Stećci u BiH

Stećci u Bosni i Hercegovini

 

Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nikada, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj", zapisao je Miroslav Krleža.

Srednjovjekovni nadgrobni spomenici ili stećci predstavljaju svakako najzanimljiviju i najznačajniju pojavu u umjetnosti stare Bosne. O stećcima i njihovoj umjetnosti napisana je obimna literatura - veća nego o bilo kojoj drugoj kulturno-umjetničkoj pojavi, pravcu ili školi u našoj starijoj historiji. Odmah treba reći da ovi stećci nose još jedan rekord: nijedna pojava ove vrste nije izazvala toliko raznolikih mišljenja i interpretacija. Računa se da je do danas sačuvano svega oko 50.000 stećaka, a da ih je još toliki broj uništen tokom posljednja dva stoljeća. Rašireni su po čitavoj Bosni i Hercegovini (osim Posavine i zapadnog dijela Bosanske krajine), ali ih ima i na većim prostorima zapadne Srbije i Crne Gore, zatim u Dalmaciji i mjestimično u Lici. U pojedninim krajevima postoje različiti nazivi za ove spomenike. Osim najraširenijeg naziva - stećci, koji je konačno usvojen i u stručnoj literaturi, čuju se još i ovi nazivi: mramorovi, mašeti, grčki grobovi, stare grobnice, divovsko kamenje i neki drugi. Prvotnji njihovi nazivi, prema svjedočanstvima natpisa, bili su najčešće „bilig", „kami" (kamen), a rjeđe „kuća", „zlamenje" i neki drugi. Stećci se obično nalaze u skupinama, među kojima stručnjaci raspoznaju: groblja pojedinačnih porodica sa svega nekoliko spomenika, zatim groblja čitavih rodova sa prosjekom od 30 do 50 stećaka, i, konačno, velike nekropole seoskih općina koje ponekad imaju i više stotina grobova. Karakteristike uže lokacije pokazuju tendenciju smještaja na povišenim mjestima, uz puteve i uopće na položajima, s kojih se pruža dobar vidik. Vezani su za "crkvu bosansku" i bogumilstvo mada to neki osporavaju tvrdeći da su stećci izraz i običaj određenog historijskog vremena u Bosni i Hercegovini, te da pripadaju svim njenim stanovnicima jer su se ispod njih sahranjivali i pravoslavci i katolici.

 

HRONOLOGIJA I PORIJEKLO

Problem hronologije stećaka još nije ni približno riješen, ali se, prema sadašnjem stanju istraživanja, mogu konstatirati bar neki orijentacioni vremenski okviri. Najstarija datirana ploča, koja se već može smatrati stećkom, potiče iz druge polovine XII stoljeća (ploča sa natpisom trebinjskog župana Grda). Nijedan stećak u obliku sanduka ne može se datirati prije polovine XIV stoljeća. Može se reći da se sanduci pojavljuju tek u trećem periodu kulturne historije, dakle u vrijeme vlade bana Stjepana II . Dalje, nijedan sigurno datirani stećak-sarkofag nije stariji od kraja XIV stoljeća, što praktično znači da se ova forma spomenika javlja tek u vrijeme bosanskog kraljevstva.

Izuzetnu važnost za hronološko opredjeljivanje stećaka ima još jedna opservacija: nijedan ukrašeni stećak ne može se pouzdano datirati ranije od druge polovine XIV stoljeća; to praktično znači da sve umjetnički značajnije pojave na stećcima pripadaju IV i V periodu bosanske kulturne historije ovoh doba, tj. periodu kraljevstva i vremenu propadanja srednjovjekovne kulture.

O porijeklu stećaka iznesen je veći broj teorija. Jedni kažu da su bosansko-hercegovački stećci rađeni po uzoru na antičke sarkofage; drugi u njima vide imitaciju monumentalne romaničke arhitekture sa primorja; treći pripisuju stećke bogumilskom vjerskom pokretu, pa im porijeklo traže na Istoku; četvrti upućuju na slične drevne spomenike kod sjevernih Slavena. Sve ove teorije imaju jednu bitnu manu koja je, u stvari, metodološke prirode: sve one, naime, polaze od forme sarkofaga kao izvorne, prvobitne forme bosanskih stećaka. Sarkofag je, u stvari, tek krajnji i zadnji proizvod jednog dugog razvoja i taj razvoj se odvijao na teritoriji Bosne i Hercegovine; to se vidi i po tome što se i danas na većini bosanskih nekropola raspoznaju svi stupnjevi toga razvoja - amorfni kamen, i ploča, i sanduk i sarkofag. U toku razvitka primani su i razni uticaji sa strane, o kojima svakako treba voditi računa, pojavljuju se: nadgroben ploče i (srednjovjekovni) sarkofazi iz crkava u primorju, zatim primorska monumentalna arhitektura i domaća drvena kuća, te posebno, u pogledu uspravnih monolitnih spomenika, uticaj nadgrobnih stela i stupova iz Srbije.

Naravno, stećke nije moguće promatrati odvojeno od duhovnih strujanja što su prožimali zemlju u srednjem vijeku, dakel, nije ih moguće odvojiti od idejnih kompleksa koji su u XII stoljeću doveli i do formiranja zajednice pod nazivom „Crkva bosanska".

Tvorci stećaka su domaći ljudi. Od majstora - klesara poznato nam je po natpisima destak imena: kovač Radič i Slipčićima kod Mostara, Pribil Bjelopčelanin u Donjem Selu kod Konjica, Boško Semjunović u Gracu kod Hutova, kovač Grubač u Opličićima i Boljunima kod Stoca, Milgost kovač u Radimlji kod Stoca, Mileta Krilić kovač u Nekuku kod Stoca, Milić kovač i Zelija kovač u Boljunima kod Stoca. Radoje kovač u žakovu kod Trebinja. Kao što se vidi, većina klesara stećaka čija su imena sačuvana potiču iz okoline Stoca (njih šest). Veći broj spomenika izradio je samo Grubač (sedam), Milić (dva) i Radoje (dva). Od deset majstora, njih sedmorica nose naziv kovač; među stručnjacima je još uvijek sporno pitanje da li je izraz kovač specifičan termin za specijalizirane klesare nadgrobnih spomenika ili su se neki seoski kovači bavili i klesanjem stećaka kao sporednim zanimanjem.

 

NEKROPOLE

Nekropola je groblje ili mjesto gdje se sahranjuje, dok je bukvalno značenje "grad mrtvih". Pored rijetkih primjena riječi za moderna groblja riječ se gotovo isključivo koristi kad se misli na groblja antičkih i srednjovjekovnih civilizacija.

U srednjovjekovnoj Bosni nekropolama se nazivaju lokaliteti sa skupinama stećaka, nadgrobnih spomenika. Radi se o manjim skupinama, ali i lokalitetima sa stotinama nadgrobnih spomenika (Nekropole stećaka). Pored naziva nekropola, za srednjovjekovne lokalitete sa stećcima u upotrebi su i nazivi grčko groblje i svatovsko groblje. U pozadini narodne tradicije uz ova dva naziva je izraz starine, stručnog nepoznavanja pokojnika pod stećcima, ali i izraz respekta i poštovanja prema pokojnicima i njihovim nadgrobnim spomenicima.

Po brojnosti primjeraka, raznovrsnosti i zastupljenosti svih osnovnih oblika, relativno visokoj umjetničkoj kvaliteti izrade, bogatstvu plastičnih dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju poznate historijske ličnosti, kao i svom neobičnom smještaju i dostupnosti, nekropola Radimlja spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog perioda u BiH. Nekropola u Radimlji uvrštava se u red najukrašenijih nekropola u BiH. Po svojim likovnim odlikama nekropola na Radimlji spada među nekoliko najvrijednijih i najznačajnijih nekropola stećaka uopće.

Nekropola stećaka Radimlja nalazi se u Vidovu polju, 3 km zapadno od Stoca, na putu čapljina - Stolac. Na V sjednici Komisija je donijela odluku o proglašenju Historijskog područja - nekropola stećaka Radimlja kod Stoca, nacionalnim spomenikom. Odluka o proglašenju ovog dobra nacionalnim spomenikom objavljena je u \"Službenom glasniku BiH\" broj 40/02. Spomenik se pod imenom Radimlja - Nekropola stećaka nalazio i na Privremenoj listi nacionalnih spomenika, a nakon ne sprovođenja dispozitiva odluke Komisije i nastavljanja degradiranja prostora oko i na samoj nekropoli, spomenik je uvršten i na Listu ugroženih spomenika.

Na osnovu uvida u stanje navedenog dobara utvrđeno je da je nacionalni spomenik ugrožen nezakonitom i bespravnom gradnjom u sklopu spomenika ili u njegovoj neposrednoj blizini. 1999. godine nezakonito su na društvenom zemljištu uz nekropolu i na potencijalnom arheološkom nalazištu sagrađeni poslovni objekti, u skladu sa regulacionim planom, koji je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika stavila van snage. Potom je središnji prostor nekropole, koji je trenutno neograđen, počeo da se koristi kao prostor za parkiranje vozila posjetilaca i vlasnika poslovnih objekata. Nadalje, prostor neposredno uz nekropolu pretvoren je u odlagalište otpada, pa je cjelina izložena rizicima koje izazivaju kamioni koji preko njenog zaštitnog pojasa prevoze otpad, hemijska i vizuelna zagađenja.

Nekropola knezova Nikolića

Nekropola knezova humske porodice Nikolići predstavlja dio nekropole stećaka Vranjevo Selo, smještenih kod Vranjevog Sela blizu Neuma. Nekropola je smještena ispod brda žrnovo na dva kilometra od Neuma prema Stocu. čitava nekropola ima 152 primjerka stećaka, a jedan njen dio, gdje su sahranjivani potomci župana Nikole, nazvan je nekropolom kneževa Nikolića. Ti stećci su grupisani na sjeverozapadnom dijelu u posebnoj cjelini nekropole Vranjevo Selo.

Nekropola knezova Nikolića ima 30 stećaka (sanduka, ploča, dvojnih stećaka, sljemnjaka sa postoljem). Najvažnija su tri stećka koja pripadaju Katarini, sestri bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i supruzi župana Nikole, knezu Vladislavu Nikoliću sinu župana Nikole i Katarine, te knezu Petru Nikoliću sinu kneza Vladislava Nikolića.

Stećci Bitunje

Područje Stoca jedno je od relativno najbogatijih područja sa stećcima, kako po brojnosti, tako i po originalnosti. Bitunja je selo koje se nalazi na oko 10 do 12 kilometara jugoistočno od Stoca. Stećci Bitunje smješteni su u Zabrđu kod sela Gornja Bitunja, na četiri lokaliteta Zakuk, Potkuk, Lokve i Baba. Na njima ima ukupno 282 stećka. U Potkuku je jedna od najvećih nekropola sa 241 stećkom i zauzima prostor 70 sa 40 metara. Nijedan stećak nema natpisa.

Nekropola stećaka u selu šabići

Nekropola stećaka u selu šabići općina Trnovo nalazi se na jugoistočnim padinama Bjelašnice. Nekropola od 58 srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika-stećaka polomljeni su i oštećeni 1994. za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kada su Francuzi iz tadašnjeg sastava UNPROFOR-a stigli u selo šabiće. Stećke su počupali i pobacili pored puta jer im je bila potrebna lokacija za bazu.

Ambassador\'s Fund for Cultural Preservation, Department of State, američka organizacija koja finansira zaštitu kulturnog naslijeđa u manje razvijenim zemljama širom svijeta, donirala je 2001. godine 15.000 $ za zaštitu Nekropole stećaka u selu šabići. Federacija Bosne i Hercegovine također je odobrila sredstva Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoliša u iznosu od 20.000 KM za realizaciju \"Programa trajne zaštite nekropole stećaka u selu šabići - općina Trnovo\" 2001.

Historijsko područje nekropola sa stećcima na lokalitetu Han u šabićima proglašen je nacionalnim spomenikom.

 

OSNOVNI OBLICI I UMJETNIčKO OBLIKOVANJE

Osnovni oblici stećaka su položeni i uspravni kameni monoliti. Među uspravno postavljenim spomenicima raspoznaje se nekoliko varijanti, kao što su: stela, cipus, stup (obelisk) i nišan.U većem broju ovakvi spomenici se nalaze u sjeveroistočnoj Bosni (uglavnom okolina Srebrenice i Zvornika), dok se u ostalim predjelima Bosne i Hercegovine pojavljuju samo izimno i pojedinačno.

Najveći broj stećakapripada vrsti položenih monolita; oni se obično pojavljuju u tri forme. To su: ploča, sanduk i sarkofag (šljemenjak). Po broju najviše je ploča, zatim dolaze sanduci, a najmanji je broj sarkofaga. Vrsta položenih monolita predstavlja primarnu i glavnu formu stećaka, a raširena je po čitavom području njihova rasprostiranja. Radi cjelovitosti i razumijevanja razvojne linije treba spomenuti i veliki broj spomenika u obliku amorfnog kamenja, koje ima čas karakter uspravnog, a čas - položenog monolita.

Umjetničko oblikovanje stećaka očituje se u formi i ukrasu. Samo prilagođavanje forme određenim standardima, a zatim i diferenciranje pojedinih tipova, osim čiste funkcije trajnog obilježavanja groba, ima zadatak da kod gledalaca pobudi osjećanje lijepoga. Ta estetska tendencija najviše je došla do izražaja u formama sarkofaga i tzv. visokih sanduka. Ipak, osnovni umjetnički kvalitet stećaka predstavljaju ukrasi, koji su izvedeni u dvije klesarske tehnike. Najčešća tehnika je plitki reljef, ali nisu rijetki ni gravirani klesarski crteži. Smatra se da broj ukrašenih stećaka dostiže nekoliko hiljada.


MOTIVI I SIMBOLI

Glavni ukrasni motivi sa stećaka mogu se svrstati u nekoliko grupa, kao što su: socijalni simboli, religiozni simboli, figuralne predstave i tzv. čisti ornamenti.

U grupi socijalnih simbola najvažnije mjesto zauzimaju grbovi. Osim nekoliko potpunih grbova izrađenih u stilu zapadnoevropske heraldike, svi ostali - njih nekoliko stotina - pripadaju specifičnim heradičnim kompozicijama štita sa mačem. Ove kompozicije susreću se pretežno na području bivše Humske zemlje ili Hercegovine, a u okviru opće evropske heraldike predstavljaju sasvim novu i specifičnu pojavu. Misli se da su ovi neobični grbovi uglavnom pripadali nižem plemstvu i da potiču pretežno iz XV stoljeća. Od drugih socijalnih simbola treba spomenuti jednostavne heraldičke ambleme ili figure (životinje, ljiljani, rozete i dr.), zatim predstave mača i koplja. Neki misle da i jedan od najraširenijih ukrasa na stećcima - polumjesec zvijezda - u ovoj historijskoj epohi imaju prije karakter socijalnog simbola - amblema Bosne ili bosanskog plemstva - nego značaj određenog religioznog sistema.

Najrašireniji religiozni simbol, i najčešći ukras na stećcima uopšte, to je znak križa. Prema mišljenju većeg broja autora, u ovu kategoriju spadaju i tzv. solarni zraci - predstave sunčanog kruga, „svastika", te polumjesec i zvijezda.

Figuralne predstave su svakako najzanimljivija, te u kulturnom u umjetničkom smislu najvrednija grupa ukrasa na stećcima. Kao što je slučaj u drugim granama umjetnosti, i ovdje je broj motiva relativno malen i u velikoj mjeri shematiziran. Portreti pokojnika relativno su malobrojni, ali u kulturno-dokumentarnom pogledu veoma značajni. Najpoznatiji su portreti gosta Milutina Crničanina (Humsko kod Foče) i vojvode Radoja Miloradovića - Hrabrena (Radimlja kod Stoca). Najčešće su figuralne kompozicije - scene kola, predstave bojnih igara, lova i rzanih životinja. O njihovom značaju autori se ne slažu: jedni vide u tim scenama samo ilustraciju pokojnikova života; drugi insistiraju na simbolici, pa kažu: kolo je posmrtno, lov na jelena i vepra također ukazuje na zagrobni život itd. Međutim, u novije vrijeme probija se i mišljenje da su ovakve kompozicije dobrim dijelom preuzete iz fonda ukrasnih motiva zapadnoevropske romanike i da uglavnom predstavljaju tzv. čiste ukrase.

Tzv. čisti ornamenti pojavljuju se u tri skupine: najveću pažnju izazivaju arhitektonski motivi (predstave arkada, okviri od tordiranih traka, krovovi, predstave kuće) jer donekle objašnjavaju, prema nekim mišljenjima, i samo porijeklo stećaka. Među biljnim motivima najčešća je loza-vitica sa trolistom, zatim ljiljan i loza sa grožđem koja ponekad može imati simboličan značaj. Geometrijski motivi su: cikcak-linija, krug, spirala i neki drugi.

Već odavna je zapaženo da neki krajevi imaju poseban afinitet prema određenim vrstama motiva, pa su učinjeni pokušaji i da se identificiraju i pojedine klesarske škole, odnosno stilovi. Za sada, izdvojena su samo dva velika područja koja pokazuju specifične osobine u pogledu uotrebe ornamentalnih motiva. Prvo je područje bivše Humske zemlje ili Hercegovine na kojem su stećci i doživjeli svoj najpuniji razvoj. Figuralne predtstave kola, turnira i lova, heraldičke kompozicije štita sa mačem, arhitektonski ornament slijepih arkada, te biljni motivi ljiljana i vitice sa trolistom, uz manje iznimke, susreću se samo na području Hercegovine (računajući tu njezin najveći opseg koji je imala u XV stoljeću). Druga, istočnobosanska zona uglavnom obuhvata predjele oko Zvornika, Srebrenice, Vlasenice, Rogatice, Kladnja i Olova i sa sjeveroistočne strane zadire duboko u centralnu Bosnu. U ovoj zoni figuralne predstave su vrlo rijetke i specifične (npr. predstava oranta - čovjeka u molitvi). Od socijalnih simbola dolaze samo predstave koplja, te ruke i mača. U ornamentici dominira spirala, a rjeđe se susreće i loza. Prema karakteru ornamentike, može se izdovojiti još jedna velika zona, iako to stručnjaci obično ne čine: to je teritorij centralne Bosne koji se uglavnom poklapa sa područjem tzv. Kraljeve zemlje u XV vijeku. Na ovom području gotovo jedini ukrasi stećaka su simboli križa, polumjeseca i zvijezde. Dva raskošno ornamentirana stećka iz Zgošće (Kaknja), spomenik sa grbom velikog bosanskog kneza Radoja i neki drugi predstavljaju rijetke iznimke u ovom području.


NAJčEšćI SIMBOLI

Ljiljan

Provlačeći se kroz kulture brojnih, od Asirije, Mezopotamije, i Egiptado antičkih naroda Grčke i Rima te srednjeg vijeka, oduvijek je privlačio pažnju, te ostavio neizbrisivu ulogu u umjetnosti i filozofiji. Pojavljuje se kao dekorativni element, preuzima religijsku ulogu, da bi mu kasnije prisustvo u obilježjima vladarskih dvorova osiguralo simboliku dostojanstva i vladanja te obezbijedilo glas jednog od najrasprostranjenijih simbola u zapadnoevropskoj ikonografiji.

Simbol ljiljana (Fluer-de-lis) više je nego ijedan drugi zasjeo na tron i u historiji srednjovjekovne Bosne. Uslijed njegovog stalnog korištenja u obilježjima bosanskih vladara, na grbovima i pečatima prvenstveno, postao je simbolom srednjovjekovne bosanske države.

Prvi bosanski vladar koji je uzeo kraljevsku titulu Tvrtko I Kotromanić (1353 - 1391) ujedno je prvi i uveo simbol ljiljana na svoj grb. Praveći promjene u dinastijskim obilježjima, Tvrtko je na novom vladarskom grbu zadržao štit sa desnom kosom prugom, koji je prisutan kod njegovog prethodnika Stjepana II Kotromanića, ali u njega uvodi nove elemente - šest ljiljana. To je bio prvi put da simbol ljiljana, umjesto dotadašnje dekorativne upotrebe, postane sastavni dio grba države, što se može vidjeti na pečatima i novcu.

Kasnije će bosanski kralj Ostoja uvesti izmjene u vladarskom grbu, stavivši ljiljanovu krunu kao glavni grbovni simbol, što će zadržati i njegovi nasljednici Tvrtko II i Stjepan Tomaš. Sve do kraja bosanske srednjovjekovne države motiv šest ljiljana nije izašao iz upotrebe.

Razvojem kršćanstva, ljiljan dobija i novu ulogu, jer se sve češće vezuje za Djevicu Mariju zbog simbolizma čistote, ljepote i nevinosti, te često u kršćanskoj ikonografiji on potpuno zamjenjuje njezin lik ili se uz njega pojavljuje. Zbog prikaza njegova tri lista, ljiljan često predstavlja i Sveto trojstvo, te se može vidjeti i kao element u crkvama i kršćanskim rukopisima iz XIV i XV stoljeća. Stoga se ljiljan ne može okarakterizirati isključivo bosanskim, autentičnim simbolom, ali je njegovom stalnom upotrebom u znakovlju ovdašnjeg srednjovjekovnog dvora postao simbolom bosanske države.

Simbol ljiljana u Bosni vremenom sa vladarskog dvora prelazi u upotrebu kod vlastele, odnosno feudalne elite. Ona ga koristi kao statusni simbol na nadgrobnim spomenicima - stećcima, ispod kojih je sahranjivana na svojim posjedima. Dekoracija stećaka donosi brojne podatke o historijskim okolnostima u kojima je živio pokojnik, te se na njih pored ljiljana uklesuju simboli viteštva, mačevi i štitovi, scene viteških turnira, lova i omiljenih zabava vlastele, sve u cilju dokazivanja društvenog prestiža.

Na prostoru srednjovjekovne Bosne i oklonih područja registrirano je oko 60.000 stećaka, dok je njih oko 6.000 ukrašeno. Ljiljan se pojavljuje na području cijele regije, ali je njegova najveća koncentracija utvrđena na područjima srednjovjekovnih Zapadnih strana, Imotske krajine i Huma te na području tzv. Kraljeve zemlje, odnosno današnjeg Kupresa, Imotskog, Hercegovine i centralne Bosne.

Ljiljan je često postavljen na prednju, najvažniju stranu stećka, gdje se nalazi glava pokojnika, ukazujući na njegov društveni položaj. To daje značaj ovom simbolu i ukazuje da on nije slučajno izabran. Uvijek urezan na najbolje izrađenim u najistaknutijim stećcima određenih nekropola, ljiljan se prikazuje na dva načina - s bočnim listovima savijenim unutra ili s listovima u obliku slova „S".

 

Simbolizam stećaka u savremenom bh. filmu

 

U Bosni i Hercegovini, stećci se pojavljuju u savremenoj umjetničkoj kulturi kao simboli i motivi. U tom smislu, obratimo pažnju na dva filma, "Ničija zemlja," i kratki film "Hop, Skip and Jump." "Ničija zemlja" završava se sa snažnom scenom. Jedan čovjek iz Bosne ostavljen je da živ leži na neeksplodiranoj mini. Ako se pomakne, on umire. Koliko dugo će čovjek živjeti bez pomjeranja pitanje je sa kojim film završava. Pomoć od Ujedinjenih nacija je stigla, ali je onda povučena. Čovjek je prepušten svoj nemilosrdnoj sudbini. Čak ni iskusna novinarka ne prepoznaje da joj priča leži u rovu koji je udaljen samo nekoliko metara od njenog vozila. Poput UN-a, novinarka odlazi ispunjena osjećajem fatalizma. Ta završna scena je simbol današnje bosanskohercegovačke situacije. Čovjek je živ, ali svaki pokušaj kretanja ili ustajanja dovest će do njegove smrti. Čovjek je živ ali zamrznut stvarnošću trenutačne smrti

Posmatrajmo prethodnu scenu na kraju filma. Film se završava sa nježnom pjesmom i zalaskom sunca. Čovjek je postao svoj vlastiti nadgrobni spomenik. On je živ, ali ipak mrtav. Njegovo blijedo tijelo svijetli na večernjem suncu. Njegova zgužvana košulja izgleda poput isklesanog krečnjaka. Čovjek predstavlja ono što je stećak. Ivan Lovrenović kaže da stećci "kao da ožive pod sunčevom svjetlošću." Stećak obilježava smrt nekoga ko još uvijek živi, još uvijek se obraća onima koji žive i prolaze pored njega.

Poput stećka, živi čovjek ne može biti dotaknut. Ako njemački vojnik dotakne bosanskog vojnika, i on će doživjeti smrt. Živi čovjek je svjedok tragedije svog života, "Ase leži ... bosanski vojnik sa prekrasnom kćerkom, prevaren od svijeta, izgubio dragog prijatelja." Poput stećka, živi čovjek svjedoči o onome što je značajno i izuzetno u sadašnjosti. Upravo takav je dar bosanskog svetog kulturnog naslijeđa.

Obratimo sada pažnju na drugi, kratki film "Hop, Skip and Jump." Film predstavlja ženskog snajperistu. Film izražava duboku dvosmislenost. Sa jedne strane, mi ne znamo koliko je ona ljudi ubila i da li je ubila dijete što na cesti bježi od snajpera. Sa druge strane, mi je vidimo kako metkom u potiljak ubija sadističkog Četnika koji upravo namjerava ubiti majku i njeno dijete. Da li je ova žena prava Bosanka ili Četnik? Taj paradoks zaleđuje naše razumjevanje njenog identiteta. Da li je možemo poznavati?

 

Pogledajmo kritičnu scenu kada ona spušta svoje oruže, otvara prozor, izlazi na sunce i pozdravlja svoj nekadašnjeg ljubavnika sa druge strane ulice. Ona podiže ruku, pokazujući svoj dlan, pomjerajući je ispred sebe i iznad svoje glave, držeći je u položaju zakletve. Šta njen pozdrav znači? To je isti pozdrav koji susrećemo na stećcima. Na stećku je uklesan ljudski lik koji stoji na otvorenom polju i pozdravlja nas obasjan sunčevom svjetlošću. Neki su mišljenja da je podignuta ruka Pravedna ruka koju idolizira bogumilska hereza. Oto Bihalji-Merin se međutim protivi toj interpretaciji: "Čest motiv je ogromna podignuta ruka, arhetipski simbol zakletve višoj sili. Ne mora biti shvaćena kao ritualni čin, prizivanje dalekih božanstava, već može označavati stav komunikacije sa magičnim silama ovog svijeta." Motiv je dakle prije duhovan nego religiozan. Njegova duhovnost nije izražena u transcendentalnom. Ona je izražena u imanentnom. Dok je u smrti duša daleko, u stećku je ona prisutna i bliska. Podignutom rukom ljudska duhovnost postaje prisutna ovdje i u sadašnjici.

 

Šta znači to što snajperistica koristi ovaj pozdrav. Da li je ona prava Bosanka? Ženin pozdrav muškarcu ne moli, niti preklinje. Pozdrav je otvoren, a ne tajan ili sakriven iza zatvorenih vrata. Ljudska povezanost ne pojavljuje se u privatnosti, već u javnosti. Pozdrav govori "Ja te znam i ti znaš mene." On kaže, "Ja te vidim i ti vidiš mene. Vidiš me jer ja vidim tebe."

To je ono što govori stećak. U javnom prostoru prirode, pozdravlja nas ljudski lik sa podignutom rukom. Ljudski lik stoji i ne preklinje. Ljudski lik pozdravlja nas, strance, u otvorenom prostoru. On govori "Ja te znam i ti znaš mene," i "ja te vidim i ti me vidiš." Još jače od toga, u pozdravu je prisutna naredba. Podignuta ruka insistira "ti me moraš poznavati i ja tebe moram poznavati." "Ja te moram vidjeti i ti mene moraš vidjeti." Zašto je to tako? Ako me ne poznaješ, nećeš poznavati ni sebe. Ako me ne vidiš, nećeš vidjeti sebe. A ako ne poznaješ ili ne vidiš sebe, ja te ne poznajem i ne vidim. U tom slučaju, ti si barbarin.

Kada snajperistica pozdravlja svog nekadašnjeg ljubavnika, ona također govori "Ja te znam i ti me znaš." Ona također govori "ti me moraš poznavati kao što ja tebe moram poznavati." Ovaj gest je radikalan čin u ovom kontekstu. Žena zna da neće poznavati sebe ako ne poznaje ovog čovjeka. Ona također vidi da ovaj čovjek neće poznavati sebe ako ne poznaje nju.

Sretanje žene u autobusu u Sarajevu nakon rata je nemoguća situacija. Čovjek ne može da pozdravi ženu. Ona je ubica. Ona je Četnik. Niti je on može ne pozdraviti. Ona je Bosanka. Ona je ostala u Sarajevu. Ako je pozdravi, on pozdravlja nekoga koga više ne poznaje. Ako je ne pozdravi, on više ne poznaje sebe, svoju prošlost sa njom.

Umjetnost filma dramatizira ovaj paradoks do krajnosti. Nasuprot umjetnosti, mi moramo prevazići ovaj paradaoks. Stećak nas uči jednu važnu lekciju. Ljudska duhovnost nalazi se u sadašnjem i bliskom, a ne dalekom i davnom. Stećak sa podignutom rukom poziva nas da ustanemo, da se pomjerimo sa neeksplodirane mine i podignemo ruke prema drugima. Sjetimo se, na kraju, i pjesme Maka Dizdara "Ruka" iz ciklusa "Radimlja":

Ova ruka kaže ti da staneš

i zamisliš se nad svojim rukama

 

Zapisi sa stećaka

„Ti,koji procitas moj kam,mozda si hodio do zvijezda.I vratio se,jer tami neima nista,do ponovo ti sam."

"I da ostavih kosti u tujini,i tad bih samo Bosnu sanjo."

"Ljeta 1205,godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin."

"Ti,koji prolazis,projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase.Zalud ti je taj posao.Nasi su dani izbrojani,nase notci potrosene,nasi grijesi dim."

"Ubi me na nevjeru Semrad,lojs sin od gorjega otca Zleba izdanek."

"Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu,kad Tverdko bje Kralj od Bosne,Serbie,Dalmeise i Zapadnijeh Strana,a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet,a ne dotcekah ono sto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase."

"Ne preturi nam ovi kami,jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu,a ko ne,pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci,no sto u zivljenju bjesmo."

web portal LjBcom