Autohtone pasmine

Bosanski oštrodlaki gonič - barak

Bosanski oštrodlaki gonič - barak

 

Bosanski oštrodlaki gonič - barak

je bosanskohercegovačka autohtona pasmina psa, prvenstveno namijenjena za lov.Barak je ranije vođen kao keltski gonič, ilirski gonič, te bosanski barak. Barak je snažan pas sa dugom i čekinjastom dlakom, duge i srednje široke glave, izraženih i gustih obrva. Visina psa je od 46-56 cm, a dužina trupa je veća od visine grebena za 10%. Težina je od 16-24 kg. Osnovna boje su mu pšenično žuta, žutocrvena, zemljanosiva i tamnosiva. Na psu su česte bijele površine, a osnovne boje mogu biti i kombinovane. Glavne osobine psa su temperamentnost, hrabrost i upornost, veoma je dobrog karaktera, otporan i tvrd u teškim uslovima lova bh. planina. Pored lova, koristi se kao pas čuvar. Pasmina je registrovana u FCI (Međunarodnoj kinološkoj federaciji) u VI FCI skupini, II sekcija, a upisana pod brojem 155 s važećim standardom objavljenim 15. januara 1973. godine.

Uslijed ratnih dešavanja brojno stanje pasmine je smanjeno. U Bosni postoji izreka: "Dobar barak - sto dukata!" U prošlosti bio je lovački pas bosanskih plemića.

Kada je riječ o baraku postoje pisani dokumenti orijentalnim pismom i jezikom gdje se opisuje kao pas oštre ili pas duge dlake. U lovačkom listu br. 12. iz 1998 g. uvaženi prof. dr. Avdo Sofrađija iznosi nekoliko tema o bosanskim kerovima, te u ovom broju obrađuje bosanskog kostrušavog kera navodeći literaturu tj. navode iz knjige o basanskim kerovima čiji je autor austrijski oficir na službovanju u bosni Franc Laska. Laska je detaljno opisao te pse i vršio mjerenja pasa u raznim okruzima u bosni. Oštrodlakog kera nazivao je bosanski kostrušavi ker. Laska navodi da su turci nazivali barak (što je srodno sa nazivom brakirac) dakle gonič, a na arapskom jeziku barak doslovce znaći munja. Laska kao dokaz podastire pisani dokument o baraku iz 1683. godine i sam Laska (koji je u Bosni prakticirao lov) opisuje barake kao hrabre, tvrde i pouzdane goniče. Prof. A. Sofrađija također navodi da riječ "bar" označava vrstu prohe, koja spada u floru balkanskog poluostrva, Laska u svojim opisima (bosanskog kostrušavog kera) između ostalog navodi kod jedinki i znatno prisustvo bijele boje dlake, što nije osobina baraka obzirom na važeći standard.

U svim tipovima obojenosti od žutih, crvenih, zelenjih, crveno žutih, crveno smeđih, bijelih sa crvenim ili žutim pločama i kerovi boje suhog lišća kao i trobojni kerovi. Laska je izmjerio 386 kostrušavih kerova, zanimljivo je da je laska posebno opisao i postojanje dugodlakih kerova (sličnih španijelima).Poslije ratnih zbivanja u BiH se organizovano započelo sa revitalizacijom ove zahvalne pasmine, fenotipski ugrožena, desetkovana ratom ova pasmina je bila u nezavidnom položaju. 1998. godine u vitezu kinološka sekcija "BARAK", Lovna organizacija "Kruščica" Vitez organizira reviju Braka.

Od postojećih pasa počinje ozbiljan pristup intenzivnijem uzgoju, 2002. g. u proljeće u Vitezu se osniva Kinološki klub "Bosanski oštrodlaki gonič - Barak". Može se reći da je ovaj klub napravio prekretnicu u opstojnosti ove pasmine, 2003. godine Bosanski kinološki savez je finansirao organizaciju projekta prezentacije baraka na svjetskoj kinološkoj sceni i uputio (tada na izložbama najuspješniju ženku i mužjaka) u Dortmund u Njemačku na svjetski šampionat, što je prvo predstavljanje baraka svjetskoj kinološkoj javnosti. Astra vitežanska iz Viteza i Bari od Zahirovića iz Srebrenika ponijeli su titule svjetskih šampiona.

U međuvremenu se u BiH profiliralo dobrih uzgajivača i tipska ujednačenost i kvaliteta Baraka iz godine u godinu je evidentnija. U kinološkoj javnosti je prilično profilirano mišljenje o tipski poželjnom baraku, što će sasvim sigurno rezultirati određenim izmjenama standarda kada je u pitanju poželjan tip obojenosti, rasporeda, dužine i kvaliteta tipa dlake, odnosno preciznije definisanje standarda vezano za to. Kada se (nadamo se) u skorijoj budućnosti Kinološka asocijacija unija u BiH nađe u ravnopravnom položaju i stalnom članstvu u FCI (zasluženo) stvoriće se uslovi za još svjetliju budućnost ove naše divne autohtone pasmine.

 

Bosanski brdski konj

Bosanski brdski konj je jedina bosanskohercegovačka autohtona pasmina konja. Po međunarodnoj klasifikaciji bosanski brdski konj spada u kategoriju ponija, pa se shodno tome koristi i njegov naziv "bosanski poni" (en. Bosnian Pony). Također, u literaturi koriste se i nazivi "bosansko-hercegovački brdski konj" i "balkanski konj".  

Osobine pasmine

U nauci je prihvaćeno stanovište da su konji ove pasmine daleki potomci divljih konja tarpana i przewalskog koji su križanjem sa arapskim konjima oformili pasminu današnjeg Bosanskog brdskog konja. To je konj čelične tjelesne građe, nesrazmjerne snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smještajem. On se vrlo vješto i okretno kreće i po najnepristupačnijim planinskim predjelima noseći razne vrste tereta ili razne vrste jahača, uvijek oprezan i siguran. Vrlo je poslušan, a istovremeno dovoljno temperamentan. Prosječna visina grebena ovog konja, mjerena štapom, je 130-140 cm, obim prsa je 135-162 cm i obim cjevanice 16-18 cm. Tjelesna težina se kreće oko 300-400 kg. Konj je pretežno kvadratnog formata, slabijih dubinskih i širinskih mjera, te osrednje koščatosti. Brdski konj se ubraja u tovarne životinje i na samaru može nositi 100-120 kg. Pored toga koristi se kao konj za vuču i jahanje.

Boja dlake

Što se tiče boje dlake, najzastupljenija je dorata (oko 42%), siva, odnosno, bijela boja (oko 20%), vrana (16%), alata (oko 15%), kulasasta (oko 6%), izabela (0,5%) i šaraca ima oko 0,5%.

Radna sposobnost

Radna sposobnost bosanskih brdskih konja ispitivana je do sada na različite načine, ali nije izgrađen čvrsti sistem takvih ispitivanja koji bi mogao poslužiti pri uzgojno-selekcijskom radu. Testiranja su vršena na tri načina: na ravnoj stazi galopom, održavanjem daljinskih jahačkih utakmica i održavanjem brdskih daljinskih utakmica. Prilikom ovih testiranja postignuti su slijedeći rezultati: 2400 m za 13,1 m/s; 12 km sa usponom - 20 km/h; 45 km sa usponom - 18km/h; 288 km (Bihać - Sarajevo)- 30h, 26 min (9,5 km/h).

Uzgoj na ergeli Borike

U početku rada ergele krenulo se sa nekoliko linija da bi se s vremenom, zbog dominacije u nasljeđivanju osobina, zadržale dvije uzgojne linije: "Miško" i "Barut". Svi muški potomci nose ime po liniji oca, dobijaju svoje mjesto u matičnim knjigama: datum rođenja, ime i matični broj oca i majke, te broj žiga, ili, jednostavnije, svakom grlu može da se prati porijeklo najmanje četiri generacije unazad, a za većinu grla čak i do deset generacija. Svo žensko potomstvo dobija ime po rodu (porijeklu majke) i matični broj i žig, koji ih prate kroz cijeli život.

Ostali podaci

U Bosni i Hercegovini organizovani uzgoj Bosanskog brdskog konja odvija se jedino na ergeli Borike koja je udaljena 14 kilometara od Rogatice na putu prema Višegradu preko Sjemeća.

U Sloveniji se također nalazi dobro organizovana ergela Bosanskog brdskog konja čiji je vlasnik Anton Dolinšek, a locirana je u mjestu Zagorje ob Savi. Većina konja ove ergele vode porijeklo sa Borika, a ergela je ustrojena pod stručnim nadzorom Refika Telalbašića.

U Hrvatskoj je takođe osnovana ergela Bosanskog brdskog konja "Gorski Kotar" čiji su osnivači Damir Voloder, Anton Dolinšek, Goran Voloder i Iko Voloder. Ergela se nalazi nedaleko od Fužina. Ergela trenutno broji 28 konja, a u njoj su zastupljene obje linije pastuha i većina rodova kobila sa ergele "Borike". Damir Voloder u Vrbovskom već ima ergele Boričkog arapskog konja i konja Akhal-Teke pasmine.

U Njemačkoj postoji nekoliko udruženja uzgajivača Bosanskog brdskog konja, ali je veliko pitanje o kakvim se konjima radi, s obzirom na činjenicu da su pojedini uzgajivači nabavljali konje na pijacama širom Bosne i Hercegovine i to bez ičije stručne pomoći.

25. maja 2005. godine. postavljena je skulptura bosanskog brdskog konja ispred Veterinarskog fakulteta u Sarajevu.

Literatura

Telalbašić R.; Žiga E: "Bosanski brdski konj" - Zbornik radova IP Svjetlost Sarajevo, 2003.ISBN 9958-10-644-2
Katica V.: "Autohtone pasmine domaćih životinja u Bosni i Hercegovini" - Sarajevo, 2004
Žiga E.; Telalbašić R. : "Bosanski brdski konj - monografija", IP Šahinpašić Sarajevo, 2008. ISBN 978-9958-41-245-1
Žiga E.; Telalbašić R. : "The Bosnian mountain horse - a monograph" IP Šahinpašić Sarajevo, 2009. ISBN 978-9958-41-295-0
Telalbašić R.; Rahmanović A.; Žiga E.: "Bosanski brdski konj, krvne linije pastuha i rodovi kobila na ergeli Borike, Bosna i Hercegovina" Radovi Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu, 2011. BH ISSN 0033-8583
Telalbašić R.; Žiga E.; Rahmanović A. : "Matična knjiga Bosanskog brdskog konja ergelskog uzgoja", IP Šahinpašić Sarajevo, 2011. ISBN 978-9958-41-447-3


(Wikipedia)

Bosansko-hercegovački pas tornjak

 

Tornjak je pastirski pas čija je zemlja porijekla Bosna i Hercegovina, a dominantan region uzgoja u BiH je širi region planine Vlašić (centralni dio BiH). Ime Tornjak potiče od riječi "tor" što znači ograđen prostor za smještaj i odmor ovaca na otvorenom prostoru na planinskoj ispaši. Ova pasmina živi na području BiH koja je tu postojala hiljadu godina unazad, o čemu svijedoči i pisani dokument. Kroničari su ovog psa registrirali prije deset stoljeća pod nazivom Kanis montanus - planinski pas, a od davnina ga je naše domaće stanovništvo nazivalo Tornjak. Tornjak je kao autohtona pasmina registrovan 9. 5. 1981. godine pod imenom "Bosansko-hercegovački pastirski pas- tornjak". Za njega je tada otvoren jugoslovenski rodovnik. Formirana je komisija od kinoloških sudaca sa zadatkom da uradi stručni dio poslova potrebnih za standardizaciju pasmine i njeno registriranje kod FCI kao nove autonomne pasmine pasa pod gore navedenim imenom. Standard je urađen i finaliziran 5. 10. 1990. godine u Travniku.

 

Malo je priznatih pasmina pasa koje imaju tako stare i precizne podatke o svom postojanju, obliku, visini, boji i namjeni kao što je slučaj sa tornjakom. On je dugo vremena odolijevao svim uticajima drugih pasmina s kojima je dolazio u životni kontakt. Ni ljudi ni dodiri s drugim psima nisu uspjeli bitnije izmjeniti njegov izgled, narav i radne kvalitete. Najvjerovatnije su ga stari Sloveni doveli u ove krajeve iz svoje pra-postojbine. Prema naučnim istraživanjima, skoro je neosporno da njegov predak potječe s Tibetanskog Mastifa, odnosno područja današnjeg Irana. Ekološki uslovi prebivališta tornjaka (surova kontinentalna planinska klima u arealu vuka i medvjeda i potreba njegovog gospodara), stvorile su psa tjelesno zdrava i snažna, skromnijih zahtijeva za smještaj i ishranu vrsnog čuvara.

 

Tornjak je plemenit, snažan, skladan i čvrst pas, skoro kvadratičan, prijatnog izgleda koji mu daje višebojna ili dvobojna gusta i duga dlaka, sa karakteristično nošenim kitnjastim repom. Glava, uši, prednji dio nogu i šape odlakani su kraćom, pravom i gustom dlakom, dok vrat ima izraženu grivu. Trup i zadnji dio nogu, kao i rep, odlakani su dugom tvrdom i pravom dlakom s gustom poddlakom. Dlaka ne bi smjela biti kraća od 9 cm, a što je duža to je poželjnjija, osobito griva vrata i "zastavice" na nogama i repu.

Tornjak može da bude višebojan (šaren), trobojan i dvobojan. Najpoželjniji su višebojni psi, a u svim varijantama osobito se cijeni oštrija razgarničenost boja. Njegova karakteristika je svijetliji obraz od boje trupa. Poželjno je, također, i lisa po sredini glave. Prskanost boja je dozvoljena, dok dvobojnost nije dozvoljena. Visina mužjaka na grebenu je 60 cm pa na više, a ženke 56 cm pa na više. Dužina trupa je najviše do 8% veća od visine mužjaka, do 10% je veća kod ženke. Visina prsa je oko 45 % visine grebena, a dozvoljene su i dublje grudi. Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima, oprezno agresivan prema životinjama i drugim psima napadačima na gospodara, dom, tor i stado. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvaća volju gospodara i lahko prihvaća obuku, koju možda nije ni potrebno vršiti, jer večina uzgajivača, koji imaju višegodišnje iskustvo s ovim psom će vam reći da je tornjak pas koji se uči, a ne dresira.

 

22. februar 2006. godine Generalni komitet FCI-a, na svojoj sjednici održanoj u Madridu, donio odluku o prihvatanju zahtjeva za uvrštavanje pasmine tornjak u nomenklaturu FCI priznatih pasmina. Pasmina tornjak ima pravo učešća na kako nacionalnim izložbama svih zemalja tako i na CACIB izložbama, evropskoj i svjetskoj izložbi. Tornjak će se ocjenjivati po standardu usaglašenom 10. februara 2006. godine u Sarajevu. Tornjak je u statusu provizorno priznatih pasmina, bez prava na CACIB titulu, ali sa mogućnošću takmičenja za najljepšeg psa 2 FCI grupe, odnosno BIS na CACIB izložba.

 

Opšte karakteristike

Tornjak je staložen pas, dobroćudan prema ljudima (zbog ataka mnogobrojnih osvajača oštri psi su ubijani), oprezno agresivan prema zvijerima i napadačima na dom, tor, stado ili gospodara. Ustrajan je u izvršavanju postavljenih zadataka, lahko shvata naredbu gospodara i obuku, nepodmitljiv je i nepovjerljiv prema strancima, vrlo je otporan na bolesti. Skromnih je zahtjeva u ishrani i smještaju (u sniježnim noćima ostaje ležati u snijegu koji ga vrlo često i prekrije). Genetski je vrlo dominantan. Tijelo mu je vrlo snažno i skladno, pokreti lahki i skoro dostojanstveni. Dio lica (minimalno vrh njuške) je uvijek svjetliji od tamnih oznaka na tijelu. Pogled je specifičan, bistar, samosvjestan, ozbiljan i miran. Dlaka s poddlakom bogata i tako složena da štiti od svih vremenskih nepogoda. Rep je kosmat i nošen visoko poput zastave.

 

Morofološke karakteristike

Njuška kod tornjaka je tupo klinasta i često divergirana iako ima i drugih tipova glave. Kod pasa u dobi preko četiri godine zubalo je klještasto, a kod mlađih potpuno i makazasto. Oči su bademaste, smeđe do tamne. Ušne školjke su veoma pokretne, a pri kretanju zabacuju ih unatrag tako da vanjski slušni otvor - kanal ostane nepokriven (odlika autohtonosti). U stanju mirovanja psa uši su najčešće priljubljene uz glavu, a dozvoljeno odstupanje je najviše 1 cm. Uši su srednje duge, trouglaste i obrasle kraćom dlakom. Prelaz vrata u trup je skoro neprimjetan. trup i leđa su pravilno građeni, dok su sapi blago koso položene i mišićave. Prsa su čiroka i snažna, a izražena kosmatost i duga dlaka ostavljaju dojam masivnijih prsa nego što jesu. Dlaka je karakteristična na vratu jer tvori grivu. Posebno je karakteristična odlakanost repa kojeg tornjak nosi iznad leđne linije. Ovakvo nošenje repa je dijelom uslovljeno poslom kojeg tornjak obavlja (čuvanje i držanje na okupu stada ovaca), jer upućuje gdje se pas ili kuja nalazi u stadu, a osim toga ovakvo držanje repa je i odlika dominantnosti u odnosu na druge pse koji se nalaze uz isto stado ovaca.

 

Tjelesne mjere

Prosječna visina do grebena odraslih mužjaka je 65 - 70 cm, a ženki 58 - 65 cm, prosječan obim grudi kod odraslih mužjaka je 88 - 92 cm, a kod ženki 73 - 77 cm. Prosječna dužina trupa kod odraslih mužjaka je 72 - 75 cm, a kod ženki 63 - 67 cm, obim lijevog metacarpusa kod odraslih mužjaka je 14 - 16 cm, a kod ženki 11 - 13 cm. Prosječna tjelesna masa odraslog mužjaka je 35 - 50 kg, a kod ženke 28 - 40 kg.

 

Govedo
Prevrtač sivi
Prevrtač crni
Ovca pramenka

Gatačko govedo

Gatačko govedo je bosanskohercegovačka autohtona pasmina domaćeg goveda. Nastala je u okolini Gacka križanjem bosanske buše prvo sa viptalskim i montaflonskim bikovima, a kasnije sa oberintalskim bikovima. Ova pasmina goveda ima karakterističnu sivu boju.Domovina gatačkog goveda je širi region Gacka kao planinski region istočne Hercegovine sa prosječnom nadmorskom visinom oko 1.200 m nadmorske visine, sa surovom kontinentalnom klimom prosječne temperature oko 80°C, sa dugom hladnom zimom i kratkim toplim ljetom, godišnjom količinom padavina od oko 1600 mm.Pedesetih godina prošlog vijeka, gatačko govedo je činilo 90% cijelokupnog fonda goveda ovog regiona. Iz ovog regiona ova goveda su se proširila i na područje Crne Gore, Dalmacije i sjeverno preko Kalinovika sve do Sarajeva.

Historija

Godine 1878. Bosna i Hercegovina anektirana u sastav Austrougarske monarhije. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini uzgajala su se goveda dvije pasmine i to kratkorožna buša, sitno govedo čija tjelesna masa često nije prelazila više od 200 kg, jednobojna u svim prijelazima boja od bijele, žute do crne boje i u manjem dijelu u Posavini se uzgajalo sivo, dugorogo stepsko govedo kojeg danas u Hrvatskoj nazivaju Posavsko govedo i predstavlja jednu od tri hrvatske autohtone pasmine goveda.

 

Po anektiranju Bosne i Herecgovine i uspostave administracije, stočarska politika austrijskih vlasti, a posebno u govedarstvu, bila je da se što prije poveća prosječna proizvodnja mesa, mlijeka i drugih proizvoda. U tom smislu cilj je bio da se poveća tjelesna masa goveda. Da bi se to postiglo, bosanska vlada je pozvala u to vrijeme najpoznatijeg stočarskog stručnjaka monarhije, prof. dr Leopolda Adametza da predloži smjernice za unaprijeđenje govedarstva. Adametz je nakon utvrđivanja stanja na terenu svoje prijedloge iznio u posebnoj raspravi štampanoj kao manuskript u Bremenu 1892. godine pod naslovom "O sredstvima i putevima za unaprijeđenje bosanskohercegovačkog govedarstva".Adametz je predložio da se u procesu križanja sa bušom koristi današnje sivo alpskog govedo koje je također sitnije građe od drugih inostranih pasmina, skromno, otporno, adaptibilno i relativno dobre mlječnosti. Preporuke Adametza su djelomično prihvaćene.

U radu na oplemenjivanju buše od 1887. godine središte uzgojnog rada je bila Stočarska stanica u Gacku. Iste godine uvezeno je 300 bikova sive alpske viptalske pasmine, koji su veličinom, tjelesnom masom i skromnošću u ishrani odgovarali gatačkom kraju. Od 1905. godine kastriraju se bikovi bušaci, sa ciljem isključivog pripusta samo viptalskih bikova. Poslije Prvog svjetskog rata za područje Gacka nabavljeni su bikovi montafonskog goveda.U ovom procesu značajnu ulogu je odigrala Stočarska stanica u Gacku, putem koje se kasnije vršila i edukacija stočara i to tipa današnjeg koledža, gdje su se mladi stočari educirali besplatno 3 godine (teoretski i praktično) uz uslov da nakon školovanja otvore govedarsku farmu i educiraju stočare u svom selu.

Krava gatačkog govečeta lako donosi mlade na svijet, odnosno nema većih problema tokom telenja a veliki broj mladunčadi ostaje živo. Farmeri se rijetko odlučuju na nabavku drugih rasa. Prije svega ističu dobro zdravlje životinja i relativno dobru proizvodnju mlijeka, te kvalitetno meso, nastalo pašom zdravih planinskih trava. Jedan od najpoznatijih proizvoda od mlijeka ovih krava je gatački skorup ili kajmak, koji je prepoznatljiv proizvod na tržištu i postiže veliku cijenu.

Danas se na području Gacka, Nevesinja, Bileće, Berkovića i Kalinovika uzgaja oko 8500 grla gatačkog govečeta. Zastupljeno je kako vještačko osjemenjavanje tako i prirodno parenje. Najveći broj grla nalazi se u Gacku, gdje su i najbolji proizvodni rezultati. Neke karakteristike:

• Prosječan proizvodni vijek 7-8 (ima grla i sa 15 laktacija),

• Proizvodnja mlijeka oko 3.600 kg (na farmi, dok u privatnom uzgoju ima i grla sa više od 4.500 kg mlijeka) sa 3,9% masti i 3,4 bjelančevina,

• Masa tijela krava 470-500 kg,

• Visina grebena 125 cm,

• Dužina trupa 150 cm,

• Prirast od 0.9 kg kod ženskih pa preko 1,2 kod muških

• Vijek prvog pripuštanja kreće se od 15 do 22 mjeseca,

• Prosječna težina novorođene teladi je oko 34 kg.

 

Golub prevrtač

Sarajevski prevrtač je autohtona bosanskohercegovačka rasa golubova selekcijom uzgojenog u Sarajevu. Ovaj golub spada u grupu orijentalnih prevrtača.

 

Historija

Preci sarajevskog prevrtača doneseni su u Bosnu i Hercegovinu za vrijeme Osmanskog Carstva. U starim zapisima iz tog perioda sa ovog prostora ima više podataka koji govore o uzgoju ove vrste golubova. Prema tim zapisima prevrtače su tada držali tadašnji begovi i bogati građani Sarajeva. Jedan od najpoznatijih hroničara tog vremena, Mula Mustafa Bašeskija, u knjizi "Posljednji Bešeskijin zapis", spominje golubove prevrtače, koje su Sarajlije donosile na Bentbašu u korpama, puštali ih, a zatim ležeći na leđima posmatrali kako lete i kako se prevrću. Poslije drugog svjetskog rata u Sarajevu se pojavilo mnogo vrsta sarajevskog prevrtača, svih mogućih boja, sa mnogo načina prevrtanja i letenja. Dugom selekcijom došlo se do današnjeg tipa sarajevskog goluba prevrtača, koji se ustalio i okuplja sve više ljubitelja i zaljubljenika. Za opstanak rase zaslužni su u prvom redu uzgajivači iz Sarajeva i okolice.Sarajevski prevrtači se gaje jednobojni: crni, plavi i plavo-kovani, svi sa metalnim sjajem na vratu.

Glava: Srednje veličine u skladu sa krupnočom goluba, duguljasta, zaobljena, bez uglova i zaravni, malo zabačena. Čelo srednje visine, koso, blago se spušta prema kljunu. Bez kape.

Oči: Biserne. Zjenica mala, promjera približno jednakog širini očnog irisa. Kod prskanih iris može biti protkan tamnoljubičastom bojom. Očni okvir čvrsto obuhvata oko, ali je tanak i uzan a bademaste je boje.

Kljun: Srednje dužine i debljine, vrh je malo povijen, sedefaste je boje a na vrhu kljuna može biti tamna tačka. Produžena linija kljuna mora da prolazi između zjenice i donjeg ruba oka.

Vrat: Srednje dužine u skladu sa tijelom u koga se skladno stapa, skoro je vertikalan a u odnosu na prsa malo zabačen.

Prsa: Široka, popunjena, napred isturena i zaobljena. Prsna kost neprimjetna.

Leđa: Kratka, koso položena i zaobljena i sa vratom i repom čine karakteristično sedlasto udubljenje.

Krila: Dugačka, široka i jaka sa dugim i širokim perima. Špicevi krila vise koso ispod repa ali ne dodiruju tlo i kraća su od repa za 1-2 cm.

Rep: Dug, širok kao širina prsa. Broj pera je od14-18 širokih i dugačkih, složenih u dva reda. Raširen rep daje oblik lepeze. Pojavljuje se i vilo pero koje je nešto duže od ostalih. Podrepna i nadrepna pera su normalno razvijena. Sarajevski golub prevrtač nema trtičnu žljezdu.

Noge: Niske do srednje visine, gole, mesnato-crvene boje. Prsti kratki sa tupim noktima, sedefaste boje.

Perje: Čvrsto, dugačko, široko i sjajno.

Boje i šare: Gaje se jednobojni: crni, plavi i plavo-kovani i u rijetkoj prskanoj u navedenim bojama. Svi sa metalnim sjajem na vratu.

Crna boja je zagasita a plavi može biti sa crnim ili smeđim prugama preko krila.

Kod prskanih osnovna boja je bijela ili sivkasto-bijela, a pojedina pera su prošarana crnom ili plavom ili plavo-kovanom bojom. Prskani golubovi poslije prvog i svakog narednog mjenjanja perja postaju tamniji, tako da nakon nekoliko godina na njima se zapažaju samo tragovi bijele boje. Ta pojava se naziva zatvaranje boje.

Grube greške: Krupno tijelo, kriva prsna kost, velika glava, kratka glava, okrugla ili čoškasta glava, ravno tjeme, uspravno ćelo, kratak kljun, špicast kljun, taman ili šaren kljun, ćuba ili kapa na glavi. Velika zjenica, ne odgovarajuća boja oka, debeli očni okviri crvene, ružičaste ili žute boje. Buljavo oko. Kratka krila, predugačka krila, zapinju za tlo, rep kriv ili razdvojen, rep sa manje od 14 pera, trtična žljezda, tragovi perja na nogama, neodgovarajuča boja noktiju. Neintenzivne boje, nepravilne šare, jednobojna pera kod prskanih u prvoj godini života.

 

Ovca pramenka

Pramenka je autohtona bosanskohercegovačka pasmina ovce. Osim Bosne i Hercegovine ova pasmina ovaca je autohtona i u Hrvatskoj (lička i dalmatinska pramenka), kao i u ostalim balkanskim zemljama.

Osobine

To je ovca kombinovanih proizvodnih svojstava (meso-mlijeko-vuna). Živa mjera ovaca se kreće između 25 i 55, a ovnova između 35 i 80 kg. Proizvodnja mlijeka je relativno mala, a znatno varira između sojeva (od 40 - 100 l i više u laktaciji od 6 mjeseci) i zavisi također od ishrane. Težina runa u prosjeku iznosi 1,4 kg. Boja runa je najčešće bijela, mada kod nekih sojeva može biti mrko pa i crno. Plodnost pramenke je relativno dobra. Od 100 ojagnjenih ovaca dobija se 100-110 jagnjadi. Porođajna težina jagnjadi je između 2 i 4 kg, što zavisi od soja i nivoa ishrane majki. Jagnjadi su otporna a mortalitet je nizak.

Vlašićki soj

U Bosni i Hercegovini postoji određeni broj sojeva pramenke, koji su nastali u različitim klimatskim i hranidbenim uslovima. Imena su dobijali, obično, prema području postanka, planini i slično. Najpoznatiji soj u Bosni i Hercegovini je vlašićki soj, koji se uzgaja na bosanskim planinama, pretežno na Vlašiću po kojem je i dobio ime.