MEHMEDALIJA MAK DIZDAR
Početna - - Početna
CAMIL SIJARIC


CAMIL SIJARIC

(1913. - 1989.)



BIOGRAFIJA - DODATAK

Camil Sijaric rodjen je 18. decembra 1913. godine u selu Sipovice kod Bijeloga Polja. Osnovnu skolu zavrsio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom, od 1927. do 1935. pohadja Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je zbog politicke aktivnosti iskljucen. Skolovanje nastavlja u Vranju i na tamosnjoj gimnaziji maturira 1936. Od 1936. godine studira pravo na Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940. godine.

Za vrijeme rata sluzbuje kao sudski cinovnik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiski i Banjaluci, suradjuje sa NOP, a pod kraj rata odlazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. 1945. postavljen je za sekretara Suda narodne casti u Banjaluci, potom je novinar u listu Glas i dramaturg Narodnog pozorista u Banjaluci. 1947. prelazi u Sarajevo, radi u redakciji Zadrugara. 1951. prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do odlaska mirovinu, 1983. godine.

Pojedina djela Camila Sijarica prevedena su na ruski, bugarski, engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemacki, estonski i madjarski jezik. Dobitnik vise knjizevnih nagrada i drustvenih priznanja, a bio je redovni clan ANUBiH i ANU Crne Gore.

Umro je 6. decembra 1989. godine.


Bibliografija


1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Nas a snaha i mi momci. Veselin Masles a. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Pres ernova zalozba, 1984; - Veselin Masles a. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da miris u jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masles a. Sarajevo, 1976.
15. Ras ka zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lis ca orahova. Veselin Masles a. Sarajevo, 1989.
27. Koliba na nebu. Glas. Banja Luka, 1990.


Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Camil Sijaric je zelio na umoru da vidi cadjavi zavicajni tavan nad sobom i da cuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, cijim sudbinama je sagradio svoju velebnu literarnu kulu. No kao u inat, zavrsio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice. Ostala je Rijec od trajanja. (Ilja Sijaric)


Sijariceve pripovjetke

... Nesto sto je prokrcila i neodoljivo nametnula moderna epoha jest misao i smisao egzistencije, datih kao knjizevno-umjetnicko, estetsko uoblicenje. Nikad velika djela u proslosti nisu bila bez tog srznog spoznajnog valera. Izmedju Shakespearea i F. Kafke, kako nam je pokazao Jan Cott, ima cak bitnih misaonih saobrazenja u pogledu zahvata 1judskog intelekta u podrucju bivstva. Samo je modernost tu srz mnogo jace naglasila, i stavila u prvi plan pisceva trazenja. Ako je pisac vjeran svom bicu, on neizbjezno ulazi u taj vrtlog pitanja. Nemoguce je izbjeci misaonost cim se pocnu pred ljudskim ocima ukrstati svjetlice i munje protivrjecnih sila kojima je razdrta 1judska priroda, skrojena covjeku sudbina. Kod istocnjackih mislilaca se obicno to svodi na pojam fatalizma. Velika je prednost tog gledanja sto stvara cjelovitost vizije svijeta kao u grckim tragedijama. To je ona izvjesnost o kojoj govori A. Malraux kao preduvjetu cjelovitosti umjetnickog djela, nebosklon nad covjekovim svijetom cija boja ostavlja trag na nasem postupku kao i u nasem oku.

Ovdje je to izrazeno u vidu idejnog slaganja i razilazenja izmedju Lemesage i njegova pomocnika, haduma, pripovjedaca dogadjaja. Lemesaga je stari ratnik koga je slomilo tovarenje u sultanovu carstvu, koje se u njegovim ocima svelo na jedan ”konak”. Svjestan fatalnosti raspada, on se povlaci u svoju cutljivost i samocu, izmjenjujuci s vremena na vrijeme misli sa kizlaragom, i ti razgovori su dvostruko znacajni: i kao elemenat karakterizacije tih dvaju glavnih likova romana, i kao odredjeno zajednistvo u pogledima na blisku i dokucnu stvarnost. Lemesaga je dramatski junak djela, kojeg slama njegova vlastita igra: on je mozda i zamisljao neku svoju licnu zivotnu podlogu i nezavisnost u drustvu sa Dzenetom, ropkinjom koju je zavolio, ali koja se ubija, i njemu ostaje samo da raspusti svoj harem i otpremi haduma na put u njegov zavicaj, sto on i cini. Pisac na tome zaustavlja njegovu istoriju, slijedeci kizlar-aginu.

Ovaj posljednji, koji za razliku od iskorijenjenog Lemesage, ima svoj toprag negdje u nasoj zemlji i misli na povratak u svoje rodno mjesto, predstavlja mislioca djela, pripovjedaca nadahnutog orijentalnom filozofijom, i cijeli roman je njegova misaona i emocionalna projekcija. Za razliku od svog gospodara, on je posmatrac i kronicar zbivanja, svjestan prividnosti i prolamosti svjetskog sjaja i gospodstva, bez iluzija o turskom vremenu i vlastitom macaju. Njegov fatalizam je duhovnog osnova uzdizuci se ne samo nad turskom nego i svakom drugom silom i vladavinom, te se vizija novoosnovane knezevine ukljucuje u tu viziju cjeline. Realisticke slike nove policije ne idu preko granica opste kontemplacije, sto upravo pojacava zahvatnost njene sadrzine. U tu osnovnu viziju, koja je mozda najbolje odredjena Kulasevom misli: da se ”drzava od ljudi gradi”, ukljucen je i taj predstavnik novoga poretka, obrazlozen je i njegov licni stav i odnos: ”otac mi je ubijen - ubio ga brat Srbin”. Cak se kod tog plasticno zivopisnog policajca javlja i odredjena 1judskost poslije Dzenetine tragedije.

Tako se najednostavan nacin tri sredisnje licnosti razobrucuju okvirnog dekora i svode na svoju egzistentnu, razgoljenu ljudskost. Elementi groteske sa haremom i oslobodjenim ropkinjama koje ne znaju sta bi sa svojom slobodom samo potvrdjuju tu knjizevno zacrtanu egzistencijalnost. U toj dokucnoj, realnoj istinitosti vizije svijeta lezi sadrzajna vrijednost djela. A ona je kao srz i sustina knjizevno utjelovljena saobraznim slikama, prvenstveno epizodicnog macaja, i narocito piscevim stilom koji je jednog istog zahvata i tonaliteta s kraja na kraj djela. Konacno, unutarnje knjizevno, pripovjedno posredovanje, kojim se kizlar-aga javlja kao stvaralac price i nosilac poruke, daje piscu izvrsnu podlogu distance, a djelu znacaj realisticke, kronicarske objektivizacije, sto je isto toliko odlika stare orijentalne koliko i moderne evropske pripovjedne estetike.


(Midhat Begic)


CAMIL


Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, "Price" od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.


(Historijska citanka, Miljenko Jergovic)


GRAD ZA RIJEC I SLIKU

Sarajevo - kakav je to grad? - upitali su nekog covjeka u njegovom mjestu posto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugacka kuca na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka - sjedi tu i pjeva. To im je kuca u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, sto se po svijetu pjevaju, iz one kuce u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slusajuci one djevojke, i zaboravio zbog cega sam dosao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle rucaju - a kada rucaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme.

Odozgo - kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nesto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puske i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (=razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i cohu za bogate, i abu, bez i vrazju kozu za siromasne, za konjanika "pafte", a za konja "rahte", i eto, to je jedno - iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dusu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duse toliko koliko je neko sam umio da mu pridje i cita ga izbliza, onako kao sto se cita knjiga.

A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murecefom, i tintom, i istampano stamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoricena u koricama od srebra izradjenim rukama sarajevskih kujundzija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora - kako se to nekom ucinilo za te djevojke.

U Sarajevu se uvijek nekom nesto cinilo i pricinjavalo, pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljece, neko samo njegov Trebevic, neko samo cesme i na njima ibrike, neko Cumuriji crnu od cumura, a neko se cudom zacudio: "Dunjaluce, golem ti si, Sarajevo, seir ti si, Bascarsijo, gani ti si, Cemaluso, duga ti si, Latinluce, ravan ti si, Taslihanu, sirok ti si, Lijepa Maro, lijepa si ti!"


(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)


GRAD DAORSA - "DAORSON"


Kazu - Hercegovina je takva zemlja da, gdje god kamen podignes, pod njim ces naci istoriju...! A ja sam jednu istoriju u ovoj zemlji vidio ne pod kamenom, nego na kamenu: stajala je visoko kao knjiga na visokoj polici. I kad bi zaista ovo bila knjiga na polici, trebala bi vrlo duga ruka da je dohvati. Ali ovo nije knjiga nego je grad - jedan od starih, ili najstariji u ovoj zemlji - grad Daorsa u Orsanicu. Orsanic je selo kod Stoca, a Daorsi su ilirsko pleme koje je ovdje davno zivjelo i izgradilo svoj grad, od Grka nazvan "Daorson". Najprije sam ovaj grad Daorsa, to jest Daorson, gledao izdaleka - odozdo iz Radimlja, iz polja ravna i zelena, gore na stijeni, na litici, na visini, i vidio ga kao kakvu suru pticurinu - ili samo kao vrh stijene, zaboden u nebo. Odavde gore visoko je, odozgo dolje duboko je. I popeti se gore gotovo je nemoguce, a isto tako i odozdo sici! A ta nemogucnost i jeste ono sto me mamilo da se gore nadjem i vidim grad Daorsa - Daorson. A to ce reci jedno staro vrijeme, jednu staru istoriju, jedan stari svijet.

Znao sam o svemu tome samo toliko: da je tu zivjelo ilirsko pleme Daorsi, da su se oko njega nalazili Eutarati i Dalmati i da je - ziveci upravo na ovom podrucju, trgovalo s grckim gradovima u primorju - stoku im, smok, vosak, med i meso prodavalo, a uzimalo koplja, strijele, oklope, tkanine, svilu i so - ono, dakle, sto mu je trebalo. Prema tome, put odavde do mora bio je ziv, i takav ce ostati uvijek - jer ovo je zaledje mora, a more je put u bijeli svijet... Odavde se do mora islo na konjima - i mucno, a tamo morem na ladjama - i lako; a od svega najteze je bilo iz Radimlja izaci u Daorson i odozgo spustiti se u Radimlje. A mene je zapravo taj put cekao!


(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)


GRACANICA


Da bi se jedan grad dobro vidio i upoznao, receno je da u njemu treba pojesti »tuzluk« soli i vrecu hljeba! Kad svratimo na jedan ili dva dana, to je jedva dovoljno da vidimo ulice, krovove, dimnjake, neki cosak, nekog covjeka, nesto tako sto ne znamo ni sta je - i ono sto je dusa grada, sto je njegovo lice i nalicje, sto je njegovo ruho, njegov stas, njegovo drzanje i vladanje, ostane nam daleko; isto onako kao covjek s kojim smo se uzgred pozdravili i produzili. Ali Gracanica je grad takav pokraj kojeg se ne moze produziti, a da se u njemu ne zastane i ne ostane. I kad bi bila covjek, a ne grad, taj bi covjek - pozdravljajuci se, u svojoj ruci dugo zadrzao vazu ruku i pitao vas i za zdravlje, i za zenu, i za djecu, i srecu vam na kraju pozelio. Ima gradova koji vas, takvi kakvi su, podsjecaju na ljude - i ono na sto ce vas Gracanica podsjetiti jeste i mladost i starost nekog i mladog i starog Bosanca iz doline Sprece i njenih bregova; i sva je ona jedan siroko otvoren dom, s domacinom pred kapijom i avlijom, da primi gosta. I od svega sto ima odlomice i staviti pred gosta, a najvise od svoje duse - to jest od onoga cega Gracanica ponajvise i ima!


(HERCEG-BOSNO I TVOJI GRADOVI, Svjetlost, 1986)


...Jajce, stari srednovjekovni grad na Plivi i Vrbasu - vidio sam nekoliko puta, i svaki put drukcije. Jednom sam ga gledao samo kao starinu i zidine. Drugi put sam ga gledao kao istoriju. Treci put sam se prepustio utuscima ne trazeci nista odredjeno. Svaki put sam ovu starinu vidio samo kao Bosnu. Kao onaj njen drevni i da kazem stameni dio- gdje su prestajale i pocinjale historije...

...u kojoj kuci gusle gude, tu zizak na tavanu zito ne jede... (Camil Sijaric o Avdu Medjedovicu)

... Ja cujem vode promuklice, zubor planinskih rijeka, eho dubokih pecina, vidim nebo sjajno, mjesecinu i mlijecnu bjelinu, i mjesec sto plovi iznad moje glave...

...Odsjev plamena vidio bi se na zidovima zgrada u logoru. Mi smo taj odsjev gledali kroz pukotine, kroz rupe na barakama. I slusali smo otud glasove: nikad covjek nije cuo takve glasove! To vise nisu bili ljudski glasovi, a ni zivotinjski.

Nista zivo ne ispusta iz sebe takve glasove kao sto su bili oni koji su dolazili s druge strane Save, iz Gradine.

Nisu to bili pojedinacni glasovi, nego je to bilo mnostvo glasova. Tuznih glasova. Ne znate kakvih glasova. Takvih da od njih izludite! A sve to trpe oni koji su lezali pokraj vas. Znate ih sve. Znate im imena. Znate odakle su i kakvi su. A sad su eto tamo... U onoj su vatri. Odsjaj njenog plamena bljeska po zidovima...


(OSLOBODJENI JASENOVAC)


KONAK


...Duboko je zasla noc, o ser-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijec u kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeca, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim zutim cvijetom i ovakav kakav sam, ser-Ane: drukciji od drugih - ni musko ni zensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pasagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noci, uz ovu svijecu sto dogorijeva, uz ova slova sto pisem: znak po znak, ser-Ane, rijec po rijec, ser-Ane, pisem... pa brisem...

...Pricala je - a cinilo se da prica ono sto je u snovima sanjala, i podsjecala me, o ser-Ane na to: da su stare zene sto i ruzicnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje vise nemaju, ali miris jednako pustaju - pustaju miris nalik na san...

...Uveo sam je. Onu Dzenetu. Kao da sam dijete uveo pred hodzu - da ga ispita sta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodzi; neka ova odaja nocas bude mejtef u kojem ce i on i ona otvoriti svoje citabe i citati jaziju kao vodu... sto je bilo do mene, haduma, ucinio sam: poucio sam Dzenetu koje rijeci da izgovara, a koje, ser-Ane, da ne izgovara; da ne kaze, ne daj boze: tuzna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu rijec i kao sto su leden, ibrik, tepsija, sac, nego karanfil, ruzica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplace, nego da pominje bascu i behar; da ne pominje kisu i oblak; nego mjesec i mjesecinu, i kako kroz travu - na mjesecini, sapce, ser-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noc usamljen, jer mu dodje Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oci, a to ce uciniti i tvoj gospodar, i zaspacete. A onaj ce potok i dalje teci... Gospodar ce biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesecina...

...O Boze, mili, sta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobicu odgovor: to je nesto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - necu, ser-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela nista ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam covjek - nijesam, serh-Ane, ni musko ni zensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijecnjak, koji je tu da im drzi svijecu...

...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima sto su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slusaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, ser-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali vise nego s to se to smije - i time, ser-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije procitano, nego krace i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog cega da im se udari po pedeset stapova po tabanima, i da se zatim puste kucama. Zamolih moga gospodara da sa?emo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvrsava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki covjek ima tabane...

...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadasnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim stapovima al' onim turskim, uz koje se vice: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara stapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulas je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri cetiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za stapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oci zmirnule; inace je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karadjordjem...

...O kako su, ser-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno necim sto ne znam sta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulasu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: das li mu se, dobices brata. Da je zemlja cula tu njec, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je rijec ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je posla da zatvori prozor - i mjesto, ser-Ane, da ga zatvori, skocila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, nista od ovoga nemam vece da ti dam" - i umrla je...

...Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on vise ne lici na insana, nego, ser-Ane, na ?avola; ona sada lic i na djavolicu, i dobro je, mislim, sto je tako - jer golo tijelo cini zenu drukcijom nego kad je obucena: ozbiljnost joj tada, ser-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, ser-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam sta je prikladno da zena cini kad je gola. Ako miruje... zasto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svucem. Ono drugo nek dodje samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Boze, velim im, veselo kucanje...


BUNAR


Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, siroka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, sirok i blag, povijao ih tu nad vodom, medju njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strasno u pustoj noci i tim travama, ono isto dijete koje se Dzimsiru i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa sipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod sipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skocio pravo Dzimsiru na prsa da ga poplavi, u toj noci punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel.

On je stigao da cuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oci - strasne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skocio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio zeninu bijelu kosulju, crnu glavu zeninu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u cosku, saren zenin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na duseku, ociju sirom otvorenih, jednako isao pravo na njega, i da nije vidio tu zeninu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi izglasa, od te strasne vode i djeteta u njoj, a ovako stisao se, drzao se rukama za celo, slusao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.

Sjedio je skrstenih nogu, glave oborene i teske, i sad, u tisini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da cuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud izmedju prstiju, bjeze, i vise ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do cega Dzimsiru vise nije bilo - ni do kuce, ni do trgovine, ni do te crne zenine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na travu, ona je tu, valovita, omedjena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.


HRT


U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.

Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.

Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.


PRICA IZ "1001 NOCI"


A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen polozen i slozen, da se njim, po suhu, predje preko vode. Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime - Mostar. To je ono sto bi covjek covjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja nasa tu su kao djecija pitanja: sta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik ce nam doci samo jedna rijec - most! I kod te rijeci stacemo svi: i djeca, i zreli; tu ce podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijece se i ici ce dalje; trazice dusu ovog kamena. Trazice u njemu ljudski san. sta je sanjao onaj covjek kad se odlucio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen slozi i nanize i uhvati dvije obale. Mora da je pomisljao na mlad Mjesec, onda kada Mjesec lici na srp. Tako nesto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotice. Da je podjednako i star i mlad, kao sto je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepsi onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada vise kao i da nije most u noci i nad vodom, nego prica "iz hiljadu i jedne noci". Kao da je Seherzada ispricala jos jednu pricu:

"Veliki care, da ti ispricam: U jednoj zemlji na sjeveru ima vise bijela kamena, nego sto na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao sto su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi dosao, veliki care, ucinilo bi ti se da je sva ta zemlja nacinjena od samih oklopa - nekad davno izginulih oklopnika... Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveci kamen - kao sto u boju zazveci celik kad se sudari mac sa macem. Jos ti ovo mogu reci, veliki care, o toj zemlji... Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera najug. Od hiljade rijeka na svijetu nijedna nije - ni da joj papuce pred nogama okrene, prije nego sto ce u more ici, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrcala kroz tu zemlju i kao da jos trci - eto, takva je ta rijeka. I za dugo - za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otisao do te vode i do te cuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da medju tvojim hanumama, ljepote takve nije - kao sto je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane. Doslo mi je u usi, ali mi nemoj vjerovati, da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

A sada cu ti, veliki care, ispricati sta je istina u svemu tome, a sta u tome nije istina.


VODA NE STARI, STAR JE SAMO OHRID


Citao sam u knjigama da je Ohridske jezero jedno od najstarijih u Evropi; da ih je vrlo malo koja su nastala kad i ovo; otud su u njemu skoljke i ribe kakvih nema u drugim vodama. A to sve znaci da je ovo jezero jedan starac medju starcima...Da u vrijeme kad je nastalo zemlja oko njega nije bila ovakva kakva je danas. Da mnoga brda, polja i planine nisu nikako ni postojali. Da se ne zna sta je tada bilo i kako je bilo - ali da je ovo jezero bilo.

No - na njemu se vijekovi ne vide, ne vidi se njegova starost - jer voda je uvijek samo voda i vrijeme na njoj ne biljezi se - sta vise: cini se da je uvijek mlada i da ce mladom i ostati... Gledamo je - to jest gledamo pred sobom jezero, i nista tada ne vidimo do da je to jedno jezero. Nekad davno slila se tu voda i gdje se slila - tu i ostala... Tu i ostala - a dosao covjek na njene obale i nastanio se. Jednostavno, iz potrebe da je blizu vodi: da po njoj brodi i u njoj ribu lovi. A ovdje je lovio - a i danas to cini, i ribu, i biser.

Bilo sa tim kako mu drago, tek ovo jezero pred Ohridom i nesto je drugo: ono je jedno ogledalo u kojem ovaj grad ogleda svoje lice. Ono kao da i jest tu - da se u njemu ogleda Ohrid. I tu - u ogledalu njegovom, ovaj grad treba i gledati. Jer on tada ne izgleda stvaran, nego lici na nekakav prividan grad - na sliku naslikanu nekad davno, rukom starih slikara iz Ohrida, a na licu vode - na jezeru.

Ponekad slika ovog grada na povrsini jezera - to jest u njegovom ogledalu, treperi toliko da je jedva uhvatljiva. To obicno biva nocu - kad je nebo puno zvijezda, a grad pun svjetla, pa se voda, zvijezde i grad sliju u jedno - u staro srebro starih kujundzija, iskopano ovdje u Ohridu, a za gledanje...


UNA


Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dodju -
i zavoljece
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dodju -
i propjevace
Oni koji ne zbore - prozborice
kraj Une
Oni koji ne cuju - procuce
kraj Une
Oni koji ne vide - progledace
kraj Une!


ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI


Zaboravio sam ljubavne rijec
i
Koje sam ti onda s
aptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.

Nec
u otic
i na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije -
A tebe tu nije,
Ni mene.


NADJOH STARCA GDJE LEZI KRAJ KAMENA


Nadjoh starca gdje lezi kraj kamena.
Upitah ga zasto tu lezi, zasto je sam.
Odgovori mi: Zar ne vidim da je u drustvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vjecnim snom spavam.,
Pobosce mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.

sta bih drugo do da slomim drvce.
I bacim ga niz vodu da te nadje.
Nemam nista do to drvce.
Nemam ladje.

Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tajnim ...
Uvijek jednako: muz naprijed,
zena za njim.

Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim.

Jedne noci ce, moze biti uz ustap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godocelju nece znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao stap.

Gle rane na toj brezi!
Zasjekao sam joj koru
Kad sam bio mali.
Gle, proslo je od tada
Pedeset ljeta,
A rana jos
zarasla nije.
Moze biti stoga
sto je od djeteta.


DAVNO JE UMRO NAS BUBNJADZIJA


Nocu –
Kad tisina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Moze da se cuje
Kako bubnjadzija mrtvima
U bubanj bije.

Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina izmedju njih pod
Zemljom i nas gore
Veca nije
Od dvije
Palice bubnjadzije


PADE IZ NEBA OVAN


Pade iz neba ovan.
Kao nekad davno kod svetaca...
Brze po zemlji potekose vode.
Trava poraste.
Slijepi progledase.
Otpadose kraste.
A nije pao iz neba ovan –
Kao sto je nekad kod svetaca bilo.
Do moze biti, moze biti
Od ptice
Krilo.

Ima na nebu jedna zastava.
Nad svima nama stoji.
Ne zna se ko je u ruci drzi, ali
Bog nije.
Kad prodje toliko i toliko ljeta,
I puno, puno kasnije,
Zastava ce ispasti nekome iz ruke
I tad ce da bude kraj svijeta.
Ali zastava dosad
Ne pada,
Do sjena
Njena
Na nas ljude.


* * *


Pred nas
u kucu dohodi nocu
Nekakav nevidljivi covjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dodje,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Nas pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome...


* * *


Pricao je on mudre price
O ljudima.
A o njemu pricali da zna
Sve sto na svijetu nema -
Ili sto ima.

Vracali su se od njega,
Povijeni od mudrosti,
Kao da su pod tovarima.

zalili su se zatim svojim zenama:
Tesko nama -
sto smo ljudi!


* * *


Pokuca neko noc
u na moja vrata.
Nista se zatim ne dogodi,
do sto se
Jos vise stavni mrak,
Do sto cuh glas:
- Daj mi konak!

Nikoga pred vratima nije bilo.
Nije ni pasce zalajalo -
I znam sta je:
Na nase umrle, kad nam nocu
Dodju pred vrata,
Pasce ne laje.

Ti nas
i umrli - o pusti jadi!
- hoce
Da bar jednu noc
sa nama zivima -
Bar jednu
Prenoce.

Ne cujemo im korak.
Jer sjenke su -
Do kroz mrak:
- Daj mi konak.


* * *


Da li sanjate vi nas
i stari, vi umrli, o tome
sta kod nas zivih na Sipovicama ima?

Nema nista kod nas, bas nista,
Do sto dokoni po nebu brojimo zvijezde:
Da vidimo koliko ih ima.

Do sto dokoni sjednemo oko ognjista
I pricamo o vama
Mrtvima.

Nema nista kod nas, bas nista,
Do sto pobjegnemo pod drvo kad kisa pada -
I tada,
Vi nas
i mrtvi, vi vrli,
Zamisljamo kako smo pod
Drvetom
Zaspali na kisi
I umrli.


* * *


Dodje nas ratnik iz rata u Grckoj
I donese grcku tepsiju i po tijelu
Rane.

zene mu rekose da mu tepsija
Iz Grcke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grcke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bi smo ti kod kuce zadali dublje
Rane.


* * *


Taj muz i ta njegova zena su iz Godocelja
U prosnju idu zajedno,
Muz naprijed, zena
Za njim.

Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...
Uvijek jednako: muz naprijed,
zena za njim.

Gore preko neba isto tako idu
Njihove sjenke: on naprijed,
Ona za njim.
Idu i preko neba putovima
Ravnim, krivim, tankim -
I sve tanjim...

Jedne noci ce, moze biti uz ustap -
Pasti sa neba zvijezda...
I niko u Godocelju nece znati
Da je to
Iz njihovih ruku
Ispao stap.


* * *


Bili su silni ti nas
i stari.
Prica se da su jahali gole konje,
Jer su se pod njima lomili samari.

Ako im se na putu nasla rijeka,
Oni je preskoci u jedan skok.
Ako im se na putu naslo stablo,
Oni ga iscupaj i baci niz potok.

Prica se da su rano lijegali, a ustajali u zoru.
Da su noc provodili sa po pet, po sest zena.
A djece imali koliko ovaca u toru.

Bili su silni ti nasi stari.
Kad u kuci zapjevaju, lampa se tulila.
Kad kroz goru zapjevaju, gora se lomila.

Zato danas kod nas ne rastu gore.
Niti se lampe nocu pale -
Jer bojimo se da bi iz grobova ustale
Te nase stare budale i zapjevale.


* * *


Imamo silne djevojke u Sipovicama.
zanju jecam zito i pjevaju,
Pjevaju.
Jeleci im na prsima pucaju.
Kosulje im prskaju.
Kidaju se petlje.

Ne mare za jeleke.
Ne mare za kosulje.
Pjevaju, pjevaju nase
Djevojke
Iz Sipovica.
Jecam zito zanju.

Tako danju...

A nocu izadju na mjesecinu,
Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
Prstima prsa prste,
Iz kose kidaju uvojke
I vriste, vriste od muke sto su
Djevojke
Iz Sipovaca.


* * *


Znam -
Znam da se u ovu kasnu jesen,
U prekasnu jesen
Na Sipovicama sipci crvene.
Da hoce vjetar bar malo - bar malo
Njihove boje nanijeti na mene,
Na ruke,
Na lice -
Jer vidim da se ove jeseni
Posljednji put za mene
Crvene
sipci iz Sipovica.



Vezano za temu:

CAMIL SIJARIC
KAZU





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved