GENERALI ARMIJE U HAAGU
- Historija Bosne i Hercegovine -
Ko je sljedeci?
Hapsenjem generala Mehmeda Alagica i Envera Hadzihasanovica, te pukovnika Amira Kubure, osumnjicenih za zlocine nad hrvatskim civilima u srednjoj Bosni, Tribunal je otvorio dosjee bosnjackih zlocina. Istraga protiv Nasera Orica jos uvijek traje i, po svemu sudeci, rano je za podizanje optuznice, dok s druge strane istrazitelji Tribunala vec nekoliko mjeseci uporno prikupljaju dokaze o masakru pocinjenom u Grabovici, septembra 1993. Visoki oficir VF BiH potvrdio je Danima da je najmanje 19 Bosnjaka na visokim vojnim i policijskim funkcijama saslusano u okviru istrage. Nekolicina ispitanih tvrdi da vec sada haski istrazitelji raspolazu sa dovoljno dokaza da slijedeca zapecacena koverta stigne u Sarajevo rekordnom brzinom. Sugovornik Dana, jedan od aktera grabovicke tragedije, tvrdi da je u najvisim bosnjackim eselonima zavladala panika, tim prije sto je, ma koliko se spekulira prebacivanjem "slucaja Kazani" na sarajevski Kantonalni sud, Haag i na ovim saslusanjima iskazao srazmjeran interes da oba slucaja izvede na cistac. Unutrasnja preraspodjela krivice je u toku i u ovom casu cini se najzanimljivijim domaci rasplet: hoce li samo generali ponijeti odgovornost za politicku odluku o ustrojstvu paralelnog sistema komandovanja?
Otvaranjem tajne optuznice i zatvara njem trojice visokih oficira Armije BiH u haskom pritvoru, zapoceo je prvi veliki postupak za ratne zlocine u kojima su zrtve pretezno bili bosanski Hrvati. "Sva djela i propusti navedeni u ovoj optuznici dogodili su se u periodu od 1. januara 1993. do 31. januara 1994. godine", stoji u optuznici koju je 5. jula 2001. potpisala Carla Del Ponte, tuzilac Medunarodnog suda za ratne zlocine pocinjene na podrucju bivse Jugoslavije.
Generalmajor Enver Hadzihasanovic, brigadni general Mehmed Alagic i pukovnik Amir Kubura terete se, po principu zapovjedne odgovornosti, za djela podredenih oficira i vojnika. "Enver Hadzihasanovic, Mehmed Alagic i Amir Kubura su krivicno odgovorni za djela svojih podredenih, na osnovu Clana 7(3) Statuta Medunarodnog suda. Nadredeni je odgovoran za djela svojih podredenih ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podredeni spremaju pociniti takva djela ili da su ih vec pocinili, a nadredeni nije preduzeo potrebne i razumno moguce mjere da takva djela sprijeci ili da kazni njihove pocinioce".
U osnovi optuzbe je tvrdnja da su pripadnici Armije BiH pocinili ratne zlocine u nizu gradova srednje Bosne, tokom napada na HVO pocetkom ljeta 1993. godine. "Tokom tih napada, ili poslije njih, ubijeno je najmanje 200 civila, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, a jos ih je mnogo vise ranjeno ili povrijedeno dok su se pokusavali sakriti ili pobjeci", navodi se u optuznici. Snage Armije BiH se zatim okrivljuju za ubistva vojnika HVO-a "nakon sto su se ovi predali". Oficiri se terete i za ubistva i mucenja protivpravno zatocenih bosanskih Hrvata i Srba u zatocenickim centrima Armije BiH, koristenje zatocenika za prisilni rad i "zive stitove", pljackanje i unistavanje imovine bosanskih Hrvata i Srba, te unistavanje njihovih vjerskih objekata. Haski tuzitelji ne navode pojedinacno sve izvrsioce navedenih zlocina, ali opisuju "vaznu ulogu" koju su u ovim borbama imali Sedma muslimanska brigada 3. korpusa i strani islamski dobrovoljci.
Haske i travnicke istrage Prvo pitanje ovog sudskog procesa jeste da li su civilne vlasti tadasnje Republike BiH i vojne vlasti Armije BiH na podrucju srednje Bosne znale da su tokom i poslije ovih vojnih operacija pocinjeni zlocini. Odgovor je nedvosmislen - za pocinjene zlocine znali su i civilni politicari i vojni komandanti, ali su ih svodili na pojedinacne, izdvojene slucajeve.
U jednoj presudi od 4. augusta 1993. godine, Okruzni vojni sud je osudio Naila Rizvanovica, pripadnika Sedme muslimanske brigade, na smrtnu kaznu zbog dva ubistva, pljacke, jednog silovanja i jednog pokusaja silovanja koje je pocinio 17. juna 1993. u selu Rebrovac kod Zenice. Dom za ljudska prava je naredio Federaciji BiH u junu 1998. da opozove ovu smrtnu kaznu, zbog ukidanja takve kazne evropskim konvencijama o ljudskim pravima koje je Federacija BiH preuzela u svoje zakonodavstvo. Kazna je preinacena u zatvorsku kaznu od 20 godina, a Rizvanovicu je Dom dosudio i 3000 maraka odstete. Postojale su i druge pojedinacne presude za pljacke i ubistva. Bosnjacki politicari i komandanti su, ocito, vjerovali da je njihova duznost okoncana kaznjavanjem ovakvih pojedinacnih zlocina.
Hrvatski istrazitelji ratnih zlocina su mislili drugacije. Vise javno tuziteljstvo Travnik, sa sjedistem u Vitezu, podnijelo je u martu 1996. godine zahtjeve za sprovodenje istrage zbog ratnih zlocina protiv 678 osoba bosnjacke nacionalnosti. Na vrhu ove duge liste bili su upravo generali Hadzihasanovic i Alagic, dok je pukovnik Kubura bio samo jedno od imena u okviru istrage za zlocine pocinjene nad Hrvatima Zenice. U dogovoru OHR-a i Federalne komisije za nestale osobe (hrvatska strana), na podrucju Travnika i okolice 16. juna 1999. godine pocela je ekshumacija i identifikacija civilnih i vojnih zrtava sukoba Armije BiH i HVO-a 8. juna 1993. godine. Tada je postalo jasno da su tragom hrvatskih optuzbi protiv bosanskih i arapskih "mudzahedina" krenuli i istrazitelji Medunarodnog tribunala za ratne zlocine u Haagu.
Dani su u broju 109., iz izvora u Haagu i Travniku, upoznatih sa tokom istrage, objavili da su haski istrazitelji zvanicno otvorili istragu protiv nekadasnje 7. muslimanske brigade i stranih islamskih dobrovoljaca u srednjoj Bosni. Prema tada dostupnim informacijama, vec u junu 1999. godine, bilo je jasno da su haski istrazitelji usmjerili istragu na komandnu strukturu 7. muslimanske brigade i jedinice "El Mudzahid". Citajuci sazetak presude Tihomiru Blaskicu, predsjedavajuci sudskog vijeca i predsjednik Haskog suda Clode Jorda je 3. marta 2000. posebno naglasilo da "Vijece smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima pocinjenim protiv hrvatskih civila" i najavilo "da pocinioce tih zlocina valja krivicno goniti". Istraga je okoncana podizanjem optuznice protiv Hadzihasanovica, Alagica i Kubure u julu 2001. godine.
Sve ove najave haske i travnicke istrage ratnih zlocina nad Hrvatima u srednjoj Bosni, bosnjacki politicari i komandanti su presucivali ili ih jednostavno odbacivali kao produzetak "ratne propagande hrvatske strane". Hasko tuzilastvo sada tvrdi u optuznici da Hadzihasanovic, Alagic i Kubura nisu ni sprijecili, niti kaznili pocinioce zlocina.
Svjedocenje Serifa Patkovica Prvo pitanje na koje ce odgovoriti ovo sudenje jeste da li su pocinjeni zlocini na nacin na koji su opisani u optuznici. Stoga nije slucajno da se kao prvi zlocin opisuje "pogubljenje civila Vojislava Stanisica i pet vojnika HVO-a Nike, Stipe i Vinka Kegelja, te Pere Ljubicica i Augustina Radosa 26. januara 1993. u Dusini kod Zenice. Prema optuznici, vojnici HVO-a su ubijeni nakon sto su se predali. Za hrvatske advokate koji su branili Blaskica, Kordica i ostale, ovaj zlocin u Dusini je vazan jer je njime zapoceta "spirala nasilja" izmedu Hrvata i Bosnjaka u srednjoj Bosni. Policijska istraga u Zenici o ovom dogadaju pokrenuta je jos krajem januara 1993. godine. U Kantonalnom tuzilastvu u Zenici i dalje je otvoren "slucaj Dusina". Tokom rata istraga je bila potpuno zapostavljena, a potom poslije rata obnovljena. Prema izvoru koji je upoznat sa ovom istragom, testovi parafinske rukavice su potvrdili postojanje barutnih cestica na rukama 11 od 12 ubijenih. Samo za Stipu Kegelja, rodenog 1992. godine istrazitelji su bili sigurni da nije ucestvovao u borbama, jer zbog starosti uopce nije bio vojni obveznik.
Armija BiH je dostavila podatke o razlozima za ovaj napad i o jedinicima koje su u njemu ucestvovale. Prema armijskoj verziji dogadaja, sukob su isprovocirale snage HVO-a, onemogucavajuci komunikaciju na putu za Travnik, a nije bilo ubistava civila, niti vojnika van borbe. Kantonalno tuzilastvo u Zenici nije imalo dokaz da su ubistva vojnika izvrsena "pogubljenjem nakon njihove predaje". U haskoj optuznici se sada takoder navodi da je "Serif Patkovic, tadasnji komandant 2. bataljona 7. muslimanske brdske brigade, nakon napada na Dusinu lisio zivota Zvonka Rajica, vojnika HVO-a koji se predao".
Patkovic dosljedno porice takvu optuzbu, ponavljajuci da on nije ubio Rajica. "Ovo ubistvo je pocinio jedan drugi vojnik tokom borbe. Taj vojnik je slican Patkovicu, a ubistvo je njemu pripisano jer je svjedok gledao dogadaj sa velike udaljenosti", objasnjavaju izvori bliski Patkovicu i bosnjacki istrazitelji. "Zvonko Rajic je bio vec mrtav kada sam stigao na to mjesto", rekao je Patkovic u Haagu. Kada je zavrsavao svoje svjedocenje pred Haskim sudom, kao svjedok sudskog vijeca, Patkovic je na direktno pitanje sudije Jorde odgovorio da ostaje pri svemu sto je rekao tokom ovog saslusanja 10. juna 1999. godine. Patkovic i nakon objave optuznice ostaje pri svojoj haskoj izjavi.
U optuznici se zatim navode ubistva cetiri vojnika HVO-a koja su se predala 24. aprila 1993. u selu Miletici (Travnik), te masakr 8. juna 1993. u Bikosima (Travnik) nad tridesetak civila Hrvata i vojnika HVO-a koji su se predali nakon sto su snage Sedme muslimanske, 306. brigade i mudzahedina krenule u napad na selo Maline. Masovna grobnica u kojoj je "pronadeno 21 tijelo od 37 zrtava ubijenih u masakru 8. juna 1993. godine, otkrivena je u selu Maline sredinom maja ove godine, svega nekoliko sati uoci Petritscheve posjete izbjeglicama u tom kraju". Travnicki Hrvati su pozvali Petritscha da posjeti Prahulje, groblje gdje su sahranjene ranije otkrivene zrtve ali i novu masovnu grobnicu u Malinama. Petritsch poziv nije prihvatio zbog ranije preuzetih obaveza.
Ovakve hrvatske i sada haske optuzbe potpuno su suprotne tvrdnjama koje su od juna 1993. godine uporno ponavljale komandne strukture Sedme muslimanske i Treceg korpusa Armije BiH: "Na podrucju Zenice i Travnika u operacijama u junu 1993. godine nije bilo ubistava, posebno masovnih, van borbenih dejstava". Sa stajalista komandi ovih jedinica Armije BiH, "HVO je bio odgovoran za izazivanje sukoba i prisilnu evakuaciju hrvatskih civila sa ovog podrucja, koje je koristio kao stit za svoju odbranu". Iz Sedme muslimanske su tada tvrdili da je omogucen izlazak i misiji ECMM-a na teren, kako bi provjerila da su neke od optuzbi (za rusenje crkvi u Brajkovicima, naprimjer) neosnovane. "U Brajkovicima, naprimjer, nije zapaljena nijedna kuca, samo je nekoliko kuca osteceno od granata, a nijedno od ubistava nije bilo van borbenih dejstava. Zarobljenim vojnicima HVO-a je cak omoguceno da se mole u crkvi. Evropski posmatraci su bili zadivljeni vojnickom akcijom", tvrdili su iz Komande Sedme muslimanske brigade. Osam godina kasnije, problem je samo u tome sto je iz Haaga stigla saglasnost i za krivicno gonjenje oficira Sedme muslimanske brigade koji je tada vodio misiju ECMM-a na podrucje zupe Brajkovici. Prema informacijama iz Kantonalnog tuzilastva u Zenici, iz Haaga je, putem travnickog tuzilastva, proslijedena saglasnost za krivicno gonjenje najmanje 80 ljudi na podrucju Zenicko-dobojskog kantona.
Tadicev izvjestaj U to vrijeme je postojao izrazen antagonizam izmedu vojske i civilne policije na podrucju 3. korpusa, posebno opcine Zenica. Tvrdnju da su bosnjacki politicari i komandanti znali za pocinjene zlocine potvrduje i cinjenica da je manevarski odred MUP-a pratio jednu komisiju koju je predvodio Željko Tadic, dopredsjednik Izvrsnog odbora opcine Zenica, u obilasku devet sela na podrucju Travnika i Zenice, nakon masovnog egzodusa tamosnjih Hrvata. U ovom zapisniku se navode ista imena koja se navode i sada u optuznici kao zrtve masakra u selima Miletici i Bikosi.
Nije poznato kakva je bila sudbina ovog zapisnika i da li su po njemu poduzete bilo kakve istrazne radnje unutar civilne i vojne policije u zenickom i travnickom kraju. U zapisniku Tadiceve komisije, opisano je i razaranje i pljackanje sela u travnickom i zenickom kraju. U haskoj optuznici, okrivljeni oficiri se takoder terete da nisu sprijecili niti kaznili pljackanje i unistavanje kuca i imovine Hrvata u selima Dusina (januar 1993), Susanj, Ovnak, Brajkovici, Grahovcici u junu 1993. (opcina Zenica); zatim u travnickim selima Miletici (april 1993.), Guca Gora, Maline, Cukle (juni 1993.); te u Varesu u novembru 1993. i u mjestu Buhine Kuce (Vitez) u januaru 1994. godine. Oficiri Armije BiH ce na ovu optuzbu, najvjerovatnije, odgovarati da pljacke nisu izvrsene tokom borbenih dejstava, nego naknadno, te da nisu pljackali vojnici, nego civili.
Takvom odbranom oficira, odgovornost se prebacuje, uobicajeno, na civilnu policiju u zenickom i travnickom kraju. U svakom slucaju, nakon tog prvog poricanja samih zlocina, pljacki i razaranja, uslijedit ce utvrdivanje odgovornosti za sprecavanje i kaznjavanje pocinilaca.
Sedma muslimanska na smotri: "Uzvikivano za Allaha protiv Vlaha"
Haski tuzitelji su pitanje nadredenosti optuzenih tumacili kroz strukturu 3. korpusa, Operativne grupe "Bosanska krajina", te jedinica Sedma muslimanska i "El Mudzahid". Uz tvrdnju da su zlocini pocinjeni na podrucju zone odgovornosti 3. korpusa, haski tuzitelji tvrde da je "u tim borbenim operacijama 7. muslimanska brdska brigada 3. korpusa ABiH, koja je oformljena i koristena kao laka pjesadijska manevarska jedinica, igrala vaznu ulogu. Sedmoj muslimanskoj brdskoj brigadi 3. korpusa ABiH prikljucili su se i bili joj potcinjeni muslimanski borci iz inostranstva. Ti strani borci su sebe nazivali 'mudzahedinima'. 'Mudzahedini', uglavnom iz islamskih zemalja, poceli su pristizati u Bosnu i Hercegovinu negdje sredinom 1992. godine. 'Mudzahedini' su bili spremni na 'dzihad' ili 'sveti rat' protiv neprijatelja bosanskih Muslimana".
Dakle, pred odbranom Hadzihasanovica, Alagica i Kubure se postavlja pitanje ko je bio odgovoran da sprijeci i kazni pripadnike ovih i drugih jedinica Armije BiH koji su pocinili zlocine. Za hasko tuzilastvo, ovi oficiri su "shodno naredbi nadredenog imali obavezu da pokrecu postupak izricanja zakonskih sankcija protiv onih pojedinaca pod svojom komandom i kontrolom koji su prekrsili medunarodno ratno pravo". Kao njihov nadredeni, u optuznici se navodi Predsjednistvo BiH koje je "23. avgusta 1992., izdalo naredbu o 'Primjeni pravila medunarodnog ratnog prava u oruzanim snagama Bosne i Hercegovine'. Ta je naredba stupila na snagu 5. septembra 1992. godine". U naredbi se propisuje da su "svi komandanti jedinica i svaki pripadnik oruzanih snaga pojedinacno odgovorni za primjenu ovih pravila te da su starjesine duzne preduzeti korake propisane pravilima protiv lica koja ih krse".
Hasko tuzilastvo se odlucilo za ovako cistu liniju zapovjedne odgovornosti, prikazujuci tako pojednostavljen odnos drzave i vojske. U odnosima Predsjednistva BiH, 3. korpusa, Sedme muslimanske i El Mudzahida - to nije bilo tako jednostavno. Bivsi saborci optuzenih pretpostavljaju da bi se neko, ukoliko cak ne i svi optuzeni, mogli pokusati da brane tvrdnjom da je postojao paralelni sistem komandovanja, posebno nad i unutar jedinica Sedme muslimanske i "El Mudzahida". Ta tvrdnja se temelji na postojanju politicke i vojne strukture kao nadredene ovim jedinicima.
Pocasni komandanti Sedma muslimanska brigada nastala je iz jedanaest jedinica takozvanih Muslimanskih snaga - iz Zenice, Kaknja, Varesa, Žepca, Busovace, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa. U julu 1992. godine ove jedinice su objedinjene u Sedmi bataljon Prve zenicke brigade. Iz ovog bataljona formirana je 7. muslimanska brigada 17. novembra 1992. godine. Patkovic je jos 1993. urucio Aliji Izetbegovicu povelju kojom je proglasen za pocasnog komandanta Sedme muslimanske brigade. Medu pocasnim clanovima komande je bio i npr. Hadzija Halid Cengic. Kasnije je Sedma, odlukom Predsjednistva BiH od 14. maja 1994. godine, dobila naziv Slavna. U zimu 1995. godine bila je razlogom sukoba unutar Predsjednistva BiH zbog optuzbi petorice clanova Predsjednistva da se islamizira Armija BiH. Nakon postignutog kompromisa unutar Predsjednistva BiH, njeni clanovi 11. maja 1995. godine dodjeljuju joj naziv Viteska brigada. Borila se u sastavu 3. korpusa, ali je dobijala i direktne naredbe od Alije Izetbegovica kao, naprimjer, u vrijeme sarajevske krize, u ljeto 1993. godine. Na svecanoj smotri 21. augusta 1997. godine, komandant 3. korpusa Kadir Jusic je simbolicno predao Sedmu vitesku mehanizovanu brigadu generalu Rasimu Delicu, komandantu Zajednicke komande Vojske Federacije. Treci korpus je ukinut, a Sedma muslimanska je opstala mijenjajuci naziv u Sedma mehanizovana brigada.
Uz cetvoricu komandanata u razlicitim periodima (Asim Koricic, Amir Kubura, Serif Patkovic, Halil Brzina), Sedma je imala i pocasnog komandanta Aliju Izetbegovica, predsjednika Predsjednistva BiH, i emira Mahmuta ef. Karalica. Cinjenicu da je Hasko tuzilastvo u ovoj optuznici navelo odgovornost samo regularnog komandanta, lako je objasniti. Sa stajalista legalnih zakona, vlasti i Armija BiH su bili obavezani na provodenje medunarodnog prava, a ne islamskog, serijatskog prava. Samo u jednom dijelu optuznice, Hasko tuzilastvo konstatira da su se "pripadnici ove jedinice morali strogo pridrzavati islama": "Regruti su morali poloziti zakletvu koja je sadrzavala i to da ce slijediti primjer pravog muslimanskog vojnika, opisan u knjizici pod naslovom Upute muslimanskom borcu. Upute muslimanskom borcu prvi put su objavljene 1993., a nakon toga je u zoni odgovornosti 3. korpusa ABiH razdijeljeno oko 20.000 primjeraka. Godine 1994. izasla su nova izdanja."
Ove upute priredili su hafiz Halil Mehtic i Hasan Makic, a izdavac knjizice je bio Ured Mesihata Islamske zajednice BiH, kojim je rukovodio Mehtic. Prvo izdanje je stampano u 50.000 primjeraka. Prema objasnjenju priredivaca, to je "stivo koje sadrzi osnovna uputstva o ponasanju muslimanskih boraca u uslovima rata". U ovoj knjizici se tumace islamska pravila rata kroz tumacenje primjera iz islamske tradicije i izvora. Hasko tuzilastvo je u optuznici navelo tri stava iz ovih Uputa. Citirane su upute za pitanje pokornosti starjesini, odnos prema ratnom plijenu i starjesinama. Prema ovim uputama, "Muslimanski borac se prvenstveno pokorava vrhovnom zapovjedniku, pa tek onda pretpostavljenom starjesini." Za ratni plijen se daje uputa da je najispravnije da drzava preko nadleznih vojnih starjesina raspolaze sa ratnim plijenom." Za ratne zarobljenike se navodi da je "...zabranjeno ubijanje zena, djece i svecenika koji nemaju nikakvog ucesca u ratu i koji direktno ili indirektno ne pomazu neprijatelje;... Islam takode zabranjuje mucenje i izivljavanje na zarobljenicima, masakriranje neprijateljskih ranjenika i leseva... Ovo su opsta pravila, obavezujuca za nase vojnike. Medjutim, ukoliko starjesina procijeni da situacija i opsti interes zahtijevaju da se i drukcije postupi vojnici su obavezni poslusati starjesinu. Tako npr. ako starjesina ili visa komanda ocijeni da je u interesu odbrane, zastite vlastitog naroda i visih ciljeva ispravnije zapaliti odredene objekte, usjeve ili sumu, onda je i to dozvoljeno ciniti... Takode se vojnoj komandi stavlja na raspolaganje da odluci da li je korisnije i od interesa za opstu stvar da se oslobodi, razmijeni ili likvidira neprijateljskog zarobljenika." Same Upute nisu pisane samo za Sedmu muslimansku brigadu, nego za sve muslimanske borce. Sam hafiz Mehtic je i dalje ponosan na ove Upute, uvjeren da je na takav nacin "uputio i sacuvao brojne muslimanske borce da ne cine zlocine koji su u islamskom pravu zabranjeni daleko prije nego sto je ta zabrana propisana kroz medunarodno pravo".
Politicki i vojni odnosi Haski tuzilac u optuznici navodi i podatke o podredenosti "mudzahedina" u okviru strukture Armije BiH. Nakon dolaska u BiH, strani islamski dobrovoljci su formirali niz jedinica sirom srednje Bosne. U optuznici se navodi da su "stvaranjem zone pod komandom 3. korpusa ABiH 'mudzahedini' ukljuceni u sastav i potcinjeni 7. muslimanskoj brdskoj brigadi. Nakon toga su 'mudzahedini' u vrlo velikoj mjeri ucestvovali u borbenim dejstvima sa 7. muslimanskom brdskom brigadom. Dana 13. avgusta 1993., formirana je jedinica 'El Mudzahid' i stavljena pod komandu 3. korpusa ABiH". General Hadzihasanovic je u svojstvu svjedoka na sudenju Blaskicu 9. juna 1999. godine rekao da "mudzahedini nikada nisu bili u sastavu 7. muslimanske brigade, niti u sastavu Armije BiH". Za generala Hadzihasanovica to su bile samo grupe i pojedinci koji su pravili probleme, i koje je razoruzavao MUP. Za njega su "mudzahedini bili izvan armijske strukture", dok je Sedma muslimanska bila u zapovjednom lancu 3. korpusa. Hadzihasanovic je poricao da je znao bilo sta o zlocinima od Dusine do Bikosa, od Zenice do Travnika. Na direktno pitanje sudije Jorde, Hadzihasanovic je rekao da je trazio izvjestaje i istrage od vojne policije o navodno pocinjenim zlocinima od strane njemu podredenih jedinica i dobivao od nje "vrlo cesto" odgovore da zlocina nije ni bilo.
General Alagic je optuzen prije svega kao komandant OG "Bosanska krajina" sa komandom u Travniku. Njemu je, prema optuznici, do sredine aprila bila podredena i Sedma muslimanska, a od tada je ova jedinica direktno podredena 3. korpusu. Kao potcinjene jedinice komandantu Alagicu, navode se i druge jedinice koje su ucestvovale u sukobima sa HVO-om, opisanim u optuznici: 17. krajiska brdska brigada, 305. brdska brigada Jajce, 27. motorizovana brigada, te Opstinski stab odbrane Jajce sa svojim jedinicama. "U sastav OG 'Bosanska krajina' 16. aprila 1993. usle su 306. brdska brigada, 308. brdska brigada i 312. brdska brigada, dok su dijelovi 7. muslimanske brdske brigade premjesteni i potcinjeni direktno komandi 3. korpusa ABiH". Jedinice 306. brigade Armije BiH, koje su, prema optuznici, bile podredene generalu Alagicu, terete se za masakre i zlocine u Mileticima i Bikosima. To je samo jedan od primjera Alagiceve odgovornosti, prema optuznici Haskog tuzilastva. Pukovnik Amir Kubura se tereti za djela koja su pocinili pripadnici Sedme muslimanske brigade na podrucju Zenice, Travnika i Kaknja.
Nakon otvaranja optuznice, bosnjacki politicari i komandanti nastavljaju da tvrde kako nije bilo masovnih zlocina, ubistava van borbe, razaranja i pljackanja tokom operacije jedinica Armije BiH protiv HVO-a u srednjoj Bosni od januara 1993. do januara 1994. godine. Ali, vrijeme poricanja je proslo: izlaskom pred sud trojice visokih oficira Armije BiH pocinje sudsko preispitivanje stvarnih politickih i vojnih odnosa unutar Armije BiH i vlasti tadasnje Republike BiH tokom rata, koji su do sada ostajali sklonjeni od ociju javnosti samo zbog razmjera zlocina koje su pocinile druge dvije vojske u proslom ratu. Bez takvog suocavanja, nema ni bosnjackog, niti bosanskog ozdravljenja od trauma i posljedica odnosa nastalih tokom rata. Takvo pravilo, jednostavno, vazi za sve u BiH i u regionu, nakon rata u kome nije bilo ni pobjednika, niti porazenih.
Bosnjaci u Haagu
Nema nevinih nacija
Zlocini koje su dijelovi bosnjackih postrojbi u proteklom ratu cinili, morali su se na licu mjesta procesuirati, bez obzira sto to nisu radili Srbi i Hrvati. A to u vecini slucajeva nije ucinjeno
Pise: Sacir Filandra
Cijelu stvar sa odlaskom bosnjackih generala u Haag ne treba dramatizirati, a niti to, kako se vidi, Bosnjaci cine, buduci da je nesto takvo bilo i predvidivo i ocekivano. Ukupnom dogadanju ne treba prilaziti emocionalni ni stresno, nego racionalno i mudro. Radi se o stvarima koje su izvan domace kontrole i dogadajima koji su se vec zbili, a kriti se nisu mogli, niti trebali. Hiljadu puta bi bilo bolje da je domace pravosude te dogadaje vec davno procesuiralo, buduci da je za njih znalo ili moralo znati, ali zbog nedostatka hrabrosti i postenja ono to nije ucinilo. Kategorija odgovornosti za djela ucinjena u ime nacije na ovim prostorima jos ocito ne postoji, pa se borci za nacionalnu stvar, bez obzira sta ucinili, ne mogu smatrati krivim. Stari Machiavelli je tu uvijek na djelu. Tako je dijelom bilo i sa Bosnjacima, mada ne u istoj mjeri i u istom opsegu kao sa Srbima i Hrvatima.
Svaki put kada Bosnjaci preuzmu metode rada od svojih napadaca i osporavatelja, u ovom slucaju Srba i Hrvata, oni izvuku tanji kraj. Bosnjaci jednostavno ne mogu da sebi priznaju da je njihova pozicija radikalno drugacija i da ono sto je "dopusteno" drugima njima nije. Zlocini koje su dijelovi bosnjackih postrojbi u proteklom ratu cinili, morali su se na licu mjesta procesuirati, bez obzira sto to nisu radili Srbi i Hrvati. A to u vecini slucajeva nije ucinjeno. Da li stoga sto je bas sredinom '93. godine doslo do znatnog redukcionizma u bosnjackoj politici i sto se islam poceo znatnije koristiti u ideoloske svrhe, kako misle i tumace mnogi taj izostanak principa odgovornosti, ili zbog toga sto je sam princip odgovornosti bio cijelo vrijeme subjektiviziran i personaliziran u tadasnjoj bosnjackoj politici tako da neki "nasi" ljudi, a zna se koji su to bili tada podobni, nisu mogli grijesiti jer su bili "nasi" ljudi, u ovom trenutku nije bitno. Bitno jeste da je izostalo masovno histeriziranje povodom hapsenja, izuzme li se skup podrske u Sanskom Mostu covjeku koji je ocigledno pun pehova, te je na taj nacin, mada ne toliko svjesno koliko instinktivno, pokazana jedna osobena bosnjacka politicka kultura koje se i nadalje treba drzati. Mali i nezasticeni, a to su u cijeloj prici Bosnjaci, mogu i moraju jedino inzistirati na opcim nacelima pravde i pravicnosti, univerzalnim vrijednostima u cijem podrzavanju postaju i opstaju kao dio svjetske zajednice.
Status zrtve Vijest o hapsenju bosnjackih generala proizvela je svojevrstan muk vise nego zaprepastenje, razocarenje ili iznenadenje u bosnjackoj javnosti. Bosnjaci su se svemu vise nadali nego tome, posebno izboru uhapsenih, jer su sa neospornim statusom zrtve u proteklom ratu razvili duboki osjecaj nevinosti. Cinom odlaska u Haag njihovih omiljenih generala, osjecaj nevinosti i zrtve (ali i svojevrsne naivnosti i zbunjenosti koja ih je drzala i na pocetku ali i na kraju devedesetih) doveden je u pitanje. A taj osjecaj oni, naravno, ne treba da gube jer je on neosporna stvar. I prije pocetka rata, u imaginarnim politickim konceptualizacijama rjesavanja bosanskog/bosnjackog pitanja srpskih i hrvatskih ekstremista, oni su imali status onog koji ce postati zrtva. Tako je i bilo.
O narodima se ne moze govoriti u kolektivnozlocinackim kategorijama, ali ni u kategorijama apsolutne i aksiomatske nevinosti, bez obzira na to kakve zlocine pojedine generacije tog naroda povremeno i cinile. Ne moze se, dakle, govoriti o apsolutno zlocinackim i apsolutno nevinim nacijama, ali se moze i treba govoriti o zlocinima koje naprave pojedinci iz odredenih naroda. Sasvim je normalno da svaka nacija, kao i svaki covjek uostalom, o sebi misli sve najbolje i najljepse. Pozitivni stav o sebi dio je onog gradivnog tkiva nacionalnog identiteta i bez takvog vrijednosnog stava nacija uopce ne bi ni postojala. I pored svih zlocina koji su od strane pojedinaca ucinjeni u ime "slobode" i "srpstva", a zaprepascujuce su razmjere do kojih je srpska javnost presutno odobravala zlocine nad Bosnjacima, taj narod ponovo o sebi misli kao o jedinoj slobodarskoj naciji na Balkanu. Ocektivati da oni taj oblik samodopadljivosti redefiniraju je iluzorno, ali nije iluzorno kaznjavanje pocinilaca zlocina. Kakve ce to efekte imati za kolektivnu svijest, tek ce se vidjeti. Ako konkretiziramo kategoriju zlocina, kao sto se i cini, onda nema mjesta govorenju niti kvalificiranju zlocina nacionalnim kategorijama, a ako vec kolokvijalno tako govorimo, moramo ustvrditi da u tom slucaju niko nije nevin, pa ni Bosnjaci. Stoga je sasvim neumjesno i politicki kontraproduktivno govoriti da su bosnjacki oficiri nevini jer svaciju nevinost ili krivnju u datim okolnostima treba da ispita pravosude. U herojskoj obrani bosnjackoga naroda, u prilikama kada je dvjestopedeset hiljada ljudi razlicitih karaktera, sudbina ili stepena zasicenosti alkoholom ili ponesenosti licnom osvetom bilo pod oruzjem, sasvim je ocekivano da ce biti ekscesnih, i bilo je ekscesnih i nekontroliranih situacija u kojima su nevini ljudi stradavali. Bitno jeste, i to se uvjerenje kao cinjenicno stanje kolektivnog bosnjackog pamcenja i iskustva ne moze izbrisati niti potamniti, da nije bilo ideologije zlocina, konceptualnog i svjesnog ratovanja da bi se nanijelo zlo kao takvo drugome, da bi se drugi istrijebio, protjerao ili unistio. Stoga pojedinacne zlocine, za koje se treba i mora odgovarati, treba odvojiti od bosnjacke obrane golih zivota u proteklom ratu.
Zatvorski selami Stoga je danas bitnije pitanje kako je sam cin privodenja okrivljenih izveden i sta ce sa njihovim porodicama poslije svega biti. Ne moze se izbjeci utisak da se postojeca vlast u cijeloj situaciji ponijela krajnje hinjski, da ne kazemo kukavicki. Ona cin privodenja optuzenih nije izvela na dostojanstven i ljudski nacin, kako se to, recimo, provodi u Hrvatskoj, nego je okrivljenim pristupila kao kriminalcima, kao osobama u koje se nema povjerenja. Nije bilo potrebe da se ljudi nasilno hapse i da noci provode u zatvorima. Svoju revnost prema vlastitim foteljama/medunarodnoj zajednici nasi zvanicnici mogli su iskazati i sa vise osjecaja za vlastiti dignitet. A to sto su u zatvor poslali svoje potrcke da se sa uhapsenicima poselame/pozdrave, jer, Boze moj, njima bi to neko mogao zamjeriti, krajnji je cinizam, izuzme li se casni gest ministra Mijica.
Stoga nije ocekivati za Bosnjake u Haagu nista bolje ni u buducnosti. Ko ce snositi troskove njihovog boravka u zatvoru i posjete njihovih porodica, to tek treba da se vidi. Da li je to samo briga Bosnjaka, pa onda kojih Bosnjaka i koji su danas spremni ljudima u nevolji pomoci, ili je to stvar drzave ciji su gradani. Vec ima nagovjestaja da postojeca bosanska vlast u taj aranzman skrbnistva nece htjeti ili smjeti ulaziti, jer je, po toj logici, i Karadzica kao bosanskog drzavljanina ona duzna materijalno pomagati. Kako ce se, recimo, Vijece ministara odnositi prema tome, bit ce zanimljivo vidjeti. Ako se cijelo skrbnistvo nad bosnjackim uhapsenicima u Haagu svede na same Bosnjake, mozemo lahko doci u poziciju da medu Bosnjacima imamo istu stvar kao sa Herceg-Bosnom, sto u materijalnom smislu nije toliko bitno, ali je politicki za bosansko drustvo i drzavu pogubno. Na taj nacin bismo imali produzetak rata u miru, tri istine, tri zrtve, tri povijesti bez perspektive za pomirenje i normalizaciju zivota. Bilo bi najbolje i jedino ispravno da se briga nad bosanskim uhapsenicima u Haagu i njihovim porodicama u zemlji, bez obzira na njihovu vjeru i naciju, napadacku ili obrambenu poziciju u ratu, te stepen zlocina za koji su odgovorni, regulira na drzavnoj razini, bez obzira koliko to kome izgledalo paradoksalno ili nepravedno.
Amir Kubura
V.D. za preuzimanje krivice
Amir Kubura (37) napustio je JNA 1992. godine u cinu kapetana i vratio se da pomogne odbranu rodnog Kaknja. Tamo je prvo komandovao jednim odredom, a potom jednim bataljonom. U decembru 1992. postavljen je na jedno pomocnicko mjesto u stabu Sedme muslimanske i potom pocetkom 1993. postaje nacelnik staba ove brigade. Od 1. aprila do 20. jula zamjenjuje Asima Koricica, tadasnjeg zamjenika komandanta Sedme muslimanske brigade, koji je u tom periodu bio odsutan. Prakticno, u periodu kada je bio v.d. komandanta vodene su kljucne operacije za koje se sada tereti u haskoj optuznici. Komandant Sedme postaje 21. jula 1993., a 16. marta 1994. je prekomandovan za komandanta 1. muslimanske u sarajevskom korpusu. Nakon rata, bio je komandant 443. brigade 4. korpusa, a potom je prebacen u 1. korpus, u kome je ostao sve dok mu nisu javili da prekine odmor i vrati se u Komandu Korpusa. Njegove kolege kazu da je znao razlog takvom pozivu, ali se disciplinirano odazvao pozivu i predao.
Enver Hadzihasanovic
Od Mojmila do Srebrenice
Enver Hadzihasanovic (51) je slovio u Armiji BiH kao njen vojno "najobrazovaniji oficir" i klasicni "stapski oficir" koji je ratovao nad mapama i reljefima u vlastitim kabinetima. U njegovoj haskoj biografiji, nema kljucnih cinjenica zbog kojih je medu Bosnjacima njegov autoritet prestajao odmah po skidanju uniforme. U martu 1992. godine, kao potpukovnik JNA, Hadzihasanovic je izveo tenkove na Mojmilo. Pocetkom aprila 1992. JNA ga stavlja u kucni pritvor, ali on krajem istog mjeseca prelazi u TO BiH. Iz Sarajeva ga u jesen 1992. salju u Zenicu kako bi vojnicki ustrojio 3. korpus. Sa bosnjackog stajalista, njegova najveca greska jeste sto je dozvolio da ga HVO u aprilu 1993. iznenadi serijom zlocina i masakrom u Ahmicima. Ali, on je odbacivao takve kritike, vodeci dalje iz jedne krvave greske u drugu. Nacin na koji je vodio operacije Armije BiH u sukobu sa HVO-om sada je predmet haskog sudenja. Kada je 1. novembra 1993. smijenjen Sefer Halilovic, uz optuzbe i istragu, Hadzihasanovic je postao nacelnik Staba Vrhovne komande Armije BiH. U decembru 1993, postao je brigadni general. Uz druge kontroverze, ostalo je mnogo toga nejasnog oko njegovih naredbi koje su tokom 1995. direktno uticale na slabljenje i sukobe unutar vojne strukture "zasticene zone" Srebrenice. I pored takvih kritika, u maju 1997. postaje divizijski general a kasnije i generalmajor. Penzionisan je u aprilu 2000. godine.
Mehmed Alagic
General iz zatvora
Mehmed Alagic (54) napustio je JNA 27. februara 1992. u cinu potpukovnika. U januaru 1993. kao vojnik stupa u 17. krajisku brigadu 3. korpusa, pise u njegovoj haskoj biografiji, no pouzdano zna da marta z93. postaje komandant OG "Bosanska krajina". Nakon odlaska Hadzihasanovica, 1. novembra 1993. postaje komandant 3. korpusa. Nakon okoncanja sukoba Armije i HVO-a, u aprilu 1994. godine postaje brigadni general. U Zenici je tokom njegovog vodenja 3. korpusa vladalo veliko nezadovoljstvo njegovim samovoljnim, agresivnim i arogantnim ponasanjem. Hamdija Hadzihasanovic, ratni ministar odbrane Vlade RBiH, Alagicevo je ponasanje najpreciznije opisao: "Alagic misli da on sve kontrolira, a mi mislimo da vlast treba da kontrolira njega". Alagic je nastavio da gradi vlastitu legendu, bez obzira na velicinu tudih zrtava: najcesce je bio sekularista, ali kad je trebalo u zimu 1995. proucavao je i ratne operacije Muhameda a.s. pripremajuci se za oslobadanje Vlasica. Kao komandant 7. korpusa vise je obecavao i najavljivao nego sto je postizao. Za njega je srednja Bosna bila "bioloski rezervoar" u kome je jedino trebalo mobilisati sto vise ljudi. Optuzbe za samovolju i politicko mesetarenje pratile su ga i poslije rata: postao je clan Glavnog odbora SDA i potom nacelnik Sanskog Mosta. Sa ove duznosti je smijenjen odlukom OHR-a, a potom izveden pred sud u Bihacu. U aprilu 2001. osuden je na cetiri godine zatvora zbog zloupotrebe polozaja. Alagic je ulozio zalbu na ovu presudu.
Casopis "DANI"
|
