Mostovi i ćuprije

Stari mostovi i ćuprije

Arslanagića most

Arslanagića most na rijeci Trebišnjici je podigao Mehmed Paša Sokolović, a otvoren je 1574.godine. Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je išla skoro sva trgovina, najviše so. 1687. Mlečani su zauzeli Novi što je izazvalo povlačenje bogatog muslimanskog stanovništva prema Trebinju, i most je izgubio na značaju. Na to je također utjecala izgradnja puteva prema Dubrovniku. Jedan od muslimana iz Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak da naplaćuje mostarinu, napravio je kuću odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se zvalo Arslanagići, pa se i most počeo nazivati Arslanagića most, po njenom mostaru.

Krajem 2.svjetskog rata most su minirali četnici u očajničkom pokušaju da zaustave partizane. Srećom, mine nisu u potpunosti eksplodirale pa je oštećeno samo lijevo krilo mosta. Drugo oštećenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odlučile na tom mjestu praviti hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na obližnjem polju više godina. Legenda kaže da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinu mosta, od kojih je najkonkretnija došla iz Kanade. Ipak, godine 1970. je počelo premještanje i nakon dvije godine slaganja (kameni blokovi su bili obilježeni brojevima i transportovani čamcima) most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara niže, u trebinjskom naselju Gradina. Selo Arslanagića most je svojim većim dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kuća koje iznad nivoa jezera.

Novi epilog oko Arslanagića mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni i Hercegovini. Naime, odlukom tadašnjeg gradonačelnika Trebinja, Božidara Vučurevića, naziv mosta je promijenjen u Perovića most, navodno, tvrdeći da su Arslanagići postali od porodice Perovića. Također je promijenjeno i ime sela u Perovića most. Danas, cijelih jedanaest godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, koja je uređena Daytonskim sporazumom, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim originalnim imenom: Arslanagića most.

 

Careva ćuprija

Careva ćuprija ili Carev most je jedan od mostova preko Miljacke u Sarajevu.

Prvobitni most sagradio je plemić Isa-beg Isaković, malo niži od današnjeg (ispred ulaza u istoimenu džamiju - Careva džamija), u 15. vijeku, ali je srušen 1619. u poplavi. Hadži Husein-aga Haračić je sagradio kameni most sa tri stuba i četiri luka na istom mjestu, i radi oštećenja je rekonstruisan od strane Hadži Mustafe Bešlije 1792.

Za vrijeme Austro-Ugarske okupacije, most je srušen zbog lošeg stanja u kojem se nalazio, nakon čega je sagrađen novi po ugledu na prvobitni most. Most je sačuvao svoj izvorni naziv.

Čobanija (most)

 

Čobanija most je jedan od mostova preko Miljacke u Sarajevu.

Prvobitno drveni most je sagradio čoban Hasan Vojvoda 1557. godine, a most je rekonstruisala Islamska vjerska zajednica za vrijeme šejha Kaimija, sarajevskog pjesnika. Stoga, ljudi ovaj most zovu i "šejhanija most" kao i "šejtanija most".

Godine 1886. željezni most je sagrađen na mjestu starog ali zbog lošeg oslonca most je propao. Na njegovom mjestu je sagrađen novi 1888. godine.

 

Drvenija Most

Drvenija most u Sarajevu je sagrađen za vrijeme Austro-ugarske vladavine 1898. godine da spaja obale rijeke Miljacke. U blizini mosta na lijevoj obali se nalazila Vojna komanda i Prva gimnazija na desnoj. Kako je most često plavila nabujala Miljacka, '80.tih godina je drvena konstrukcija mosta zamjenjena betonskom, a drvena ograda je sačuvana. Most je obnovljen nakon rata 1995. godine. Sam most je mjesto gdje počinju ljubavi sarajevskih gimnazijalaca, jer se most nalazi između Prve gimnazije, Škole primjenjenih umjetnosti i Akademije scenskih umjetnosti, na jednoj i Privredne škole i Pedagoške akademije, na drugoj strani. Osim ove Drvenije u Sarajevu su za vrijeme Osmanskog carstva i drugi mostova nosili naziv Drvenija. To su:

Drvenija most na Bentbaši, koji je služio za vađenje doplavljenog drveta i građe u Sarajevo,

Hadži-Bešlijina drvenija, između Šeherćehajine i Careve ćuprije,

i drugi drveni mostovi na Miljacki i na njenim pritokama.

 

Kozja ćuprija

Kozja ćuprija nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istočno od starog centra grada Sarajeva. Put na kojem je premošćavala rijeku je čuveni carigradski drum, tj. put kojim se, u doba Osmanlijske vladavine, iz Sarajeva išlo ka istočnim dijelovima Carstva, sve do Carigrada. Kozja ćuprija je jedan od četiri stara mosta na području Grada koji su još uvijek sačuvani. Ostala tri mosta su Šeher-Ćehajina ćuprija, Latinska ćuprija i Rimski most (most na Plandištu kod Blažuja).

Ova ćuprija ima jedan luk sa dva kružna otvora. Duga je 42 m, a široka 4,75 m. Raspon svoda joj je 17,5 m. Zidana je od krečnjaka i sedre.

U osmanlijsko doba Bosne Kozja ćuprija je bila mjesto na kojem su se dočekivali carski namjesnici - veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doček na mostu. Pred njega bi izašli svi viđeniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i običan narod pošto je to bio jedan od značajnijih događaja. Spominje se još i to da bi u čast novog vezira neki od hrabrijih momaka skakali s ćuprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem (to skakanje predstavlja podvig za divljenje, jer Miljacka na tom mjestu i nema neku dubinu, a visina mosta je zaista velika).

Postoji narodna legenda o nastanku ovog mosta. Ona kaže kako je siromašni pastir čuvajući koze primijetio da se one neuobičajeno dugo zadržavaju oko nekog grmlja na rijeci. Kada je i sam malo bolje pogledao ispod tog grmlja je pronašao ćup pun zlatnika. Tim novcem je sebi platio školovanje, a nakon dosta godina, pošto je postao ugledan i bogat podanik Carevine, odlučio je da sagradi most na Miljacki, i to na istom onom mjestu gdje su mu koze ukazale na zlato. Ipak, danas se smatra da je ovaj most nastao prilikom velike akcije sređivanja putne mreže, u doba Mehmed-paše Sokolovića (veliki vezir 1565-1579). U to doba nastaju još neki čuveni mostovi u Bosni i Hercegovini - Arslanagića most kod Trebinja, Stari most u Mostaru, i poznata Ćuprija na Drini u Višegradu.

Danas Kozja ćuprija predstavlja mjesto na koje Sarajlije mogu doći da se opuste i da uživaju u okolnoj prirodi. Do nje vodi pješački put duž Miljacke, čiji je početak na Darivi, u blizini Vijecnice.

 

camo.ch

 

Karađoz-begov most u Blagaju

Karađoz-begov most u naselju Blagaj kraj Mostara premošćuje rijeku Bunu u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Udaljen je oko 700 m nizvodno od izvora rijeke Bune.

Pristup Karađoz-begovom mostu u Blagaju kraj Mostara je sa jugoistočnog odvojka puta Mostar-Blagaj prema rijeci Buni.Istorijskih podataka o Karađoz-begovom mostu ima malo. Nastao je, vjerovatno, na mjestu ranijeg srednjevjekovnog prelaza preko rijeke (Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović, str.206.), a sagrađen je kao zadužbina Zaim hadži Mehmed Karađoz-bega. Most se prvi put pominje u vakufnami tog mostarskog dobrotvora od ramazana 977. (8.mart 1570.) godine, pa je prema tome morao nastati nešto ranije.

Polovinom 19. vijeka (tačnije, 1849. godine po prevodu tariha), most je bio znatnije oštećen ili ruševan, i izvjesna Belfe-Kadira, kći Ali-bega Velagića je dala novac za njegovu popravku. Tarih (natpis) o ovoj popravci je, prema zapisu Radimskog iz 1891. godine, stajao uzidan u most. Danas se tabla, dimenzija 65 x 60 cm, nalazi u dvorištu Sultan Sulejmanove džamije u Blagaju kraj Mostara. Pretpostavka je da je spašena prilikom rušenja mosta tokom II svjetskog rata.

Gotovo bez izuzetka, mostovi u Hercegovini građeni su od kamena. Konstruktivni sistem je bio temeljno stereotomski, zasnovan na osnovnim elementima: svod i luk.Pri gradnji kamenih mostova upotrebljavano je kovano gvožđe i olovo za spajanje pojedinih kvadera, naročito svodnjaka, dijelova vijenca, ograde i dr.

Kamene mostove možemo podijeliti u dvije osnovne tipološke grupe: mostovi sa jednim svodom, čiji su oslonci na obalama, te mostovi sa više svodova, koji se oslanjaju na stubove temeljene u koritu rijeke. Pedesetak metara od Sultan Sulejmanove džamije, kada se silazi prema Buni, neposredno uz Karađoz-begova hamam, nalazi se kameni most na pet lukova, preko kojeg je vodio stari put za Stolac.

Oblik Karađoz-begovog mosta je sličan većini kamenih mostova na više lukova nastalih u tom razdoblju, koji veličinom raspona lukova i strijelom rastu prema sredini mosta i tako tvore karakterističnu usponsku liniju, koja se na sredini prelama. Taj osnovni oblik mosta je narušen kasnijim podizanjem nivelete ceste, a s tim u vezi i izvorne nivelete mosta, pa su uz desnu obalu nastali trokutasti nadozidi na fasadi.

Karađoz-begov most se sastoji od pet kamenih bačvastih svodova, koji se oslanjaju na četiri kamena zidana stuba u koritu rijeke i na dvije stope na obalama Bune. Sudeći po načinu građenja, most su radili domaći majstori.

Osnovni elementi kamenog mosta su:

1. temelji mosta;

2. stubovi mosta;

3. svodovi mosta;

4. čeoni zidovi;

5. ispuna mosta je nevidljivi elemenat; radi se o materijalu kojim su popunjene šupljine između gornjih površina svodova, unutrašnjih strana čeonih zidova i staze kao završnog otvora;

6. vijenci;

7. korkaluk (puna kamena ograda)

Stubovi Karđoz-begovog mosta napravljeni od lijepo obrađenih kamenih kvadera i nisu standardni. Prema uzvodnoj strani oni imaju uobičajenu trokutastu osnovu, koja prilično diskretno izlazi ispod glavne mase građevine, a s gornje se strane horizontlano završava. Ispad trokutnog elementa, mjereno od čeonog zida, iznosi oko 1,20 m, a njegova visina na najvišem mjestu oko 1,40 m. Sa nizvodne strane uobičajni poligonalni kontrafor zamjenjuje manji pilaster, istaka oko 35 cm i pravougaonog tlocrta, koji završava stepenastim prelazom uz čeoni zid.Svodovi su zidani od pravilnih klesanaca u horizontalnim slojevima, čeoni lukovi su polukružni i za cca 3 cm uvučeni u odnosu na ravan čeonih zidova. Budući da je most u cjelini koncipovan kao sasvim niska građevina, lukovi ne rastu sa stubova mosta, već zajedno sa stubovima od temelja. Debljina svodova je 40 cm.

Otvori svodova su potpuno simetrično raspoređeni, rastući od obala prema sredini: krajnji imaju raspon 3,90 m, drugi od obale 4,90 m i srednji 6,0 m. Ukupna dužina mosta, računajući otvore i središnje stubove, iznosi 33,40 m, dok zajedno sa pristupnim dijelovima na podzidima iznosi blizu 50 m. Mjereno od nominalnog vodostaja, visinska tačka ekstradosa na sačuvanim svodovima uz obalu iznosi 2,35 i 3,40 m. Naprotiv, zbog podizanja nivelete puta, visinske tačke na ogradi, mjerene nad sredinom otvora, padaju prema sredini i iznose 4,40 i 4,25 m. Visinske tačke ekstradosa rekonstruisanih svodova uglavnom su izvedene iz proporcija sačuvanih svodova, dok je niveleta postavljena tangencijalno na otvore, sa neznatnom masom čeonog zida iznad čela svoda. Niveleta je naglašena profilisanim vijencem i korkalukom od kamenih ploča.Širina svodova iznosi oko 2,98 cm, a širina staze na mostu 2,68 m, dok je debljina ploča korkaluka 15 cm. Po stazi mosta danas je postavljena kaldrma u cementnom malteru.

Na rekonstruisanom mostu svodovi su izvedeni od obrađenog kamena, a čeoni zidovi od nabijenog betona sa oblogom od kamena. Upotrebljen je kamen poznat pod imenom tenelija, jer je i postojeći dio od istog materijala (Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović, Stari Mostovi u BiH, 1969., str.206-209.).

 

Most na Zepi

Na rijeci Žepi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave - jedan koji je izgrađen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine.

Na ušću rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bašta. Njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja Žepa, nedaleko od objekta Redžeb-pašine kule, koja je građena u približno istom periodu.

Povijesni podaci

U starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje Mosta na rijeci Žepi, niti je na mostu ostao sačuvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta.

Kao i za većinu građevina sa ovih prostora, u narodu su ostale sačuvane mnoge legende i predanja. Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio jedan od učenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da svojim djelom nadmaši rad svog učitelja. Druga legenda je legenda o veziru Jusufu koji je rođen u ovim krajevima i italijanskom graditelju kome je povjerena izgradnja ovog mosa. Analizirajući prvu legendu, mogle bi se izvući sljedeće pretpostavke:

- Most na rijeci Žepi je nastao neposredno nakon gradnje Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu;

- Most na rijeci Žepi je sagradio učenik graditelja mosta u Višegradu, tj. Mimara Sinana.

Prvi od gore navedena dva podatka uklapa se u pretpostavku da su mostovi nastajali isključivo kao objekti čiju je gradnju financirala država preko svojih funkcionera na terenu. Nastajali su isključivo sa ciljem poboljšanja sustava komunikacija u Carstvu. U takvom kontekstu je Višegradska ćuprija bila ključni objekt, koji je područja Bosne i Hercegovine povezivao sa ostatkom Carstva. Njegovom izgradnjom se stvorila potreba za novim mostovima na glavnom i sporednim prometnim krakovima, koji vode ka njemu, tako da su skoro istovremeno, u sklopu istog projekta, nastali mostovi: na rijeci Žepi i Kozija ćuprija u Sarajevu. Bilo bi dakle sasvim moguće i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paša Sokolović i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju četvrtinu XVI. stoljeća. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)

Što se tiče pretpostavke da ga je gradio jedan od Sinanovih učenika, i ona se čini realnom, pošto je Sinan (1490. - 1588.) u vrijeme podizanja ovog mosta već bio u dubokoj starosti. Iz dokumenata koji su povezani sa Sinanom, javlja se ime izvjesnog Mustafe-čauša, čovjeka od Sinanovog povjerenja, pa je moguće pretpostaviti da je kompletna realizacija mosta na rijeci Žepi najvjerojatnije bila prepuštena njemu. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)

Arhitektonske karakteristike mosta i kvaliteta izvedenih radova pokazivali su i još uvijek pokazuju (iako je most prenesen na novu lokaciju i nalazi se u novim topografskim uvjetima) da je riječ o izvanrednom objektu, djelu graditelja velikih sposobnosti. U ovom slučaju, nije moglo biti ni govora o graditelju koji je potekao iz naroda. Sudeći po smjelosti konstrukcije, graditelj je prošao najveće škole i savladao graditeljsko umijeće svog vremena na najvišoj razini. Pojedini formalni elementi, kao što su: linija luka, način zidanja mosta i dr. veoma su bliski detaljima vidljivim na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, što ide u prilog činjenici da graditelj pripada istoj školi kojoj pripada i graditelj Mosta u Višegradu i da je nastao krajem XVI. stoljeća.

Kao što je već rečeno, starijih dokumenata o gradnji mosta nema. U novije vrijeme most je često bio zapažen od mnogih putopisaca, umjetnika i putnika koji su posjetili ove krajeve.

Most na ušću Žepe stajao je decenijama izvan upotrebe. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujući načinu gradnje, odolijevao zubu vremena. Međutim, izgradnja HE Bajina Bašta zapečatila je njegovu sudbinu, kao što je ugrozila i Višegradski most i ostale spomenike graditeljskog nalsijeđa. Akumulaciono jezero ove HE podiglo je razinu vode za 10 m iznad najviše kote mosta. Projekt budućeg akumulacionog jezera Bajina Bašta, Perućac, koje pripada teritoriju DZ Srbije i Crne Gore, postalo je od samog početka uzrokom ugrožavanja kompletnog spomeničkog fonda na ovom prostoru. Još u toku 1960. godine, Zavod za zaštitu spomenika BiH uspostavio je kontakte sa investitorom gradnje brane, radi dogovora o poduzimanju mjera za saniranje ovog i ostalih spomenika. U konkretnom slučaju, osim odustajanja od izgradnje hidroakumulacije, bila je moguća jedino rekompozicija mosta i njegovo izmještanje na teren koji neće biti poplavljen. U dogovoru sa investitorom, 1960. godine izvršeni su radovi na rekognosciranju terena, na temelju kojega je izrađen poseban elaborat i određena približna cijena radova. Na sastancima održanim 18. studenog 1964. i 15. travnja 1965. godine i konačno, na sastanku održanom 25. veljače1966. godine, doneseni su sljedeći zaključci:

most se mora spasiti i rekonstruirati na lokaciji ispod kule u Žepi,

što prije treba otpočeti sa radovima na demontaži i prijenosu materijala na novu lokaciju i u nastavku aktivnosti realizirati njegovu rekonstrukciju,

radove će preuzeti Zavod za zaštitu spomenika BiH, ili će pronaći izvođača radova.

U ljeto 1966. godine došlo do demontaže mosta i izvlačenja materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Godine 1967. izvršena je njegova rekonstrukcija, a 1968. godine most je pušten u promet.

Most nije doživio oštećenja u ratu 1992.-1995.

Na temelju činjenica i postojećeg stanja na terenu, može se sa sigurnošću reći da je Most na rijeci Žepi jedno od najljepših i najelegantnijih ostvarenja ove vrste u Bosni i Hercegovini. Dok Most na rijeci Drini u Višegradu imponira svojom veličinom, određenom stilskom i tehničkom dotjeranošću, a mostarski svojim rasponom i elegancijom, Most na Žepi, iako manjih dimenzija, predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.

Strme, gotovo vertikalne obale rijeke Žepe i uska klisura kroz koju se probija rijeka prema ušću, uvjetovali su gradnju jednolučnog mosta, zasvedenu prelomljnim lukom raspona 10,20 m. Čela svoda čine prelomljeni lukovi sa uzvodne i nizvodne strane, čija visina iznosi 6,50 m, mjereno od baze zasvođene konstrukcije. Radijus je 6,70 m, a ekscentritet centara zakrivljenosti iznosi od vertikalne osi 1,60 m na obje strane. Debljina svoda mosta iznosi 75 cm. Za usporedbu i kao dokaz stilske istovjetnosti Mosta na Žepi i Višegradskog mosta, može se konstatirati da je u rasponu ovog svoda najbliži prvi svod Višegradskog mosta smješten uz lijevu obalu, čiji raspon iznosi 10,70 m. Debljina svoda kod Višegradskog mosta iznosi 85 cm, dok su ekscentriteti centara zakrivljenosti variraju i iznose maksimalno 1,06 m. Most na rijeci Žepi ima nešto višu strijelu prelomljenog luka, što je uvjetovano niveletom puta, koji je ležao visoko iznad provalije.

Dužina mosta iznosi 21,60 m. Od simetrale svoda prema lijevoj obali njegova dužina je 12,40 m, dok je prema desnoj 9,20 m. Ukupna širina mosta iznosi 3,95 m, od čega na samu stazu otpada 3,40 m i na ogradu 2 puta po 20 cm. Ostatak otpada na istake vijenaca smještenih ispod ograde. Vanjske površine čeonih zidova su u ravnini sa vanjskim površinama ograde, a čeoni lukovi svoda su za po 3-4 cm uvučeni u odnosu na čeone zidove. Širina svoda iznosi 3,74 m.

Najviša točka intradosa mosta uzdignuta je iznad normalnog vodostaja za oko 12 m, dok je kolovoz, uključivši i debljinu svoda i gornjeg stroja za 1,55 m viši. Korkaluk mosta, koji je na mostu prije rekonstrukcije bio sačuvan samo djelomično, imao je visinu 90 cm, pa je tako najviša kota mosta nad normalnim vodostajem iznosila oko 14,5 m, što je u proporciji sa rasponom otvora «davalo dojam građevine koja stremi nebu pod oblake». (Ćelić, Mujezinović, str. 206)

U apsolutnim mjerama (nadmorska visina), oslonci mosta su se nalazili na koti 273,80, kolovozna konstrukcija na koti 281,60, dok je dno korita rijeke Žepe bilo na koti 268,60 m.

Svod i čeoni lukovi mosta konstruirani su od klesanaca sedre čije dimenzije, osim visine, nisu bile ujednačene. Čeoni zidovi mosta rađeni su od pravilnih kvadera vapnenca dimenzija od 15 x 20 pa do 50 x 140 cm, na nekim mjestima i više. Slojevi slaganja kamena nisu idealno horizontalni, mada se uočava da su odstupanja od horizontale bila minimalna. U konstruktivnom smislu, u slojevima se smjenjuju uzdužnjaci i vežnjaci, čime je graditelj postigao jedinstvenije djelovanje obloge čeonih zidova sa jezgrom mosta koje je sačinjavala kombinacija lomljenog kamena i vapnene žbuke. Spojnice između kamenih blokova su bile pravilne i radijalne, minimalne širine. Bile su popunjene vapnenom žbukom. Po površini su najvećim dijelom bile kalcificirane. Kvaderi su prema unutrašnjoj strani samo priklesani. Većim dijelom su po horizontalnim slojevima povezani klamfama od kovanog željeza zalivenog olovom. Ovakve veze nisu uspostavljene po vertikali.

Čeoni zidovi su u visini staze završeni vijencem jednostavne profilacije. Sama staza je imala neznatni uspon prema centru koji je iznosio cca 4%. U cjelini je bila kaldrmisana kaldrmom od oblutaka kamena.

U mostu nije pronađen nikakav sustav hidroizolacije. Korkaluk je bio pričvršćen na horizontalno položene široke ploče vijenca pomoću željeznih trnova i olova. Ploče korkaluka su sa gornje strane bile međusobno povezane željeznim pijavicama i zalivene olovom.

Most je izgledao i sada izgleda kao razupora između dvije gotovo vertikalne stjenovite obale. Na njegovoj izvornoj lokaciji, desna obala je bila veoma strma, dok je lijeva u svom gornjem dijelu, imala profil u kosini, pod kutom od cca 46 stupnjeva. Nalazeći oporce direktno na strmim stijenama i na različitim visinama, uz određenu asimetričnost čeonih zidova (što je posljedica različitog pada obala), most je izgledao kao da organski izrasta iz stijene

 

Most u Klepcima

Most premošćuje rijeku Bregavu i lociran je u neposrednoj blizini naselja Klepci, općina Čapljina, točnije 1 km sjeverno od grada. Nalazi se uzvodno od ušća rijeke Bregave u Neretvu nekih 200 metara. Zapadno od mosta prolazi magistalni put M-17, Sarajevo - Jadransko more, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Povijesni podaci

Imajući u vidu činjenicu da su na ovome mjestu otkrivene trase cesta iz ranijih perioda, vjerojatno je na mjestu današnjega mosta postojao rimski most. Točno vrijeme izgradnje mosta iz tog perioda nije utvrđeno.

Godine 1517. hercegovački Sandžak-beg Mustafa-beg izgradio je današnji most, koji je oko 150 godina kasnije obnovljen. Nije poznato da li je izmjenjen njegov prvobitni izgled. Prema pisanim izvorima na ovom mostu je postojao natpis kome se izgubio svaki trag. Graditelj i legator bio je Šišman Ibrahim-paša. (Prema narodnome predanju graditelj mosta, Šišman Ibrahim-paša, je i graditelj džamije u Počitelju, ali je utvrđeno da je graditelj džamije u današnjem poznatom obliku i nekih drugih javnih objekata Hadži Alija, sin Musa-age. Vjerojatno je Šišman Ibrahim-paša obnovio most jer sa tom gradnjom datira i njegova smrt.)

2. Opis spomenika

Most sa vrlo elegantnom konstrukcijom svoda koja u nekim elementima podsjeća na svod Starog mosta u Mostaru, ali se svojim specifičnostima se posebno izdvaja, predstavlja jedno od najznačajnijih djela osmanskog graditeljstva u oblasti infrastrukturnih objekata.

Most je izgrađen sa lučnim otvorom raspona 17,52 m (strijela luka iznad najnižeg vodostaja 6,30 m i produžava se oko 1,0 m ispod površine vode). Lučna konstrukcija mosta je urađena segmentno. Specifičnost mosta je najveći raspon ovog tipa mostova na ravničarskim rijekama. Korito rijeke je na ovom mjestu relativno široko, obale su niske, zbog čega graditelj izvodi veće kamene podzide i formira dugačke prilazne rampe, sa čime je suzio raspon na 17,52 m.

Podgled svoda izveden lijepo obrađenim klesancima, sa radijalnim fugama. Čeoni lukovi svoda uvučeni su (oko 4 cm) u odnosu na čeone zidove (pa širina svoda iznosi 3,69 m). Ovi elementi su izvedeni od pravilnih klesanaca u nižim dijelovima horizontalnog, a u gornjim dijelovima kosog i radijalnog smjera.

Vijenac iznad čeonih zidova je visine 17 cm i jednostavne je profilacije, sa ogradom-korkalukom visine 88 cm. Istak vijenca iznosi 10 cm u odnosu na ogradu - korkaluk. Debljina istaka je nekih 15 cm. Hodna konstrukcija je širine 3,75 m sa strmom niveletom. Najviša točka iznosi 7,20 m iznad minimalne razine vodostaja, 6,44 m na desnoj i 5,71 m na lijevoj obali rijeke Bregave. Obrađena je u kaldrmi od krupnijeg riječnog oblutka sa neujednačenim stubama (u ravnini vijenca na čeonim zidovima).

3. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Nepažnja i dugogodišnji nemar uništile su ogradu - korkaluk, vijence nad čeonim zidovima i kaldrmu. Dio korkaluka i vijenaca porušen je u razdoblju između 1957. i 1987. godine, kada su porušeni i dijelovi uzvodnih i nizvodnih krilnih zidova. Služba zaštita izvodila je određene konzervatorsko-restauratorske radove 1952. godine. U tom razdoblju izvršena je rekonstrukcija kaldrme i zidića, uporabom neodgovarajućih građevnih materijala, u ovom slučaju cementa kao vezivnog sredstva i raznih vrsta betona.

Projektom su reguliranja rijeke Bregave, uzvodno od mosta planirane znatne izmjene u njenom koritu koje su pravodobnom intervencijom službe zaštite spriječene. Izvedeni radovi su ipak djelimice devastirali prirodno okruženje u kojem je most nastao. Godine 1991. rekonstruiranje je postojeće seoske ceste na lijevoj obali Bregave također djelimice ugrozila prilaznu rampu, ali je intervencija službe zaštite spriječila veće devastacije.

 

Stari Most Mostar

Kompleks Starog mosta predstavlja najznačajniju kulturno-povijesnu cjelinu u Mostaru, kao i jednu od najznačajnijih povijesnih cjelina u Bosni i Hercegovini.

Na temelju položaja i konstruktivnog rješenja prvog visećeg mosta, čiji su ostaci pronađeni pri arheološkim istražnim radovima, pretpostavlja se da na mjestu sadašnjeg Starog mosta prije 1452. godine nije postojao drugi. Vjerojatno je da je uporište mosta na lijevoj obali dograđeno naknadno i postavljeno ekscentrično na pravilnu, simetričnu, poligonalnu utvrdu. Ovo uporište je izgrađeno desetak godina nakon izgradnje utvrde, i zidano je na vrlo sličan način s upotrebom istog načina postavljanja skele. I na desnoj obali, zidovi, na koje se oslanjao prvobitni most, također nisu zidarski povezani sa kulom Halebijom.

Kule Halebija i Tara sa utvrdama izgrađene su sredinom XV stoljeća. Kule i naselja uz njih s lijeve i desne strane Neretve najvjerojatnije nisu u prvoj fazi izgradnje bile spojene mostom (smještaj kula govori da su one izgrađene u svrhu utvrđivanja uskog mjesta radi prijenosa ili prijelaza preko Neretve). Postoji mogućnost da su se u početku tereti na tom mjestu prenosili sustavom «žičare» između nasuprotnih kula. Ubrzo je izgrađen drveni most sa srednjim visećim dijelom i bio je smješten na koti 53,20 m n/v, iznad razine visokih voda. Ovaj most je ostao u upotrebi skoro čitavo stoljeće, do izgradnje novog kamenog mosta.

Kako bi smanjio raspon, koji je kod drvenog mosta iznosio 35 m, na 28,60 m novog kamenog mosta, mimar Hajrudin je izgradio nove zidove upornjake, koso postavljene u odnosu na uzdužnu os mosta. Postojeće zidove i kule utvrde iskoristio je, djelomično ih nasuo, te se na njih oslonio. Prilaz novom mostu izveden je nad ranijim prilazom drvenom mostu. Podignuti su bočni zidovi prilaza mostu, te je između njih izveden zemljani nasip. Na njemu je, u debelom sloju crvenice i vapna, postavljena kamena kaldrma (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 81).

O gradnji mosta malo se zna. Zapisana su samo sjećanja i legende i ime graditelja Hajrudina. Čak i danas, kada su izvađeni dijelovi mosta iz Neretve i ispitani svi sastavni dijelovi, ostaje zagonetka o načinu same izgradnje mosta i nekoliko tehničkih pitanja vezanih za nju: kako je izvedena skela, prevezen kamen s jedne na drugu obalu, kako je skela izdržala dugo razdoblje gradnje. Zbog toga ovo djelo možemo svrstati u najveća graditeljska ostvarenja svoga doba (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 82).

Prema sjećanju Katib Ćehaje glavni problem za graditelja mosta, mimara Hajrudina, je bilo podizanje skele za luk mosta bez njenog temeljenja u koritu Neretve. Umjesto temelja on se odlučio da postavi upornjake (oslonce) od vapnenca koji sa krilnim zidovima povezuje uz priobalne stijene. Mjereno od ljetnog vodostaja rijeke (n.v. 40,05 m) on je podigao upornjake do visine od 6,53 m i sa te visine započinje gradnju svoda luka. Početak svoda naglašava profilom visine 0,32 m. Strijela luka je 12,02 m. Visinska razlika između početka luka na desnom i lijevom upornjaku je 0,13 m (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.).

Upornjaci (oslonci) mosta su građeni od dvije vrste kamena: «tenelije» koja ima finiju završnu obradu i tanje spojnice, i konglomerata koji ima grublju površinsku strukturu, a šire spojnice. Blokovi tenelije su se koristili za izgradnju baze upornjaka (dio ispod vijenca), za čeone dijelove upornjaka (okomito na osovinu mosta) kao i za rubove upornjaka. Ostatak vidljivih dijelova je uglavnom rađen od konglomerata. Na pojedinim mjestima, u veoma maloj količini, u upornjake je ugrađivan i čvrsti vapnenac. Može se reći da je zidanje upornjaka rađeno u dva dijela: prvi, fini vanjski dio rađen od bolje kvalitete čija je debljina varirala od cca. 3 m pri dnu do 0,5 m na vrhu (dio izgrađen od tenelije i konglomerata), i drugi dio, koji predstavlja ispunu, od lošije kvalitete kamena koja je služila kao veza između vanjskog dijela oslonca i bočne bazne stijene, ispunjena konglomeratom i krečnim malterom (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, str. 2, 2003.).

Krilni zidovi mosta se nadovezuju na upornjake sa uzvodne i nizvodne strane i predstavljaju njihove nastavke. Oni pod izvjesnim kutom zaštićuju dijelove obale na koje se oslanja most od udara vode i izvedeni su do razine vijenca mosta. Ovi zidovi su također postavljeni na prirodnoj podlozi dok tehnika njihovog zidanja nije ista sa tehnikom zidanja samog mosta, tako da su oni vjerojatno bili naknadno preziđivani i dograđivani. Ovo je posebno vidljivo na krilnim zidovima uz lijevu obalu, gdje su bili postavljeni i natpisi o opravkama kula i mosta (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 190-194). Nakon ratnih razaranja navedeni zidovi su bili oštećeni, neki elementi su bili ili oštećeni ili su nedostajali, dok je iznad zidova bila bujna vegetacija (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, str. 2, 2003.).

Luk mosta je izgrađen od tenelije. Oblik luka mosta je rezultat mnogih nepravilnosti uvjetovanih deformacijama intradosa (unutrašnje linije luka). Najbliži opis luka bio bi krug čiji je centar spušten u odnosu na vijenac. Luk je započinjao od razine vijenca (koji je na 46,84 m. n.v. na desnoj strani i 46,72 m. n.v. na lijevoj). Na sjevernoj (uzvodnoj) elevaciji raspon je bio 28,71 m, a na južnoj (nizvodnoj) 28,68 m. Sam luk mosta se sastojao od:

- svoda sastavljenog od 111 redova lučnih kamenova, ukupne širine 3,95 m i prosječne dubine 0,8 m. Svaki red je napravljen od 2-5 tesanika, pa se tako mogu pronaći pojedini komadi dimenzija i preko 2 m, odnosno upornjacima do 3,23 m. Kameni blokovi su međusobno bili spojeni sa metalnim spojnicama (klamfe i klinovi) postavljenim u tri smjera. Željezni klin je bio ugrađen u svaki kameni element, zaliven olovom, a onda klamfama vezan za druge kamene elemente. Visina svoda je ravna visini čeonog luka;

- rebraste konstrukcije za učvršćivanje, sa dvije šupljine na svakoj strani rebra, koje djeluju kao olakšavajući otvori. Zidovi su postavljeni u širini od oko 80 cm sa svake strane, čime je izbjegnuto opterećenje konstrukcije svoda koje bi nastalo ispunom od zemlje i lomljenog kamena. U poprečnom presjeku ovih šupljina se uočava izvjesna asimetrija, tako da je uzvodna šira za oko 20 cm od nizvodne. Uz desnu obalu pojavljuje se iznad dviju paralelnih zasvođenih šupljina i jedna horizontalna, kakve na suprotnoj strani nema. Ove šupljine otkrivene su u toku konzervatorskih radova nakon II svjetskog rata;

- zidarske ispune sastavljene od krečne žbuke i grubih elemenata tenelije;

- pločastog pokrova na vrhu učvršćujućeg rebra;

- podloge za kolovoznu konstrukciju (boksitni sloj prosječne debljine 0,2 m, dva sloja žbuke - jedan iznad, a jedan ispod boksitnog sloja, svaki od njih prosječne debljine 0,2 m) i kolnik izrađen od vapnenca;

- donjeg vijenca na ekstradosu (vanskoj liniji luka), povezanog klamfama;

- čeonih zidova svoda, koji nisu povezani, samo leže na nižem vijencu. Ovaj naglašeni dekorativni vijenac predstavlja prijelaz na fasadama od luka na čeone zidove i svojom formom prati formu luka. Vijenac je profiliran i plastično izvučen preko čela svoda za 15 cm, dok njegova visina iznosi isto 15 cm;

- u ravnini prednje linije vijenca postavljeni su čeoni zidovi, rađeni također od krupnih kvadera tenelije redanih u izrazito horizontalne slojeve, koji se djelomično nastavljaju i na krilnim zidovima mosta;

- gornjeg vijenca koji leži na vrhu čeonih zidova svoda i koji prati niveletu mosta. Ovaj vijenac je profiliran na isti način kao i vijenac iznad luka, ali je nešto deblji - njegova debljina se kreće od 20 do 24 cm. I ovaj vijenac je plastično istaknut u odnosu na čeone zidove za 14 cm;

- parapeta napravljenog od tenelije, pričvršćenog na gornji vijenac klinovima i klamfama, povezujući kamene elemente parapeta (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, str. 3, 2003.).

Most je na desnoj strani, na čeonim zidovima, djelomično nadozidan čime je njegova strma niveleta nešto ublažena. Na krajnjoj točki ovog nadozidanog dijela vidjela su se tri sloja klesanca, koji se klinasto svode prema sredini, a njihove horizontalne spojnice zauzele su položaj paralelan sa prvobitnom niveletom mosta. Pretpostavka je da je ovo rezultat naknadne intervencije.

Niveleta staze mosta strmo pada od sredine prema desnoj i lijevoj obali. Njezina najviša točka je na 60,39 m n.v., tj. 20,34 m iznad ljetnog vodostaja Neretve. Na desnoj strani ona pada do 57,24 m n.v., a na lijevoj do 57,05 m n.v.

Sama staza preko mosta uokvirena je s obje strane korkalukom od kamenih ploča, debljine 23-25 cm i visine 94,50 cm. Korkaluk je učvršćen u završni vijenac u ravnini čeonih zidova. Korkaluk je ovdje postavljen sa blagim nagibom gornje ivice prema vanjskim stranama.

Staza mosta popločana je pravilnim kamenim pločama većeg i manjeg formata od tvrdog bijelog vapnenca, sa poprečnim pragovima, koji omogućavaju lakše prelaženje. Kamenje je gusto zbijeno i zaliveno žbukom, tako da je veoma malo vode moglo prodrijeti u samu konstrukciju. Prema krajevima pragovi završavaju prije korkaluka kako bi se omogućila brža odvodnja vode. Ispod kaldrme nalazi se sloj od cca. 15 cm kamena tucanika u žbuci od crvenice i vapna. Ovaj sloj leži na 15-20 cm debelom nasipu preko sloja lomljenog tvrdog vapnenca u žbuci od vapna i pijeska. Taj najniži sloj oslanja se na krupno kamenje kojim su zasvođene šupljine. Kada su na korkaluk dodate ograde od kovanog željeza, nije poznato.

Uz same noge mosta nalazile su se s obje strane stražare, sa kapijama ispod njih. Stražara na lijevoj strani srušena je krajem otomanske vladavine, dok se na desnoj obali nalazila kula stražara (londža) sve do rušenja mosta 1993. godine, u kojoj je bila smještena kafana (Hasandedić, 1980., str. 122).

Pri izgradnji Starog mosta preko njega je proveden prvi vodovod od Radobolje na lijevu obalu Neretve. Prvi vodovod preko Starog mosta izveden je drvenim čunkovima, a drugi, koji je rađen 1629./1630. godine, izveden je zemljanim čunkovima (Pašić, 1989., str. 68).

Upotreba kola i potreba prijelaza kolima preko Starog mosta prinudili su austrougarske vlasti da čitavu konstrukciju mosta prekriju pijeskom i zemljom. Time je dobijen novi sloj preko mosta, a podignuta je i razina prilaza mostu, posebno na istočnoj strani, pa je razlika u razini samog prilaza mostu i Podkujundžiluka riješena jednim potpornim zidom u koji su kasnije ugrađene kratke zavojite stube. Podizanje razine prilaza mostu primoralo je graditelje trgovina na lijevoj obali uz Stari most, a koje su građene poslije izgorenih ćepenaka 1878. godine, da ih podižu na znatno višu razinu od ranije. Osim ovih radova prilaz starom dijelu grada, oko Starog mosta, u posljednjim godinama XIX stoljeća, promijenio je izgled: 1894. godine Gradsko vijeće donijelo je odluku da se u Šemovcu preko Radobolje izgradi metalni most. Radovi su završeni 1896. godine i čitavo ovo područje je podignuto za oko 5 m, što je omogućilo izgradnju ulice od Župne crkve sv. Petra i Pavla do Starog mosta, te podizanje suvremenih zgrada uz tu ulicu. Ove novogradnje su odredile gabarit buduće ulice koji je zadržan sve do danas; 1894. godine Gradsko vijeće je donijelo odluku o izgradnji i metalnog mosta umjesto porušene Oručevića ćuprije ispod Jusovine, čime je i ovaj dio podignut na višu razinu (Miletić, 1997., str.19, 161, 162

 

Nakon provedenih istraživanja u toku 2002./2003. godine, može se izvršiti podjela historijskog razvoja lokaliteteta na nekoliko etapa:

 oko 1444. godine postojale su kule na obje strane Neretve: na desnoj obali slobodnostojeća polukružna kula Halebija, a na lijevoj polukružna kula Tara sa šestokutnom utvrdom;

 prije 1452. godine izgrađen je prvi drveni most koji je povezivao utvrde. Most je izgrađen sa dva konzolno istaknuta i središnjim «visećim» dijelom. Kao oslonac tog mosta na lijevoj obali je izgrađena polukružna, nesimetrična dogradnja utvrde, a na desnoj trapezasto proširenje platoa kule Halebija sa zidovima upornjacima mosta;

 između 1452. i 1566. godine na desnoj obali kula Halebija ojačana je zidom sa ophodnim hodnikom i kruništem. Kula je povišena drvenim kruništem. Tara je u istom periodu povišena, a unutar utvrde je izgrađena zgrada koja je služila za smještaj posade. 1522. godine podignut je i Sultan Selimov mesdžid za posadu utvrde. Utvrđen je jugozapadni dio utvrde i podignuta je kula Herceguša;

 1566. godine dovršena je izgradnja novog kamenog mosta. Izgrađeni su istaknuti bočni zidovi upornjaci, koji su smanjili raspon mosta, te je izgrađen jednolučni kameni most. Nad novim ulaznim vratima u utvrdu izvedena je drvena stražarnica, čardak. Takva stražarnica postojala je i nad vratima utvrde na lijevoj obali;

 između 1566. i 1690. godine ojačani su bočni zidovi utvrde doziđivanjem iznutra odmaknutog zida, te ispunom međuprostora zemljom. Kule su više puta pregrađivane. Kula Tara je još jednom povišena, te joj je na vrhu izvedeno novo kameno krunište. Halebija je povišena na isti način, te je na njoj izgrađeno novo krunište s merlima i puškarnicama. Između 1680. i 1695. godine kapetan Halebija, po kojem je kula dobila ime, pregradio ju je u pokrivenu karaulu. Povisio ju je, te je otvorio niz prozora formirajući na posljednjim etažama kule stambeni prostor za posadu;

 između 1690. i 1878. godine izvršene su manje pregradnje na fasadama kula, bez novih značajnijih gradnji. Kula Halebija je u razdoblju između 1714. i 1716. godine postala tamnica u nižim etažama. U višim etažama vršene su izmjene fasade otvaranjem novih otvora. Obilazni hodnik predziđa povišen je kao rampa do sjevernih vrata, a podignut je i novi prsobran;

 izgradnja sa kraja XIX i XX stoljeća: na desnoj obali podignuta je zgrada ribarnice, a na lijevoj obali, uz most manja magaza, dok je mesdžid iznova podignut na ranijim temeljnim zidovima. Između mesdžida i kule Tare podignut je novi stambeno-poslovni objekt (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 82, 83).

Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine, Most je značajnno oštećen od strane srpskih snaga i JNA. Dana 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i terorisanja Mostara. Dan ranije, 8. novembra 1993. HVO je započeo sa kampanjom rušenja Mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule Mosta, što je okončano 9. novembra 1993., njegovim konačnim rušenjem.

 

web portal camo.ch