Do
srpsko-crnogorske agresije opcina Brcko imala je 87.627 stanovnika,
od cega 45% Bosnjaka, 26% Hrvata, 20% Srba i 9% ostalih. U samom
gradu je bilo oko 70% Bosnjaka. Vec u prvim mjesecima agresije,
Brcko je potpuno "ocisceno" od nesrba. U valu genocida,
ciji su planeri najodgovorniji ljudi iz Srbije i dijela BiH okupiranog
od strane srpskih agresorskih snaga, a neposredni izvrsitelji
lokalne srpske oruzane snage, te organizirane zlocinacke jedinice
iz Srbije i Crne Gore, najtezi zlocini izvrseni su upravo nad
Bosnjacima.
Grad
Brcko nikada u svojoj povijesti nije bio srpski. I pored toga,
u njemu danas (u vrijeme pisanja ove knjige) zive jedino Srbi.
Zbog strateskoga znacaja koji on ima za uspostavljanje velike
Srbije, Srbi su se potrudili da u njemu danas ne ostane nista
sto podsjeca na druge. Brcko je, naime, smjesteno na putu Srbija
- Bijeljina - Brcko - Loncari - Modrica i dalje prema Banjoj Luci
i Kninu, unutar srpskoga koridora koji bi osiguravao teritorijalni
kontinuitet "velikoj Srbiji".
Za napad na ovaj grad i cijelo brcansko podrucje Srbi su prikupili
ogromne snage: domace oruzane jedinice, Novosadski i Banjalucki
korpus bivse Jugoslavenske narodne armije (JNA), brojne oruzane
jedinice iz Srbije i Crne Gore koje su vec ucestvovale u agresiji
na Hrvatsku i dr. Na raspolaganju su im bila sva oruzja koja je
imala bivsa JNA, ukljucujuci najmodernije tenkove, avione i rakete.
U prvom naletu, a napad je zapoceo 30. aprila 1992., zarobili
su mnogo bosnjackih i hrvatskih civila od kojih su pobili izmedju
5.000 i 7.000, najvise u zloglasnim brcanskim koncentracionim
logorima, ali i izvan tih mucilista. U zrak su digli oba savska
mosta, na kojima je poginulo 60 ljudi koji su spas pokusali naci
u Hrvatskoj. Dijelovi tijela tih nesretnika bili su razbacani
po cijelom gradu i okolici. S tim u vezi, agresor je otpoceo sa
vrsenjem nevidjenih zlocina nad golorukim bosnjackim i hrvatskim
stanovnistvom; pljackali su njihove stanove, odvozili sve iz tvornica
i skladista, dok su tvornicke hale pretvorili u koncentracione
logore i mucilista. U obliznja naselja uspjelo se povuci oko 20.000
Bosnjaka. Oni koji su ostali u okruzenju, te se zato nisu mogli
povuci, kao i oni koji su se pouzdali u zastitu dojucerasnjih
susjeda i prijatelja, pa su zato ostali u svojim kucama i stanovima,
izlozeni su nezapamcenom stradanju.
Pocelo je svakodnevno odvodjenje
bespomocnih ljudi u tzv. "sabirne centre". U pocetku
su to najcesce bile dzamije, veci podrumi, hoteli, skole, sportske
sale, tvornicke hale. Vec 2. maja pripadnici srpskih oruzanih
jedinica pod komandom ratnih zlocinaca Zeljka Raznjatovica Arkana
i Vojislava Seselja, te pripadnici drugih srpskih agresorskih
jedinica ubili su nekoliko stotina Bosnjaka. U naseljima Kolobara,
Mujkici i Meraje ubijeno je preko 600 ljudi, dok su ostali odvedeni
u dzamije, a odatle u logore.
Do maja 1993. godine na ovom podrucju je, prema razlicitim procjenama,
ubijeno izmedju 5.000 i 7.000, uglavnom, Bosnjaka. U brcanskim
koncentracionim logorima proslo je vise od 10 hiljada ljudi. U
Brckom su Srbi pocinili i druge teske zlocine nad Bosnjacima i
Hrvatima: ziva djeca bacana su u mjesalice za beton, zenama su
poslije silovanja odsijecane dojke, kastriranja muskaraca bila
su svakodnevna, itd.
1)
"Luka". - Ovo rijecno preduzece na obali Save pretvoreno
je u najozloglaseniji srpski koncentracioni logor na brcanskome
podrucju. Zatocenici u njemu spavali su na komadima papira, bez
pokrivaca. Krici mucenih ljudi culi su se s one strane Save u
Gunji (Hrvatska) i nisu prestajali dan i noc. Srpski zlocinci
sjekli su zatocenim Bosnjacima noseve, usi, prste; parali im utrobe
razbijenim bocama; ubijali ih cekicem, sjekirom, tupim predmetima;
uvrtali im zicu u nos, pa je potom naglo cupali. One logorase
koje bi prethodno izmucili izvlacili bi pred halu u luci i tu
ih klali nad sahtom, ili ih ubijali iz pistolja.
Bilo je i klasicnih
strijeljanja, kada bi izveli po desetak logorasa, a potom ih rafalom
usmrtili.
Na Kurban-bajram (11. 6. 1992.) srpski zlocinci su pobili mnoge
Bosnjake, govoreci: "Danas koljemo muslimane kao kurbane."
Potom su preostali zivi zatocenici saprali krv, a mrtva tijela
slozili na gomilu radi odvoza u "Bimeksove" hladnjace.
Uslijedila je potom nova runda. Za jednu noc likvidirali su i
do 100 ljudi. Kada su se koljaci umorili, zabavljali su se prisiljavajuci
zatocenike da se medjusobno tuku ili da pjevaju srpske zlocinacke
pjesme.
Prema iskazu jednog zarobljenog srpskog zlocinca koji je neko
vrijeme bio "dezurni" koljac u koncentracionom logoru
"Luka", on je ubodom noza ispod sljepoocnice ili udarcem
cekica po glavi, usmrtio preko 80 Bosnjaka. Zapovjednik ovog grozomornog
mucilista Goran Jelisic, zvani Adolf, hvalio se kako je vec ubio
175 Bosnjaka, te da mora namiriti na 200.
Medju monstrumima u ovom logoru posebno se isticao Ljubisa Savic-Mauzer.
On se, naime, hvalio kako je u Pancevu, zavrsio skolu mucenja,
specijalizirajuci klanje i amputacije organa. Tvrdio je da u njegovim
rukama i nijem mora progovoriti. Prema vlastitome priznanju, ovaj
je zlocinac u "Luci" drzao obuku za klanje logorasa.
Takodjer, po njegovu priznanju, kada su mu mjerili vrijeme, u
jednoj minuti zaklao je 17 zatocenika. Nadalje se dicio cinjenicom
sto je u "Luci" poklano 9.000 "balija". Monika
(Bore) Ilic, 14-godisnja djevojka, sestra cuvara "Kole"
razbijenom bocom je vadila utrobe Bosnjacima, u cemu joj je pomagao
njezin zarucnik, Goran Jelisic. Uvijek je sa sobom nosila plasticnu
vrecicu i oduzimala od logorasa sto bi joj se svidjelo. Nije se
odvajala od oruzja. Zlocinac Rajko Rajcic ponosio se time sto
je izumio specijalni noz za bosnjacke vratove. Tijela ubijenih
odvozili su i zakopavali u masovne grobnice (npr. Prljine i kod
"Bimeksove" farme), ili su ih mljeli u pogonima za proizvodnju
stocne hrane. Veliki broj mrtvih tijela spaljen je u brcanskoj
kafileriji.
Najdrazi im oblik ubijanja cetnici su provodili klanjem. "Najstrasniji
od svih dana bio je, a vidio sam to svojim ocima, kad sam ugledao
na podu deset mladih momaka poredanih jedan do drugoga. Grla su
im bila prerezana, nosevi odsjeceni i spolni organi iscupani.
To je nesto najgore sto sam ikad vidio," kaze Alija Lujinovic,
inzinjer iz Brckog, star 53 godine, koga je otkupio neimenovani
dobrotvor iz brcanskog konclogora sa jos 120 zatocenika ciji identitet
nije htio otkriti.
Zlodjela kojima su bili izlozeni Bosnjaci u ovome bila su poznata
i u drugim logorima na brcanskome podrucju. Svako muciliste imalo
je svoje specijaliste, a oni su medjusobno velikodusno razmjenjivali
svoja iskustva. U prvo vrijeme postojanja logora, srpski zlocinci
su ubijali odreda, koga su htjeli i koliko su mogli izdrzati,
a potom su poceli praviti odabir medju zatocenicima: mladje muskarce
su odvodili u radne logore Batkovic kod Bijeljine, aleksinacke
rudnike i na druga mjesta, a djevojke i mladje zene, nakon stalnog
izivljavanja nad njima, odvodili su u zloglasnu "Westfaliju"
u Brezovu Polju, svojevrstan bordel u kome su obescascene i nastradale
mnoge Bosnjakinje.
Spolna nasilja sprovodili su nad zenama svih starosnih dobi, od
djevojcica do starica. I tu se nije radilo o klasicnom silovanju
iz pozude, nego o velikosrpskoj "proizvodnji" potrebe
za obescascivanjem jednog naroda, ponizavanjem njegovog zenskog
roda, racunajuci na proizvodjenje duboke i trajne kolektivne traume
zbog osjetljivosti muslimanske porodicne etike spram ovog oblika
ponizenja. Pripadnici razlicitih srpskih naoruzanih vojnih jedinica
(tzv. srpski specijalci) tjerali su brcanske Srbe da siluju bosnjacke
djevojke i zene. Na taj nacin silovano je vise stotina Bosnjakinja.
2)
Sportska dvorana "Partizan". - Nalazi se u samom
centru grada. Od prvog dana agresije tu su dovodjeni Bosnjaci
i ubijani u sali i oko zgrade. Sve je bilo crveno od naslaga ljudske
krvi, kako su svjedocili prezivjeli logorasi. Muskarci koji su
imali vise djece udarani su izmedju nogu, a mnogi su i kastrirani.
Posebna specificnost ovog mucilista bila je u tome sto bi mucitelji
izdvojili nekolicinu zatocenika i kazali im kako ce ih za odredjeno
vrijeme ubiti, dajuci im pri tom cigarete da prekrate vrijeme.
Oni bi preko noci osijedjeli i postali pravi starci.
3)
Kafana "Westfalija". - Smjestena je na putu Brcko
- Brezovo Polje. Od samog pocetka agresije, pretvorena je u koncentracioni
logor i bordel, najsramniji kazamat za Bosnjakinje, gdje je bilo
i djevojcica ispod 15 godina. One koje su se odupirale bile su
izlozene najvecoj torturi: sjekli su im dojke, usijecali krstove
po tijelu i silovali ih do besvijesti.
Povijest ovog gnusnog zlocina imala je sljedeci tok. Odmah nakon
okupacije grada, u kafani "Westfalija" Vera Simeunovic,
poznata brcanska prostitutka, inace majka mnogo poznatije Monike
- djevojcice monstruma, koja je u "Luci" vrsila masovne
zlocine - otvorila je bordel u koji su dovodjene Bosnjakinje iz
Brckog, gdje su bile zrtve svih oblika seksualnoga zlostavljanja.
Ne moze se kazati da se tu radilo o javnoj kuci - to je bilo mjesto
strave i uzasa. Nije se, dakle, radilo o nasilju radi sladostrasca,
spolnoga uzitka, nego o potrebi za zlostavljanjem i unistavanjem
na najperverzniji nacin, kako bi se udovoljilo kolektivnim resantimanima
ozivljenim milosevicevskim ritualno-politickim obnavljanjem srpske
mitske proslosti.
Vecina tih nesretnih zena je, nakon izivljavanja nad njima, ubijena
kako bi se izbrisali tragovi ovih morbidnih zlocina. Gole djevojke
na ulici, gotovo zivotinjski krici iz "Westfalije" ono
je sto ocevici nose kao uspomenu na te dogadjaje. Slicni oblici
seksualnog zlostavljanja Bosnjakinja desavali su se i u "Luci".
4)
"Laser", autodepo. - U ovom koncentracionom logoru
blizu 500 Bosnjaka bilo je izlozeno svim vrstama torture i mucenja.
Logoras N. N. je izjavio o tom konclogoru: "... Nocu je dolazio
cetnik kojeg su zvali Ranko, star oko 30 godina. Prozivao bi ljude
po prezimenu i pred zgradom ih klao. Strazari bi trazili da legnu
na zemlju tako da nam nisu vise bili na vidiku nego tek kada oni
odu i kada smo se mogli primaci prozoru i vidjeti ljude prerezana
vrata. U susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak zena
razlicitog uzrasta. Taj Ranko je silovao zenu - majku dvoje djece,
a i njena majka je bila prisutna..."
5)
"Fast food restaurant" u Brckom. - Logor - bordel
gdje su cetnici intezivno mucili zene.
6)
Brezovo Polje. - Na nekoliko razlicitih lokacija ovdje je
bilo zatoceno preko 5.000 Bosnjaka.
Posebno su stradanju ovdje bile izvrgnute zene.
7)
Majevica. - Imala je 860 zatocenih Bosnjake.
8)
Hotel "Posavina".
9)
Zgrada Sekretarijata unutrasnjih poslova u Brckom. - Od prvog
dana okupacije Brckog bila je posebno muciliste u koje je agresor
dovodio Bosnjake radi istrage, mucenja i ubijanja.
Svjedocenja prezivjelih iz tog kazamata nevjerovatna su za normalnog
covjeka. Tako Nermin S., jedan od njih, prica: "U prolazu
prema sobi br. 4 cuo sam vrisak Seada K. kome su zaboli sjekiricu
izmedju plecki. U tom momentu uhapseni Hasan J. pokusao je pobjeci.
Medjutim, cetnici su ga stigli na prolazu izmedju mesnice i "Turist-agencije"
i tu ubili, sasuvsi rafal na njega. U istom trenutku zacuo se
pucanj na drugom spratu zgrade SUP-a, da bi zatim dvojica momaka
iznijeli na prvi sprat mrtvog N. Amira zvanog Fric. Naredili su
meni i jos dvojici uhapsenih da ga odnesemo ispred kina "Radnik".
Dok sam Amira nosio, vidio sam da ima ustrelnu ranu u predjelu
potiljka, i poznato mi je da ga je ubio Goran Jelisic. Hasana
J. zvanog Cena ubacili smo direktno u hladnjacu za prevoz mesa,
a K. smo ostavili, zajedno sa Amirom N. ispred kina "Radnik".
Inace su cetnici hladnjacom odvozili pobijene civile u nepoznatom
pravcu. Cisteci dalje ulicu ispred SUP-a, a zatim Zanatskog centra,
vidio sam da su kod kontejnera za smece odveli Ahmeta zvanog P.
i tu ga ubili zajedno s jednim plavim momkom cije ime ne znam.
Tu su ubili i brata jedne Ajse i jos jednog momka koga nisam mogao
s ledja prepoznati, zatim momke koji su sa mnom cistili ulicu,
a cija imena ne znam, jer su sa podrucja drugih MZ. Sve se to
desavalo 7. maja i sve te momke ja sam pretovario u hladnjacu
"Bimeksa". Goran Jelisic rekao mi je da cu ja ostati
zadnji, posto sam dovoljno jak da mogu leseve ubacivati u hladnjacu."
10)
Trgovacki centar.
11)
Hotel "Galeb". - Srpskim zlocincima posluzio je
kao koncentracioni logor i bordel u kome su se skotski izivljavali
nad bespomocnim Bosnjakinjama.
"Sto se tice uzroka takvog ponasanja Srba, mislim da je
uzrok u samim genima, s obzirom da po onome sto se desavalo u
Brckom, po svim tim nelogicnim zvjerstvima bez povoda i razloga
i njihovoj mrznji prema svemu sto nije srpsko, s pravom se moze
izvuci takav zakljucak. Za njih nije postojao nevin Bosnjak, ili
manje kriv. Svi su oni bili krivi i svi su bili kaznjeni istom
mjerom", istakla je jedna Bosnjakinja koja je prosla
kroz srpski koncentracioni logor. Time ponasanje ovih zlocinaca
biva logicna metoda za postizanje planiranih ciljeva. A oni su,
to smo vise puta ovdje istaknuli, da se Bosnjaci, kao fundament
Bosne, bioloski eliminiraju, a Bosna ucini srpskom zemljom. Konkretan
je cilj, dakle, bio proizvesti kolektivno ludilo ozivljavanjem
mitoloskih frustracija, kako bi se pocinili takvi zlocini nad
Bosnjacima koji bi, s jedne strane, populaciono reducirali ovaj
narod i ucinili ga posve nebitnim ciniocem, te, s druge, proizveli
mrznju koja bi svaki dalji zajednicki zivot ucinila nemogucim
