27.01.2010.
(NE)NAMJERNE GRESKE UJEDINJENIH NACIJA
U SLUCAJU BOSNA I HERCEGOVINA?
UJEDINJENE NACIJE (UN)
Naziv “Ujedinjene nacije”, predlozen od strane americkog predsjednika Roosvelta, prvi put je koristen u “Deklaraciji Ujedinjenih nacija” 1. januara 1942., kad su se predstavnici 26 nacija u ime svojih vlada obavezali da ce se boriti zajedno protiv nacisticke Njemacke i njenih saveznika. Godine 1945. predstavnici 50 drzava sastali su se u San Francisku na konferenciji Ujedinjenih nacija o medjunarodnoj organizaciji, kako bi se izradila Povelja UN-a. Povelju su 26. juna 1945. potpisali predstavnici 50 drzava. Poljska, koja nije prisustvovala Konferenciji, naknadno je potpisala i time postala 51. drzava clanica dok je 2006., broj clanica narastao na 192.
Ujedinjene nacije su zvanicno nastale 24. oktobra 1945., kada su Povelju ratificirale Kina, Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Americke Drzave i vecina drugih drzava. Taj dan se obiljezava danom UN-a.
U uvodnom dijelu Povelje, izmedju ostalog, kaze se: "Mi, ujedinjene nacije, odlucni smo sacuvati buduca pokoljenja od uzasa rata, koji je dva puta u toku naseg zivota donio covjecanstvu neopisive patnje, i potvrditi vjeru u osnovna prava covjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske licnosti, u ravnopravnost muskarca i zene, velikih i malih naroda. Odlucni smo stvoriti uvjete pod kojima bi se odrzali prava i postivanje obaveza sto nastaju iz ugovora i drugih izvora medjunarodnog prava te raditi na postizanju drustvenog napretka i boljih zivotnih uvjeta u sve vecoj slobodi."
Kako je jedna od primarnih zadaca UN-a odrzavanje medjunarodnog mira i sigurnosti, od svog osnivanja UN su cesto pozivane da sprijece eskalaciju sporova i oruzanih sukoba, da ubijede suprotstavljene strane da pregovaraju, te da pomognu uspostavljanju mira ukoliko izbije unutrasnji ili medjunarodni oruzani sukob. UN decenijama pomazu da se obustave konflikti, cesto preko svog organa Vijeca sigurnosti, inace primarnog organa za pitanje medjunarodnog mira i sigurnosti.
Pomenuta zacrtana misija uvukla je UN u veoma zamrsenu i politicki kontraverznu mrezu medjunarodnih odnosa. ”Masinerija UN-a je obezbijedila mehanizam za kontrolu medjunarodnih sukoba, a UN sve vise su upletene u siri opseg globalnih pitanja vodenja rata”. (C. Kegli)
Glavna tijela – organi Ujedinjenih nacija su:
Generalna skupstina;
Vijece sigurnosti;
Sekretarijat;
Ekonomsko i socijalno vijece (koordinira ekonomski i socijalni rad UN-a);
Vijece za starateljstvo (neaktivno od 1994.) i
Medjunarodni sud pravde.
Medjutim, “familija” UN-a puno je veca i sastoji se od 15 agencija, nekoliko programa, fondova i tijela.
(NE)NAMJERNE GRESKE UN-a
Na pocetku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, tada vec medjunarodno priznatu drzavu i clanicu Ujedinjenih nacija, greske i veliki promasaji, tadasnjeg generalnog sekretara Butros Butros-Galija pomogli su tijelima UN-a da nacine brojne (ne)namjerne greske.
Neke od (ne)namjernih gresaka su embargo na uvoz naourzanja, pogresno razumijevanje agresije i genocida, manipulacija informacijama, medijska blokada, "sigurne zone", neimanje volje i smjelosti da se sve proklamirano sprovede na terenu, kontraverzna Presuda u predmetu BiH protiv SRJ za genocid, spaljivanje dokumenata od zrtava itd.
Embargom na uvoz naourzanja Armiji RBiH ugrozavano je prirodno pravo na individualnu ili kolektivnu odbranu iz Clana 51. Povelje UN-a. Time je zaboravljen jedan od najvaznijih temelja UN-a kao i demokratskog Zapada, koji proklamira pravo ugrozenog da se brani ali i to da se silom suprostavi sili.
Da se radilo o nepravdenom i licemjernom embargu na uvoz nauoruzanja potvrduje i Taylor Branch koji pise u svojoj knjizi "The Clinton Tapes" da je tadasnji predsjednik SAD-a Bill Clinton rekao kako evropski saveznici nisu ukidali veto na embargo, pravdajuci to humanitarnim razlozima, smatrajuci da ce ukidanje embarga i naoruzavanje muslimana dalje rasplamsati krvoprolice, dok su mu kljucni saveznici prigovarali kako bi nezavisna BiH bila neprirodna, kao jedina muslimanska drzava u Evropi.
Takodjer, rekao je da su saveznici u Evropi podrzavali embargo upravo zato sto se njime BiH zadrzavala u nepovoljnom polozaju. Clinton je rekao za tadasnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda da je bio posebno bezobziran kada je rekao da muslimanskoj drzavi nije mjesto u Evropi. Istovremeno, britanski zvanicnici govorili su o bolnoj, ali kako je receno, stvarnoj krscanskoj Evropi.
Vecina novinara velikih medija objektivno i istinito je obavjestavala javnost o agresiji na RBiH i o genocidu nad Bosnjacima te drugim zlocinima protiv covjecnosti i medjunarodnog prava. Medjutim, kada su neki visoki zvanicnici UN-a i velikih svjetskih sila poceli agresiju zamjenjivati ”gradanskim ratom”, a genocid sa ”etnickim ciscenjem”, slijedili su ih i mediji.
Slijedilo je i prikrivanje dogadaja, zadrzavanje i selekcija informacija, slanje netacnih i dvosmislenih informacija, tendenciozno interpretiranje dogadaja.
Primjer ovakve manipulacije informacijama je i vojni glasnogovornik UN-a, pukovnik Geri Kauard koji je 10. jula 1995. u Zagrebu izjavio, a radio Dojce vele prenio, da je: ”akcija Srba u Srebrenici ogranicenog karaktera i da im nije cilj zauzimanje sigurne zone”. On je tada rekao i to: ”da se situacija na tom podrucju pogorsava, ali da su obje strane odgovorne”.
Kako objasniti cinjenicu da je glasnogovornik UN-a, pred domacom i svjetskom javnoscu, izjednacavao agresore, silovatelje i zlocince sa zrtvama?!
Generalna skupstina UN-a je 1947., osudila sve oblike propagande koja moze ugroziti mir kao i specijalno zasjedanje Generalne skupstine UN-a o razoruzanju, odrzanom 1978., kada je donesena rezolucija i odluke koje se odnose na doprinos medija unaprjedenju mira. Da je to isto UN zaboravio, govori i cinjenica da su neki mediji, ocigledno, sudjelovali u pripremanju zlocina, kao i to da su zlocinci u ”medijskoj blokadi” uspjeli u mnogim gradovima izvrsiti genocid i druge zlocine protiv covjecnosti i medjunarodnog prava.
Primjer “medijske blokade” su mnogi gradovi medu kojima i bihacki region. U agresorskim ofanzivama, takvih razmjera da je svim ucesnicima izgledalo da ce sve biti brzo gotovo, UNPROFOR u Bihac salje pukovnika Limeja sa zadatkom da organizira “medijsku blokadu” kako svijet ne bi saznao sta se zbiva i kako zvanicnici UN-a ne bi bili prisiljeni raditi ono sto proklamiraju i ono sto im je duznost.
Takodjer, genocid u Srebrenici i drugim gradovima je izvrsen daleko od fotoaparata, mikrofona i kamera, a od svjetske javnosti popracen tromo i ravnodusno.
Sigurne zone UN-a ustanovljene su Rezolucijama Vijeca sigurnosti. Dana 16. aprila 1993. pozivajuci se na Glavu VII Povelje UN-a, Vijece sigurnosti donosi Rezoluciju broj 819. proklamirajuci Srebrenicu u ”sigurnosnu zonu”, a kasnije i gradove Sarajevo, Tuzlu, Bihac, Gorazde i Zepu Rezolucijom broj 824.
Sigurnosne zone danas se smatraju najkontraverznijim odlukama UN-a jer su, u cilju da umanje patnju civilnog stanovnistva, postale najgora ratista u zemlji.
Ovakvu tvrdnju o sigurnim zonama najbolje pokazuje situacija u Srebrenici. ”Tokom cijelog rata granatiranje Srebrenice nikada nije prestajalo” .
Pored Rezolucija 836. koja je usvojena 4. juna 1993., kojom je mandat UNPROFOR-a bio znatno prosiren, Vijece sigurnosti UN-a nikada nije okvalificiralo sigurnosne zone kao takve (sigurne i neutralne), jer su upravo UN-ovi organi (uglavnom visoki celnici UNPROFOR-a i Generalni sekretar UN-a) opstruirali rezolucije 819., 824. i 836.
Nadalje, kako objasniti cinjenicu da Vijece sigurnosti, nije uradilo nista za izvrsenje svojih odluka kao i to da je poslije Rezolucije broj 819. i 836., te potpisanog Sporazuma o demilitarizaciji, u Srebrenici izvrsen zlocin genocida?
Po svemu sudeci, jasno je da se radilo o posebno razradenoj taktici neutralizacije zahtjeva svjetske javnosti, kao i o ociglednom neimanju volje i smjelosti organa UN-a da sve proklamirano sprovedu na terenu, da vojnom intervencijom spase hiljade zivota, te da sprijece genocid u Bosni i Hercegovini - Srebrenici, sigurnoj zoni UN-a, jula 1995.
Zlocinci su, provodeci nacionalisticke velikosrpske i velikohrvatske planove, i dalje silovali, ubijali, oduzimali imovinu, unistavali, progonili itd. Nisu marili na rezolucije UN-a, kao ni na “apele” medjunarodnih, humanitarnih i drugih organizacija.
Time je UN, neadekvatnim intervencijama, direktno pogazio odredbe clanova 1., 2., 3., 4., 5., 9., 13., 17., 18., 19., 20., odnosno Opcu deklaraciju o pravima covjeka.
U Clanu 17. stav 1 i 2 stoji da “svako ima pravo da posjeduje imovinu, sam kao i u zajednici sa drugima” i “niko ne smije biti samovoljno lisen svoje imovine”.
Zar sa ovakvim stanjem u BiH Ujedinjene nacije i medjunarodna zajednica nisu pogazili jedan od osnovnih postulata savremene demokratije itd.?!
Sa pravom se pitamo, sta je sa brojnim rezolucijama u kojima su sadrzane odredbe o cjelovitosti BiH, o nepovredivosti njenih granica, o nepriznavanju silom zaposjednutih teritorija, o pravu izbjeglica na povratak na njihova ognjista?
Republika Bosna i Hercegovina je 1993. godine pokrenula Tuzbu protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) za genocid pred Medjunarodnim sudom pravde (International Court of Justice). Ovaj sud znatno se razlikuje od nacionalnih sudova. To je vidljivo, prije svega, iz cinjenice da se samo drzave mogu pojaviti pred sudom kao strane u sporu. Tradicionalna ideja da se konflikti izmedju drzava rjesavaju pred Medjunarodnim sudom pravde, a ne na bojnom polju, nazalost, nije zazivjela.
Tuzba RBiH protiv SRJ bila je prvi test za utvrdjivanje odgovornosti ucesca drzave u genocidu prema Konvenciji o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida.
Presuda Medjunarodnog suda pravde donesena je 26. februara 2007. Nakon toga, ona je bila predmet brojnih akademskih i drustveno-politickih diskusija i polemika sa zakljuccima da se radi o kontraverznoj Presudi u kojoj se izvrseni genocid u Bosni i Hercegovini nad Bosnjacima ogranicava na jedan prostor i vrijeme - Srebrenicu i juli 1995., iako je genocid i drugi zlocini protiv covjecnosti i medjunarodnog prava nad Bosnjacima izvrseni u kontinuitetu sa manjim ili vecim oscilacijama od septembra 1991. do kraja 1995. (S.Cekic)
Prema Presudi: Srbija, nije izvrsila, nije pomagala, a kriva je sto nije sprijecila genocid, ostace nejasno koja je odgovornost Crne Gore?
U clanu V Konvencije o kaznjavanju i sprecavanju zlocina genocida kaze se: "Strane ugovornice se obavezuju da ce poduzeti potrebne zakonske mjere, shodno svojim ustavima, kako bi osigurale primjenu odredbi ove Konvencije i narocito da ce predvidjeti efikasne kazne za osobe krive za genocid ili bilo koje drugo djelo pobrojano u clana III.”
Takoder, u clanu VIII kaze se: ”Svaka strana potpisnica moze se braniti nadleznim organima Organizacije ujedinjenih nacija kako bi ovi, prema Povelji Ujedinjenih nacija, poduzeli mjere koje smatraju odgovarajucim za sprecavanje i kaznjavanje djela genocida ili bilo kojeg drugog djela pobrojanog u clana III.”
Prema clanovima V i VIII pomenute Konvencije ostaje pitanje da li je Medjunarodni sud pravde, u namjeri da prikrije izvrseni genocid u RBiH i (ne)namjerne greske tijela UN-a, (Generalnog sekretara i Vijeca sigurnosti), (ne)namjerno utvrdio i neizvrsene obaveze ostalih drzava clanica, potpisnica Konvencije i time ih okrivio sto nisu sprijecili genocid u RBiH?!
Nedavno su u javnost dospjeli i dokumenti s potpisima sudija Medjunarodnog krivicnog tribunala za bivsu Jugoslaviju (ICTY) Theodora Merona i Fausta Pocara, sa datumima od 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006.
Rijec je o odlukama Tribunala, bez pravnog osnova, koje potvrdjuju sporazum izmedju Medjunarodnog krivicnog tribunala za bivsu Jugoslaviju (poznatiji kao Haski tribunal) i Srbije i Crne Gore o zabrani koristenja dokumenata koji su kljucni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na RBiH i izvrseni genocid.
Tako se bitna dokumentacija na stetu Bosne i Hercegovine stavila pod zabranu koristenja prvi put 20. septembra 2005. Haski tribunal je kasnije ponistio tu odluku, ali nedugo zatim tu istu odluku donosi drugi put, 6. aprila 2006.
Pored svega navedenog, neobjasnjivog i neshvatljivog, nismo mogli zamisliti da ce se ikada spaljivati dokumenti od zrtava. Nazalost, desilo se i to da su unistavani dokazni i drugi materijali u Uredu tuzioca Haskog tribunala. Iz sudskih arhiva se uklanjaju i posljednji tragovi sjecanja na zrtve genocida, na ”scene iz pakla, napisane na najmracnijim stranicama ljudske historije”. (ICTY)
Nedostatak prostora ili sredstava ne moze biti opravdanje za unistavanje takvog materijala. Posebno, potresne su indikacije da se medu unistenim materijalom nalazio veliki broj licnih karata nadenih uz zrtave genocida u i oko Srebrenice.
Danas, nakon toliko vremena i brojnih analiza, ocito je to da sto je vise vrijeme prolazilo ponasanja zvanicnika UN-a i vlada mnogih zemalja postajala su otvorenija i jasnija. Tako su i nama bivali sve jasniji odgovori na pitanja. Istina, puno je proslo i dugo smo i mi zeljeli nesto drugo – gajili iluzije u istinu i pravdu.
Kada se situacija pocela mijenjati u korist Armije RBiH, istjerani su na vidjelo licemjeri: Butros Butros-Gali, Daglas Herd, Edvard Baladir, Kozirijev, Kauard, Limej, Akasi, Rouz i ostali koje optuzujemo i pozivamo na odgovornost!
Kako shvatiti i razumjeti veliki broj rezolucija Vijeca sigurnosti koje su ostale mrtvo slovo na papiru, bez preciznosti ko ce, kako i kojim sredstvima nesto uraditi?
Ipak, ostace pitanje kako shvatiti i razumjeti sve (ne)namjerne greske UN-a od vremena agresije i genocida do danas?
Medjunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini nije djelovala u pravcu sprecavanja genocida, niti agresije na suverenu, medjunarodno priznatu drzavu clanicu Ujedinjenih nacija. Posebno Vijece sigurnosti UN, koje je u vezi s tim imalo obavezu po Povelji UN, glava VII. Ni potpisnice Konvencije o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida nisu djelovale da se ovaj najtezi zlocin nad Bosnjacima krajem XX stoljeca sprijeci. (S.Cekic)
Jesu li Ujedinjene nacije i medjunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini dozivjeli poraz ili je to historijska izdaja? Poraz, rusenje, krsenje, gazenje i izdaja Povelje UN-a, Opce deklaracije o pravima covjeka, kao i drugih medjunarodnih dokumenata u slucaju BiH?!
S jedne strane, na sceni je bio poraz, a sa druge veleizdaja. Srecom, porazeni su agresori i licemjerna politika, Ujedinjenih nacija i medjunarodne zajednice, a porazio ih je bosanski, a narocito bosnjacki narod.
Ove vrijednosti, po svemu sudeci, svjesno su izdane, a Ujedinjene nacije su prema BiH (ne)namjerno nacinile brojne i kardinalne greske.
Znajuci da je Bosna i Hercegovina i Bosnjaci, nazalost, visestruko historijsko svjedocanstvo da je dvadeseto stoljece - stoljece genocida, danas dominiraju rasprave mnogih istrazivaca o definiciji genocida, zabranjenim aktima, namjeri, odbijenim prijedlozima da se u taj dokument ukljuce politicke grupe, te kulturocid, kao i drugim pitanjima, ukazujuci na potrebu redefinisanja genocida. (S.Cekic)
Redefinisanje genocida treba uciniti sto prije prema Clanu XVI Konvencije o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida, a u skladu sa priznatim principima medjunarodnog prava.
Na kraju, optuzujemo i pozivamo Ujedinjene nacije na odgovornost u svim pomenutim i nepomenutim (ne)namjernim greskama u slucaju Bosne i Hercegovine i Bosnjaka!
Znajuci da je historija Bosnjaka historija naivnosti, zaborava, zlocina i genocida u kontinuitetu, licemjerstva medjunarodne zajednice te borbe za odbranu Bosne i Hercegovine i njenog opstanka, sto potvrduje agresija i genocid u RBiH 1991. – 1995.
Bosnjacima je obaveza da pamte i da pitanje svog opstanka i svoje buducnosti uzmu u svoje ruke odnosno da se nikada vise ne dovedu u situaciju da ih neko drugi stiti!
Adnan Bajric, saradnik Instituta za istrazivanje zlocina protiv covjecnosti i medjunarodnog prava
|
