24.05.2007.
Ekskluzivno objavljivanje iz nove knjige memoara Dusana Bilandzica 'Povijest izbliza'
Profesor Dusan Bilandzic, cije "Memoare" objavljujemo od ovog broja nedjeljnog izdanja Jutarnjeg lista, jedan je od najautenticnijih protagonista hrvatske javne i politicke scene.
Dr. Bilandzic (82), cija biografija spaja clanstvo u HAZU s cinom pukovnika JNA te polozaj potpredsjednika postkomunisticke Republike Hrvatske sa svojedobnim imidzom partijskog povjesnicara, vjerni je, ali i kriticki vrlo oStro intoniran svjedok cjelokupne suvremene hrvatske povijesti, od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Brojne Bilandziceve procjene, i kada je rijec o kljucnim razdobljima u vrijeme komunistickog sustava, i o 15 godina neovisne Hrvatske, pokazale su se povijesno tocnima, a neki su njegovi iskazi o pozadinama donosenja kljucnih politickih dogadjaja od neprocjenjive vaznosti.
Urednistvo Jutarnjeg lista odlucilo je poceti feljtonizirati Bilandziceve "Memoare", koji za desetak dana izlaze iz stampe, bas jednim od takvih, povijesno i politicki posebno znacajnih, sjecanja.
Bilandzicevo svjedocenje o toku i sadrzaju tih za Hrvatsku sramotnih pregovora pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija nego i trajni strateski drzavnicki plan dr. Franje Tudjmana.
U iducim cemo nastavcima objaviti neke od najvaznijih Bilandzicevih memoarskih biljeski o Titu, Bakaricu, Kardelju, Savki Dabcevic Kucar i o presudnim dogadjajima u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
• 10. IV. 1991.
Iznenada me telefonski zove predsjednik Tudjman, rekavsi da je to cetvrti poziv. "Ne", rekoh, ""zvao si me samo jedanput". "Nisi me razumio, dodji mi na razgovor pa cu ti sve objasniti." U prijateljskom tonu kaze kako je ovo cetvrti put da me hoce angazirati u neku misiju. "Znas, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalstab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na duznosti direktora Instituta, treci poziv bio je izbor u Predsjednistvo Republike, a sada se radi o cetvrtom pozivu."
Naime, objasnjava mi Tudjman, u Karadjordjevu je 25. III. 1991. godine postignut nacelni dogovor s Milosevicem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zakljuciti da bi Tudjman zelio granice Banovine Hrvatske iz 1939.
Znam da je Tudjman vec 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Maceka i Cvetkovica. O istoj ideji Tudjman mi je govorio 1988., dakle, prije cetiri godine.
Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlucio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra nece uspjeti, jer se BiH ne moze i nece podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istrazivackog izazova, preko kojega cu doci do mnostva informacija, stajaliSta i pogleda, sto ce mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvacam misiju, ali cu je opstruirati. Uostalom, kako se moze pregovarati s covjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oruzani ustanak?
Zvonko Lerotic replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.
Mihajlovic odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih drzava.
Sentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoce svoje nacionalne drzave.
Mihajlovic izjavljuje da Srbija nece stati na put stvaranju hrvatske nacionalne drzave.
Lerotic prihvaca srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaze se da Saveznu vladu treba rusiti.
U kratkom sudaru stajalista utvrdili smo da Srbija nece konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadasnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu drzavu, a ocekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne Srpske drzave. Na tome se stalo, s tim da se na iducem sastanku pokusa dogovoriti crta podjele BiH.
Mihajlovic je zatrazio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doci do opceg sloma.
Po povratku referirali smo predsjedniku Tudjmanu, koji je podrzao nasa stajalista i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.
• 13. IV. 1991.
Danas je odrzana druga runda razgovora u vladinoj vili Botic u Beogradu.
Iako je bilo dogovoreno da ce se ekspertni timovi naci za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.
Sastanak je otvorio K. Mihajlovic, rekavsi da danas treba utvrditi granice obiju drzava - buduce Srbije i buduce Hrvatske. Zajednicki interesi diktiraju podjelu BiH, i to je mozda posljednja povijesna sansa. Granice treba utvrditi tako da sto vise Srba i sto vise Hrvata bude u svojim drzavama. Lerotic se slaze s tezama Mihajlovica.
Smilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se vec povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandzaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila nas udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne drzave bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevica da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT-u, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je isao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja. BiH treba razoriti.
Mihajlovic upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove maticne zemlje, tako da se BiH razvija na stetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da cak eventualno suzavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Necemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija ce odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovnistvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to nece prihvatiti, mada referendum moze biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni ce zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit ce za samostalne drzave.
Lerotic govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, sto pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.
Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podrzava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljecima cini stup juznog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.
J. Sentija pozitivno ocjenjuje to sto Srbija prvi puta kaze da Srbi i Hrvati ne moraju zivjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba rijesiti problem Kninske krajine te trazi stav Srbije o tom akutnom problemu.
Kakva crna demokracija
• 4. VII. 1991.
Joza Boljkovac informira me da nasa desnica, pod utjecajem poraza Armije u Sloveniji, zeli pokrenuti "oslobodilacki rat", ne obaziruci se na sugestije medjunarodne zajednice. Njegovo smjenjivanje i jucerasnje imenovanje Sime Djodana za ministra obrane znak je prevlasti desnice. Ubojstvo Kira, Sefa policije u Osijeku, zbog njegovih kontakata s lojalnim Srbima, takodjer je znak djelovanja desnice. Po Boljkovcu, pocela je pljacka poduzeca. Dio novca, koji se skuplja za obranu, uzimaju mafijasi i neki iz struktura nase vlasti. Zapitah Boljkovca sto je s demokracijom? "Kakva crna demokracija - mnogi zastupnici i politicari prelaze na upravne funkcije, u vojsku i policiju, a nitko ne vraca mandate Saboru."
Srbi repliciraju s tezom da srpske opcine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu - ne izjasnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine.
Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o "Krajini", naglasivsi "Ni stope zemlje ne damo od danasnje Hrvatske".
Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju gradjani, a ne republike.
Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Madjare u Vojvodini.
Srbi odgovaraju da Albanci i Madjari nisu juznoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjasnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tudjmana i Milosevica.
Diskusija se ipak nastavila. Zatrazio sam da se Srbija ocituje prihvaca li granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum. Smilja Avramov odgovara da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemicnoj raspravi upitao sam Smilju Avramov kako ce Srbija, u slucaju podjele BiH, komunicirati s vecinom srpskog stanovnistva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni?
"Bosanska krajina ce za vas biti Nagorno Karabah ili istocni Pakistan."
Na to Srbi odgovaraju da njima pripada cijela Posavina, jer da je o tome dogovor postignut izmedju dvojice predsjednika. Prema tome, buduci da Posavina pripada Srbiji, to znaci da nema koridora, nego ce Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti presla preko Drine.
U nastavku Srbi nude zamjenu stanovnistva, navodeci kao primjer mogucnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da "Krajina" treba izaci na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program cetnickog pokreta i Drugoga svjetskog rata. Cudno, ne ljute se.
Postavio sam i pitanje izjasnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj opcini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta opcina pripada? Odgovor je bio: "Muslimani se ne racunaju - dakle, pripada Hrvatima."
• 20. IV. 1991.
Treca runda razgovora odrzava se danas u Zagrebu, u Vili Weiss. Nakon druge runde, po povratku u Zagrebu otisli smo kod predsjednika Tudjmana. Izlozio sam Tudjmanu misljenje da je sporazum apsolutno nemoguc. Rekao sam da na tom putu eventualne podjele stoje tri nesagledive prepreke: prva, srpske pretenzije su toliko velike da ih ne mozemo prihvatiti; druga, ako bi se ta republika i podijelila, Muslimani ce se latiti oruzja i pobuniti i, treca, podjelu ce sprijeciti medjunarodna zajednica.
Predsjednik Tudjman nije uvazio moje argumente, naglasivsi da nacelni sporazum izmedju njega i Milosevica postoji i da nastavimo s pregovorima. Muslimani ne mogu blokirati sporazum, jer su maleni u odnosu na dvije jake zemlje koje su dovoljne da ih prisile na podjelu. Spomenuo sam i da je americki ambasador Zimmerman porucio i Beogradu i Zagrebu "Dalje ruke od BiH!". Na to je predsjednik rekao kako ima dovoljno snaga u medjunarodnoj zajednici koje ce prihvatiti sporazum Hrvatske i Srbije. Jedan clan nase ekipe upozorio je Tudjmana kako ne bi smio dopustiti da Srbija prijedje Drinu i dodje na Unu. Tudjman je zakljucio da ce Srbija popustati i da nastavimo s misijom, jer je sada povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interese.
I, eto nas u trecoj rundi razgovora. Kosta Mihajlovic podvlaci tezu da su Jugoslaviju stvorila dvojica Hrvata - Tito i Subasic te jedan Slovenac (Kardelj) s ciljem razbijanja Srbije. Opet inzistira na tome da je BiH stvorena i protiv Srba i protiv Hrvata. Govori o namjeri da Turska iz Male Azije u BiH naseli cetiri milijuna Muslimana te da je obojici predsjednika urucen takav dokument. Uostalom, Muslimani u BiH planiraju 15. IX. ove godine proglasiti Bosnu dzamahirijom. Izvan Srbije zivi 1,958.000 Srba, a i Hrvata izvan Hrvatske ima 1,281.000. Zato se BiH mora podijeliti. Podijeljeni Muslimani ce, doduse, trpjeti, ali ce iseljavati u Tursku. Naglasava da se BiH mora podijeliti.
Sto sam stvarno mislio o podjeli BiH, to sam objavio u Novom listu od 22. IV. 1991. godine pod naslovom "Mijenjanje granica republika nije moguce - Srbija ce biti porazena".
Na pitanje o promjenama granica citiram odgovor: "Mislim da je to apsolutno nemoguce. Podjela BiH je nemoguca. U trecini su Srbi, malo manje od petine Hrvati (oko 18 posto), a oko 44 posto Muslimani. Vecinsko stanovnistvo je, prema tome, muslimansko i ono… ne moze prihvatiti komadanje BiH. PokuSaje mijenjanja granica… moglo bi se provesti samo najgrubljim nasiljem kakvo Evropa danas vise ne prihvaca."
Na pitanje novinara kako procjenjujem daljnji razvoj prilika, odgovorio sam: "Rjesenja na nasim prostorima u golemim su razmjerima odredena politikom velikih sila… Ako uzmete da je Srba u Jugoslaviji gotovo trecina i da zele pokusati uspostaviti retrogradni sustav, hegemoniju i prevladani rezim, to jednostavno ne moze proci".
Dakle, ono sto sam mislio o podjeli BiH javno je publicirano u casu pregovora. Polazeci od svega toga, podnio sam ostavku na svoju misiju.
• 2. VI. 1991.
Na ulici me je zaustavio Hrvoje Kacic, predsjednik Odbora za vanjske poslove Sabora. Optuzuje Tudjmana zbog ideje o podjeli Bosne. Trazi savjet kako ga zaustaviti. Rece da ce ici nadbiskupu Kuharicu da i on to pokusa.
• 7. VI. 1991.
‘Generali su me obavijestili o napadu na Sloveniju’
Jucerasnji dan - 23. lipnja 1991. godine - zapamtit cu kao najdramaticniji trenutak u zadnjih nekoliko godina.
U beogradskom hotelu Park, uz jutarnju kavu, dvojica hrvatskih generala iz JNA informiraju me da ce za nekoliko dana Armija napasti Sloveniju. Poznajem te generale desetljecima. Znam da su casni, posteni, uravnotezeni, pa cak i mudri ljudi. Moram im vjerovati. Na pitanje hoce li Armija napasti Hrvatsku, odgovorili su da to ne znaju. Nakon razgovora, zovem Tudjmanovu tajnicu, Zdravku Busic, da mi veceras osigura razgovor s predsjednikom Tudjmanom.
Nakon razgovora s generalima, kratak susret s ministrom vanjskih poslova Budimirom Loncarom. Po njemu, Savezna vlada hoce transformaciju Jugoslavije u drustveni sistem po uzoru na zapadne zemlje. Toj ideji otpor daju i Srbija i Slovenija i Hrvatska, naravno, zbog razlicitih interesa. Vlada prizeljkuje smjenu njihovih lidera, ukljucivsi i Slobodana Milosevica. Rekao sam mu kako ne vidim snage koje bi to mogle izvesti.
Cim sam izasao iz vlaka Matos-express, oko 20,30 sati zovem Tudjmanovu tajnicu. Rece mi da je razgovor nemoguc jer traje sjednica VONS-a i ne zna se kad ce zavrsiti. Zamolio sam tajnicu da mi zakaze razgovor bez obzira koliko ce trajati sjednica. Povratnom informacijom, tajnica mi kaze da dodjem poslije 23 sata na teniski teren Hotko u Jurjevskoj ulici. Nalazim drustvo u vrlo dobrom raspolozenju - na stolu su riba i vino. Topla lipanjska noc. Nakon pola sata sjedenja za stolom, zamolih Tudjmana da se izdvojimo, a zatim rekoh: "Hajde i ti, Stipe, s nama".
Odvojili smo se od drustva i obojici sam prepricao informaciju, rekavsi da sam je dobio od dvojice generala. Tudjman je kategoricki odgovorio da su to gluposti i kako je vojna intervencija apsolutno iskljucena.
"Ali, Franjo, ako ima jedan posto mogucnosti napada na Sloveniju, sto mislis uciniti?" Ponovno je odbio svaku mogucnost vojne intervencije.
Nakon toga zapitao me tko su ta dvojica generala?
"Ne, ne mogu ti to reci jer se bojim da bi netko iz tvoga okruzenja cuo tu informaciju, javio Beogradu i odose glave toj dvojici generala."
Kratak muk!
U glavi mi se lomila dilema: je li skupocjenija sigurnost zemlje ili glave generala?
Rekoh mu: "To su general-pukovnik Ivica Kukoc i general potpukovnik Fabijan Trgo."
Znajuci da obojicu dobro poznaje iz vremena zajednicke sluzbe u JNA, racunao sam da ce taj argument uvaziti.
Predsjednik Tudjman je dodao: "Nastavimo s vecerom, nema opasnosti od vojne intervencije."
• 27. VI. 1991.
Zora! JNA napala Sloveniju. Znaci, generali Kukoc i Trgo imali su pravo.
Razgovaram sa Stipom Mesicem, nesudjenim predsjednikom SFRJ. Prica mi da Tudjman i dalje racuna na podjelu BiH. Spreman je da sada u pregovore s Milosevicem ukljuci i Aliju Izetbegovica, tako da se BiH podijeli na tri dijela. Mesic tvrdi kako ga je nemoguce odvratiti od ideje podjele BiH te ga treba pustiti da se razocara, jer ce Muslimani pruziti otpor. Obojica su u euforiji uvecavanja svojih nacionalnih drzava, sto im pomaze da se ucvrste na vlasti. Mesic se slaze s mojom ocjenom da je Tudjman zaveo autoritarni rezim. Prica mi dalje da je pocela pljacka drustvene imovine.
Manolic sugerirao Albancima da krenu u rat protiv Milosevica
• 15. VI. 1991.
Slobodni tjednik objavio je moj clanak pod naslovom "Izlazak Hrvatske iz Jugoslavije - cin ili proces" gdje se analizom krize Jugoslavije, odnosa i rasporeda snaga u sadasnjem trenutku, kao i uloge medjunarodne zajednice, argumentirano zalazem protiv trenutacnog odcjepljenja, zalazuci se da to bude proces. Danas je Manolic primio albanskog ministra vanjskih poslova, kome je sugerirano da krenu s oruzanim otporom protiv Milosevica. Ne vjerujem da ce Albanci to uciniti.
Pise: Davor Butkovic
|
