Nekadašnje begovsko selo Kopčići

Prošlost Prozora i okoline do sada je bila tema brojnih novinskih članaka, naučnih radova, knjiga, web članaka i drugih publikacija. Neki od njih su rezultat istraživanja velikog broja izvora i želje da se o prošlosti nekog prostora napiše što opširniji rad, dok je jako veliki broj onih koji su rezultat sakupljanja netačnih ili falsifikovanih podataka, a poplavom brojnih internet portala takvi su se podaci često predstavljali kao tačni. Jedan od zanimljivih lokaliteta o kojima je objavljeno nekoliko tekstova je svakako i selo Kopčići, koje je izgradnjom brane za potrebe HE "Rama" potpoljeno, a stanovništvo raseljeno u brojne gradove u Bosni i Hercegovini.

Ovih dana nivo vode Ramskog jezera znatno je opao, pa se i Kopčići ponovo mogu vidjeti, ili barem ono što je ostalo od njih. Mali je broj sačuvanih fotografija ovog naselja. Najviše detalja iz života kako ovog, tako i drugih potopjenih dijelova doline Rame zabilježio je poznati mostarski fotograf Ćiril Ćiro Raič, a neke od tih fotografija je otkupio Franjevački samostan Rama-Šćit i objavljivao u brojnim publikacijama. Danas je malo i živih svjdoka koji se sa tugom sjećaju i prepričavaju o životu u ovom naselju. Teško da ćete sresti nekog od njih, a da Vam neće  ispričati narodnu predaju o dolasku Gazi Kasum Alaj-bega Kopčića, koji se smatra starenikom porodice Kopčić.


Tople jesenske dane iskoristili smo da posjetimo Kopčiće, od kojih su ostale ruševine brojnih kuća, džamije, škole, stare kaldrme, mezarja ... Krečući se od otoka Škarine, koje koristi Lovačko društvo "Vepar" sve što se u tom trenutku može vidjeti je gomilla kamenja prekrivena blatom, od kojih se jedino jasno vide ostaci kamene munare i zidine džamije. Međutim, sve što se više približavate postaje jasnije da se nekad ovdje život aktivno odvijao. Od svih objekata najočuvanija je stara kaldrma koja je povezivala zaseoke i koja nam je pomogla da negdje ne "zaglavimo" u blatu.


Prilikom posjete u ekipi je bilo i nekoliko mladih čiji su roditelji rođeni u ovom naselju i koji zahvaljujući njihovim pričama prilično poznaju o građevinama u ovom naselju. O čuvanju uspomena na život u Kopčićima i prenošenju predaja na mlađe generacije uvjerio sam se još 2006. godine kada su se bivši stanovnici ovog naselje prvi put, nakon 40 godina, sastali. Povod za stastajanje je bilo otvaranje obnovljenog turbeta Alaj-bega Kopčića koje se bilo urušilo. Ko je Alaj-beg Kopčić? O porijeklu Kopčića sam do sada čuo više verzija. Ono što će Vam svaki bivši stanovnik ili njihov potamak ispričati je predaja po kojoj je Alaj-beg Kopčić u Bosnu i Hercegovinu došao za vrijeme turske okupacije i da je za zasluge u borbama od sultana dobio toliko zemlje koliko može na konju za jedan dan preći. Po toj predaji beg Kopčić je jahao čak i do Duvna pa je u narodu ostala izreka "Obilazi k'o Kopčić oko Duvna". Što se tice druge verzije o porijeklu Kopčića postoji još jedna koja kaže da se radi o staroj bosanskoj plemićkoj porodici, koji su dolaskom Turaka na ove prostore prihvatili islam.
Prvi opširniji pisani trag o Kopčićima je onaj iz 1888. godine u "Narodnom blagu" bosanskohercegovackog književnika i političara Mehmed-bega Kapetanovića Ljubuška. Kasnije je 1900. godine u djelu "Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine" pisao Safvet-beg Bašagić, a 1906. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja zanimljivi tekst je pisao Alija Ćatić. Interesantno je da je ova plemićka porodica imala i svoj grb koji je istaknut u obnovljenom turbetu bega Kopčića. U "Rodoslovlju bosanskog, aliti iliričkog i serpskog vladania" popa Stanislava Rupčića , koji se čuva u samostanu Sv.Duh u Fojnici, pod rednim brojem 54. nalazi se rodoslov i grb "begovske porodice iz ramske nahije" - porodice Kopčić.
Vratimo se današnjim Kopčićima. Stara kaldrma prolazi između ostataka nekadašnjih kuća. Krečući se po njoj dolazimo i do ostataka nekadašnje škole. U odnosu na ostale građevine veliki broj kamenih blokova u prizemlju je još na svom mjestu. Zanimljivi su i ostaci bunara koje su stanovnici koristili.
Zadnji podaci o broju stanovnika u Kopčićima su u djelu "Rama u Bosni" etnologa Milenka Filipovića, koji piše da je pred Drugi svjetski rat selo imalo blizu sedamdeset kuća. Iako se voda povukla još veliki broj tih kuća je i dalje pod vodom.


Od Škarina stara kaldrma vodi skoro pred samu džamiju koja je bila i cilj ove posjete. Pred samom džamijom nalazi se nekoliko starih nišana, od kojih je većina srušena ili oštećena. Većina ih je ukrašena zanimljivim ornamentima, a na nekim postoje i natpisi. Prije je kod muslimana postojao običaj da svoje mrtve sahranjuju u haremima pored džamije, dok se u novije vrijeme u ove hareme najčešće ukopavaju imami ili osobe za koje se zna da su bile pobožne i da su čitav život bili vezani za džamiju. Ranije su nišani bili sa natpisima pisanim arapskim pismom, pa većina ljudi koji ne poznaju ovo pismo teško da će moći sazati podatke o osobi koja je tu ukopana. Ono što se sa ovih nišana može znati je da li je osoba koja je tu sahranjena bila muško ili žensko. Naime, nišani za muškarce su masivni, pa imaju na vrhu turban ili fes, dok su ženski nišani tanji, a ukrasi su mnogo ljepši nego  na muškim nišanima.

Od svih građevina u nekadašnjim Kopčićina najviše je ostataka zidina kopčićke džamije i munare. Jasno se može vidjeti kolika je njena veličina bila i od kakvog je kamena građena. Na samom ulazu nalaze se srušeni kameni stubovi, na koje se nekad naslanjao dio krova na ulazu u džamiju. Zidovi su se uglavnom urušili, osim u ćoškovima, a od džamije najviše su sačuvani zidovi munare.

Može se primjetiti da je kamen od kojeg je građena munara znatno bolje obrađen i da podsjeća na one munare koje su građene uz hercegovačke džamije. Sačuvan je i dio stepenica kojim se moguće popeti na zid munaree. Uz munaru se nalaze blokovi kamena i ostaci stepenica kojim  se penjalo na vrh munare, koji su se već davno srušili.


Već nekoliko godina sakupljam stare fotografije i stare tekstove vezane za prozorski kraj, među kojima je jedan broj i onih koji su nastali na prostorima koje su danas potopljeni vodom Ramskog jezera. Većina ih je iz porodičnih albuma ljudi koji su iselili sa ovih prostora, a na njima se može vidjeti i izgled džamije u Kopčićima. Izgled džamije najbolje je opisao Hivzija Hasandedić, koji se čitav život bavio sakupljanjem podataka o sakralnim objektima muslimana u Bosni i Hercegovini. Hasandedić piše da je džamija bila građena od lomljenog kamena, pokrivena četverostrešnim krovom pod crijepom i da je imala dimenzije 8x8x6 metara. Za munaru kaže da je bila građena od miljevine i da je bila slična mostarskim, te da je bila visoka oko 20 metara. Prozori su joj u gornjoj etaži imali perforacije s unutrašnje strane, a trijem joj je bio zazidan.

Ne postoji tačan pisani podatak o gradnji džamije i ono što postoji oslanja se na predaju. Prema toj predaji džamiju je sagradio jedan od unuka Alaj-bega Kopčića, kome nije poznato ime. Također u predaji stoji da ju je spalio dalmatinski uskok Stojan Janković i da je tada ostala samo munara čitava. Na džamiji nije bilo tariha (natpisa), pa tako se pouzdano i ne zna kad je džamija bila prvi put građena. Jedino što je poznato da je zadnji put bila obnovljena 1840. godine.
Nivo vode Ramskog jezera svakim danim sve više opada i ako ovako nastavi uskoro bi se mogli vidjeti i ostali dijelovi Kopčića, ali i drugih potpoljenih naselja koje možemo vidjeti uglavnom na starim fotografijama. Zbog blata, pristup i kretanje je malo teže, ali svim ljubiteljima starina posjete ovakvim mjestima čine veliko zadovoljstvo, pa blato i nije toliki problem.


Tekst i foto: Adnan Brkić (2011. god.)

Padom nivoa vode osvježene uspomene: Na dnu jezera ukazali se džamija i begovski nišani

Pad nivoa vode Ramskog jezera mnogi bivši stanovnici nekada plodne i bogate ramske kotline iskoristili su da obiđu mjesta u kojima se nekada živjelo i da osvježe uspomene na dane kada se rodni prag morao zbog viših interesa napustiti i daljnji život nastaviti u tuđini.

Povlačenjem vode ukazuju se ostaci kuća, voćnjaka i drugih objekata, a u nekada bogatom begovskom selu Kopčići sada se vide ostaci džamije s munarom. Voda još nije oborila sve nišane ispod kojih leže kosti nadaleko čuvenih begova. Neki odolijevaju sili vode i podsjećaju na stara, davno prohujala vremena.

Čudan osjećaj


Safet ef. Pozder, glavni imam Medžlisa IZ Prozor, za "Dnevni avaz" kaže da je ovo begovsko mjesto koje je još u vakat prije akumulacije Ramskog jezera 1968. godine imalo standarde malo neuobičajene za sela ovog kraja, sa sadržajima specifičnim za veća naselja kao što su kahvane, tabhane, mlinice, hanovi, musafirhane, putevi popločani kaldrmom.

- Imalo je džamiju koju je, vjerovatno, sagradio starenik Kopčića, koji se spominje kao Džafer-beg. Međutim, vrlo je teško precizno odrediti godinu njene izgradnje, a pretpostavlja se da je sagrađena u 16. ili početkom 17. stoljeća - kaže ef. Pozder.

Dodaje da je akumulacijom Ramskog jezera veći dio ovog kraja potopljen, pa su se pod vodom našli Kopčići, mjesna džamija, kaldrma i greblje.

- Vremenom za potrebe remonta na brani ili neke druge potrebe jezero se ispušta, tako da ostaci Kopčića toliko godina nakon potopa budu ponovo vidljivi. Takva situacija je i sada. Svako ko ima želju, može otići do ostataka sela, gdje se još vide put popločan kaldrmom, ostaci zidina, munare, dio greblja, puno starih bašluka - pojašnjava naš sagovornik.

Ističe da slika sela koje izranja nakon nekoliko decenija budi u njemu čudan osjećaj, protkan snažnom tišinom.


Rastjerivanje begova


Ramska kotlina je bila žitorodna, uspijevalo je raznovrsno voće i povrće. Bilo je mnogo onih koji izgradnju HE "Rama" i stvaranje akumulacionog jezera nisu prihvatali kao korak ka ekonomskom napretku zemlje. Bilo je mišljenja da se radi o svojevrsnoj teoriji zavjere i potezu kojim je trebalo rastjerati kopčićke begove i ujedno razrušiti "ustaško gnijezdo", kako je to u svojoj knjizi "Rama kroz stoljeća" zapisao fra Ljubo Lucić. Pod takvim dojmovima već 1966. godine počelo je raseljavanje stanovništva Gornje Rame.

Hrvati su uglavnom odlazili u Hrvatsku, gdje danas postoje i veća naselja s cjelokupnim stanovništvom s ramskim korijenima, a neki su svoje gnijezdo savili u Bugojnu. Bošnjaci su selili u Bugojno, Donji Vakuf, Konjic te jedan broj u Prozor, dok su porodice begova iz Kopčića svoju budućnost vidjele isključivo u Sarajevu.

Za potopljenu imovinu vlasnici su dobili skromne naknade.


Živjelo se težački 

Halil Hodžić danas živi u Prozoru. Njegov otac Džemal i amidža Ibro za novac dobiven za oduzetu zemlju kupili su parcele u naselju Pograđe.
- Živjelo se pravo težački, od zemlje i stoke. Svi koji su iselili iz Gornje Rame otišli su u gradove ili na periferiju - prisjeća se Hodžić.


Web portal camo.ch