambol. Kapetan Gradascevic nije iskoristio svoju nadmocnost i krenuo u potjeru, vec se siguran u pobjedu okrenuo i vratio u Travnik, gdje se proglasio vezirom.

Pod pritiskom, u novom pohodu sultanove vojske, na ciju stranu su stali Ali-beg Rizvanbegovic i Smail-aga Cengic, bosanska vojska bi porazena u okolini Sarajeva 1832.g.

Za nagradu, Ali-beg Rizvanbegovic postade novi vezir u Hercegovini (u Mostaru), koja tada bijase odvojena od Bosne. Kasnije ce se Ali-beg dokazati jos u bitkama protiv Mehmed Ali pase egipatskog. Dolazeci u Mostar poznate su njegove rijeci: "Evo vam Stambol Mostar, evo vam cara i u Mostaru - ne treba vam vise nikom da idete u Stambol!" Medjutim, ono sto on nije mogao znati, sa njegovim uklanjanjem ce biti zavrsena smaknuca svih bosansko-hercegovackih begova i ajana, a sa njima i ideja o bh. samostalnosti (autonomiji i nezavisnosti).

Kapetan Gradascevic se poslije bijega u Austriju ponovno vratio i na poziv sultana dosao u Stambol. Sultan je trazio od njega da bude u njegovoj sluzbi, ali na te nagovore sultana nije pristajao te je bio prognan i u prognanstvu otrovan u svojoj 31-oj godini zivota.

Bosnjaci su se svojim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog beglerbega i Husein-kapetana Gradascevica:

Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane.

Jesam beglerbeze, jer ste zulum cinili po Bosni! - odgovara Husein-kapetan.

A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine-kapetane?

Nemam nista, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, beglerbeze!

Sta bosnjacku, i u Bosni !

Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.

Ima Bosne beglerbeze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.

Sa nestankom Huseinbega-kapetana Gradascevica nije nestao i otpor, vec se on iz godine u godinu pojacavao, sto se najbolje moglo vidjeti 1839. godine kada je objavljen djilhanski hatiserif koji je bio usmjeren u donosenju vecih sloboda hriscanima i uvodjenja "tanzimatskih hajirija" - korisnih ustanova. Takva je situacija vladala punih deset godina, te se zbog bojkota u Bosni nisu mogle provoditi sultanske naredbe. 1849. godine je stradala jedna kaznena ekspedicija Tahir pase koja je bila poslata u Krajinu protiv nezadovoljnika.

Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.g. u Bosnu je sa velikom vojskom poslat poturcenjak Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne, sa izricitim zadatkom, da pod svaku cijenu provede reforme. Samo u prvim borbama je izginulo oko 2500 Bosnjaka. U tom periodu, a i kasnije izvrsena je 'sjece ajana', tako da ce Bosna i Hercegovina, kako ce to povijest pokazati cesto i u buducnosti, uvijek ostajati bez 'pametnih glava', rukovodecih ljudi i tako obezglavljena - docekivati nemirna vremena u kojima su oni bili najpotrebniji.

Bune su nicale na sve strane, a i sam hercegovacki vezir Ali-beg Rizvanbegovic bi protiv uvodjenja novih uredbi. To ce ga na kraju kostati glave, kada 1851.g. bi uhapsen, naopako posadjen na magarca i tako proveden kroz Mostar. Kasnije je u taboru pred Banja Lukom u toku noci ubijen, po naredbi Omer pase Latasa, (koji se u tom gradu i poturcio, tj. gdje je preuzeo muhamedanstvo i presao na islam).

Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacanja, i taj se polozaj nije promijenio sve do ovih dana.

U ratu sa Rusijom Porta je je bila prisiljena prihvatiti nepovaljan San Stefanski mir u martu 1878.g. Po njemu je bilo predvidjeno stvaranje tri (3) nove drzava na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila predvidjena autonomija u okviru Osmanskog Carstva, koja u njoj kao takva - nije mogla opstati. Nezadovoljne jacanjem Rusije, evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.g. Na njemu su Srbija i Crna dobile medjunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.

Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medjunarodni mandat da "okupira i upravlja BiH". U julu 1878.g. u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je, nakon 400 godina prestala da postoji, ionako labava osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem. Tako je otvoren put Austro-Ugarskoj aneksiji BiH, koja je konacno i izvrsena 1908. godine.

 

SMAIL-AGA CENGIC

PORTRET

Smail-aga Cengic je bio ajan, muteselim i general turske vojske.

Rodjen je 1788. (1780.) godine u selu Jelasica, udaljenom 35 km od Kalinovika. Kao mlad se istakao junastvom i borbama od 1809-1810. godine, protiv srpskih ustanika.

Kao mlad general, na poziv sultana, ugusio je ustanke u Srbiji i egiptu. Za ove zasluge proglasen je carskim zlatnim binjizzem i imenovan kapidzibasom.

Kada je Smail-aga dosao u Gacko 1814. godine nastanio se u Cernici, a zatim u Kuli Fazlagica i konacno u Lipniku kod Havtovca. U Lipniku je sagradio Cifluk s velikom kulom, malom dzamijom i vise stambenih objekata.

Cengici su imali kule i cardake u Maloj Gracanici, Srdjevcima, Lukavicama, Fojnici, Cernici.

Od Ivana Mazuranica, opisan je kao glavna licnost u epu "Smrt Smail-age Cengica" vrlo pristrasno i licemjerno (vidi u prilogu o Mazuranicu op.a.). Taj Mazuranicev spjev objavljen je u "Iskri" 1846. godine, gdje Smail-aga nije prikazan kakav je stvarno bio. Zato dr. Kraus u Njemackoj kaze: "Smail-agu je Mazuranic krivo i nepravedno opisao. Nase su simpatije uz odvaznog i neustrasivog junaka Smail-agu Cengica, a ne uz grmalje i pustahije crnogorske. Cengic je bio pravi istinski Slaven, a njegove ubice jadna kukavna bagra." (Hrvatsko kolo i citirano djelo, str.105 i 106).

Da se kod ubistva Smail-age Cengica, stvarno radilo o podmukloj kukavickoj ulozi aktera ubistva, a posebno Novice Cerovica, potvrdjuje i spjev koji glasi:

"Cerovicu u z´o cas ti bilo!

Sto izdade svoga gospodara?

Izdalo te ljeto i godina.

Za rukom ti nista ne nicalo

A, na kuli cedo ne plakalo..."

(Osman Nuri Hadzic, Pogibija Smail-age Cengica, Sarajevo, str.16).

Godine 1836. u Grahovskoj bici protiv Crnogoraca ispoljio je veliko junastvo sa svojim Gacanima. U tom boju je poginulo devet Perovica. To mu Petrovici nikad nisu mogli oprostiti.

Na prevaru iz zasjede je ubijen Smail-aga Cengic 1840. godine na Mleticcaku. Sa jos 70 svojih Gacana, medju kojima su bile poznate licnosti kraja: Besso Tanovic, Ferhat Krvavac - bajraktar.

U prevari i izdaji istakli su se Petar Petrovic Njegos i Novica Cerovic.

Pokopan je u svom turbetu u Lipniku.

Ozenjen je bio Celebijom Hasanbegovic i iza sebe je ostavio sedam sinova.

 

Hrvatski historicar Ferdo Sisic o akterima zlocina

Na svoj nacin i historicar je opisao , u najkracoj formi, izdajnicko i kukavicko ubistvo, koje je imalo i obiljezje prevare. Ocito, da ga zacudjuje, da se ranjenom covjeku, kako tvrdi pjesma, odsjeca glava. To mogu samo srpsko-crnogorski vitezovi, na nagovor crnogorskog uzora sa brojnim zvanjima i titulama (pop, vladika, vladar, pjesnik) Petra Petrovica Njegosa.

Obimna pjesma narodnog pjevaca o smrti Smail-age

Zbog tuzne narodne pjesme, neki djelovi ce se citirati, zbog dobijanja odgovora o vise pitanja: o liku i osobinama Smail-age; o velicanju lopova i prevaranata kao nacionalnih junaka i vitezova (a bili su kmetovi i sluge Smail-age i drugih gatackih aga i begova); o Njegosevoj naredbi o likvidaciji Smail-age, zbog osvete pogubljenog brata i devet Petrovica u dobijenoj Cengicevoj bici na Grahovu; o Njegosevom primanju zavjeta od Novice Cerovica (sluge Smail-age) da ce on licno pogubiti Smail-agu i dobiti nagrade i darivanja titula; o odlasku Smail-age u Drobnjake na osnovu dobijenog pisma od Cerovica; o ulozi Ssuje Karadzica i Mirka Aleksica (inace Cengicevih sluga) u ubistvu Smail-age, te darivanju vladike akterima ubistva.

O gore navedenom govori pjevac, te ce se neki segmenti citirati.

O Njegosevom okupljanju zbora, gdje se govori u stihovima:

Zbor okupi Petrovicu Rade,

na Cetinjsko polje kraj biljarde.

Crnogorske okupi vojvode,

da razgovore medjusobno vode.

O junastvu i o megdanima,

pa vladika progovori njima.

Braco moja i druzino draga,

osili se Smail-aga.

Sto je bitku dobio Grahovsku,

i pobio vojsku crnogorsku.

I posjece devet Petrovica,

vitka sablja Smaila Cengica.

No, ima li dobra kaurina,

da pogubi srpskog dusmanina.

Moju milu bracu da osveti,

onda ne bi zalio umreti.

Cerovic je dao obecanje vladici, iako je svjestan junastva age, te rece:

Zagledase se vojvode poznate,

ko da primi takve poduhvate.

Da ubije pasu od Lipnika,

dok Cerovic svjestan tog rizika.

Rijec dade crnogorskoj sviti,

Petrovicu vladika cestiti.

Junastva mi i oruzja moga,

pogubicu agu gatackoga.

Kazu ima snagu Herkulesa,

a cuva ga Allah sa nebesa.

Sto je kao Djerdjelez Alija,

i da mu je u njedrima zmija.

Uzjahacu na njegova ata,

sinuce mu sablja iza vrata.

Osvetit cu Petrovica Djoku,

rusom glavom age gatackoga.

Ako ikad u Drobnjake dodje,

glavu cu mu odnijeti odje.

Predat cu ti glavu sa krvnika,

kunem ti se Petrovic vladika.

Odlazak Cerovica u Drobnjake da sakupi vojsku i prenese zelje:

Nek te sreca prati Cerovicu,

kad na mejdan izadjes Cengicu.

Zahvalise Novici vojvode,

te Novica u Drobnjake ode.

Isprica im kako stvar izgleda,

i pozdrave od vladike preda.

Da je reko Petrovic vladika,

da pogube agu sa Lipnika.

Rade im je obec´o nagradu,

kada primi glavu na biljarde.

Da Cengicu pismo napisemo,

i u Drobnjake da ga pozovemo.

Sadrzaj otpremljenog pisma:

Sto ne dodjes u Drobnjake zendjili,

Drobnjaci su harac pokupili.

Samo ago na znanje nek´ti je,

da ne dodje Dedo k´o i prije.

Da ne streca narod namuceni,

ti sam primi harac prikupljeni.

Hitro idi i nemoj cekati,

jos te ceka poklon obilati.

Kojeg su ti spremili Drobnjaci,

sve klevete i lazi odbaci.

Sto ti neko od Drobnjaka veli,

da te narod Drobnjacki ne zeli.

Priprema Smail-age za odlazak u Drobnjake:

On pokupi trista buljubasa,

i pojaha na svog kulasa.

Jos opasa sablju okovanu,

sta je vazda nosi na mejdanu.

Prvi aga jase pred Turcima,

preko Pive prema Drobnjacima.

Karadzic je Sujo uz Cengica,

al´ Novice nema Cerovica.

On se sprema i zasjede pravi,

da Mljeticak polje okrvavi.

No, dje vam je Cerovic Novica,

toga meni dovedite krivca.

U razapetom satoru, Turci se vesele i piju:

Filip Zugic podize zdravicu,

na Mljetackom polju pod Glavicu.

Dobro si nam gospodaru dos´o,

vec je zeman tri godine pros´o.

Pa, smo te se ago pozeljeli,

zato nismo harac donijeli.

A, Cerovic dogovore pravi,

i vara me i radi o glavi.

Prevara Cengicevih sluga (Novice Cerovica, Ssuja Karadzica i Mirka Aleksica):

Radi Sujo sve po dogovoru,

dok Cerovic Novica u zoru.

Sa vojskom banu i agu napadnu,

strasan plotun na satore planu.

Skoci aga da ata uhvati,

al´ mu plotun ne dade bjezati.

A, prilece Mirko Aleksicu,

ranjenom Smailu Cengicu.

Koji milost imase od cara,

Stade zveka plamena handzara.

Zgrabi glavu pa iz glasa vice,

Naplati li harac nas krvnice.

Donosenje glave u Cetinje i odnosenje nagrade i zvanja:

Mirko nosi glavu na handzaru,

na Cetinje Radi gospodaru.

Razvise se bajrak crnogorski,

jer dolaze vitezovi gorski.

Onda Njegos dariva knezove,

i cinove dodijeli nove.

 

Smail-aga Cengic je historijska licnost Gacka

O liku smail-age Cengica dosta je napisano. Bitno obiljezje i karakteristika gatackih prostora je plemicka porodica Cengici, zbog kojih su ovo mjesto posjecivali historicari, istrazivaci, putopisci, knjizevnici, vladike i drugi putnici namjernici.

U periodu od ukidanja Kljucke kapetanije u prvoj polovici 19. stoljeca (1835.g.), stanje se na gatackim prostorima nije promijenilo, iako je to period uvodjenja sultanovic (turskih) reformi. Zadrzane su drustvene i vojne strukture, iako je doslo do promjene naziva (umjesto kapetana uveden je naziv muteselim).

Muteselim je sreski nacelnik, ali nisu imali kao kapetani lokalne odrede.

Na funkciju muteselima postavljen je bivsi kapetan, sa ciljem da im spasi cast i da se umire, zbog ukudanja naziva kapetan. Medjutim, takve prakse nije bilo u Gacku, jer je Smail-aga Cengic bio ajan (celni covjek), s dozivotnom duznoscu.

Kada je 1840. godine poginuo, gatacki ajan postao je njegov sin Dervis-pasa (Dedaga) Cengic sve do 1862. godine.

Dedaga Cengic je rodjen 1823. godine u Kuli Fazlagica, a zivio je u Lipniku u kuli svoga oca Smail-age, ali su ga svi postovali, te i hriscani. Dedaga je bio pukovnik (miralaj) granicnih jedinica u Gacku.

Odnosi Smail-age sa lukavim vezirom hercegovackog vilajeta Rizvanbegovicem

Hercegovac Rizvanbegovic je miloscu sultana imenovan na polozaj vezira u Hercegovini 15.1. 1833. godine i bio na tom polozaju do 1851. godine (punih 18 godina) cime je "udarac u ledja" bio bosanskim kapetanima, a posebno ajanima, (koju funkciju je imao i Smail-aga Cengic), u borbi protiv Pokreta za autonomiju Bosne 1831-1832. godine i time pomogao u savladjivanju Pokreta.

Tako je Rizvanbegovic pomogao sultanu u borbi protiv egipatskog buntovnika Mehmed Alije, kao i protiv Pokreta i za tu uslugu nagradjen je vezirskim polozajem i tako vladao Hercegovinom vise od 18 godina kao Galib Ali-pasa Rizvanbegovic (Galib je pobjednik).

I pored negativne uloge vezira Rizvanbegovica Smail-agi, opet ga je, svojom mudroscu i lukavstvom, angazovao kao proslavljenog i dokazanog junaka za poznati i odlucujuci boj na Grahovu augusta 1836. godine. (Smail-aga je imao tada 48 godina).

Taj boj dobio je Smail-aga Cengic. U boju je poginulo mnogo Crnogoraca, medju kojima i brat vladike (Petrovica Njegosa) i jos devet drugih Petrovica. Uz Smail-agu istaklo se nekoliko Tanovica.

(Hrvatsko kolo, XII - Redovno izdanje Matice Hrvatske, Zagreb str.88)

 

Vladika Petrovic Njegos pripremio je osvetu Smail-agi Cengicu za poraz Crnogoraca, brojne zrtve, a posebno pogibiju brata i drugih devet Petrovica u boju na Grahovu.

Na prevaru, iz busije u zoru 7, oktobra 1840. godine (Smail-agi je tada imao 52 godine), na Mljeticaku u Pivi, ubijen je Smail-aga Cengic sa jos 70 Hercegovaca, medju kojima najvise Gacana. Tu je poginuo "najbolji" prijatelj Smail-age - Besho Tanovic, a ostali Tanovici: Mujaga Zagradcanin, Murat-aga iz Medjulica i Avdija su izbjegli.

Ocjena i vidjenja o smrti Smail-age Cengica

Ocjene i vijesti o smrrti Smail-age, tesko su pale citavom bosnjackom narodu, o cemu govori i narodna pjesma:

Kad pogibe Cengic na Mljeticaku, svu je Tursku zemlju zaplakao, zaplakao u crno zavijo. Bolji bjese Cengic Smail-aga, No, trideset u Bosni gradova...

 

Vuk Karadzic o Smail-agi Cengicu

Smail-aga Cengic rodjen je 1780 (1788.) godine, a Vuk Karadzic 1787. godine, te su se kao savremenici dobro poznavali. Ni njihova mjesta rodjenja nisu mnogo udaljena, a time ni njih dvojica. Vukov zapis o agi glasi:

"Cengici su najznacajnija plemena u BiH, jer je kod njih bilo dosta begova i pasa. Za njega se govorilo da je medju prvim junacima u turskom carstvu. Crnogorski Drobnjaci bili su najhrabrija hercegovacka plemena, te su ubijali Turke i glave im odnosili svojim kucama.

Dolaskom Smail-age s 400 konjanika u Drobnjake da kupi harac, sukobio se s 400 uskoka naoruzanih puskama, te je tako mecima ubijen kada je na konju sa sabljom krenuo protiv Drobnjaka, ali na prevaru. Prevara je bila kukavicka, ali glava mu je odsjecena i odnesena."

Knjaz Nikola na dvoru Smail-age Cengica

Crnogorska vojska predvodjena knjazom Nikolom, dosla je u dvore Cengica. Ratni izvjestac Arso Pejovic dogadjaj opisuje ovako:

"Knjaz je zelio posjetiti to glasovito mjesto. Njega sa svitom na kapiji docekao je, kao domacin, vojvoda Anto Djokovidj. Muzika je svirala vojnicku himnu, a knjaz viknuo: "Jesi´l doma Dedaga Cengicu", te stupi u visoku kulu..."

Saznalo se, da su visoki kameni zidovi po cetiri metra visoki oko kula, te broj soba koje su u njima, iznenadili knjaza Nikolu. Zapelo mu je za oko soba okruglog oblika o kojoj je pisao i knjaz Nikola, jer je sluzila za vazne razgovore. U njoj su sa prekrstenim nogama sjedili vijecnici, a stil prekrstenih nogu ostao je i do danas.

Ratni izvjestac hercegovackog ustanka 1875. godine Arsa Pejovic opisao je dolazak knjaza Nikole 1876. godine u kulu Dedage i kaze:

"U najgornjim sobama zivjele su age Cengici, koji su brojali blago do 10 miliona, te se zato nisu bojali ni sultana u Stambolu. U dva niza kao u nekoj ulici poredani su veliki pleteni kosevi s robom, koju su Turci - ducandije prodavali. Ispod kule tece rjecica Mushnica, na kojoj su Cengicevi mlinovi i ribnjaci."

(Gavro Vukovic, Rat Crne Gore s Turskom 1876.g., Cetinje 1929.g., str.6).

Francuz Ami Bue

I ovaj naucnik boravio je u Lipniku 1839. godine kod gatackog muteselima Smail-age Cengica, a njegova rezidencija udaljena je od Gacka pola sata putovanja. On je bio glavni sef Gacka. Beg je bio tipicni Hercegovac pun veselja i zivota.

Smail-agu dobro su obezbjedjivali njegovi vjerni strazari, gdje se i na slici vidi postrojena straza prilikom predaje raporta nekom znacajnom posjetiocu. I djeca su, oko Cengicevih dvora i kula, u bosanskoj nosnji bila naoruzana i spremna za odbranu dvora. I taj detalj zabiljezio je, u svojim biljeskama ovaj ugledni francuski naucnik.

I njemackim citaocima poznat Smail-aga Cengic

I njemackim citaocima, preko prevoda djela "Smrt Smail-age Cengica" upoznali su se sa likom age. I narodna poezija neprijateljski je naklonjana prema Cengicu, iako je bio junak tih vremena. Zato, izvjesni dr. F.S. Kraus je misljenje. Da je Smail-aga, i od strane Mazuranica, nepravedno i pogresno okarakterisan, iako je neustrasivi junak i nije na strani nocnih razbojnika Crne Gore.

Isti pisac Cengica smatra pravim Slavenom, a njegove ubice Crnogorce smatra - kukavicama, jer su ga prevarom ubile.

Historicar Hamdija Kresevljakovic

Tako historicar Hamdija Kresevljakovic navodi da je kula klesanim kamenom bila ozidana i oko nje bile su podignute cetiri zgrade sa posebnim namjenama: musafirhana (za goste), haremluk (za zene), kuce za strazare - vojnike (pandure) i kuca zatvor (tamnica).

Najcesce mete rusitelja bile su Cengiceve kule i kule drugih u Gacku, Kljucu i Cernici

Sem vise kula u Lipniku, koje kao cjelina i po sadrzaju cine prave dvorce, ova najpoznatija i najbogatija porodica, imala je brojne kule u drugim mjestima i lokalitetima: kule Hasan-pase u Samororu (hajduci su je srusili 1752.g.) i sagradio drugu na rijeci Mushnici, te kule u Maloj Gracanici, Srdjevicima, Lukavici, Fojnici, Cernici, te vise puta podizane nove u Lipniku, na mjestu srusenih i zapaljenih.

Sve navedene Cengiceve kule, lanac kula drugih vlasnika od Bilece, Gacka, Nevesinja (na Planoj, Mekoj Grudi, Koritima, kule Vukotica i Tanovica i Tanovica u Fojnici, te kule u Zalomu, i dvor Becir-age Ljubovica u Odzaku kod Nevesinja), bice istovremeno srusene u orgijanju crnogorske vojske prema Mostaru.

Sva navedena rusenja su radi ostvarenja cilja, a to je zatiranje tragova bosnjacke kulture i historijskih vrijednosti istocne Hercegovine.

Smail-aga Cengic je stanovao i u Cernici i Kljucu

Obicno se ime Smail-age Cengica veze za Lipnik, gdje je najvise boravio i imao sagradjen dvor. On je i u Cernici boravio i imao svoju kulu.

Iako je rodjen koncem 18. stoljeca (1788.g.) u Jelasici, oko 35 km udaljenoj od Kalinovika, neki pisci vezu njegovo porijeklo i korjene, kao rijetku bosansku porodicu, za istocnjacko-tursko porijeklo iz Mesopotamije. To je i moguce, jer porodicna stabla mogu biti udaljena od mjesta rodjenja i boravka.

Smail-aga Cengic bio deceniju na celu Kljucke kapetanije

Kapetansku stolicu moglo je dobiti samo lice ukazom sultana u Istambulu, a taj ukaz (berat) regulirano je drzavnim aktom. Inace, poznato je, da je kapetanska stolica vrlo zahtjevna, jer na nju moze sjesti samo istaknuti ratnik, junak i zasluznik za Osmansko carstvo.

Rusitelji u Gacku stalno su se dokazivali

Iako su utisci o Cengicevim dvorima zacudjujuci za svakoga od posjetilaca, te i za knjaza Nikolu, ipak ih je njegova vojska spalila. Ocito, da urodjena mrznja i geni i historijski su ispoljavani u Gacku.

Nazalost, kula je izgorjela 1876. godine, sa svim zgradama i dzamijom, osim turbeta, jer su bili kivni na agu. Smail-aga je podigao dzamiju za potrebe vjernika.

Poslije pogibije Smail-age 1840. godine u Drobnjacima, podignut je Mauzolej - turbe ovom poznatom turskom junaku u Lipniku.

Zalosno je, da ni od njegovog cuvenog dvorca, nije ostao ni kamen na kamenu. Inace, na ovim gatackim prostorima ostala je i dalje mrznja prema Turcima, jer se orgijalo unistenjem neprijateljskih kulturnih spomenika i svih gradjevinskih objekata koji nisu njihovi. Zalosno je, da su se takve pojave desile i pred ulazak u 21. stoljece´, tacnije 1992. godine, upravo na gatackim prostorima, kada su sva bosnjacka sela opljackana, razrusena, spaljena, a njihovi zitelji poubijani i protjerani. Oni danas zive kao izbjeglice u gradovima i kolektivnim smjestajima u BiH, ali i u drzavama sirom svijeta.

Smail-aga Cengic imao je sve potrebne uvjete i zamijenio je posljednjeg kapetana Tanovica od 1805. do 1814. godine na celu Kljucke kapetanije, sto mu je bila pocasna duznost.

Skice i portreti Dervis-age Cengica, Dedage

Rodjen je 1823. godine u Kuli Fazlagica. Naslijedio je svoga oca poslije pogibije kao vojnik od 18. godina. Vodio je vojsku na Drobnjake i Pivu da osveti oca Smail-agu Cengica.

U boju na Tushinama porazio je Crnogorce, a u boju sa Dragom Kovacevicem, najvecim crnogorskim junakom, izvojevao je pobjedu.

Od 1855. godine je sevdzed - zapovjednik granicara u cinu nuvalaja (pukovnika). Tu duznost vrsio je punih 20 godina. Za vojnicke zasluge 1869. godine imenovan je pasom (titula danasnjeg generala). Bio je najomiljenij Cengic medju Gacanima.

 

Zivio je u Sarajevu, gdje je izgradio vilu, pa se taj dio naselja Sarajeva zove Cengic Vila.

Njegova kcerka Almasahanuma, rodica je velikana Bosne Safvet-bega Basagica - Redzepasica. Jos su tri sina ostala iza njega. Zalagao se za unapredjenje vjere.

Umro je 1876. godine, na putu u Sarajevo i sahranjen je kraj carsijske dzamije u Konjicu, gdje mu je i mezar.

Dedaga Cengic 1841. godine osvecuje oca Smail-agu

Dedaga Cengic iskupio je vojsku u januaru 1841. godine i potukao Drobnjake i Moracane i tako osvetio svog oca, posjekavsi 170 glava i popalivsi vise sela. Povratkom u Gacko okitio je mezar Smail-age posjecenim glavama.

Uz Dedagu Cengica u tom boju istakao se Mustafa (Mujo) Tanovic iz Brestica (Brestcanin), jer je Dedagi donio tri posjecene glave.

(Hajrudin Curic, Crnogorsko hercegovacki odnosi, Gajret 1931, str.227)

(Gatacki Kljuc i Cernica, Sacir Skaljic i Ibrahim Mehic, str. 68-79)

 

 

OMER PASA LATAS (1806. - 1871.)

 

Narednik austrijske vojske, turski serasker i kasnije musir, karijeru je poceo kao ucitelj crtanja buduceg sultana: turska je vojska pod njegovom komandom ucinila mnoga zla i zlocinstva.

Od lopova do generala

Ukratko

Mihailo Mica Latas, Srbin iz Like, (rodjen 1806.g., Janja Gora, opstina Plaski - umro 1871.g., Carigrad), kao dijete oficira ucio je kadetsku skolu u Gospicu i stupio u vojsku kao kadet-narednik. Pobjegao je u Bosnu 1827.g. radi kradje novca ("pronevjere") i u Banjaluci primio islam.

Dospio je u Carigrad i bio ucitelj crtanja prestolonasljednika Abduli Medzidu. Postao je pukovnik 1838.g., potom pasa - kad je Medzid stupio na prijestolje 1839.godine. Kao vrlo mlad je imenovan za marsala (musira). Latas je karijeru u Turskoj vojsci zavrsio kao musir - najvisi cin, marsalski, u osmanlijskoj armiji. Ugusio je pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Godine 1848/9. godine je okupirao dunavske knezevine.

Na nasim prostorima ostao je upamcen po tome sto je slomio ustanak bosanskog begovata na celu sa gradacackim kapetanom, Huseinbegom Gradascevicem. 1850/1. je dao smaknuti preko 2500 najuglednijih aga i begova u Bosni i Hercegovini, neke je zatvorio, a njih oko 400 - poslao okovane u Carigrad.

Godine 1853. unistio bi i Crnu Goru da to nisu sprijecile Austrija i Rusija. U Krimskom ratu 1853. bio je zapovjednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovodja). Potom je sudjelovao, sa engleskim i francuskim saveznicima, u opsadi utvrde Sevastopolja, u borbama na Kavkazu; gusio ustanke u Mesopotamiji.

Godine 1861, bi na pomolu rat sa Crnom Gorom. Ponovo prijeti unistavanje Crnoj Gori, ali to sprjecavaju velike sile. Njegos je u Italiji, aprila 1851. bio zabrinut, uvidjajuci opasnost po Crnu Goru, koja prijeti od Omer pasine sile. Sve brige je iste 1851. godine prekinula smrt vladike Petra Petrovica Njegosa.

Omer-pasa Latas je gusio i grcki ustanak na Kritu 1867. i posto nije do kraja, zbog rdjave turske flote i snabdijevanja, mogao da sprovede blokadu ostrva, povukao se zahvaljujuci svojoj snalazljivosti 1868. godine.

Poturcenjak Omer-pasa Latas, za zivota sluzeci vjerno sluzbu svojim sultanima, Turskoj drzavi i Osmanskom Carstvu, umrije 1871. godine.

 

Ovako Vladimir Corovic opisuje njegov dolazak: "U Bosnu bi upucen smeli i nepomirljivi poturcenjak Omer pasa Latas... Uz pasu je islo oko 9000 vojnika redovne vojske, vecinom Anadolaca, potpuno odanih sultanu. Bosanci se, posle malo kolebanja, odlucise na otpor. U Krajini, u dolini Bosne i u Hercegovini dodje do borbi....Tako je, istom tad, 1851., dosao pun slom bosanskog begovata ..."

Omer-pasa Latas je poslat u Bosnu da 'sredi prilike' u zemlji i omoguci provodjenje sultanovih reformi kojima se protivila vecina aga i begova.

Kolika je ovlastenja Omer-pasa Latas imao od sultana, pokazuje primjer na Hercegovini i 'smaknucu' samog vezira Ali-bega Rizvanbegovica.

Taj poznati pohod Omer-pase Latasa na Bosnu ce ostaviti tako velike oziljke da se Bosna i Hercegovina nece oporaviti za duga vremena.

Od 1862. godine pocinje protjeravanje muslimaskog stanovnistva iz Srbije koje ce se zavrsiti do 24.4.1867. godine sa odlaskom Ali Riza-pase iz Beograda i posljednjih odreda osmanske vojske.

Jos za vremena Omer-pase Latasa u Bosnu dolazi za valiju Serif Osman-pasa (1860-1869), koji je do tada sluzio u Beogradskoj tvrdjavi. On je stalno pokusavao da izmiri bosanski begovat sa sultanovom vlascu, ali mu nije uspjelo. Posebno je znao sta se Bosni sprema, prateci situaciju i razvoj srpskog pokreta ukoliko muslimani ostanu nezainteresovani i povuceni.

Za vrijeme svog stolovanja u Sarajevu udareni su temelji (1863) novoj pravoslavnoj crkvi, otvorena je banjalucka bogoslovija (1866), dovrsena stara mostarska crkva (1863), ukinut je harac (1855); osnovana duhovna skola u Zitomisljicu (1867), kao i pravljenje puta Brod-Sarajevo.

Omer-pasa Latas i Osman-pasa ce svojim djelovanjem u Bosni da pripreme i omoguce laksi dolazak Austro-Ugarske na nase prostore kojima nista i niko vise nije stajao na putu koji su upravo bili uradili na pravcu Brod-Sarajevo. Tim putem ce marsirati okupatorske snage austrougarske vojske ne sacekavsi, ni da valjano prvi okupator napusti Bosnu i Hercegovinu i Sandzak.

Bosna i Bosnjaci su prepusteni sami sebi na milost i nemilost turskoj vojsci koja je u tom pohodu nacinila velikog zla kuda je god prosla. Susjedne zemlje su uzivale u svojoj dvolicnosti i u tim odsudnim momentima ne pomisljajuci da pomognu zemlji koja se borila za svoju samostalnost. Bosna je branila zemlju i hitala u pomoc, od Kosovske bitke naovamo, suprotstavljala se Osmanskoj vlasti jer je platila najkrvaviji danak od svih zauzetih zemalja Balkana.

Bosnjaci su ucestvovali u cestim ustancima sirom cijele Bosne i Hercegovine (ukljucujuci i hercegovacke ustanke), do otpora austrougarskoj vojsci, na taj nacin stiteci sebe i druge. Ali, pomoci nije bilo.

Sudbina Bosne i Hercegovine je rjesavana uvijek od njoj stranih, velikih i mracnih sila, njom su vladali pretezno stranci, tako da od njih nisu imali priliku sami da vladaju i odlucuju o svom imanju i zivotu.

Slika se nije, kroz zadnja stoljeca, nista bitnije izmjenila, jedino sto je Bosnjaka sve manje, ostaju bez zemlje, a Bosna i Hercegovina, njihova jedina zivotna sredina, je sve manja.


Web portal camo.ch