Mehmedalija Mesa Selimovic
Početna - - Početna


DERVIS I SMRT


MEHMED MESA SELIMOVIC


Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku.


(Iz Kur-ana)


Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog sudjenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom sudjenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren?), a postenja ima mnogo, i ne slazu se medju sobom.


Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponudjeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cudjenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem?. Visom poukom? Cistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola koza i go covjek.


Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.


Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljedjenje, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise.


Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. Cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? Protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. Cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.


Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi se na izlasku iz kasabe, medju crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajuci samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporedjujem socne sume iznad oceve kuce, polja i vocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da ima mnogo slicnosti izmedju tog stjesnjavanja u meni i oko mene.


Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, s bascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisina mekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i skloniste siromaha, jer su oni slomljena srca. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena. Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.


Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnica njena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili su nasu samotnost tvrdjom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da udje svako kome je potrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje sluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije, ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi. Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.


Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi gucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad nece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.


Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjera vodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukrocena melje zito.


Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i ne mogu da izadju ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojom drzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio.


2

Kad bi Bog kaznjavao za svako ucinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno zivo bice.
(Moto na pocetku svakog poglavlja uzet je iz Kur-ana).


Sve je pocelo da se zaplice prije dva mjeseca i tri dana, racunacu vrijeme, izgleda, od te djurdjevske noci, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tice. Brat je vec deset dana lezao zatvoren u tvrdjavi.


Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoci Djurdjeva, gorak i uznemiren preko mjere. A izgledao sam miran, na to se covjek navikne, isao korakom koji ne otkriva uzbudjenje, tijelo samo misli na to skrivanje, ostavljajuci mi slobodu da u tami razmisljanja sto se ne vidi, budem kakav hocu. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvecernji cas, da me noc zatece sama, ali me posao vodio na drugu stranu, medju ljude. Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda, pozvao ga je stari Dzanic, nas dobrotvor. Znao sam da lezi bolestan mjesecima, i da nas mozda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da podjem, nadajuci se necemu.


Isao sam kao i obicno, dok su me vodili kroz avliju, kroz kucu, naviknut da ne vidim ono sto me se ne tice, tako sam blize sebi. Ostavljen na dugom hodniku, cekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno, osluskivao tisinu, potpunu, kao da niko nije zivio u ovom velikom zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigusenog zivljenja, uz samrtnika sto jos dise negdje ovdje, u necujnosti koraka sto umiru u prostirci, i tihih razgovora sto se vode sapatom, jedva cujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica. Gledajuci kako vece polako opkoljava kucu svilenim sjenkama i drhti na dzamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono sto cu mu reci na posljednjem vidjenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeca strah pred onim sto ga ceka, pred nepoznatim sto vec kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.


Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.


Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.


Govorio sam: Smrt je propadanje tvari a ne duse.


Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.


Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kada se mlijeko pokvari, veca je steta. Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju? Tebi se cini smrt, a to je radjanje. Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?


Govorio sam: Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.


Govorio sam tako, bezbroj puta.


A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu sto me ceka. Ne zbog njega, vec zbog sebe. Prvi put - koliko cu puta ovih dana reci: prvi put? - smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strasan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mucnoj tisini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kazem: zasto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plasi me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneci se od uzasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.


Kako sad da kazem samrtniku: Hodi poslusno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sicusno znanje ni slutnje nema.


Vjerujem u sudnji dan i u vjecni zivot, ali sam poceo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.


Nista nisam rijesio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, isao sam spustenilh ociju, da joj ne vidim lice, da smislim ma sta. Lagacu ti, starce, Bog ce oprostiti jer cu govoriti ono sto ocekujes a ne ono sto zbunjeno mislim.


Ovdje ga nije bilo. l ne podigavsi pogled, osjetio sam da u sobi nema teskog bolesnickog mirisa, koji se, nakon dugog lezanja, ne moze nicim istjerati, ni ciscenjem, ni vjetrenjem, ni kadjenjem.


Kad sam pogledao, potrazivsi dugotrajnog bolesnika sto ne mirise na smrt, ugledao sam na seciji lijepu zenu, sto je podsjecala na zivot vise nego sto moze biti dobro.


Cudno je mozda sto to kazem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za vidjenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mracnim mislima, a nasao se pred njegovom kcerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevjest sam razgovoru sa zenama, pogotovu sa zenama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, cini mi se. Mlade djevojke zamisljaju zivot i vjeruju rijecima. Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega sto gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti cudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oci su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je sto znamo da one znaju vise nego sto pokazuju, i da nas mjere svojim neobicnim mjerilima, koja tesko saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, sto zraci i kad se skriva, zasticena je njihovom neprikosnovenoscu, ako to samo hoce. A mi pred njima nismo zasticeni nicim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, drzeci je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balcaku, gledaju u nama moguceg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u covjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogucnost u neku vradzbinu, u neku tajnu silu iblisovu.


Ova zena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena vec soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednicki (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublazeni, umeksani necim sto nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjencenih ociju u prorezu jasmaka, rukom sto je savijena kao labudov vrat drzala jedan kraj tanke tkanine, cudnom drazi sto izbija iz nje kao carolija.


Iblisova kci, mislio je u meni seljak, proklinjao dervis, zacudjeni obojica.


Mrak se uvlacio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, izmedju nas je nedovoljna razdaljina sobe i mucno ocekivanje.


- Pozvala sam hafiz-Muhameda - rekla je, zasticena polutamom.


Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako ucinilo.


- Molio me da dodjem mjesto njega. Bolestan je.


- Svejedno. I ti si prijatelj nase kuce.


- Jesam.


Htio sam da kazem vise, svecanije: ne bih zasluzio lijepu ljudsku rijec ako ne bih bio, nedostojan paznje naseg dobrotvora, u nasim srcima ova kuca je zapisana i tako dalje, nesto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.


Djevojke su usle sa svijecama i posluzenjem.


Cekao sam.


Svijece su gorjele izmedju nas, na peskunu, sa strane. Izgledala je bliza, i opasnija. Nisam znao sta sprema.


Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, dosao bih i da se nisam nadao cudu, nekoj skrivenoj mogucnosti, nekom srecnom slucaju, da pokusam spasti brata. Izmedju razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje rijec kojom bih trazio milost za njega, mozda bi pomoglo, mozda bi ucinio sevap, pred veliki put o kome nista ne znamo, mozda bi podigao sebi zaduzbinu. Mozda. Jer pred smrt se sjecamo da nam dva andjela sjede na ramenima i zapisuju nasa zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj racun, a tesko da se moze korisnije umrijeti nego sa plemenitoscu koja ostaje svjeza i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je vise stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrzi u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlucio da mu njegovo jednostavno oslobodjenje, bez zrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad nista lakse ne bi zasluzio i ne vjerujem da bi odbio.


A o njoj nista nisam znao, ni o cemu bi mogla da govori sa mnom, ni za sto bih mogao da joj posluzim. Nikakvu vezu izmedju sebe i nje nisam uspio da sagledam.


Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza ledja, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad, cekao sam da vidim sta hoce da zauzme, sta hoce da oduzme, nada je jos zivjela u meni ali nije bila cvrsta kao maloprije, ova zena je suvise mlada, i lijepa, da bi mislila na andjele sto biljeze nasa djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.


Nije dugo oklijevala, nije dugo trazila rijeci, bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne zadrzavajuci korak, ne osvrcuci se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustrucava, ako se ikad ustrucava. U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slusao govor sto je licio na vez, na nizanje bisera, rijecima i sklopom sasvim drukcijim od carsijskog, pomalo uveo ali kicen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.


- Nije mi lako da ovo kazem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si dervis. Vidio si i cuo sigurno svasta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znas da se u svakoj porodici desavaju stvari koje nikome nisu drage. Ti poznajes moga brata Hasana?


- Poznajem.


- O njemu bih htjela da govorim.


Rekla je tako, pocinjuci, sve sto je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje zvanje, pripremila me na ono sto ce reci a sto nije lijepo, ukljucivsi u to sve porodice, da ne zaboravim da su ruzne stvari svacije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo vece, sramota je manja, jer je opsta, i moze se o njoj bez zazora govoriti.


Iza tog nekorisno lijepog uvoda slijedila je prilicno nam poznata zalba zbog sugave ovce u porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodicnoj zalutaloj ovci ne smeta njena suga, a za njih je to tuga i nesreca, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu lijepu tuzbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajuci se pomoci, koju obecavamo ali rijetko ispunjavamo, a najcesce da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni ucinili sve sto su mogli, cak su i bozje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica sto je zlo neiskorjenjivo.


Napamet sam znao tu pricu, odavno nam je vec pricaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo cim sam je cuo, i slusao sam je s laznom paznjom, prikrivajuci to prividno budnim izrazom. Bez razloga sam ocekivao nesto neobicno, nesto nesvakidasnje sto ce me iznenaditi. Nista me nece iznenaditi, ona ce reci ono sto je red da kaze, pozalice se na brata i zamolice me da razgovaram s njim i da pokusam da ga urazumim. Ja cu sa saucescem primiti to toboze tuzno ispovijedanje, i obecacu da ucinim sve sto je u mojoj slaboj moci, uzdajuci se u boziju pomoc. I sve ce ostati na istome, ona ce biti mirna jer je izvrsila duznost i znace se za to, ja cu govoriti s Hasanom trudeci se da ne ispadnem smijesan. Hasan ce nastaviti da zivi kako mu se svidja, srecan sto njegova porodica zbog toga bjesni. I niko nece imati stete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat. Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjecanjem drustvene obaveze, namijenjenim za tudje usi. Ja treba da ga obznanim. Ali to je samo lijepo ophodjenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za neokuzene, ogradjivanje od krivca, njegovo iskljucivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao traziti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao sto je Hasan, bivalo je sve vise, izgledalo je da im je dosadio red i ugled oceva, i Hasan je samo jedan od mnogih, pa to i nije bila neka narocita sramota, vec pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja tesko mogla da upravlja.


Neudubljen, neuvucen u njenu pricu, kojoj sam znao kraj cim sam cuo pocetak, nimalo ganut njenim zaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da odrzi mjeru, ne zeleci da pretjera. Dovoljno je da kaze. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vrsenju duznosti koju srce nije trazilo.


Kad vec nisam imao razloga ni mogucnosti da je slusam s paznjom, poceo sam s paznjom da je posmatram. To sam cinio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih rijeci, i tako smo izgledali pristojni oboje.


Gledao sam je doduse od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica sto se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stisavanom svjetloscu velikih ociju sto su otkrivale vrelu naglost i teske sjenke u njoj. Ali to je bio letimican pogled, uznemiren, nesiguran, u ocekivanju onog sto ce ona reci, i vise je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opcinjenost, kad sam se usancio u sigurnost toboznjeg slusanja, povukla me da je vidim ocima a ne strepnjom.


Nije to bila obicna radoznalost, da bolje sagledamo ova neobicna stvorenja, toliko izvan naseg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je cak i ne osjecamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se nasao u polozaju da je posmatram skriven, ne remeteci nista u odnosu, ostajuci pred njom dervis koji uvazava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmocan u sebi zato sto znam sta misli, i sto je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i nista ne zna o meni. To je prednost koju bi covjek uvijek mogao da zeli, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova zelja da bude nevidljiv. A ne cinim nista ruzno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni nece pokrenuti nijedna misao koje bih se sjecao sa stidom.


Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridrzavala jasmak, prisilnom kretnjom, koja je odredjena, bez mnogo mogucnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjecivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom ozivjele, postavsi cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale zivo, ali je u njihovom stisanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobicnog smisla, da su neprestano prikivale moju paznju. Izgledalo je da ce svakog casa uciniti nesto vazno, nesto presudno, stvarajuci tako napetost ocekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj ceznji, ili cuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne ucine stogod nerazumno, nepomicne u neprestanom talasanju sto se jedva vidjelo, sIicno nemirnom drhatu, lakom grcu od preobilja snage. Onda su se bez zurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, trazeci se, pa njezno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srecne u svom sastavljenom cutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima sto su se sporo i strasno grcili pocinjala da gladi atlas ispod sebe, i kozu ispod atlasa, a druga je lezala na njoj, priljubljena, utisana, osluskujuci necujno pucketanje glatkog kumasa nad okruglim mermernim koljenom. Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi posla u samostalan pohod, da ovlas dodirne mindjusu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da cuje neku rijec, pa bi se povlacila, bez mnogo zanimanja za razgovor, iduci u susret onoj drugoj sto je cutala, uvrijedjena tom malom nepaznjom.


Pratio sam ih, iznenadjen izrazitoscu njihova osamostaljenog zivota, kao dva mala stvora sto imaju svoju vlastitu zivotnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, ceznju, blud, u jednom trenutku odusevljen, u drugom uplasen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog zivota, slicnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukcijeg zivota u meni, koji nisam zelio da budim.


Gledao sam ih i zbog ljepote. Pocinjale su od zglavaka, oivicene halhalama i vezenim rubom svilene kosulje, njezno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozracnih clanaka. Najljepsi su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle koze salivene u pravilne cunjeve sa sjenkama pregiba, zacudno zivi kad su se polako sirili ili skupljali u prozirnu casku, kao latice.


Ali ako sam prvo obratio paznju na ta dva mala stvora, dvije zivotinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjecivao same, ni u pocetku dok sam najvise u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled ociju lako oivicen crnom bojom, sto se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom kosulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaceni smaragd na celu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuci; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi sto se preobracala u tople odsjaje; vlazan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.


Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da govori, dovoljno je bilo da postoji.


A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao nadmocan, ni skriven, ozivjelo je nesto nezeljeno u meni. Nije to bila strast, vec mozda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu zenu u mome zivotu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slicna, zasto je jedna dozvala drugu, vise me se tice ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove zene s licem iz grijesnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega sto se desilo, da se prekorim? Da se prekorim sto sam ispustio sve mogucnosti, i vise ne mogu da ih vratim.


Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Ali zasto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona vazna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo sto me boli. Odlazi, sjenko, nista nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nesto drugo da boli. Ne moze biti drukcije pa da bude bolje u ljudskom zivotu.


Ova sto me pokrenula, vratila me sebi.


- Slusas li?


- Slusam.


Je li primijetila da sam se izgubio?


- Slusam, nastavi.


Slusao sam zaista, to je sigurnije. Slusao i cuo, iznenadjen sto ona ne prica sasvim obicnu pricu, nije doduse ni neobicna ali nije dosadna, i vrijedilo je slusati, vrijedilo vise nego gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.


Ispricala je, a to sam znao, cudnu sudbinu svoga brata, sto je svrsio skole u Carigradu i dospio do polozaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je mozda precijenila, drugo potcijenila, jer polozaj mu nije bio visok, ali je tako izravnila dobitak i gubitak). Bili su ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nesto nenadano, niko to ne umije da objasni, niko ne zna da kaze pravi razlog, cak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da nikad nije ni sreo u zivotu onog divnog mladica, rekla je. I svi se zaprepasteno pitaju, kud je otislo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je sluzbu, ne upitavsi nikoga, dosao ovamo, ozenio se kako mu ne odgovara, poceo da se druzi s prostim ljudima, okrenuo da pije i da razbacuje imetak, cuda pravi po kasabi sa svojim drustvom, kod cengija (glas joj se utisao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao kiridzija (u glasu joj gadjenje, gotovo uzas), dogoni stoku iz Vlaske, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, za druge trgovce, kao pretrga, tudji sluga. Istetio se, upropastio, imanja nestaje, pola je prodao sto je od majke ostalo, otac se izbezumio, zbog Hasana je i u postelju pao, uzalud je molio, uzalud prijetio, niko ga s tog puta ne moze odvratiti. I otac vise nece da zna za njega, ne dopusta ni ime da mu se pomene pred njim, kao da ga nema, kao da je umro. Ona je oci isplakala pred ocem, ali nista nije pomoglo. Tada je rekla onko sto je probudilo moju paznju: zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu. Otac je odlucio da ga iskljuci iz nasljedstva, da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne. I eto, da se to ne bi desilo, da ne biva grdje nego sto jest, moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam, dobrovoljno odrekne nasljedstva, da ne padne oceva kletva na njega, i da bude manja sramota za porodicu. O tome, dodala je, njen Ajni-efendija nista ne zna, nece da se mijesa izmedju oca i sina, i ona cini sve na svoju ruku, da umanji nesrecu, a mi joj mozemo mnogo pomoci, ja i hafiz Muhamed jer, cula je, Hasan dolazi u nasu tekiju, i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.


Bio sam joj zahvalan sto se tako razgolitila preda mnom. Pokazala je doduse da me ne cijeni mnogo, jer se ne ustrucava, ali svejedno, vaznije su stvari bile u pitanju.


Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest, stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti. Ni njen otac, pred smrt, ne bi imao vise razloga da mi pomogne. Bilo mi je jasno da Ajni-efendija zna za sve ovo, da je mozda i smislio rijeci koje je njegova zena sa zadovoljstvom izgovorila. On je mogao znati da nije lako lisiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga. A da je bio siguran, da su bili sigurni, ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice, i ne bi nas zvali u pomoc. Pa dobro, mislio sam, gledajuci je s paznjom koju sam joj u pocetku ostao duzan, i nastojeci da mi izraz lica ne bude suvise veseo. U nevolji smo i ti i ja, zbog brace. Ti svoga hoces da upropastis, ja svoga da spasem. Zelimo to vise od svega, oboje, samo sto je moje posteno, tvoje prljavo. Ali neka bude, ne tice me se. Nista ne znam o vama, a cini mi se da jasno vidim koliko mozes da budes nadmocna nad svojim beskrvnim kadijom, koji postuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo, jer nema ni jedno ni drugo. Jedna njegova stidna noc, i jedan tvoj odlucniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Tako malo ulazemo, a toliko mnogo dobijamo.


Gotovo da sam joj otvoreno rekao: u redu, nemamo vise razloga da se krijemo. Dacu ti Hasana, daj mi moga brata. Tebi do tvog nije stalo, ja bih za svog ucinio i mnogo vise.


Nisam rekao, naravno. Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti, ne vole je kod drugih.


Rekao sam, pristajuci na njenu molbu, da Hasan zaista dolazi u tekiju, da je prijatelj hafiz-Muhamedov (sto je bila istina), i moj (sto nije bila istina), i da cemo s njim govoriti da ucini sto ona trazi, jer sam dirnut njenom sestrinskom zaloscu i njenom brigom za ugled porodice. Jer ako su oni osteceni, svi smo osteceni, i moramo pomoci da ne padne ljaga na ono sto je medju nama najbolje, da sprijecimo zlurade podsmijehe kad se uglednima desavaju nesrece. A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije (pomenuo sam njenog oca namjerno, kad kci nece). I mislim da je dobra ne samo njena namjera vec i zamisao, jer bi sve drugo bilo nesigurno. Tesko je razbastiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga.


- Krupni razlozi postoje.


- Govorim o sudu. Hasan trguje stokom, to je istina, ali to nije neposteno zanimanje. Trosi, ali ono sto zaradi. Pola imanja dao je svojoj bivsoj zeni, a nije prodao. Tesko da ima ikakvih razloga, a ne krupnih.


Osjecao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono sto smo bili u pocetku, ona gospodska zena lijepih ociju, a ja skromni dervis, vjecni seljak, vec dvoje jednakih sto govore o poslovima. Tu sam jaci od nje. Ali dok sam se saglasavao s onim sto je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao ono sto nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva poceo je da se grci, pogled joj se zaostrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadzijsko.


- Otac ce ga razbastiniti, sigurno - rekla je prijeteci.


Nisam se mnogo brinuo da li ce ga otac razbastiniti ili nece. Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do cega mi je stalo.


- Moze ga razbastiniti - rekao sam mirno. - Ali otac je star i vec dugo boluje. Hasan moze podici tuzbu za obaranje testamenta, i dokazivace da je otac bio slab, nemocan, da nije pri punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.


- Ko bi mogao da ga nagovori?


- Govorim o tuzbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu sto se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni-efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.


Gledala me cuteci. Skinula je jasmak davno, jos kad su svijece donesene i kad je pocela svoju ruznu pricu. Na lijepom licu od mjesecine oci su sjale u uglovima ziskom odsjaja od plamena svijeca, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad. Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da cu njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teskoce, mada je sigurno znala za neke.


Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag sale na mome licu, nesigurnost uvjerenja, mogucu nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i zaljenje sto je tako. Cinilo mi se da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora, jes teza sto nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom, i namjerno sacekavsi da je preplavi, sprijecio sam da izbije. Pristao sam na sve sto je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:


- Treba ga nagovoriti, da sve prodje bez tuzbe.


Mislio sam da ce ustrajati u svome prkosu, osporavace mogucnost ma kakvog parnicenja i mijenjanja oceve volje, a onda ce otpoceti drugi razgovor, koji joj nudim.


Odustala je, medjutim, od otpora odmah. Zurilo joj se.


Upitala je, otkrivajuci svoju neuvjerenost: - Da li ce pristati?


- Treba pronaci dobre i pametne razloge koji ga nece ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je tesko na prkos.


- Nadam se da mozete naci dobre i pametne razloge.


To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da ce sve biti lakse.


I ja sam tako mislio.


- Pokusacu - rekao sam.


Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje odusevljenje je zaista klonulo.


- Ne vjerujes da ce pristati?


- Ne znam.


Da sam izdrzao samo jos trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jaca od moralnih obzira u meni, sve bi se svrsilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih mozda spasao brata.


Nisam lako odustao od svoje zelje, kao sto bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu nasao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i cesto je to bio isti razlog, i dok je ona cekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u meni oluja. Odlucivao sam o svome i bratovljevom zivotu. Predacu joj njenog lakovjernog brata, nasjesce na savjete prijatelja. Naplaticu za trud i izdaju, ne suvise veliku, jer bi i bez mene ucinili sto hoce, a ja bih mogao pomoci da sve ipak izgleda ljepse. Zasto da se stidim, zasto da predbacujem sebi? Brata spasavam!


Samo, trebalo je da vicem jace, i uvjerljivije, da nadvicem drugi glas koji me opominjao. Ne znam sta je brat ucinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je ista tesko, suvise je posten i mlad za vece zlo. Mozda ce ga i pustiti uskoro. Ali ako i nece, cak da sam i siguran da nece, mogu li pristati na ovu nepostenu zavjeru protiv covjeka koji mi nikad ni ruznu rijec nije rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne postujem ga mnogo ni kod drugih. U pitanju je nesto drugo, nepravda, prljav postupak, nepostenje, nasilno oduzimanje prava. Ne cijenim mnogo njenog brata, povrsan je, lakomislen, cudan, ali i da je gori nego sto jest, kako cu se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj zeni pomognem u ovoj hajduckoj pljacki?


Sta sam onda govorio drugima tolike godine? Sta cu reci sebi poslije svega? Ziv brat ce me neprestano podsjecati na moj ruzni cin, koji vise necu moci popraviti. Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina.


Tako sam mislio, zaista. Mozda ce nekome izgledati cudno kako sam mogao da se kolebam izmedju te dvije nejednake stvari, da ucinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je covjek naucio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeci se grijeha mozda i vise nego smrti, onda to i nije tako cudno.


Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kazem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.


Ali nisam mogao, nisam htio nista da joj kazem dok s njim ne razgovaram.


Pozurivala me, razbijajuci moje kolebanje:


- Ne bih zaboravila ucinjenu uslugu. Stalo mi je da se ne dize buka oko nase porodice.


Cime bi vratila uslugu, veliki Boze!


Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izadji.


- Javicu ti - rekao sam, utiruci put za ponovno videnje.


- Kada?


- Cim Hasan dodje.


- Vraca se za dan, dva.


- Onda za dan, dva.


Ustali smo u istom casu.


Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.


Nesto se ruzno desilo medju nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno cist.


3

Moj Boze, oni ne vjeruju!


Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izasao.


Samo je sad bio slozeniji nego maloprije, obogatio se, otezao, postao neodredjeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tisinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ruznu napetost, skrivene i smijeskom uljepsavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nesto promasio, da sam u necemu pogrijesio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Tesko sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Mozda zato sto nisam pomenuo brata, sto nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da nista ne pokvarim. Ili sto sam prisustvovao ruznom razgovoru i cuo ruzne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zastitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge vaznije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previse. Cemu god sam se priblizio, nasao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.


Bila je mjesecina, krhka i svilena, nisani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedju kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i sapat, izgledalo je da u ovoj djurdjevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to vise bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet moze toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utisati ne moze. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im priguseni, teski, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji sto prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vjestice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strascu i bijesom, ludoscu i zeljom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, traziti milost od Boga za sve grijesne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdzba, kao groznica, kao nastup. Zar nista ne pomaze sve sto cinimo? Je li rijec bozja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se rusi kao trula ograda pred krdom divljih strasti?


Iza taraba su se culi vreli glasovi djevojaka sto su spremale miloduh i crvena jaja u bakrace pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujuci carolijama cvijeca u noci.


Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. Ciju vjeru vjerujete? Kojim se sejtanima predajete?


Uzalud je bilo ista ciniti i govoriti te veceri, ludje od drugih. U ponoc otici ce ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji sto je rasipa vodenicni tocak, i sejtani, sto tad ustaju sa svojih legala, rutavim sapama pljeskace ih po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine.


Idite kuci, kazem mladicima sto nailaze, obijesni. Sutra je Djurdjev, kaurski svetac, nije nas. Ne cinite grijeha.


A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noc ne moze oduzeti.


To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noci. Cuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset cetiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha sto grijesno mirise na zenu i ljubavi sto mirise na miloduh zenskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noci, stedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova zelje. Vuce se staro tudje vrijeme za nama, jace od nas, javljajuci se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedece pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve sto je izmedju tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti vec u vjekovnom trajanju tudjeg zla, jaceg od prave vjere. Sta smo ucinili, sta smo postigli, sta smo srusili, sta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jacih od svega sto moze da poludi razum? Da nije suvise suho i neprivlacno, ono sto dajemo u zamjenu za socno drevno divljanje? Cime se suprotstavljamo carima pradavnih doziva? Hoce li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Nista drugo ne zelim vec da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duse bistriji nego u moje brace kojima je blizi ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tuzim, Boze koji sve znas, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grijesnim ljudima.


Zapamtio sam tu noc, zapamtio bih je po vrelini kojom me gusila i po praznini kojom me istrugala tudja strast, da nista drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukcija od ostalih, da se u njoj sluci, kao na dugo pripremanom sretanju, sve sto je rascijepilo moj zivot na dvije polovine, i da me odvoji od svega sto sam bio cetrdeset mirnih godina.


Vracao sam se prema tekiji, pogruzen, utucen, mozda jedini nesrecan covjek te veceri u kasabi, izmrucen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesecinom, bezrazlozno ozivjelim strahom, nesigurnoscu kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio izmedju zapaljenih kuca, i mirna zaspala tekija je izgledala kao zeljeno utociste, ciji ce me debeli zidovi vratiti tisini koja mi je potrebna i miru koji nece biti gadjenje. Proucicu jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dusu, sto pati teze nego sto je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti u ocajanje i malodusnost. A ja, grijesan, bio sam toliko malodusan da sam i zaboravljao razlog sto sam ga nasao na putu, i vracao ga naporom svijesti, da ima za sto da se drzi moj nemir. Htio sam da zilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.


Nije trebalo da jurim vjestice te noci po sokacima, nije mi bilo stalo do tudjeg grijeha, ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskusenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan.


U drugim nocima ostajao bih cesto na mjesecini nad rijekom, pustajuci da me polako osvaja tiho palucanje sjecanja, ili nejasnih zelja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslucivao makar i nagovjestaj uzburkanosti, stjesnjavao sam se u cetiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nesto prisno zastitnicko, kao u starim porodicnim stvarima koje su postale neprijeteci dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao sto ponekad bez nase volje ozivi u nama, vjerujemo im ne misleci, svoju slabost stavljamo pod zastitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vjecnim mjerilima, i stavljajuci ih tako u neravnopravan polozaj, svodimo ih na neznatne razmjere.


Te noci nisam mogao da ostanem u basci, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesecina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijece je mirisalo prejako, razdrazujuce, pocupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo ckalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeca ninasto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne zubori podsmjesljivo, i ptice podaviti po krosnjama i pod strehama da ne cucore besmisleno, i porusiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utisati zivot, da ne buja zlo.


Urazumi me, Boze.


Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i zivotu. Uplasio sam se. Odakle ta zelja da nicega ne bude?


Htio sam da udjem u sobu, morao sam da udjem, a nisam mogao. Cudnom snagom zadrzavala me noc koju sam mrzio, jaca od mene. A kad sam se vec predao, osjetio sam da me utisala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi vaznih, svjetlucavim mrakom sto je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobicnim sjenkama i oblicima, u mirisima sto su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je zivotom sto se sitnim glasicima i pokretima splice u nesto jako, jace od svega sto bih htio, neodvojivo od mene, isto sto i ja sam, jos nepronadjen a zeljan, zaboravio sam da je malocas mjesecina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag necega u meni, necega sto je moglo biti i sto je bilo, necega sto ce biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zastite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili ce iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate zelje, i bice kasno kad izadju, nikad vise necu moci misliti da su pomrle ili ukrocene, i nikad vise necu biti ono sto sam bio. A cinilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to cak ni zelio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snazne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.


U tom casu nemoci i cekanja, a zelio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgradjivanja. Kazem Bog, jer slucaj ne bi mogao biti tako tacan, tako izracunato predusretljiv, da dodje bas u onom neuhvatljivo malom djelicu vremena kad su nepoznate snage u meni pocele da rastu, nepoznate, jos neobasjane mojim unutrasnjim vidjelom, ali nagomilane i upola oslobodjene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo sto se nisu otele, ali sam zalio sto nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naucio da se krijem.


Prisao je tiho, cuo sam ga tek kad je zaskripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stisani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrecuci se, jer niko ne gazi tako necujno, suvise je rano usvojio oprezan korak.


- Jesam Ii te omeo u razmisljanju?


- Nisi.


I glas mu je tih, skriven, ali jos nevjesto, ptice pjevaju u njemu. I oci ga izdaju, svijetle su i nemirne.


Nista ga ne pitam, sam treba da kaze. Pristao je da nema licnih tajni, osim onih koje niko ne moze saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadrzao.


- Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.


- Abdulah-efendija je misticar. On pripada bajramijskom redu.


- Znam.


- Sta je govorio?


- O spoznaji.


- To je sve sto znas? Nisi nista zapamtio?


- Zapamtio sam stihove koje je tumacio.


- Cije stihove?


- Ne znam.


- Da cujem.


- Tajnu bozjeg jedinstva ne zna Ahriman. Pitaj Asafa, on zna. Moze li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica? Moze li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?


- To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja bozje mudrosti moguca samo odabranima, samo rijetkima.


- A sta ostaje nama?


- Da spoznamo ono sto mozemo. Ako vrabac ne moze progutati zalogaj Anka-ptice, uzece koliko je u stanju. Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto zahvatis i to je more.


Naglavce, sa strascu i uzivanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, mozda prvi put uvidjajuci da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se moze pobjeci od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribjeziste.


Ali ovaj mladi covjek nije prikladan sabesjednik. Covjek doduse najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesecinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslusno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otisla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadrzim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izrazava duznu poslusnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove paznje i od mogucnosti njegova shvatanja, da je sigurno slusao samo ocima, posmatrajuci micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam rijeci vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vracao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mislju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slusao stihove u Sinanovoj tekiji.


Neiskusan je, izlozio se mjesecini, jos ne umije da se krije tamom i laznim izrazom, oci su mu sirom otvorene, toboze slusa. Ali sjaj neceg vidjenog prije ovog casa, svjedoci protiv njega, kazuje da me ne cuje, izdaju ga. Sta je u njima? Kakva slika ili sjecanje, kakva rijec sto jos odzvanja, kakvo to sneno pamcenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesecine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjencenih muskim crtama mladog tezaka, zenika, i snagom jake krvi. Sta trazi u ovoj tisini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviskog reda, on je od ovog svijeta, od ove djurdjevske noci, od ove osvijetljene mlake tame sto zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prozet je carolijom ostrascenih sokaka, cuo je tetrijebski sapat i ogluhnuo od njega, mozda mu u obeznanjenom dlanu jos bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i tesko stisavani plamen suklja iz njega kroz otvore ociju. Opoganjen je ovom poganskom noci, uprljan, oprljen, osvijetljen, ociscen, trebalo bi ga staviti veceras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tudjoj vatri, ugusice ga ova tekijska tisina, i samoca, zasto se ne vrati u noc i ne bude ono sto je, tesko ce docekati daleku zoru, miloduh mirise veceras, nesto se desava veceras, nesto je strasno veceras, mjesec dugo nece zaci, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujucih sjenki prstace varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec ce sjati cijelu ovu noc, mjesec ce zvati cijelu ovu noc, otici treba, s njim, otici sam, otici i lutati, otici i ne vratiti se, otici i umrijeti, otici i zivjeti, ove noci sto ostaje kad se sve gubi.


Eto, provalilo je.


Sigurno nije trajalo duze od trena, koliko ocni kapak da se spusti, znao sam po tome sto je mladic stajao preda mnom sa sledjenim odsutnim smijeskom, nista nije cuo. Nista osjetio od orljave u meni, nezacudjen ludilom sto me iznenada obuzelo. Doslo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji sto su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila zivota sto ceka da se poruse temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivsi krs i pustos. Nisam mogao tada, u tom casu zaprepastenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suvise je jos sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevsi mi snagu.


Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Mozda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je zelio da ode, i otisao je, ne zureci, da ne pokaze nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da sto prije ostane sam s onim sto je donio u ocima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i gluh, ali ja znam da je bio tu, i nisam zelio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.


Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjasnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noci cinilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono sto sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogucnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.


Prvo sto sam osjetio bio je strah, jos dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da cu platiti taj trenutak. Kaznice me Bog mukom savjesti, i necu dugo cekati da se javi. Mozda ove noci, mozda sad.


Ali se nista nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak bastenske staze, rastresen i umoran, jedva jos vreo od vatre sto je buknula u meni. Oprosti mi, Boze, saptao sam nesvjesno, bez ucesca, ne sjecajuci se molitve koja bi mi u tom casu mogla pomoci.


Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bjezao, i stao uz ogradu nad rijekom.


Cinilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi cula pretrnula od udara. Ali za cudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke sumove noci, jasne i preciscene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajednicko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noci sto se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I nista mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je vise tih glasova, sumova, brujanja, lepeta, da je vise svega, izvan mene, mozda sam i cuo tako jasno da ne bih slusao sebe.


Bilo je to vjerovatno jedini put u zivotu da su se glasovi i sumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono sto jesu, kao zvuk, sum, miris, oblicje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slusao i gledao izdvojen, neumijesan, bez tuge i bez radosti, ne kvareci ih i ne popravljajuci, zivjeli su sami, bez mog ucesca, neizmijenjeni mojim osjecanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodusan utisak, kao tudja neprepoznata stvar, nesto sto se desava, sto biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Iskljucio sam se, i bio iskljucen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilicno avetinjski, ziv ali ravnodusan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.


Nebo je ispraznjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba sto spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomicni poput mojih misli, ali one ce isplutati, nece ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ozive, kad budem mogao da ih primim sa znacenjem koje nije samo nagovjestaj. Za sad su mirne, i mozda moja cula blago piruju, u zatisju, za koje ne znam koliko ce trajati, svoja i oslobodjena. Za cudo, cula su cista i nevina kad ih ja ne opterecujem nasiljem misli, ili zelja, oslobadjala su i mene i vracala me u mir, u neko daleko vrijeme koje mozda nije ni postojalo, toliko je lijepo i cisto da ne vjerujem u njegovo bivse postojanje, iako ga sjecanje nosi. Najljepse bi bilo ono sto je nemoguce, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zasticeno blazenstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjecao tugu i ludost takve zudnje, koja nije zelja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stisana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguce, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesecine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na povrsinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.


Tada mi je doslo do svijesti da to ozivljava moja misao, pocinjuci da preobraca ono sto vidim i cujem u bol, u sjecanje, u neostvarive zelje. Iscijedjeni sundjer moga mozga poceo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.


4

Zar mislite da ce covjek postici ono sto zeli?


Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u brsljan, culi su se koraci. Nisam obratio na njih nikakvu paznju, jedva sam ih i zapazio, po necemu sto je moglo da izgleda neobicno, ali je utisak ostao sasvim povrsan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopustala da povezem pojavu i moguci uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponocno doba pored tekije, posljednje kuce na izlasku iz kasabe. Nista se u meni nije pokrenulo, nikakav predosjecaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali znacaja koliko i let nocnog leptira, i nista me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome zivotu. Kakva je to steta i kakvo cudo sto covjek ne osjeca ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teski mandal na kapiji, i usao u kucu, neka se tudje sudbine rjesavaju bez mene. Ali nisam znao, i nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeci da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez sebe. Nisam uspijevao, skoro ce ponoc, pomalo sam sujevjerno isao u susret tom casu budjenja duhova svakakvog mraka, ocekujuci da se nesto desi i od ove moje tisine, dobro ili zlo.


Koraci su se vratili, tihi, tisi nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su isti. Nesto u meni je znalo, uho je zapazilo neobicnost o kojoj nisam razmisljao, i zapamtilo je: jedan korak je oprezan, drugi necujan, mozda cujan samo zato sto je bilo nemoguce zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojeceg koraka. Nocobdija se nije cuo, jo li to poranio neki jednonogi duh?


Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, necujni.


Okrenuo sam se i cekao. Poceli su da me se ticu, nametnuli su se jezom. Jos sam mogao da pridjem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to ucinio. Mogao sam da se prislonim na crvotocno drvo vrata i da cujem dise li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. Cekao sam, pomagao slucaju nemijesanjem.


Sokakom su se culi koraci, vise ih je, u trku, uzurbani i usopljeni. Hoce li im se jednonogi pridruziti, ili ga vise nema?


Kapija se otvorila, i neko je usao.


Stao je na kamenu plocu dovratka i naslonio se ledjima na siroka vrata, kao da je klonuo, ili ih drzi da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadrzalo.


Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osudjen, izdvojen, izlozen, a sigurno bi volio da se skloni u najguscu tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prosli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utisali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straza, sigurno su gonioci pitali za ovog sto stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da ce se gonitelji vratiti.


Gledali smo se, nepomicni na svojim mjestima, i cutali. Preko cijele sirine vrta vidio sam na ploci dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemocno razapetim rukama, u cutanju, bio je uzas cekanja.


Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bjezanja. Sto je nas polozaj postajao nemogucniji, cekanje je postajalo sve napetije. Osjecao sam da sam uvucen u nesto neobicno, tesko i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj sto bjezi ili ovi sto gone, nije mi bilo ni vazno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rjesavalo pred mojim ocima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav cvor sam zivot, mozda malo prejako, sabijeno, preblizu, izrazeno grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj polozaj je izuzetno vazan. Uzbudjivalo me sto sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom rijecju sve da presudim. Sudbina ovog covjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moci u onome sto sam mogao da ucinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kasalj mogli su da ga upropaste, ne zato sto me njegove oci, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni sto bi to mozda bilo nepravedno, vec sto sam htio da se igra produzi, da budem gledalac i svjedok, uzasnut i uzbudjen.


Gonioci su se vratili, ne vise u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni vise nisu samo progonitelji vec i krivci: njegovo bjekstvo znacilo bi njihovu osudu. Ovdje se nista nije moglo rijesiti mirno, ishod mora biti ruzan, ma kakav da je.


Cutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-strazari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavicaja, i ta strana tuzaljka, sto je licila na divlji jecaj, cinila je nase cutanje jos tezim.


Koraci su se priblizavali, utisani i neodlucni, poceo sam da ih pratim sa dubokom napregnutoscu, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam zelio da bude uhvacen i da pobjegne, cudno se mijesao u meni strah za gonjenog i zelja da viknem gdje se nalazi, i sve se to pretvaralo u mucno uzivanje.


Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da disem, damara nabijenih nestrpljenjem prozivljavao sam taj trenutak koji je rjesavao i moju sudbinu.


Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke su mu jos razapete, a lice bljesti kao fosfor. Od uzbudjenja pocele su da se mute pred mojim ocima racve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.


Hoce li gonioci otvoriti kapiju i uci? Hoce li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i upozoriti ih? Hocu li se nakasljati, od uzbudjenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila bi se dva ocaja, a njih je vise, i nasli bi se oci u oci. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega, sa surovoscu zbog straha i srdzbe sto su ga izgubili, i zbog srece sto su ga nasli. Ja bih gledao, zgadjen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske basce. Ali toga casa osjecao sam se kao gonjeni, slucajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a mozda i nije slucajno, Njega sam vidio i zelio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ruzni kraj. Cinilo mi se da ta moja zelja pomaze covjeku sto se tako nemocno bori za zivot da mu daje neke izglede na srecu.


I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokusati, jos su mogli da se vrate, ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.


Covjek je jos stajao u istom polozaju, ali je sigurno ukocenost njegovih misica popustala, i sto se koraci vise udaljuju, snaga mu je sve slabija.


Dobro je sto se tako svrsilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje sto sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam, i sto sam uzivao, bolno, ali uzivao, u tom ljudskom lovu. Ovako ce kajanje, ako se i javi, biti slabije.


Nisam mislio ko je kriv a ko prav, cak me se nije ni ticalo, ljudi rasciscavaju svoje racune i krivica se lako nadje, a pravda je pravo da ucinimo ono sto mislimo da treba, i onda pravda moze da bude sve. I krivda isto tako. Dok nista ne znam, nema ni odredjenja, i necu da se mijesam. Doduse, vec sam se umijesao, cutanjem, ali to je mijesanje koje me ne opovrgava, uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji ce mi biti najpogodniji, ako istinu saznam.


Posao sam prema tekiji, ostavljajuci covjeka samome sebi, sad moze da ucini sto mu je drago. Hajka je minula, neka ide svojim putem. Gledao sam preda se, u pijesak staze i zelene rubove trave, da ga iskljucim, da pokidam i one tanke niti veze sto je postojala medju nama samo tren ranije, da ostane ono sto je, nepoznati, s kojim se ne ukrstaju ni moje oci ni moj put. Ali, i ne gledajuci, vidio sam mu bjelinu kosulje i bljedilo lica, mozda u sebi, po slici koju pamtim, vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge, nije vise napregnut, ni svezan u cvor drhtavih zivaca sto zive samo za taj cas trajanja koji odlucuje zivot ili smrt, vec covjek rijesen trenutne muke, da bi bio oslobodjen za misao o onome sto ga ceka. Jer, znao sam, nista nije odluceno izmedju njega i onih sto ga love, samo je produzeno, odgodjeno na nepoznato vrijeme, mozda samo na sljedeci cas, jer on je bio osudjen da bjezi a oni da ga hvataju. A onda mi se ucinilo da je podigao ruku, neodlucno, jedva je odvojivsi od tijela, kao da je htio da me zaustavi, da mi nesto kaze, da me privoli da se umijesam u njegovu sudbinu. Ne znam jesam li to vidio i je li to zaista ucinio, ili sam pogadao pokret koji bi mogao, koji je morao da ucini. Nisam se zaustavio, nisam htio da me se vise tice. Usao sam u tekiju, okrenuvsi kljuc u zardjaloj bravi.


U sobi sam jos cuo taj skripavi zvuk kojim sam se odvojio. Za njega je to bilo oslobodjenje, ili mozda jos veci strah, konacna usamljenost.


Osjecao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih recenica kojima vjerujem, o kojima cak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogucava da zivimo i disemo, drzi nas uspravne, daje svoj smisao svemu. Uvijek me je cudno uljuljkivala ta povorka lijepih rijeci o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krecem, osjecam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet.


Samo, nije dobro sto sam htio da uzmem ma koju knjigu, i sto sam trazio zastitu poznatih misli. Cega sam se bojao? Od cega sam htio da pobjegnem?


Znao sam, onaj covjek je jos dole, u basci, culo bi se da je otvorio kapiju. Nisam upalio svjetlo, stajao sam u zutoj tami sobe, s nogama u mjesecini, i cekao. Sta sam cekao?


Bio je jos dole, sve je u tome. Dosta sto ga je tekija spasla, treba da ode. Zasto ne odlazi?


U sobi mirise na staro drvo, na staru kozu, na staro disanje, sjenke su samo prolazile njome, ponekad, vec mrtvih mladih djevojaka, navikao sam na njih, tu su zivjele prije mene. A sad se u ovaj stari mir, u ovo staro skloniste uselio nov, nepoznat covjek sa bijelom mrljom lica, i sa rasljama nogu i ruku, sto je, u muci, sam sebe razapeo na vratima. Znao sam da je promijenio polozaj, vidio sam kako mu se tijelo opustilo, kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet kostiju, i to je bilo novije, i vaznije, i bolnije, a ja sam pamtio njegov raniji grc i napor, njegovu napetost, koja zivi, bori se, nikome se ne da, pamtio sam razapete opruge njegovih misica sposobnih na cudo. Vise sam volio tu sliku nego onu drugu, porusenu. Od nje sam se vise nadao, lakse me oslobadjala, obecavala da se osloni na vlastite moci. Druga je bila zavisnost, nenadanje, potreba za osloncem. Sjetio sam se onog vidjenog, ili nevidjenog pokreta, kojim je zelio da okrene moje oci prema svojima. Zvao me, molio da ne prodjem pored njega i pored njegova straha kao da me se nista ne tice. Ako to nije ucinio, ako sam ja samo zamislio taj neizbjezni pokret zivota koji se brani i zove u pomoc, onda je ostao potpuno bez snage, a sad i bez nade. Steta sto nista ne znam o tom covjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.


Prisao sam prozoru, i uplasio se mjesecine sto mi je udarila u lice. Kao da me je prokazala. Pogledao sam, sa strane, nije ga vise bilo na kapiji, otisao je. Pogledao sam slobodnije po basci, da je vidim pustu. Ali nije otisao. Stajao je pod drvetom, u sjeni, prilijepljen uz drvo. Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesecini, sjena ga je sjekla iznad koljena.


Nije gledao u kucu, ni u prozor, od mene vise nista nije ocekivao. Osluskivao je prema sokaku, cuo je sigurno cak i korak macke, meskoljenje ptice, svoj utisan dah. Pogledao je u krosnju drveta, i ja za njegovim pogledom: lagano se njihala pokrenuta ponocnim vjetrom. Da li je molio da se utisa ili je proklinjao njeno sustanje? Jer vise nije mogao da raspozna sumove izvan tekijskih zidova, koji su mu mogli vrijediti koliko i zivot.


Okrenuo se oko drveta, s ledjima uz stablo, u krugu pomicuci posrebrene noge, pa se odvojio, korakom koji se nije cuo, kao bez tezine, prisao dvorisnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom. Zatim se vratio, i krijuci se ispod sjenke drveca, dosao do ograde, nadnio se nad rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom zbunju. Da li je nesto cuo ili vidio, ili ne smije da izadje, ili nema kud?


Volio bih da znam je li kriv.


I eto, prosao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zakljucao tekijska vrata, zatvorio se u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog covjeka sto je nahrupio u ovaj mir, prisilivsi me da mislim na njega i da, stojeci uz prozor, posmatram njegov ozivjeli strah. Ucinio je da zaboravim na tudji grijeh u ovoj djurdjevskoj noci, i na pocetak svoga, i na dvije cudesne ruke u sumrak, i na brigu. A mozda je bas bilo zbog nje.


Trebalo je da okrenem ledja prozoru, da upalim svijecu, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio da ga nepotrebno muci osvijetljeni prozor, da ucinim sta bilo, samo ne ono sto sam ucinio. Jer to je vezanost, bolesno zanimanje, nerijesenost u sebi. Kao da nisam vise imao povjerenja u sebe i svoju savjest.


Ovo skrivanje je djetinje, ili jos gore, kukavicko, nemam cega da se plasim, cak ni sebe, zasto se pravim da ne vidim covjeka, i dajem mu priliku da ode a on to nece, zasto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj basci, da krije zlocin ili bjezi od njega? Nesto se desava, nimalo nevino, znam da se stalno desavaju teske i surove stvari, ali ovo je pred mojim ocima, ne mogu da ga otisnem u neznano i nevidjeno, kao sve ostalo, i necu da budem ni krivac ni nevoljni saucesnik, hocu slobodno da se odlucim.


Sisao sam u bascu, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro ce zaci, dafina je pocela da cvjeta, vazduh je okuzen njome, treba je posjeci, otuzna je, nametljiva. Osjetljiv sam suvise na mirise ponekad, cijela zemlja vonja nepodnosljivo i gusi me, dolazilo je to iznenada, sa uzbudjenjem, izgleda, iako ne znam kakve to medjusobne veze moze da ima.


Stajao je u spletu siblja, ne bih ga nasao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se cini da sam go, a ne mogu da se zaklonim. Pretvorio se u siblje, izrastao u grane, pocece da se njise pod vjetrom nocnikom sto kroz tjesnac silazi s planine.


- Treba da ides - rekao sam sapatom.


- Kuda?


Glas mu je cvrst, dubok, kao da nije onaj sitni covjek preda mnom.


- Odavdje. Svejedno kuda.


- Hvala ti sto me nisi odao.


- Necu da se mijesam u tudje stvari, zato i zelim da odes.


- Ako me otjeras, umijesao si se.


- Mozda bi bilo najbolje.


- Jednom si mi pomogao. Zasto da to sad pokvaris? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjecanje.


- Nista ne znam o tebi.


- Sve znas o meni. Gone me.


- Sigurno si im zlo ucinio.


- Nikakvo zlo nisam ucinio.


- Sta mislis sad? Ne mozes ostati ovdje.


- Pogledaj, je li strazar na mostu?


- Jest.


- Cekaju me. Svuda su okolo. Zar me gonis u smrt?


- Dervisi ustaju rano, vidjece te.


- Skloni me do sutrasnje veceri.


- Putnici mogu da naidju. Namjernici.


- I ja sam putnik namjernik.


- Ne mogu.


- Onda zovni strazare, tu su, iza zida.


- Necu da ih zovem. I necu da te sklonim. Zasto da ti pomognem?


- Nizasto. I skloni se, tebe se ovo ne tice.


- Mogao sam da te upropastim.


- Nisi imao snage ni za to.


Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najvise me iznenadjivalo, iz rijeci u rijec, to sto sam ocekivao da susretnem sasvim drukcijeg covjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji. Zamisljao sam ga, prema zaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj odbrani tanke daske, kao jadnog, uplasenog, izgubljenog covjeka, mislio sam cak da znam kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukcije. Vjerovao sam da ce ga smeksati jedna moja rijec, da ce ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom polozaju, jer je zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, cak nije ni srdit, cinilo mi se da zvuci gotovo veselo, podsmjesljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno vec ravnodusno, kao da je iznad svega sto se desava, kao da zna nesto sto ga cini sigurnim. Toliko je iznevjerio moja ocekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoce. Zacudilo me i kako je trazio da ga sklonim, kao da je to najobicnija stvar, usluga koja bi mu dobrodosla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio sto sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluskivao je, malo podignute glave, ne ocekujuci vise moju pomoc. Ne ocekujuci vise niciju pomoc, znao je da mu sad niko ne smije pruziti ruku, da nema ni rodjaka ni prijatelja ni poznanika, osudjen da bude sam u nesreci. Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.


- Sigurno mislis da sam rdjav covjek.


- Ne mislim.


- Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.


- Svako svoje zna.


Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrecom, vec primanje onoga sto jest, neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osudjenom covjeku, svih ljudi, i mene je ubrojio u njih, i ne iscudjava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se obazirao izgubljeno oko sebe, vec vrlo sabrano, vrlo odredjeno, odlucan da se bori sam.


Upitao sam zasto ga gone. Nije odgovorio.


- Kako si pobjegao?


- Skocio sam sa stijene.


- Jesi li ubio koga?


- Nisam.


- Jesi li ukrao, oteo, ucinio kakvu sramotu?


- Nisam.


Nije zurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su suvisna i dosadna, ne cijeneci me vise ni po dobru ni po zlu, ni kao opasnost ni kao nadu: nisam ga izdao a necu da mu pomognem. Zacudo, to prelazenje preko mene, kao da sam drvo, zbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezlicavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim vec i u mojim vlastitim ocima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu nista, nikad ga vise vidjeti necu, a stalo mi je do njegova misljenja, uvrijedilo me sto se drzi kao da me nema. Volio bih da se ljutio.


Napustao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.


Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine sto me gusila, u djurdjevskoj noci sto je zivjela za sebe, u basci sto je postala svoj svijet, stajali smo, covjek do covjeka, bez radosti sto smo se sreli, bez mogucnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mucno sam razmisljao sta da ucinim s njim sto se pretvorio u granje, da ne ucinim zlo, da ne podrzim tudji grijeh, ne znajuci kakav je, zeleci da se ne ogrijesim o savjest a ne nalazeci rjesenje.


Cudna je to bila noc, ne samo zbog onoga sto se desavalo, vec kako sam to primao. Razum je govorio da se ne mijesam u ono sto me se ne tice, a umijesao sam se toliko da nisam vidio izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom, tekijski i derviski red me naucio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajuci sta da ucinim, a to je vec znacilo da cinim sto ne treba. Svi su razlozi govorili da ostavim covjeka njegovoj sudbini, a isao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji nije mogao da bude i moj.


I jos dok sam mislio o tome, trazeci pogodnu rijec da se izvucem, rekao sam nenadano:


- U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.


Nije odgovorio, nije me ni pogledao, nista mu novo nisam rekao. Jos je bilo vremena da se povucem, ali vec sam poceo da klizim i tesko se bilo zaustaviti.


- U dnu basce ima kucica - sapnuo sam - niko ne ide tamo. Tu drzimo nepotrebnu starudiju.


Tada me bjegunac pogledao. Oci su mu zive, nepovjerljive, ali nimalo plasljive.


- Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reci da sam ti ja pomogao.


- Nece me uhvatiti.


Rekao je to s takvom sigurnoscu, da mi se smucilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se sto sam mu ponudio skloniste. Dovoljan je sam sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruzenu ruku, siguran u sebe do odvratnosti. Poslije sam se stidio te svoje narogusenosti (sta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!), uhvatio sam se u niskom osjecanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara nasu nalklonost, hrani je, i povecava znacaj naseg djela i nase dobrote. Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, medjutim, nisam stidio, bio sam ljut, cinilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam posao kroz bascu prema oronuloj kucici skrivenoj sibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez odredjene unutrasnje potrebe, a nisam mogao drukcije.


Vrata su bila otvorena, sismisi i golubovi su tu stanovali.


Zastao je.


- Zasto ovo cinis?


- Ne znam.


- Vec si se pokajao.


- Suvise si ponosan.


- Mogao si to i da ne kazes. A covjek nikad nije suvise ponosan.


- Necu da te pitam ko si i sta si ucinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve sto mogu da ti dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.


- Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.


- Da ti donesem hranu?


- Ne treba. Vec ti je krivo sto si i ovo ucinio.


- Zasto mislis da mi je krivo?


- Suvise oklijevas, suvise razmisljas. Sto god bi sad ucinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli vise na mene. Prijavices me ako budes mislio.


Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drzi?


- Ne vjerujes mnogo ljudima.


- Skoro ce zora. Ne bi bilo dobro da nas nadju zajedno.


Htio je da me se rijesi, nestrpljivo je pogledao u nebo sto se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla. A ja sam zelio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga vise necu vidjeti. Niko mi ne moze odgovoriti, samo on.


- Jos samo ovo: sam si, zar se ne bojis? Uhvatice te, ubiti, nemas izgleda ninasto.


- Ostavi me na miru!


Glas mu je grub, prigusen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome sto je i sam znao, mislio je mozda da sam zaista rdjav covjek, da pakosno uzivam u njegovim mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:


- Nesto te muci - rekao je s onom neocekivanom pronicljivoscu koja me porazavala, loveci me u mojim vlastitim gustisima. - Doci cu jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.


Nije mi odgovorio na ono sto me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Cemu je mogao da me pouci?


Otvorio sam prozor, zagusljivo je u sobi. Sisao bih u bascu da njega nije bilo, da bez sna docekam zoru, kao sto cu je docekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je sve guscim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujuci modru zjenicu. Drvece je sad sneno u vrtu, pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro ce u prvo svitanje i ribe poceti da iskacu iz vode, volio sam taj jutarnji cas budjenja, kao da zivot tek nastaje.


Cekao sam nasred sobe, s osjecanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak zbog onoga sto sam ucinio, i sto nisam ucinio, promasen te noci ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga.


Osluskivao sam svaki susanj, sum pticjeg krila, cuo ujednacen tok rijeke, a ocekivao da cujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoce li pobjeci, hoce li ostati, hoce li ga uhvatiti? Jesam li pogrijesio sto ga nisam odao, ili sto ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: sto god bi ucinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono sto ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i nasao sam srednje rjesenje, nikakvo, jer nista nije bilo rijeseno, samo je muka proguzena. Moracu da stanem na jednu stranu.


Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga unistim, ili da ga spasem. Dervis sam, stojim na odbrani vjere, i reda, pomoci mu znaci izdati svoja uvjerenja, izdati ono u sto je ulozeno toliko godina moga cistog zivota. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a jos nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za mene i za brata. Pogorsao bih i svoj i njegov polozaj, nasla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku, licilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoc drugome, kad vec bratu nisam mogao pomoci. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna.


A opet, covjek sam, ne znam sta je ucinio i nije moje da sudim, a i pravda moze da pogrijesi, zasto da ga uzmem na dusu i opteretim se mogucim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a sto sam ih izmisljao i davao im znacaj, bilo je samo zato da mi posluze kao zaklon ispred onog pravog, jedino vaznog: sto sam pokusavao da njime rijesim sebe. Naisao je upravo u casu kad je mogao da postane jezicac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivsi ga, predavsi ga vlastima, presao bih preko svoje zbunjenosti, ostao bih ono sto sam bio bez obzira na sve sto se desilo, kao da se nista nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na zalost zbog njega, zrtvovao bih njega unesrecenog i sebe ozlijedjenog, i isao dalje utrvenom stazom poslusnosti, nevjeran svojoj muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konacna odluka: bio bih na drugoj strani, digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadasnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno ni drugo, od jednog me odvracala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma sta da ucinim bio bih miran, sad sam znao da je to odredjivanje, zato sam ostao na pola puta, neodredjen. Sve je bilo moguce, a nista se nije ostvarivalo.


A on je bio u basci, u staroj kucici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, nista se nije pomaknulo, nista se nije culo, krivo mi je bilo sto nije otisao. tako bi sam sve rijesio, sad vise nije mogao pobjeci, ostace tu cijeli dan, i cijeli dan cu misliti na njega i cekati noc spasiteljicu, za njega ili za mene.


Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuce, lupao teskom obucom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bascu i uzimao abdest, duvajuci snazno kroz nos, cisteci grlo, trljajuci se po sirokim prsima, klanjao na brzinu, a onda lozio vatru, uzimao i ostavljao posudje, sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo zelja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kazemo kako suvise lupa, udara, lomi, zvoni, on se cudio sto nekome moze cak i to da smeta.


Gotovo u isto vrijeme culo se i hafiz-Muhamedovo kasljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noci, u proljece i jesen bivalo tesko i zagusljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smijeskom, sa crvenim pecatima na obrazima, govoreci o obicnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, cinilo mi se ponekad da je to oholost narocite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta. Pranje je vrsio s posebnom paznjom, dugo trljajuci providnu kozu. To jutro je kasljao manje, lakse, desava se da ga smiri blagi proljecni dah, isti koji ga drugi put unistava, znao sam da ce danas biti ugodan, stisan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne pokazujuci, ogorcenje.


Onda je sisao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdrzan i spor, suvise odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome drzanju poklanja vise paznje nego ijedan od nas, jer ima vise da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, licila je na laz, ne neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svjezih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, vec sumnja, utisak koji se mijenjao prema raspolozenju.


Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo zivjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, vec o onome sto nam je zajednicko. I to je dobro. Licne stvari su suvise tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne mozemo da ih ugusimo. Nacin razgovora medju nama sveden je uglavnom na opste, poznate recenice, kojima su se sluzili i drugi prije nas, zato sto su sigurne, provjerene, zato sto cuvaju od iznenadjenja i nesporazuma. Licna boja je poezija, mogucnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaci iz kruga opste misli znaci posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome sto nije vazno ili sto je u nama jednako. Drugim rijecima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba.


Ali ova opsta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokusavao da se ukopam u nesto sigurno, da me oluja ne odvuce iz zajednickog kruga; isao sam samom ivicom, i htio sam da se vratim u nelicno. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidasnje.


Postojao je siguran i jednostavan nacin da svoju muku umanjim, cak i da je odstranim: da je pretvorim u zajednicku brigu. Bjegunac se sad tice tekije, i odluku ne treba da donosim sam. Imam li prava da krijem ono sto je postalo i njihovo. Mogu da kazem svoje misljenje mogu da se zalozim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje bjezim. A treba uciniti da bude nasa, ne moja, tako je lakse i postenije. Sve drugo bilo bi nepostenje, i laz, znao bih da cinim nesto nedopusteno, a nisam imao nikakva razloga za to. Cak ni sigurnosti da je trebalo da tako ucinim.


Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac ce biti unaprijed zrtvovan. Bojacemo se jedan drugoga i govoricemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije ono sto je najstroze. Razgovarati s jednim je lakse, i postenije, ne vuce ga broj, pred manje usiju ima vise obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smijesno da sam se s njim dogovarao, i ne zato sto je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjencanoj zeni, od koje je cesto bjezao, spavajuci iz noci u noc u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam cudio sto ga pitam o necemu sto on ne zna, a mnogo stosta tako potpuno ne zna, da je u tom pogledu licio na svoju mnogobrojnu djecu.


Hafiz Muhamed bi me slusao rastreseno, sa smijeskom koji nista ne kazuje. Zivio je nagnut nad pozutjelim knjigama istorije. Za ovog cudnog covjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je proslo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje ce proci.³ ³ Rijetko je ko bio tako srecno iskljucen iz zivota kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajuci u cuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga, siromasan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od guzve sto je u tom covjeku zivjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke vec zivi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strasnoj vjecnosti postojanja.³ ³ U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poucavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on pise istoriju naseg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu dogadjaji i ljudi dobijali razmjere velicine i znacaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da pise samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodusan za obican zivot koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mucno sto ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je docekao bez groznice, i sto ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao sto je sudbina covjeka u tekijskoj basci. I odgovorio bi tako neodredjeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.


Rijesio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.


Upravo je dovrsio abdest, i pozdravivsi me htio da se ukloni bez rijeci. Zaustavio sam ga, rekavsi da bih htio da govorim s njim.


Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, necega se bojao, ali ja nisam zelio nikakvu prednost od njegova mucnog iscekivanja, i ispricao mu sve o bjeguncu: kako sam cuo, i vidio iz svoje sobe, kad je usao u bascu, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bjezi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono sto je istina, da sam bio u nedoumici, kao sto sam i sad, sta da ucinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slucaju. Mozda je kriv, nevine ne vijaju po noci, ali sam opet mislio i ovako: nista ne znam o njemu i mogao bih uciniti nepravdu, a Bog neka me od nje sacuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umijesamo ili ne umijesamo? Je li gore sakriti zlocin, ako je zlocin, ili ne uciniti milosrdje?


Gledao me napregnuto, skrivajuci paznju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena prica, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svjeze od vode i jutra, postalo zivo i nemirno.


- Je li jos u basci? - upitao je tiho.


- Do zore nije izasao, po danu ne smije.


- Sta mislis da ucinimo?


- Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh ce pasti na nasu dusu. A samo Bog zna svaciju krivicu, ljudi ne znaju.


Ruzicasto polusvjetlo, jos tesko sjenkama noci, vedrina neojacalog dana, cas kad su sve boje zivlje i svi rijetki sumovi jaci. Ali danas ne primjecujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jucerasnji dan sa danasnjim, brige mu ne olaksavsi snom.


Kad sam se vratio iz dzamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj basci strazare s Mula-Jusufom. Pretrazili su svaki kutak, pregledali kucicu, ali bjegunca nije bilo.


- Mozda sam se prevario - rekao sam nezadovoljnim strazarima.


- Nisi se prevario. Pobjegao je sinoc i sklonio se negdje.


- Jesi li ih ti pozvao? - upitao sam Jusufa poslije. kad su strazari otisli.


- Mislio sam da ti tako zelis. Ne bi mi govorio da nisi zelio.


Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olaksano odahnem i ne mislim o prosloj noci.


A mislio sam, vise nego sto sam to mogao ma cime opravdati. Obisao sam bascu, tragovi su se vidjeli na pijesku staze, jedna noga obuvena, druga bosa, stajale su uporedo, to je sve sto je ostalo od njega, i polomljene grancice biserka, i slika razapetih ruku i nogu na vratima, i prisustvo neceg neobicnog sto lebdi pod granama starih stabala, neki novi miris, odsustvo praznine i pustosi, svjezina poslije oluje. Sada, kad nije bio u mome domasaju, kad nije bilo opasnosti meni od njega ni njemu od mene, mislio sam o tom nepoznatom covjeku veoma cudnovato, kao da je bujica, cist vjetar, kao da je dosao u san. Rastvarao se, iskustvo ga je odricalo, ziv covjek nije odavdje mogao otici neprimijecen, a dva stopala su potvrdjivala njegovo prisustvo, ne potiruci tim stvarnim tragom nekakav cudni smisao koji sam osjecao, i ne razumijevajuci ga sasvim. Pobjegao je ispred strazara, kroz prozor svoje kuce kad su ga trazili, iz zatvora provalivsi zid, skocio je sa stijene, usao u nepoznatu kapiju ne postujuci tudji ogradjeni prostor, nestalo ga je a nije se oglasio korakom izmedju straza sto su ga cekale u obrucu, kao da je duh. Nije mi povjerovao, nikome vise ne vjeruje, bjezi od tudjeg straha kao i od strazarske surovosti, siguran samo u sebe, zao mi je sto je potpuno izgubio vjeru u ljude, bice nesrecan i pust u sebi. Zato je sada ziv, i slobodan doduse, ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao biti krivac za njegovu propast. Ne tice me se taj covjek, nista ne dugujemo jedan drugome, ne moze mi uciniti ni zlo ni dobro, a drago bi mi bilo da ponese u svoju samocu lijepu misao o meni, da u teskoj nevjerici prema ljudima sacuva sjecanje na mene drukcije nego na ostale.


Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur-an, napolju, pred tekijom, u gustom hladu granate jabuke, potrebno mu je ujednaceno svjetlo, bez bljeska i bez sjenki. Posmatrao sam punu ruzicastu mladicevu ruku sto je izvlacila slozene zavoje slova, beskrajan niz redova po kojima ce lutati tudje oci a nece ni misliti koliko je trajao ovaj teski rad niti ce mozda primijetiti njegovu ljepotu. Zacudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladicevu neponovljivu vjestinu, a evo, i poslije toliko vremena gledao sam je kao cudo. Oplemenjene vijuge, socne obline, uravnotezeni talas vrsta, crveni i zlatni poceci ajeta, cvjetni crtezi na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala covjeka, pomalo i grijesnu, jer nije bila sredstvo, vec sama sebi cilj, sama po sebi vazna, bljestava igra boja i oblika sto je odvracala paznju od onoga cemu treba da sluzi; pomalo i stidnu, kao da iz tih ukrasenih stranica izbija putena culnost, mozda zato sto je ljepota sama po sebi culna i grijesna, a mozda i ja vidim stvari kako ne treba.


Dafina je mirisala, ona ista sinocnja sto me gusila svojim gustim dahom, iz mahale se cula pjesma, ona ista sinocnja sto me zaprepastila golom bestidnoscu, obuzimao me crni bijes, onaj isti sinocnji sto me ispunio strahom, izasao sam iz brazde, ispao iz kruga, nista me vise ne drzi, nista me ne cuva od mene i od svijeta, ni dan me ne stiti, nisam gospodar svojih misli ni svojih postupaka, postao sam jatak razbojnika, treba otici odavdje, ma kuda, treba otici od ovog mladog covjeka sto me drazi ispitivackim pogledom, treba govoriti sta bilo, da se ne otkrijem, mnogo zna o meni jutrosnjem, nesto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad vrelije a sigurnije oci nisam vidio.


Okrenuo sam se od njega, od ruzne slike koju sam vidio u njemu, i od bezrazlozne mrznje sto je u meni buknula, guseci me kao dim, kao gnjilez. Kako je samo mirno otisao po strazare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni nad njegovim zivotom, ni nad njegovom mogucom nevinoscu. Ja sam se lomio cijelu noc, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna grijesna slova, vezuci kao pauk svoja cudesna tkanja, vjest, surov, i neosjetljiv kao i on.


Prisao sam nejednakim stopama u pijesku, i izbrisao trag.


- Jedna noga mu je bila bosa - rekao je Jusuf.


Posmatrao me, pratio moje kretanje i moje misli. Obuzela me luda zelja da mu pomognem, da ne luta, da ne odgoneta, da mu kazem sve o bjeguncu, da kazem sve sto mislim o njemu, ne bi bilo nimalo lijepo, i o njima, i o sebi, i o mnogocemu, cak i ono sto ne mislim, samo da bude ruzno.


- Mozda su ga vec uhvatili - rekao sam u omaglici, gotovo gubeci se.


Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se rijec izmijeni. Uplasio sam se ovog mladog covjeka, zbog onog sto sam htio da kazem, zbog onog sto sam mogao da postanem, zbog onog sto bi on mogao da ucini.


Moja rijec je bila neocekivana, nesaglasna sa vrelinom srdite odluke sto se jedva skrila, i sa bojom glasa podesenim za huljenje, i on me gledao zacudjeno, kao razocaran.


I tad mi je postalo jasno da sam od prvog casa znao sta ce ovaj covjek uraditi. Kad sam odlucio da sve kazem nekome u tekiji, kad sam izabrao bas njega, unaprijed odbacivsi sve ostale, kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne mijesamo, bio sam siguran da ce pozvati strazare. Toliko siguran, da sam poslije molitve u dzamiji hodao okolnim ulicama, da ne bih vidio kako ga hvataju i odvode. Racunao sam na njegovu bezobzirnost. Znao sam, a ipak sam osjetio gadjenje i prezir prema njemu kad je to ucinio. Bio je izvrsilac moje potajne zelje, koja nije bila odluka, odluka je njegova, ali cak i da je moja, djelo je njegovo.


A mozda sam i nepravedan prema njemu. Ako je zaista mislio da ja zelim da se bjegunac preda strazarima, krivica bi mu bila u poslusnosti, a to nije krivica. Njegovu spremnost da bude surov, jos juce bih nazvao odlucnoscu. Danas mu zamjeram. Nije se promijenio on, nego ja, i onda se sve promijenilo.


Htio sam ljubaznoscu da mu se oduzim za mogucu nepravdu, koju on nije znao ali je meni smetala, ma da misljenje o njemu nisam mnogo izmijenio, mrznja jos nije izvjetrila iz mene, i mozda je nisam dobro ni sakrio. Rekao sam da ce njegov Kur-an biti pravo umjetnicko djelo, a on me pogledao zacudjeno, gotovo uplaseno, kao da je cuo prijetnju. Mozda zato sto je iskrena ljubaznost medju nama rijetka, a ako se desi, onda sluzi necemu.


- Trebalo bi da odes u Konstantaniju, da usavrsis kaligrafiju.


Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah, veoma slabo prikriven.


- Zasto? - upitao je tiho.


- Ruke su ti zlatne, bila bi steta da ne naucis sve sto se moze.


Sagnuo je glavu.


Nije mi vjerovao. Mislio je da trazim izgovor da ga udaljim odavdje. Umirio sam ga, koliko je njegovo nepovjerenje moglo da se stisa u tom kratkom casu, ali je u meni ostao cudan osjecaj nelagodnosti. Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juce, i lani, i uvijek, a ja ga tek sada otkrivam? Zar se i on boji mene, kao i ja njega?


Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se covjek pomjeri iz lezista. A ja bas to nisam htio, ni da se pomjerim iz lezista, ni da mijenjam ugao gledanja, jer ne bih bio vise sto sam, a sta bih bio, to nitko ne bi mogao da zna. Mozda neko nov i nepoznat, kome ne bih mogao da odredim ni predvidim postupke. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.


Jest, htio sam da predam bjegunca strazarima, i miran sam radi toga. On je bio izazov, podsticaj, mamljenje u nepoznato, junak iz djecijih prica, san o hrabrosti, ludacki prkos, jos opasniji ako sam samo mislio da je to, trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao, njegovom krvlju se ukopati na mjestu koje je moje, moje po razumu i savjesti.


Tekija je mirovala na suncu, ozelenjela brsljanom i socnim listom, iz njenih debelih zidova i tamnocrvene kape krova zracila je stara sigurnost, ispod strehe culo se tiho golubije gukanje, uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena cula, to se vraca spokojstvo, basca mirise suncem i dahom zagrijanih trava, covjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato sto je njegovo, i sto je zasticeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.³ ³ Polako, cijelim stopalom gazim po izbujalom kostanu, rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka, slusam grgoljavo oticanje vode, smjestam se u stari mir, kao prezdravjeli bolesnik, kao povratnik, stranstvovao sam mislju cijelu dugu noc, a sad je dan, i sunce, i vratio sam se, i sve je opet lijepo, ponovo dobijeno.


A kad sam dosao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali, opet sam vidio bjegunca: nejasan smijesak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom, u jari vreline sto je osvajala sa danom.


- Jesi li zadovoljan? - upitao je, gledajuci me mirno.


- Zadovoljan sam. Necu da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.


- Ne mozes da me ubijes. Niko ne moze da me ubije.


- Precjenjujes svoje snage.


- Ne precjenjujem ja, vec ti.


- Znam. Ti i ne govoris. Ti mozda i ne postojis vise. Ja mislim i govorim umjesto tebe.


- Onda postojim. I utoliko gore po tebe.


Pokusao sam da se nasmijesim sam sebi, nemocno, gotovo porazen. Samo je tren prosao kako sam likovao zbog pobjede nad njim, i onim sto je mogao da znaci, a vec je ozivio u mome sjecanju, jos opasniji.


5

Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?


Na dugom hodniku sto obuhvata stari han kao cetvrtasti obruc, ljudi su zakrcili prolaz. Pred vratima jedne sobe cekali su uzbudjeni, sabivsi se u gomilu, zatvorivsi nepravilan krug, u cijem je praznom sredistu stajao strazar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao zacepljen kanal, cula se sustava saputanja, ljutita i zacudjena, gomila ima svoj jezik, drukciji od jezika kojim se sluzi svaki od ovih ljudi, lici na zujanje pcela, ili na rezanje, gube se rijeci a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinacna raspolozenja a ostaju zajednicka, opasna.


Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoc, sad ce dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i pio mirno, kao da nije ubio covjeka.


Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime nista ne bi reklo. Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da cujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmisljajuci, pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Ucinio je to sinoc, gonili su ga, sklopio se u tekiju, a jutros otisao da pije, misleci da je siguran. Zacudio sam se kako je uzak krug sto se zatvara oko ljudskih zivota, i kako su izukrstane staze kojima hodimo. Sinoc ga je slucaj doveo do mene, a sad je slucaj mene doveo da mu vidim kraj. Mozda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze bozje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, cekao sam da mu vidim lice sto me zbunilo sinoc, i njegovu porusenu sigurnost, ili zlocinacku drskost, da ga odbacim. Slusajuci oko sebe utisan razgovor kako je izvrseno ubistvo, nozem, u vrat i u srce, mislio sam kako sam umijesan u ruznu stvar, kako sam proveo tesku noc, mucen savjescu, nicim ne predosjecajuci da je to ubica, uprljan susretom, ponizen njegovim rijecima, kriv sto je pobjegao i sto je mogao da ne ucini ludost i da ne svrati u kafanu.


Ali uzalud sam sve zamisljao tezim, optuzujuci se i pretvarajuci da osjecam gadjenje. Bilo mi je u stvari lakse, mucan teret je spao s mene, nestajalo je more sto me pritiskivala neprestano. On je ubica, gadni, surovi ubica sto nosi tudju smrt na ostrici hitrog noza, nizasto, za rijec ili za zlato, svim srcem sam zelio da to bude, tako bih ga se rijesio. Zato me drzao taj osjecaj olaksanja: sad cu ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinocnju noc sto je kao vatra ozegla sve sto je bilo cuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrecnik, i svejedno je da li cu ga pljunuti ili ozaliti, on u meni moze pokrenuti samo tugu, ili gadjenje, zbog ljudi.


Po tihim uzbudjenim glasovima sto su sumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo proizaci, i oluja i tisina), glasovima punim mrznje, uzbudjenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu. Najavljivale su ga zivlje kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu sto su se premjestale na jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima sto su nailazili, grc sto ih je stegao oduzevsi im glas, i dah valjda. U potpunoj tisini culi su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dizuci glavu, pokusavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio izmedju dva strazara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled navise, niceg se nisam sjecao od sinoc osim bijele kosulje i ostrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih zila, ni o njima nista ne znam, zaustavio sam pogled na mrsavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa bez zurbe, i bez volje, prenio oci na lice. Nije bio onaj od sinoc.


Znao sam to i prije nego sto sam ga vidio.


Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, ucinilo mi se da se cak smijesi jednim krajem tankih usana, svejedno mu je sta se s njim desava, ili je zadovoljan sto ga ljudi posmatraju. Strazari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je lezao ubijeni trgovac.


Posao sam hodnikom, ovo me se ne tice. Nisam se zacudio sto nije bio on, bilo bi zaista nevjerovatno, a zelio sam da bude, cekao sam cudo. Mozda sam mu ucinio nepravdu, a mozda i nisam, dovodeci u vezu spoljasnje uzroke, a zaboravljajuci sve sto sam jutros i sinoc mislio o njemu. Ali nije bio vazan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je drugi pokusaj da ga unistim, da kaznim sebe i izbrisem trag sto ga je ostavio.³ ³ Suvise sam se zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, zeleci cak da pobjegne potjeri i sacuva slobodu, kao neukrocena rijeka. Bio je jedna mogucnost, rijetka i neobicna, koju je trebalo sacuvati.³ ³ Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj zivot u casu slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam zelio da bude ubica, sve bi tada bilo lakse. Ubistvo je manje opasno nego buntovnistvo. Ubistvo ne moze biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadjenje, a desava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ruzno podsjecanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao sto se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodjaka. A pobuna je zarazna, moze da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, lici na junastvo, a mozda i jeste junastvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao sto ponekad covjeku izgleda privlacno i lijepo sve sto je opasno.


Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i cekao.


Znao sam sta je trebalo uciniti, prici mu i zagrliti ga, bez casa gledanja i oklijevanja. Time bi sve medju nama bilo rijeseno na najbolji i najjednostavniji nacin, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponasamo kao otac i sin. Ali je tesko bilo pruziti ruke i zagrliti ovog sijedog covjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plaseci se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se drzimo i sta da kazemo jedan drugome, izmedju naseg posljednjeg vidjenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je zivot rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovaseno staroscu, oci ukoceno uprte u mene, nista nije kao nekad, sve sam morao da nadomjestam, ostre zategnute crte, snazan glas, jednostavnost jakog covjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog necega da ga zamisljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjecanju. A bogzna kako je on mene vidio, sta je trazio i sta je nasao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponasaju, a najmucnije je zbog zamisljanja kako je.trebalo da bude, sta smo mogli i sta nismo mogli da ucinimo.


Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za misice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, jos jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlazne oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova siroka prsa, odjednom raznjezen necim sto sam mislio da je davno nestalo. Mozda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starceva sto je pokrenula skrivena sjecanja, mirisao je na jezero i zitna polja, mozda je razlog bio u njegovu uzbudjenju, osjecao sam kako mu drhti kljucnjaca na koju sam se oslonio celom, ili me savladala priroda, cudom ozivjeli ostatak onoga sto je moglo biti moja priroda, iznenadivsi i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i jos dok suze nisu pocele ni da se suse, zastidio sam se tog smijesnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeci sto sam je nosio. Ali sam, zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olaksanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zastitu, oslobodjen godina, dogadjanja, muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze. Htio sam da mu ispricam kako sam sinoc jurio mahalama uplasen grijesnom uzbudjenoscu ljudi, i sam otrovan cudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrecan, kao da tijelo trazi izlaz iz muka, a sve je to zbog brata, i on, otac, dosao je zbog njega, znam i zelio sam da mu kazem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao sta da ucinim, sve se iscasilo u meni, zato sam htio da kaznim i sebe i njega, jutros, i sad, maloprije, iako je svejedno, nista vise nije na svome mjestu, i zato trazim utociste na njegovim prsima, malen kao nekad.


Ali kad je njeznost minula, brzo, kao bljesak munje, vidio sam pred sobom starog covjeka, zbunjenog i uplasenog mojim suzama, i znao sam da su bile glupe i nepotrebne. Mogle su da mu ubiju svaku nadu, jer je mislio samo na jedno. Ili da ga uvjere kako sam promasio u zivotu, a to nije istina. Jasno mi je bilo i to da nista ne bi shvatio od svega sto sam mislio da kazem, iako nisam ni mislio vec strasno zelio, kao dijete, kao nemocnik: odmah bi me sprijecile njegove uzasnute oci i budni strazari moga razuma. Zeljeli smo isto jedan od drugoga, uzdajuci se on u moju ja u njegovu snagu, nemocni obojica, i to je bilo najzalosnije u ovom vidjenju bez svrhe.


Upitao sam ga zasto nije dosao u tekiju, kod nas odsjedaju i nepoznati putnici, a zna kako bi me obradovao. I ljudi ce se cuditi, zasto da trazi konak na drugom mjestu, nismo se ni zavadili ni zaboravili. A i nezgodno je u hanu, han je svacije svratiste, dobro za covjeka koji nema nikoga svoga, ko zna ko dolazi a ko odlazi, svakakva svijeta ima danas.


Na sva moja uvjeravanja, kojima sam odgadjao ono sto je trebalo da dodje, odgovarao je samo jedno: sinoc je kasno stigao i nije htio da smeta.


Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu. Zna.


Nije pristao da predje u tekiju, po podne se vraca, nocice kod prijatelja u jednom selu.


- Ostani dan-dva, odmori se.


Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena, slazuci rijeci u skladno slozene recenice, bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neuzurbanom govorenju, cinilo se da je iznad stvari i da vlada njima, vjerovao je u zvuk i smisao rijeci. A sad je to nemocno odmahivanje rukom znacilo predavanje pred zivotom, odustajanje od rijeci koje ne mogu da sprijece ni da objasne nesrecu. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim vise nije znao ni da razgovara, uzas pred gradom sto ga je docekao zlocinom i mrakom, nesnalazenje pred nevoljama sto su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrsi posao zbog kojega je i dosao, pa da odmah pobjegne iz ove varosi koja mu je oduzela sve sto je imao, sinove, sigurnost, vjeru u zivot. Osvrtao se oko sebe, gledao u pod, stiskao kvrgave prste, krio oci. Bilo mi je zao i tesko.


- Rasuli smo se - rekao je - samo nas nesrece okupljaju.


- Kad si cuo?


- Neki dan. Naisle neke kiridzije.


- I odmah si posao? Uplasio si se?


- Dosao sam da vidim.


Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome, ne pominjuci mu imena, on nas je, nestali, i sastavio. Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome.


Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom, sve sto cu reci za njega je presuda. Nije pominjao ni bojazan ni ocekivanje, sujevjerno se cuvajuci da ne kaze ma sta odredjeno, pIaseci se zle magije rijeci. Dodao je samo posljednji razlog, koji ga je i doveo ovamo: - Ti si ovdje ugledan, poznajes sve prve ljude.


- Nije nista opasno. Govorio je nesto sto nije trebalo.


- Sta je govorio? Zar se i za rijec zatvara?


- Danas cu ici muselimu. Da saznam razlog i da molim milost.


- Treba li i ja da idem? Reci cu da su pogrijesili, zatvorili su najpostenijeg, o, ne moze uciniti nista ruzno, ili cu kleknuti na koljena, neka vide roditeljsku zalost. I platicu ako treba, prodacu sve i platicu, samo neka ga puste.


- Pustice ga, ne treba da ides nikud.


- Onda cu cekati ovdje. Necu izaci iz hana dok se ne vratis. I reci im da mi je samo jos on ostao. Uzdao sam se da ce se vratiti kuci, da mi se nece ugasiti ognjiste. A opet bih sve prodao, nista mi ne treba.


- Ne brini, sve ce biti dobro, s bozjom miloscu.


Sve sam izmislio, osim bozje milosti, nisam imao srca da ga ostavim bez nade, niti sam mogao da kazem da o bratu ne znam nista. Otac je zivio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguca zastita svojim prisustvom i svojim ugledom, a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje. Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene.


Izasao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira, ne znajuci kako da je izvrsim, pritisnut neopreznom rijecju sto je ocu izmakla u tuzi. Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom, po tome sam vidio kolika je njegova zalost. A vidio sam i da je mene otpisao, za njega vise ne postojim i isto je kao da sam mrtav, samo mu je onaj drugi ostao. Tako je trebalo i da kazem ljudima: ja sam mrtav za oca, samo mu je jos onaj ostao, vratite mu ga. Mene nema. Mir dusi grijesnog dervisa Ahmeda, umro je, i samo izgleda da je ziv. Nikad ne bih saznao to misljenje o sebi, da ga tuga nije obeznanila, a sad ga znam, i vidim se drukcije, tudjim ocima. Zar je put koji sam izabrao toliko nistavan za moga oca da me radi toga ziva sahranio? Zar ovo sto cinim za njega nije nista, zar smo toliko odvojeni, toliko drukciji, na potpuno suprotnim stazama, da i ne priznaje moje postojanje? Cak ni zalosti nije bilo u njemu sto me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konacno prezaljen. A moze biti da pretjerujem, mozda bi otac i zbog mene ovako dojurio, ako bi me zadesila nevolja, i mislio samo na mene, jer je najpreci onaj kome je najteze.


Sta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve pocne da se rusi i odronjava? Zivot je izgledao cvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porusio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.


S brda, iz ciganske mahale, sto se povukla u vis i na kraj, zaglusno je udarao bubanj i pistala zurna, djurdjevsko veselje se srucivalo na kasabu kao pljusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeci.


Budale, mislio sam nesabrano, jucerasnjom srdzbom. Oni i ne znaju da ima vaznijih stvari na svijetu.


Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoc. Nije bila ni ljutina, vec uvrijedjenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otezana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj zivot, nista izvan nje ne postoji.


Nesavladivo je tesko sve sto sam mogao da ucinim, licilo je na prestup ili na prve korake u zivotu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih trazio drugi ni bolji razlog izvan tog uobicajenog sto lijepo zvuci i objasnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, sto me nagonilo da zelenom srdzbom mislim na zatvorenog brata: zasto mi je to ucinio. U pocetku sam pokusavao da se odbranim od te sebicne misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, sto njegovu nevolju smatras samo svojom nesrecom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomognes, ne misleci na sebe.


Tako bi bilo ljepse, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemocnoj cistoj misli: da, brat mi je, ali bas zato je tesko, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo, podsmjesljivo ili sazaljivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguce, samo ti se cini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.


Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Tesko ih je izdrzati, neprestano podsjecaju na ono sto bih htio da ne znaju. Bezuspjesno nastojis da ostanes cist i slobodan, neko tvoj ce ti zagorcati zivot.


Skrenuo sam iz carsije, putem pored rjecice, iduci za njenim tokom, izmedju basca i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadrzavaju se; najbolje bi bilo otici za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje izmedju brda, znam da ne valja kad covjek zeli da pobjegne, ali se misao sama oslobadja kad joj je tesko. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni cikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajuci, drzim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vracam, uvijek ima vremena za ono sto je neprijatno.


Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek moze da trazi dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dusu otvorenu za siroko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad covjeka samo ne bi drzalo osvojeno mjesto.


Idi od mene, odvratna nemoci, zavaravas me laznim slikama rasterecenja, koje nisu cak ni zelje.


Putem iza sebe zacuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dzelep goveda isao je pored rijeke u oblaku prasine.


Skrenuo sam u jednu bastensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, sto je zatvorenih ociju jurila na sibe gonica.


Na konju ispred dzelepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj guzvi, u tom uzbudjenom mukanju, vici i psovkama sto su se razlijegali rijecnom dolinom.


Uvijek isti.


Poznao je i on mene, i odvojivsi se od dzelepa, od gonica, od oblaka prasine, dokasao do moje kapije.


- Ne bih zelio da bas tebe pregazim - rekao je smijuci se. - Da je neko drugi, ne bih zalio.


Sjahao je, lako, kao da je tek posao na put, i snazno me zagrlio. Bilo mi je cudno i nelagodno kad sam osjetio klijesta njegovih saka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A bas to me i cudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna zivotna vedrina sto se presipa kao voda, bezvredna jer je svacija.


Vraca se iz Vlaske, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nesto govorim. Sinoc sam bio spreman da ga izdam sestri.


- Potavnio si - kaze.


- Imam briga.


- Znam.


Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tudjim zemljama, hiljade milja je presao trgujuci, i tek sto je stigao, sve je cuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.


- Zasto je zatvoren?


- Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da ucini.


- Da je ucinio zlo, znao bi.


- Bio je miran - rekao sam, ne razumjevsi ga.


- Nasi ljudi zive mirno, a stradaju naglo. Zao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?


- U tvrdjavi.


- Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam sta je u njoj. Doci cu veceras u tekiju, ako ti necu smetati.


- Zasto bi mi smetao! - Kako je hafiz Muhamed?


- Dobro.


- Sve ce nas on ukopati - nasmijao se opet.


- Cekacemo te veceras.


Nece mi ni pomoci ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspolozenje, i bistar um, prazno i povrsno. Ali je on bio jedini covjek u kasabi koji mi je rekao rijec saucesca, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kazem, licila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.


Odjahao je ispred volovskih rogova, spustenih kao za napad, zavijen prasinom sto je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajuci ih.


Drzao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoc, i zbog onog sto cekam.


U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tisinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen, a kuce su skrivene u granama drveca iza visokih ograda, kao da se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajuci se u samocu i mir. Nikakva posla nisam imao tamo, a zelio sam da odem, odlazuci sve prije nego sto sam ista pokusao. Mozda bih i otisao u te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakse, ali sam tada iz carsije cuo uplaseno udaranje bubnja, drukcije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i zbrkane nejasne glasove sto su se dozivali u zajednickoj muci, licilo je na napadnutu kosnicu, zujale su uskomesane ljudske pcele, odlijetale da pobjegnu i vracale se da brane, vicuci kletve i dozivajuci u pomoc.


Iznad kasabe dizao se polako siv koncic dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavsi vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.


Uskoro je stub vatre ojacao i poceo da se siri iznad kuca, gust i crn. To se plamen oslobodio i, nesmiljen, zestok, bujan, skakao sa neskrivenom radoscu s krova na krov, natkriljen nad vikom i strahom ljudi.


Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrecom, uvijek smo ugrozeni, uvijek se nesto ruzno desava, a onda sam se odvojio svojom nevoljom, bila je teza od ove, i vaznija, cak sam sa zadovoljstvom poceo da gledam u vatru, nadajuci se da ce ljudi pred njom ostati nemocni, i da ce se tako rijesiti sve, i moje. Ali bila je to trenutna ludost, poslije me se nije ticalo.


I eto, kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta, da ne izvrsim ono sto sam naumio, odlucio sam da ne odgadjam. Nisam mnogo razmisljao, ali je mozda ozivjela u meni nada da je lakse govoriti o milosti u ovakvoj nesreci koja podsjeca ljude na krhkost i nemoc pred voljom gospodnjom.


A imam prava da znam o rodjenom bratu onoliko koliko treba da mi kazu, koliko bi rekli svakome, duzan sam da mu pomognem, ako je moguce. Ruzno bi bilo da ostanem po strani, svako bi mi zamjerio. Koga imam osim njega? I koga on ima osim mene? Hrabrio sam se i opravdavao, utvrdjivao svoje pravo i pripremao odstupnicu. Nisam zaboravio sta sam mislio prije toga, da se bojim za sebe i da zalim njega, cak nisam znao ni sta je vaznije, niti sam lako odvajao jedno od drugoga.


Pred muselimatom je stajao strazar, sa sabljom o pojasu i malom puskom u bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoruzanim strazarima koji stoje kao prepreka.


- Je li muselim u muselimatu?


- Zasto?


Potajno sam se nadao da necu naci muselima, vatra je u gradu, i drugih poslova ima svakakvih, cudo bi bilo da je bas ovdje kad ga ja trazim, mozda me ta skrivena misao i natjerala da dodjem, jer ga necu naci, i otisao bih odgodivsi posjetu za drugi dan. Ali kad me strazar, s rukom na jabuci puske, drsko upitao ono sto ga se ne tice, buknula je u meni ljutina, kao da je nespokojstvo naslo oduska, jedva docekavsi da se istutnji kako bilo. Ja sam dervis, sejh tekije, i jedan sejmen ne moze da me docekuje tako, s rukom na pusci, makar i zbog ove odjece koju nosim. Bio sam iskreno uvrijedjen, a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje mozemo. Njegovo pitanje je grubo, isticalo je njegovo pravo i znacaj, oznacilo je moju bezvrijednost, pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva postovanje. A sve to nije moglo da posluzi kao izgovor da odem. Da je rekao da muselima nema, ili da danas ne prima, bio bih mu zahvalan i otisao s olaksanjem.


- Ja sam sejh mevlevijske tekije - rekao sam tiho, smirujuci srdzbu. - Treba da se vidim s muselimom.


Strazar je gledao mirno, nimalo zbunjen mojim rijecima, sumnjicav, uvredljivo nemaran prema onome sto sam rekao. Uplasio sam se tog kurjackog mira, ucinilo mi se da bi on, bez radosti i bez ljutine, mogao da izvuce kuburu i da me ubije. Ili da me pusti muselimu. On je sinoc gonio moga bjegunca, on je odveo moga brata u tvrdjavu, on je kriv njima. A oni su krivi meni, zbog njih sam sad ovdje.


Ne zureci, ocekujuci jos nesto od mene, grdnju ili molbu, zovnuo je drugog strazara, iz hodnika, i rekao mu da nekakav dervis hoce muselimu. Nisam se pobunio protiv tog obezlicenja, mozda je tako bolje. Muselim sad nece odbiti mene vec nekog bezimenog dervisa.


Cekali smo da ta poruka prodje kroz hodnike i da se vrati odgovor. Strazar je opet stao na svoje mjesto, ne gledajuci me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li ce me primiti ili odbiti, njegovo crno mrsavo lice zracilo je spokojnom bezobzirnoscu kojom ga je hranilo ovo mjesto.


Cekajuci, pokajao sam se sto sam se zainatio da predjem ovu prepreku, misleci da je nistavna, a ona je isto sto i muselim, njegova ispruzena ruka. Sad vise nisam mogao da odem, sam sebe sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam sta je gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor o bratu, kao usput. Sad je to nemoguce, pokrenuo sam citav tespih ljudi, zahtijevao da me muselim primi, razgovor vise ne moze biti uzgredan, dat mu je znacaj prava. A bice priznanje kukavicluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Zelio sam da sacuvam i dostojanstvo i opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjecam je u svim zilama.


Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamisljao sta cu reci, uzalud sam zamisljao izraz lica koji cu unijeti u sobu, vidio sam zgrcene crte usplahirenog covjeka koji nije znao cak ni sta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir prema ocu, i koji strepi, kao da cini nesto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Sta sam dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kazem: sve.


Pozvali su me da udjem.


Muselim je stajao kraj prozora, gledao pozar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Nicim mi nije pomoglo to nepokretno lice.


U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oci, sto su cekale da mi presude, osjetio sam se kao krivac. Stajao sam izmedju njega i pocinjenog nepoznatog zlocina, i on me gurao od sebe, blize prestupniku.


Mogao sam da udjem u razgovor na vise nacina, da nisam bio uzbudjen. Mirno: - Nisam dosao da branim vec da pitam. Siroko: - Kriv je cim je zatvoren, mogu li da znam sta je ucinio? Umjereno uvrijedjeno: - Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je poci s nekom namjerom, s nekim odredjenim htijenjem, pokazujuci vise cvrstine u ovom uplitanju, a ja sam izabrao najgori nacin, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.


- Htio sam da pitam za brata - rekao sam smeteno, pocinjuci kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajuci slabo mjesto, ne uspjevsi da pripremim povoljniji prijem i utisak. To tesko neprobudjeno lice me prisililo da kazem sta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me primijetio.


- Brata? Kakvog brata?


U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u cudjenju sto sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nesto nevazno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.


Neka mi oproste svi casni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu dozivjeli iskusenje da zaborave ponos, ali moram da kazem, nista mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strasna daljina koju je postavio izmedju mene i sebe. Uplasilo me to, jer je bilo neocekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrozen, brat nije postojao kao moguca spona izmedju nas, trebalo ga je ozivjeti, dovesti ga pred njega prvi put, i prvi put odrediti stepen njegove krivice. Ali sta sam mogao da kazem da ne nanesem stetu bratu i da ne uvrijedim muselima?


Rekao sam da zalim sto se to desilo, nesreca me pogodila kao smrt moga najblizeg, sudbina me nije sacuvala od nevolje da rodjenog brata vidim tamo kuda odlaze grijesnici i neprijatelji, i da me ljudi gledaju s cudjenjem, kao da sam i ja ponio dio krivice, ja koji godinama casno sluzim Bogu i vjeri. I jos dok sam govorio, znao sam da je to ruzno, cinio sam izdaju, ali su rijeci tekle lako i iskreno, tuzba na sudbinu otimala se sama od sebe, sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan, da mi se ogadio taj slatki plac nad sobom, zbog kukavicluka kojem nisam znao pravi razlog, zbogsebicnosti sto je ugusila svaku drugu misao. Ne! zazivalo je nesto u meni, ruzno je, zar si dosao da sebe branis, od cega, brat je u opasnosti, stidjeces se poslije, otezaces mu polozaj, ucuti i izadji, reci i izadji, reci i ostani,pogledaj mu u oci, samo te plasi svojim kumirskim licem,ucutkaj bezrazlozni strah, nemas cega da se bojis, ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom, reci ono sto moras.


I rekao sam. Da je brat, kako sam cuo, ucinio nesto sto mozda nije trebalo, ja ne znam, ali ne vjerujem da je nesto tesko, zato molim muselima da ispita tu stvar, kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono sto nije.


Bilo je malo to sto sam rekao, nedovoljno hrabro i nedovoljno posteno, ali to je sve sto sam mogao. Obuzimao me tezak umor.


Njegovo lice nista nije govorilo, nije odavalo ni srdzbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izadje i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjecao da sam tada mislio kako je u strasnom polozaju svako ko moli: nuzno malen, nistavan, pod tudjom nogom, kriv, ponizen, ugrozen od tudjeg hira, zeljan slucajne dobre volje, podlozan tudjoj moci, nista od njega ne zavisi, cak ni izraz straha ili mrznje koji ga moze upropastiti. Pod tim pogledom bez sjaja, sto me jedva vidio, prestao sam da ocekujem dobru rijec ili milost, i samo zelio da odem, a sve neka se svrsi kako alah hoce.


Napokon je muselim progovorio, a bilo mi je vec svejedno, mrtvo kao sto je i cutao, godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira, ali mi je i to bilo svejedno. Malo me mucilo gadjenje.


- Brat, velis? Zatvoren?


Pogledao sam kroz prozor, vatra je ugasena, samo se jos dim vukao iznad carsije, trom, crn. Steta sto nije sve unistila.


- Znas li zasto je zatvoren?


- Dosao sam da pitam.


- Eto, ne znas ni zasto je zatvoren. A dolazis da molis, bez obzira sta je ucinio.


- Nisam dosao da molim.


- Hoces li da ga optuzis?


- Necu.


- Mozes li da navedes svjedoka za njega ili protiv njega? Da ukazes na druge krivce? Ili saucesnike?


- Ne mogu.


- Sta onda hoces?


Govorio je lijeno, s prekidima, okrecuci glavu u stranu, kao da je uvrijedjen, kao da mu je mucno sto mora da objasnjava tako jasne stvari i sto gubi vrijeme s nerazumnim covjekom.


Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavicke sebicnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga sto me ponizio, sto je razgovarao sa mnom kao da sam hamal, softa, dusmanin. Navikao sam da slusam, da ne prigovaram, da sagibam glavu, cak i to sto sam pitao za brata licilo mi je gotovo na prestup, ali je osionost ovog surovog covjeka, a mozda jos vise njegova prostacka neuctivost, ugusila u meni dugu naviku. Osjecao sam da postajem zelen od mrznje, iako sam znao da mi nije korisna. Njemu je svejedno, meni nije, on to i hoce, on nastoji, cak i ne nastoji, on zraci osjecanjem odvratnosti prema ljudima. Ne znam zasto mu je stalo da stvara neprijatelje, i ne tice me se, ali kako smije prema meni tako da se ponasa? Jos me zavaravala misao o znacaju reda i poziva kome sam pripadao.


Ljudi zive mirno, a umiru naglo, rekao je onaj cudni dzelepcija, Hasan, sto nikad nece prenagliti ni stradati zbog nepromisljenosti. I ja sam vjerovao da sam siguran od iznenadjenja u sebi.


- Sta hocu? - rekao sam, cudeci se sam sebi i znajuci da nije dobro sto to govorim. - Nije trebalo to da kazes. Je li zlocin upitati za brata, ma sta da je ucinio! To mi je duznost, i po bozjim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bih se oglusioo to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali zivotinje, ili gori od zivotinja?


- Rijeci su ti teske - rekao je isto onako mirno,samo su mu se suzili kapci na teskim ocima. - Na cijoj je strani pravo? Ti branis brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu sluzim.


- Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?


- Je li kurjacki braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?


Htio sam da kazem da je kurjacki biti surov po svaku cijenu. Covjek strada naglo. Dobro je sto nista nisam odgovorio na njegov izazov, on osjeca potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuje ljude.


Poslije sam bio potisten, ljutina me brzo prosla, a smijenilo je kajanje zbog naglosti koja mi nije svojstvena. Odgovorio sam ostro, jer sam bio suvise napregnut, nesposoban da obuzdam nerazmisljene porive. Sve sto se tada ucini, obicno je stetno: to je oblik glupog junastva, samoubilacki prkos bez svrhe, koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom. l zakasnjelo naknadno razmisljanje koje nicemu ne sluzi.


Desilo se ono cega sam se najvise plasio, receno mije da branim brata, suprotstavljajuci se zakonu. Ako je zaista tako, ako nekome izgleda da je tako, jer ja znam da nije, ako ljudi budu mislili da ja svoj licni gubitak pretpostavljam svemu izvan mene, onda je sve ispalo kako najgore moze biti, i moja mutna strahovanja bila su opravdana. A najgore je sto u stvari nisam branio brata, samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio protiv strasne surovosti, a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj strani. Nisam bio nigdje.


Drago mi je sto je podne blizu, sto necu ostati sam, odvojicu se molitvom od danasnjeg dana, ostavicu mucnu misao pred dzamijskim vratima, cekace me sigurno, ali cu bar neko vrijeme biti bez nje.


Kad sam stao pred nekoliko vjernika i poceo molitvu, jace nego ikad osjetio sam zastitnicki mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tisinu bijelih zidova i cadjave tavanice, materinsku njeznost suncanog svjetla sto je iskrilo na zlatnim zrncima prasine. Ovo je moja drzavina, pohabani cilimi, bakreni svijecnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruzenim na koljenima, moja tisina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam cilimsku saru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome sto traje duze od nas, iz dana u dan vrsim svetu duznost u ovoj kuci sto je postala moja, nasa i bozija, krijuci i od samog sebe da je bila najvise moja. Ali toga dana, toga podneva, oslobodjen more, vracen iz cudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stisani mir, ja nisam vrsio duznost, bio sam siguran da nikome ne sluzim vec da sve sluzi meni, da me zaklanja i vraca, da potire ruzan san o necemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjecao da mi se vraca poremecena ravnoteza zbog svega sto je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga sto se zatvarao kao odbrana, kao tvrdjava, opravdavajuci me i potvrdjujuci. Ne prekidajuci molitvu, vrseci je navikom, vidio sam suncevu zraku sto se probija kroz staklo, zategnuta od prozora do mojih ruku, kao da se igrala, izazivajuci me; cuo sam vedar svadjalacki cvrkut vrabaca oko dzamije, neprekinut zamor njihovih glasova, veselo zutih, cinilo mi se, kao zito i sunce; i nesto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajuci me, budeci sjecanje na ono sto je jednom bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga ozivljavam, zivo je, jako i drago kao nekad, kao nikad, neuobliceno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, mozda u djetinjstvu, koje vise ne postoji u sjecanju vec u zaljenju, mozda u zelji da bude, i biva, prozracno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran sum krvi, suncana radost ni zbog cega, i znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se otmem, nisam zelio da prekinem taj cudni zaborav.


A onda se prekinuo sam.


Ucinilo mi se da iza mojih ledja, medju ljudima u molitvi, stoji moj sinocnji bjegunac. Nisam smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u dzamiji, usao je poslije mene, ili ga nisam vidio. Njegov glas se cuje drukcije nego ostali, dublji je i muskiji, njegova molitva nije molba vec zahtjev, oci su mu ostre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. Dosao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni. Ostacemo sami poslije namaza, da ga pitam sto sam propustio sinoc. Ishak, ponavljam, Ishak, to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u vezu, i kako i zasto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bjezanje. Bjezanje od ovoga sto jest, spasavanje nesvjesnim sjecanjem i ludom zeljom da ne bude stvarnosti, neostvarivom zeljom, natjerala bi me u ocaj da je bila stvarna misao, a ovako se cak i ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i nepoznate unutrasnje snage trazile izgubljeni mir. Nisam bio svjestan u tom casu da je vijek zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i mozda sam zato i zelio da ga smjestim u prostor dalekih snova, odvajajuci ga od casa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno. Zelio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na rijeci bez sadrzine, i duza nego ikad.


O cemu bih s njim govorio? O sebi nece da kaze nista, uvjerio sam se sinoc. Govorili bismo o meni. Sjescemo ovdje, u ovaj prazan prostor dzamije, u svijetu a izvan njega, sami, smijesice se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh vec pronicljiva hladnoca, pogled koji sve vidi ali se nicemu ne cudi, slusace me pazljivo, zagledan u saru cilima pred sobom ili u suncanu zraku sto se uporno probija kroz iskricavu sjenku, i reci ce mi istinu od koje ce mi biti lakse.


Zamisljajuci taj razgovor, ozivljavao sam njegov lik, ne cudeci se kako sam mnogo od njega zapamtio, cekao sam da ostanemo sami, kao sinoc, da nastavimo neobicni razgovor, ne krijuci se. Taj nemirni pobunjeni covjek koji je mislio suprotno od svega sto sam ja mogao da pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao covjek na koga bih mogao da se oslonim. Sve sto je cinio bilo je ludo, sve sto je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih njemu mogao da se povjerim, jer je nesrecan ali posten, ne zna sta hoce ali zna sta radi, ubio bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put presao od sinoc. Jutros sam htio da ga predam strazarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad bih ga mozda prijavio, i to dvoje nema medju sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u cvor. Jedini on. Ne znam zasto, mozda sto je patio, sto je u mukama stekao iskustvo, sto ga je pobuna oslobodila naviknutog misljenja koje veze, sto nema predrasuda, sto je rascistio sa strahovima, sto je posao putem koji nema izlaza, sto je vec osudjen i samo junacki odgadja smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, vise nego mi koji klecamo od naucenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogucom krivicom. I mada nikad ne bih posao putem odmetnistva, ni u mislima cak, rado bih cuo njegovu istinu. O cemu?


Ne znam o cemu.


Reci cu mu ovako:


Dvadeset godina sam dervis, a malim djetetom sam posao u skolu, i ne znam nista izvan onoga sto su htjeli da me nauce. Ucili su me da slusam, da trpim, da zivim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao sta treba da cinim, derviski red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i siroki, i nista moje nije postojalo sto se u njih nije moglo uklopiti. Imao sam porodicu, zivjela je svojim zivotom, moja po krvi i dalekom sjecanju, po djetinjstvu koje cijelog zivota zatrpavam, varajuci se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi je bilo dovoljno, i njima valjda, tri vidjenja u ovih dvadeset godina nisu nista ni pokvarila ni popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj sluzbi vjeri, iako sam vise osjecao ponos sto sam nasao siru porodicu, nego zalost sto sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je moga brata stigla nesreca. Kazem tu rijec, jer ne znam pravu, ne mogu da kazem ni pravda ni nepravda, i tu pocinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vrseno nad drugima, cutao sam, odbijao da donosim presudu, prebacujuci odgovornost na druge, ili se navikavajuci da ne mislim o onome sto nije moja krivica, priznavajuci cak da se ponekad mora uciniti zlo radi veceg i vaznijeg dobra. Ali kad je bic vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi. Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladica, nesposoban je za zlocin. Ali evo, ne branim ga dovoljno cvrsto, a njih ne opravdavam, cini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suocili sa zivotom izvan moje prave putanje, natjerali me da se odredjujem. Sta sam ja sad? Zakrzljali brat ili nesigurni dervis? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam ostetio cvrstinu vjere, izgubivsi tako sve? Volio bih da placem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i zaleci. A ne mogu ni jedno ni drugo. Sta je to, Ishace, buntovni mucenice, koji si stao na jednu stranu i ne znas sta je neodlucnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I sta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nisan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishace, strah i zbunjenost, ni korak vise ne smijem da ucinim ni na jednu stranu, izgubicu se i propasti.


Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujuci da je vise tu, i ne znajuci sta bih mogao da mu kazem od sve te muke sto ni imena nije imala. A bila je opasna misao da bas njemu povjerim ono sto nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan dervis, nijedan od ljudi s kojima se susrecem, vec odmetnik, bjegunac, covjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to cuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao? Pomozi mi, Boze, da iz ovih iskusenja izadjem isti kao sto sam bio. A jedini pravi izlaz vidim u tome da se nista nije desilo.


Spas i mir Ibrahimu, Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu, Spas i mir Ishaku, Spas i mir nesrecnom Ahmedu Nurudinu.


Ljudi su izlazili, kasljucajuci, tiho sapucuci, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred mukom, sam, srecom, sam na zalost, bojeci se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mucim neodlucnoscu.


Napolju se cula strka, neko je vikao, neko je prijetio, necu da cujem rijeci, necu da znam ko vice i ko prijeti, sve sto se u svijetu dogadja ruzno je, primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je, sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje.


Otac me ceka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je jos on ostao, mene nema, ni njega nema, sam, starac me ceka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo nista, prvo ce me njegove oci upitati, i ja cu odgovoriti, sa osmijehom, imacu toliko snage, zbog njega, receno mi je da ce brat blti pusten uskoro, ispraticu ga s nadom, zasto da odlazi satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vraticu se tuzan.


Udisao sam svjezu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece, neumoreno i neotezalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi zubore njenim bezbrojnim zilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice predju u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lisce na mojim dlanovima, da budem blagi miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pruzacu ih kisi hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poceti sve iz pocetka.


A pocetka vise nema, niti je vazan, niti znamo kad bude, poslije ga odredjujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukcije, a nije, i namecemo se proljecu, da ne mislimo na nepostojeci pocetak, ni na ruzno nastavljanje.


Uzalud hodam sokacima, trosim vrijeme sto se ne da potrositi, Hasan me ceka u tekiji. Otac me danas cekao u hanu, Hasan veceras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskrscima, ne daju mi izaci iz brige. - Odmah mi javi kad ga puste - rekao je otac na odlasku. - Necu se smiriti dok ne cujem. A najbolje bi bilo da dodje kuci.


Najbolje bi bilo da nije ni isao od kuce.


- Otidji sutra muselimu - napomenuo je da ne zaboravim - i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.


Drago mi je sto je otisao, tesko je gledati u njegovo lice, koje je trazilo utjehu, a ja sam mu je mogao dati samo kroz laz. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ruzno sjecanje. Zaustavili smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u celo, opet je bio otac, gledao sam za njim, isao je poguren, vodeci konja kao da se naslanja na njega, okrecuci se, neprestano, laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tuzan i usamljen, sad je to bilo konacno, varke vise nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga bas u casu kad smo se prepoznali, nista nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoci.


Stajao sam usred sirokog polja kad je otac uzjahao konja i zasao za stijenu, kao da ga je progutao suri kamen.


Duga popodnevna sjenka, tmurna dusa brda, puzila je poljem, zatamnjujuci ga, presla je i preko mene, opkolila me odasvud, a suncana strana je bjezala od nje, uzmicuci prema drugom brdu. Daleko je noc, to je samo njen rani predznak, nesto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavadjenoj sirini sto se zamracuje, sitan u prostoru sto se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara dusa, tudja a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemocan pred tajnama zemlje i sirinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuca u pristranku, zacula necija pjesma, probijala se kroz suncani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je isla u pomoc, i zaista me oslobodila kratke i bezrazlozne zacaranosti.


Nisam izbjegao Hasanovu netrazenu paznju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u cardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podsisane mekane brade, jagom namirisan, svjez, nasmijesen, saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prasine, blata, zaboravio na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je licio na mladog agu koga je zivot razmazio, ne trazeci od njega ni napor ni hrabrost.


Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dzelepcija i bivsi muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaze ono sto zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, saleci se, ne pridajuci znacaja ni onome sto je cuo ni onome sto je odgovarao. Uvijek sam se cudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge, zaodijevajuci ih u lude oblike.


Upitao me kad smo se pozdravili: - Jesi li saznao stogod za brata?


- Nisam. Ici cu sutra opet. A ti, kako si putovao? Tako je najbolje, moje brige neka ostanu meni.


Rekao je nekoliko obicnih recenica o svom putovanju, saleci se, kako uvijek zavisi od volje bozije i od cudi stoke, i on svoju volju i cud podredjuje njima, a onda predlozio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku zivih bica, pitanje od znacaja sve dok ima zivih bica i pogodno za sporenja, narocito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slazuci se u svemu.


Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca cutao, ili govorio o najobicnijim stvarima, nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta, cudno i netacno, Kur-anom nepotvrdjeno, ali je zanimljiva slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je procitao, mastom ozivljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim vidjenjima svijet stvarao i rastvarao. Licilo je na bogohuljenje, ali smo se vec navikli, jedva smo ga i smatrali pravim dervisem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepse i najredje pravo u nasem redu, i nije se smatralo da je suvise stetno ono sto je ponekad govorio, jer je bilo prilicno nerazumljivo.


Izgledalo mi je sasvim neobicno, nezamisljivo gotovo, kako jedan bezazlen ucenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobricini, nekadasnjem alimu i sadasnjem gonicu stoke i pratiocu karavana. Kao da se sam sejtan potrudio da sastavi ova dva covjeka koji niceg zajednickog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi ocekivao.


Ovaj mladi covjek me uvijek iznova iznenadjivao nekom neocekivanoscu koju nije bilo lako objasniti ni opravdati. Iako je pametan i obrazovan, sve sto je cinio bilo je neobicno, izvan svega sto bi se moglo pretpostaviti. Zavrsio je skolu u Carigradu, hodao po Istoku, bio muderis na medresi, sluzbenik na Porti, oficir, pa ostavio sve, zbog neceg zivio u Dubrovniku, vratio se s jednim dubrovackim trgovcem i njegovom zenom, govorilo se da je zaljubljen u tu bjelokozu Latinku crne kose i sivih ociju, sto sad s muzem zivi u Latinluku, tuzio sudu nekog dalekog rodjaka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tuzbe kad je vidio koliko djece taj nesrecni rodjak hrani, ozenio se kcerkom tog dalekog rodjaka koju su mu nametnuli da se oduze za imanje, a kad je vidio cime su ga usrecili, pobjegao je glavom bez obzira, sve ih ostavivsi u svojoj kuci, i poceo da se bavi trgovinom, odlazeci na istok i zapad, na uzas porodice. Kako je spojio toliko zanimanja, sta je bilo njegovo, tesko je reci. Nijedno, smijao se on, ali se od necega mora zivjeti, i svejedno je, na kraju krajeva. Bio je suvise govorljiv za sluzbu na Porti, suvise bujan za muderisa, suvise obrazovan za dzelepciju. Govorilo se da je otjeran iz Carigrada, kolalo je isto toliko prica o njegovu postenju koliko i o nepostenju, o izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti; nazvali su ga nemilosrdnim kad je podnio tuzbu zbog imanja, a budalom kad je odustao; jedni su pricali da je bestidan jer zivi sa Dubrovkinjom, pored muza mamlaza, a drugi da je on mamlaz, jer ga Dubrovkinja i njen muz iskoriscrju. Pretresan je na sitno kasablijsko sito, zgodan predmet za stotine radoznalih nagadjanja, narocito u pocetku, dok se nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu je svejedno, kao i sve u zivotu. Druzio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s trgovcima, pijancio s barabama, salio se s kalfama, ravan svakome u svemu cime se bavio, a opet promasen u svemu.


Nisam zelio da govorim s njim o bratu, bio bi ozaloscen ali zakratko, ozlojedjen ali zakratko. A mucio me i sinocnji razgovor s njegovom sestrom. Volio bih da nije dosao.


Srecom, nije nametljiv. I srecom, zanimao ga je razgovor koji su vodili. Tako cu moci sve da odlozim.


Vlaga i toplina su izvor zivota, govorio je hafiz Muhamed. Iz trule memljivosti, u kojoj su se dugo stvarala, najprije su ponikla ziva bica, bez oblika, bez udova, zrnca i stapici u kojima je tinjala zivotna snaga, kretala su se u mraku svoga nevidjela, tumarajuci bez svrhe i bez cilja, ziveci u vodi, odlazeci na kopno, zavlaceci se u mulj. Hiljade godina je tako proslo...


- A Bog? - pitao je Hasan.


Bilo je to saljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga cuje.


- Hiljade godina je tako proslo, ta mala nemocna bica su se mijenjala, jedna su se navikavala na kopno, druga na vodu. Radjala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez icega na sebi, i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokusavanja.


- A Bog?


- Bog je tako htio.


Morao je tako da kaze, iako je zvucalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed vise uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opstom tvrdnjom, nego sto je odgovarao na izazov.


Zacudilo me drzanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao bozije ucesce u stvaranju svijeta, a Hasan je samo saljivo na to upozoravao, ne zeleci da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steci.


Znao sam, bila su to nesto izmijenjena ucenja grckih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku. Po tom ucenju, covjek je postepeno postajao ono sto jest, polako se prilagodjavao prirodi, potcinjavajuci je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu priroda nije vise tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao, presavsi ogroman put od crva do gospodara zemlje.


- Rdjav gospodar - nasmijao se Hasan.


Spor je i poceo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rdjavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio Hasan, ne ljuteci se sto je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i posao je za dokazom cak do klice svijeta.


Stotinu prigovora moglo se uciniti svemu sto je hafiz Muhamed govorio, od objasnjenja postanka zivih bica, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je covjek gospodar zemlje, gotovo nezavisno od bozije volje. Ali kad sam se umijesao u razgovor, nisam mu prigovorio zbog tih ogresenja, izgledalo mi je smijesno da se sporim oko suvise poznatih stvari. Vaznije mi je bilo nesto drugo: zar nije naivno misljenje da je covjek ugodno smjesten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?


Prostranstvo je nasa tamnica, rekao sam osluskujuci odjek svojih nepoznatih misli, unoseci neocekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko moze oko da predje preko njega. A ono nas umara, plasi, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne ticemo, kazemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodusnoscu. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tudje gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo staniste cudovista koja bi bila u stanju da se nose s nedacama sto ih ona pruza u izobilju. Ili nicija. Pa ni nasa.


Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine. Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju.


Mi nismo nesto u necemu, vec nista u necemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak covjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo nas pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Mozda ce biti izlaz covjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.


A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplasio sam se da sam razgolitio sve sto sam htio da sakrijem. Odgovarao sam danasnjem danu i svojoj ozlojedjenosti. Doveo sam u neugodan polozaj i sebe i njih dvojicu.


Hafiz Muhamed je gledao u mene zacudjeno, gotovo uplaseno, a Hasan rastreseno, smijeseci se, i ja sam tek u njihovim ocima sagledao pravu tezinu svojih rijeci, o kojima ranije nisam razmisljao. Ali me savjest nije prekoravala, cak mi je bilo lakse.


Hasanov izraz lica postao je neocekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujuci glavom, kao da se izvinjava sto govori ozbiljno. Ne treba covjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve sto u njemu vrijedi, to je ranjivo. Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore. A zeljeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog razocarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega sto covjek moze da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna sustina ljudskog bica koje zeli moc, jer se boji.


- Ovdje smo, na zemlji - rekao je hafiz Muhamed uzbudjeno. - Poricati da je ovo mjesto za nas, znaci poricati zivot. Jer...


Zakasljao se, ali je i dalje mahao rukom da se ne slaze sa mnom, ne uspjevsi da smiri uzbudjenu bolest.


- Treba da ides u sobu - upozorio ga je Hasan. - Hladno je, vlazno. Da ti pomognem?


Odbio je rukom: ne treba. I otisao, kasljuci: nije volio svjedoke u bolesti.


Ostali smo sami, Hasan i ja.


Steta sto se nismo mogli rastati bez ikakva objasnjenja, bez ikakva daljeg razgovora, najbolje bi bilo ustati i otici, tesko je bilo i prekinuti i nastaviti, a nije vise bilo ni hafiz-Muhameda, koji nam je sluzio kao spona i kao razlog za opsti razgovor. Cekalo nas je ono sto se tice samo njega i mene.


Ali Hasanu nije nezgodno, uvijek je nalazio nacina da sve bude prirodno. Svratio je pogled sa hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se. Smijeh mu je put do covjeka, izrazava razumijevanje, olaksava.


- Uplasio si hafiz-Muhameda. Izgledao je zabezeknut.


- Zao mi je.


- Znas li sta sam mislio dok si govorio? Kako neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nesto vazno desava. To vise nije razgovor.


- Nego sta je?


- Spremnost da se sve baci na lomacu. Suvise te pogodila bratova nesreca.


Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori, odbio bih ljutito, ali on me porazio, pogadjajuci sustinu moje pobune, a jos vise dobronamjernoscu, koja nije u rijecima vec u pogledu, dubokoj iskrenosti, razumijevanju, zabrinutosti, u citavom nacinu kako je zracio, kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obicno krije. Ali ako ga i nisam odbio, zelio sam da skrenem razgovor, nisam volio da iko kopa po meni.


- Sta si mislio govoreci o prastarom strahu koji vucemo iz davnine?


- Zar je ovo veceras prvi put sto se vidimo? Htio bih da razgovaramo o tvome bratu. Ako ti nije nezgodno.


Mogao sam da mu kazem: ne tice te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije. Ali nisam podnosio ni svoju ni tudju grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila. Rekao sam, izvinjavajuci se, da mi je otac danas dosao od kuce, i da nisam bas najboljeg raspolozenja.


- Vec drugi put me odbijas - nasmijao se.


- Sta bih mogao da ti kazem? Nista nisam saznao.


- Ni zasto je zatvoren?


- Ni to.


- Onda ja znam vise od tebe.


Nije ga lako odbiti.


Ispricao je cudnu pricu, koju sam jedva shvatao svojim ogranicenim i jednostranim iskustvom, djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam zivio.


U okolini grada zivio je neki mali posjednik, rekao je Hasan, zivio, sad je mrtav. Je li imao stvarnog razloga, zato sto je bio necim pogodjen, ili je bio naivan, ili posten, je li bio naprasit, ukoljica, zanesenjak, je li imao nekoga za ledjima, ili je imao dokaze, da li je bio lud, ili mu je bilo svejedno sta ce se s njim desiti, tesko je znati, a sad nije ni vazno, tek taj covjek je poceo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti, optuzujuci ih jasno i glasno za ono sto svi znaju ali ne pominju. Lijepo su mu porucili da dodje sebi, ali on je mislio da ga se boje, i nije prestao da cini ono sto nikome nije bilo od koristi. Tada su poslali po njega sejmene, doveli ga vezana u kasabu, zatvorili u tvrdjavu, napisali saslusanja u kojima je nesrecnik priznao mnoge grijehe, sam naveo vlastite rijeci protiv vjere, drzave, sultana, valije, objasnjavajuci da je govorio u ljutini i bijesu. Priznao je cak da je odrzavao veze sa pobunjenicima u Krajini, da im je slao pomoc, a njegova kuca je bila stjeciste njihovih glasnika i povjerljivih ljudi. Poslali su ga sa svim saslusanjima veziru u Travnik, ali je covjek na putu isjecen, sabljama, jer je pokusao da pobjegne. Sad, sto se tice tog pokusaja bjekstva, moze da misli ko sta hoce, mozda je i pokusao da bjezi, a mozda i nije, svejedno mu je bilo uostalom, jer bi ga posjekao vezir da nisu sejmeni. I ne bih ti o njemu ni pricao, nije jedan, ni posljednnji, da u sve to nije umijesan i tvoj brat. A nije ga ni poznavao, nije ga cak ni vidio, covjek nije nikad ni saznao da postoji taj mladic, a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umijesao. Nisu se poznavali, nisu se nikad sreli, nikakve veze nisu imali, bili su razliciti a opet po necemu slicni: u obojici je bilo nesto samoubilacko. Na nesrecu, tvoj brat je radio kod kadije, na nesrecu, kazem, jer je opasna i teska blizina mocnih, i kao povjerljiv pisar nekako je dosao do skrivenih spisa. Kako je dosao, niko sad ne moze saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali, naisao je slucajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naici.


- Na sto je naisao?


- Na saslusanje krivca, napisano prije nego sto je covjek saslusan, prije nego sto je doveden u kasabu, prije nego sto je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvacas li, unaprijed su znali sta ce govoriti, sta ce priznati, sta ce ga ubiti. Dobro, ni to nije tako neobicno, zurilo im se, trebalo je da se sve brzo i sigurno svrsi, i sve bi bilo kako je bilo, da je mladi pisar ostavio to unaprijed pripremljeno saslusanje ondje gdje ga je i nasao. I zaboravio sto je vidio. Ali nije. Sta je ucinio, ne znam, mozda ga je pokazao nekome, mozda je ispricao, mozda su ga uhvatili s tim spisima, tek zatvorili su ga. Suvise je znao.


Slusao sam s nevjericom. Sta je ovo? Ludilo? Uzas koji nas obuzima u teskim snovima? Tamna oblast zivota u koju neko nikad ne zaviri? Nevjerovatno izgleda da covjek moze toliko da ne zna. Jesu li ljudi preda mnom cutali, je li se suvise tiho saputalo, jesam li bio unaprijed spreman da ne povjerujem, jer bi me saznanje izbacilo iz osvojenog mira i poremetilo stvorenu sliku o prilicno uravnotezenom svijetu koji je moj. Ako i nisam mislio da je savrsen, vjerovao sam da je snosljiv, kako bih mogao primiti da je nepravedan? Mogao bi neko da posumnja u iskrenost mojih rijeci i da me upita: kako to da zreo covjek, koji je prozivio tolike godine medju ljudima, vjerujuci da im je blizak i da pronice u ono sto kriju od drugih, a nije glup, ne vidi i ne sazna sta se desava oko njega a sto nije nimalo nevazno? Je li to licemjerje? Ili sljepilo? Da nije grijeh kleti se, zakleo bih se tvrdom kletvom da nisam znao. Pravdu sam smatrao potrebom, a krivdu mogucnoscu. A ovo je sve suvise zapleteno za moju naivnu misao o zivotu, stvorenu u izdvojenosti i poslusnosti, trebalo je mnogo crne maste da se udje u te zamrsene spletove odnosa, koje sam primao kao mucnu i casnu, doduse prilicno neodredjenu borbu za boziju misao. Ili su ljudi krili od mene, cuvajuci se da ne kazu ono sto ne bih zelio da cujem? Tesko je u to povjerovati. Pa i tada, kad sam cuo, bio sam spreman da ne povjerujem, bar ne potpuno: povjerovati znacilo bi smrtno se uplasiti, ili uciniti nesto, ni rijeci nemam da obiljezim tu nepoznatu neophodnost koju bi mi nalagala savjest. Priznajem, ne stidim se, iskrenost misljenja me pravda, da je sama Hasanova licnost umanjila znacaj obavjestenja koje sam cuo. Bio je dobronamjeran ali povrsan, posten ali lakomislen, i njegova neodgovorna masta mogla je da izmisli bogzna kakvu pricu, dodajuci na zrnce istine tovar proizvoljnosti. I kako bi mogao da zna, tek je stigao s puta?


Upitao sam ga, bacajuci kotvu za koju bih se uhvatio:


- Odakle to znas?


- Slucajno - rekao je mlrno, kao da je ocekivao pitanje.


- Mozda je sve to nagadjanje, prazna prica?


- Nije nagadjanje, ni prazna prica.


- Taj koji ti je ispricao, je li na takvom polozaju da moze znati.


- Zna samo ovo sto sam ti kazao.


- Ko je on?


- Ne mogu ti reci, niti je vazno! Od njega bi mogao cuti samo ovo sto si vec cuo. Sta ti treba vise!


- Nista.


- Bio je toliko uplasen, da mi ga je bilo zao.


- Zasto ti je onda govorio?


- Ne znam. Moze biti, da se rastereti. Da ga ne udavi ono sto zna.


Bio sam toliko smeten onim sto sam cuo, da nikako nisam uspijevao da saberem misli, bjezale su kao ptice pred pozarom, skrivale se u tamne jame, kao kamenjarke. Strasna se ukazivala preda mnom slika svemocnog zla.


- To je strasno - rekao sam. - Toliko strasno, da jedva mogu vjerovati. Volio bih da mi nisi ispricao.


- I ja bih. Sad. Pa, neka bude kao da nista nisam rekao, ako ti ne treba.


- To je nemoguce. Stvari ne postoje dok se ne kazu.


- Stvari ne mogu da se kazu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kazu. Da sam znao koliko cu te uzbuditi, mozda bih cutao. Zasto se plasis istine?


- Sta imam od nje?


- Ne znam. A mozda i nije istina.


- Kasno je sad da se povlacis. Ne mozemo potrti sto je receno. Poznajem li ga, tog sto ti je ispricao?


Pogledao me zacudjeno: - Htio sam da ti pomognem. Mislio sam da ces razmisljati kako da spases brata, sto prije, sto brze. A ti si, izgleda, zapamtio samo tog jadnika koji sigurno nocima ne spava od straha. Kao da ne zelis znati nista drugo.


Mozda je to tacno, mozda je imao pravo, tom mislju o sporednom olaksavao sam svoj uzasni teret. Samo, nije trebalo ovako razgovarati, a cinilo mi se da znam i kako je trebalo. Na samom rubu usana mi je bilo nepametno, djetinje pitanje: sta da radim, dobri covjece, koji si presao preko opomene svoga razbora i krenuo u susret drugom covjeku, reci mi sta da ucinim? Zaprepasten sam tvojim otkricem, kao da sam doveden nad provaliju, a necu da pogledam, hocu da se vratim u ono sto sam bio, ili da se ne vratim, zelim da spasem vjeru u svijet, a to je nemoguce dok se ovaj strasni, ubilacki nesporazum ne otkloni. Kazi mi, od cega da pocnem?


Nisam bio svjestan, tada, kako ne pristajem na raskid, kako uporno cuvam davno uspostavljene veze, ne znajuci da time bacam krivicu na brata, jer neko mora biti kriv. Kamo srece da sam poceo da govorim, prestao bih da se zaklanjam pred njim, i pred sobom. Ne znam sta bi se desilo, mozda mi ne bi znao nista reci, mozda mi ne bi mogao nicim pomoci, ali bi popustio grc moje duse, i ne bih bio sam. A mozda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj zivot, da sam prihvatio njegovo vece i gorce iskustvo, da se nisam zatvorio u svoju muku. Iako ni to nije bilo sigurno, jer su se nase namjere potpuno razilazile, on je zelio da spase jednog covjeka, ja sam spasavao jednu misao. Doduse, tako sam mislio poslije, a u tom casu bio sam pometen, ogorcen, nesvjesno kivan na njega sto je otkrio sto nisam znao, svjestan da moram uciniti sve da istina izadje na vidjelo, sad moram; da nisam znao, mogao bih da cekam, branilo bi me neznanje. Sad vise nije bilo izbora, osudjen sam istinom.


Obuzet brigom o onome sto je moralo da dodje, sutra, za dva dana, kroz neko vrijeme koje nije daleko, ipak sam mislio kako je mucno da se rastanemo. Da ode bez rijeci, da kazemo nesto suvise obicno, da se razdvojimo hladno i ljutito? Ne nalazim pravu rijec i pravi odnos kad su moje licne stvari u pitanju: do sada sam uvijek znao sta da kazem i kako da se drzim. Ostala je neka neprijatnost od ovog razgovora, izvjesna tezina predosjecanja, i nezadovoljstvo sto nije sve receno, ali sam se i nehotice uzdrzavao da ne pokazem hladnocu i uvrijedjenost, jer nisam znao da li ce mi ovaj covjek jos biti potreban. Kazem: nehotice, jer nisam svjesno smisljao lukavstvo, nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan, jer ga nisam ni odredio, ali mi je unutrasnja opreznost nalagala da ga ne izgubim. A mozda ce mi biti potrebna njegova naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom. Zato sam zavrsio razgovor tako da se moze ponovo zapoceti ili ne zapoceti, kako bude volja bozija.


Rekao sam, s najboljom zeljom da mi glas bude obican i ljubazan:


- Kasno je. Ti si sigurno umoran.


Iznenadio me odgovorom i postupkom, neocekivanim a prirodnim, toliko jednostavnim, da je bas zato bio cudan.


Stavio je svoje duge cvrste prste na podlanicu moje ruke sto je lezala na naslonu klupe, jedva me dodirnuvsi, tek da osjetim ugodnu hladnocu njegove koze i mekih jagodica, i rekao mirno, tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav:


- Izgleda da sam te povrijedio, a nisam to htio. Mislio sam da znas vise o svijetu i ljudima, mnogo vise. Trebalo je drukcije da razgovaram s tobom.


- Kako si drukcije mogao da razgovaras?


- Ne znam. Kao sa djetetom.


Te rijeci mogle bi da ne znace nista, ali je na mene ostavio utisak nacin na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez sumova i prizvuka, bez nemirnih predisaja, sa smijeskom tuznim zbog necega sto se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobadjajucim, i pomislio sam s cudjenjem, prvi put, kako u njemu zivi nesto veoma zrelo i puno, sto se otkriva samo u casovima kad se ne cuva. Pri ovakvoj mjesecini sto nas obliva nemirom. U trenucima kad je tesko. Zapamtio sam taj obli glas sto goni na povjeravanje, i taj osmijeH sto miruje, i to pretponocno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjecanju sve, zbog neceg jakog a ipak neuhvacenog potpuno. Mozda zato sto mi se ucinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, dozivio da jedan covjek pokaze svoju skrivenu stranu, koju niko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek radao ili otkrivao, svlaceci zmijsku kosuljicu, ne znam ni sta je pokazao, a ubijedjen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmisljao sam i o tome da je moje vlastito uzbudjenje u stanju da preobrazi svaku rijec, svaki pokret, svaki dozivljaj, ali je sjecanje ostalo.


Tada je on ustao, uspjesno je razvezao uzlove nelagodnosti medju nama, nasao je pravu rijec koja lijepo i dugo zvoni, i mogao je da ode. Malopredjasnje bezrazlozno uzbudjenje me nije vise drzalo, zamijenila ga je ruzna namjera, cudnija zato sto se rodila neposredno poslije odusevljenja, nego sto se javila.


Na polasku izvadio je iz dzepa neki zavezljaj i stavio na klupu. - Za tebe - rekao je.


I otisao.


Ispratio sam ga do kapije. A kad je zasao za cosak, posao sam za njim. Koracao sam tiho, blizu zidova i taraba, spreman da zastanem ako se okrene, mislice da sam sjenka. Gubi se u tami sokacica, pratim ga po udaru koraka, moji se ne cuju, mekani su i skriveni, nikad ranije nisam tako hodao, ponovo pronalazim plavi mintan i visoku priliku na raskrscima obasjanim mjesecinom, i slijedim ga, uokrug, cini mi se, a onda razocaran vidim kako se to varljivo kruzenje suzava, prema poznatom mjestu. Zastao sam kod dzamije, on je kucnuo halkom na vratima svoga dvorista i neko je otvorio, kao da ga je cekao iza kapije. Da je usao u neku tudju kucu, vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio. Ovako nisam znao nista.


Vratio sam se u tekiju, umoran od necega sto nije zamor tijela.


Na klupi je lezao Hasanov poklon: Abul Faradzova "Knjiga prica", u skupocjenim koricama od safijanske koze, sa cetiri zlatne ptice u uglovima. Iznenadilo me sto su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene cetiri zlatne ptice. To nije kupljeno usput.


Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradza, sjecajuci se mladosti. Pomenuo i zaboravio. On nije.


Sjeo sam na klupu i drzeci knjigu u krilu, gladeci prstima glatki safijan, gledao mjesecinom umrtvljenu rijeku, slusao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli, i cudno stisan, zelio da zaplacem. Od dalekog djetinjeg Bajrama sto se vec izgubio u pamcenju, ovo je prvi put da mi je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju rijec, i sjetio se negdje u dalekoj zemlji.


Osjecanje je sasvim neobicno: kao da je svjeze suncano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kuci, kao da me obasjala bezrazlozna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.


Otkucala je i ponoc, javljale su se nocobdije, kao nocne ptice, vrijeme je prolazilo, a ja sam sjedio zacudjen. Zbog Abul Faradzove knjige i zbog cetiri zlatne ptice. Vidio ih je na beznoj marami, to je jedino sto mi je ostalo iz nase kuce, otac mi je donio tvrde gurabije u seljackom peskiru, davno, i maramu, ljepsu, preko grubog cetena. I to je zapamtio.


Tesko je vjerovati, ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato sto me se jedan covjek sjetio. Ni zbog cega, ni zbog kakve koristi, iz cista srca, ili iz sale, mozda. Tako se, eto, kupuje paznjom i stari okorjeli dervis koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.


Noc je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smijesan sam sebi zbog uzbudjenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam zelio da ga se lisim.


6

Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi.


Isao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo vocke, licem uz grozd cvjetova, listica, casica, lepeza, hiljade zivih cuda spremnih na oplodnju, osjecao sam opojnu slast od tog bujanja, od hucanja sokova kroz bezbroj nevidljivih zilica, i opet sam zelio, kao i sinoc, da uklopim obje ruke u granje, da me protoci bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I bas to ponavljanje cudne zelje uvjeravalo me o tezini muke koju nosim.


Iz sume je zvonko odjekivala sjekira, u odredjenim razmacima, u kojima je bio zamah necijih snaznih ruku, i kratka tisina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira ostra, dugog sjeciva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodiruci do srcike. I kukavica se cula, sa svojom dvosloznom tugovankom, pecalno ravnodusnom, kao sudbina, i neciji zov, zenski, vedar, prodoran, nerazumljiv, zena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrecem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tisini proljetnog jutra, u prostranstvu tudjeg svijeta. Zatvorio sam oci, sladak miris peluda je u meni, i slusao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam dozivio neobican trenutak zaborava. Nije to bilo sjecanje, vec prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, nista od mene sadasnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjecaj zivljenja, uzdrhtala sazivjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je oceva, to njegove jake ruke zamahuju u sumi iznad kuce. I kukavicin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, sesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prosli, a nista zaboravio nisam, sicusne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruc dviju saka, miris na miloduh, neiscilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.


Iz te zacaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naisao je djecak, kidao je cvijece i bacao iznad glave, grudama tvrdog cacka gadjao ptice, izvikivao nerazumljive rijeci, svoje, veseo i bezbrizan, kao mace. Ugledavsi me, umirio se i posao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.


Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog djecaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih uporedjujem. A eto, sjetio sam se. Mozda zato sto je dan bio odredjen za sjecanje, ili sto sam i onda bio na zivotnom raskrscu, kao i sad, ili sto su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i sto su i jedan i drugi prosli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam djecaka, oci su mu kao kudeljin cvijet, isto sto i onog nekadasnjeg, pitanje je staro i zvoni tuzno, ali on to ne zna.


Srecom, razgovor izmedju nas je bio sasvim drugaciji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olaksice, bez druge potrebe, kao sto se umorni putnik zaustavi pored svjeze vode.


- Ciji si, mali?


Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.


- Ne tice te se.


- Ides li u mekteb?


- Ne idem vise. Juce me hodza istukao.


- Za tvoje dobro te istukao.


- Onda bih to dobro mogao da dijelim i sakom i kapom. A hodza ga dijeli po nasim straznjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidzan.


- Ne govori ruzne rijeci.


- Zar je patlidzan ruzna rijec?


- Veliki si djavo.


- Ne govori ruzne rijeci, efendija.


- Jesi li juce tako slobodno govorio?


- Do juce sam bio hodzin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!


- Sta ti kaze otac?


- Kaze: alim svakako neces postati. A orati mozes i s elifom i bez elifa, zemlja te ceka, necemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.


- Hoces li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Ucices skolu, postaces alim.


Rekao sam to i onom nekadasnjem djecaku, sad je u tekiji, dervis. Ali ovaj je drukciji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mrznja. Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.


- Eno oca - rekao je prijeteci. - Ore. Hajde, podji da mu to kazes, ako smijes.


Mozda bi zaista udario. Ili bi placuci pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog djecaka.


- Necu - rekao sam pomirljivo. - Niko te ne moze natjerati. A mozda je i bolje da ostanes ovdje.


Stajao je zbunjen, ali nije ispustao kamen iz ruke.


Posao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i moje ponude, uplasen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u zito i potrcao prema ocu.


Vratio sam se tmuran.


Mala zena je otvorila kapiju, i tobozc sakrivajuci lice jasmakom, uputila me u bascu, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hocu, a mogu i da sacekam ovdje a ona ce javiti Hasanu, i reci ce mi sta kaze, ako bude ista kazao, jer danas nije razgovorljiv.


Idem tamo, rekao sam, a zena je zatvorila kapiju i otisla u kucu.


U velikoj basci iza kuce, na slobodnom travnom prostoru okruzenom sljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog zdrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrasnje strane, i mirno gledao, cuteci, ili ih podsticuci kratkim uzvicima i psovkama.


Nisam usao u to travno boriliste, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.


Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snazan, i mladji, visok i vitak. Bilo je cudno sto ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakse, i cudno je sto je Hasan cutao, pustajuci ih da se muce.


Zdrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, zilavih nogu i tankih clanaka, stajao je nasred basce, naljucen, rasirenih ruzicastih nozdrva, izdreljenih bionjaca, trepereci u lakim drhtajima sto su mu nabirali cvrstu kozu kao sitni talasi.


Stariji momak, uvucene glave u siroka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokusavajuci da ga umiri glasom ili pokretom, pristajuci da budu neprijatelji, i iznenada skocio, nastojeci da se docepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali covjek kao da je to ocekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativsi se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenadjen, a onda poceo da ga vuce, nastojeci da se oslobodi, ali je zagrljaj cvrst, i jake ruke ne pustaju vitki vrat. Izgledalo je da ce ga savladati, licilo je na cudu kako ljudska snaga moze da ukroti ovaj cvor napetih misica, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogucnosti da se razdvoje, kao da ne znaju sta treba dalje da cine. A onda je zivotinja iznenadnim trzajem odbacila covjeka daleko od sebe.


To se desilo i mladjem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokusavajuci da ga prevari otvorenim dlanom, cak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smijesak, ali kad je dosao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.


Hasan je dobacio ruznu rijec, mladji se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.


- Ti si mrcina - rekao mu je Hasan.


Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu vazno da konja uhvate, iako je kovac cekao s ove strane ograde, kao i ja, vec da vidi kako pokusavaju i ne uspijevaju, i ne pomaze im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me vise zacudilo sto je neuobicajeno ozbiljan, cak i tmuran, nezadovoljan necim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. Cudno je i sto je pustao da sve ovo suvise dugo traje, licilo je na nepotrebnu surovost, koja je medju njima mozda obicna, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponasanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao sto sam zamisljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivsi, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili.


Srecom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strasnim udarcem u rebra.


- Lud si ko i on! Izlazite! - viknuo je Hasan, a covjek je bez rijeci othramao izvan domasaja zivotinje.


Sacekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako posao prema konju, obilazeci ga u krugu, prilazeci s glave, uporno mijenjajuci polozaj, ne zureci, ne cineci usplahirene pokrete, ne nastojeci da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren necim, mozda Hasanovim ujednacenim kretanjem, mozda njegovim tihim nejasnim rijecima sto su se cule kao neprestano zuborenje, mozda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sacekao da mu covjek pridje, jos na izgled nepovjerljiv, frkcuci sirokim nozdrvama, ali je Hasan vec bio kraj njega, i jos ga umirujuci tihim saputanjem, pruzio ruku prema celu i poceo da ga miluje, i opet bez zurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjecuje da konj odmahuje glavom, polako vracajuci dlan na njusku, na celo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.


- Evo - rekao je momcima. - Sad cete valjda moci.


I prisao mi.


- Jesi li dugo cekao? Drago mi je sto si dosao. Hajdemo u kucu.


- Nisi raspolozen danas.


- Bivao sam i gori.


- Hoces li da odem, ako smetam?


- Ne, zasto? Ja bih potrazio tebe, da nisi dosao.


- Jesu li te momci naljutili?


- Jesu. Zelio sam da jedan pogine.


Nista nisam odgovorio.


On se nasmijao: - Pravi derviski odgovor: cutanje. Da, nakrivo sam nasadjen, i govorim kojesta. Oprosti.


Rekao sam: da odem, a zelio sam da me zadrzi, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna rijec, i neprijeteca sigurnost sto je stisavala oluje oko mene, tako covjek zazeli da sjedne ponekad pored tihe mocne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, nasao sam drugog covjeka, nepoznatog, bilo mi je zao, osjecao sam se ostecen, i nisam znao sta mogu uciniti dvojica uznemirenih ljudi.


Srecom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrzi bijes, i postajao je sve vise onaj koga trazim.


Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnostvom cilima, citavo jedno zapraseno bogatstvo, raskos o kojoj niko ne vodi racuna. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviski, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, covjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Zacudo, nije mi smetala ova nemarnost, licila je na nesitnicavu slobodu da se covjek koristi stvarima, ne sluzeci im i ne postujuci ih suvise. Iako to ja ne bih mogao.


Smijao se, sklanjajuci mintan, cizme, oruzje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primijeti tek kad pogleda tudjim ocima, kad neko dodje. A ja sam siguran da je takav oduvijek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarusene. I rekao sam mu to, u sali, da je bas to lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je salu, sa smijehom: tacno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad postuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeca potrebu za njim, ne misli o tome vise. Jednom u zivotu se cak i trudio, vrseci nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne postuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad cim. U stvari, reda se malo i plasi, red je konacnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogucih zivotnih oblika, lazno uvjerenje da vladamo zivotom, a zivot se sve vise otima, sve nam vise izmice sto ga vise stezemo.


Bilo je sasvim neobicno kako je ovaj grubi malopredjasnji dzambas lako uskakao u razgovor koji ne prilici njegovom danasnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom.


Upitao sam: - A kako treba zivjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?


- Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve zivotne prilike, da uspostavimo zamisljen red. I,ako je izmisliti opste propise, gledajuci iznad glava ljudi, u nebo i vjecnost. A pokusaj da ih primijenis a zive ljude, koje poznajes i mozda volis, a da ih ne povrijedis. Tesko ces uspjeti.


- Zar Kur-an ne odreduje sve odnose medju ljudima? Sustinu propisa mozemo primijeniti na svaki pojedini slucaj.


- Mislis? Onda mi rijesi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobicna, nije daleka od nas. Susrescemo se s njom kad god hocemo da otvorimo oci. Zive, recimo, muz i zena, i zive u ljubavi, na izgled. Ili cekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, bice lakse. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, zena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muz. Zive kod mene, u dvorisnoj kuci, nije im lose, on putuje sa mnom, zaradjuje vise nego sto im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uziva u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smijesan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobicno pazljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog zene, ali voli i mene, poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo sto se slazu, pobjegao bih od muza i zene koji se kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se nadju, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: sta bi se desilo kad bi zena nasla drugog muskarca i krisom mu poklanjala ono sto je muzevljevo i po bozjim i po ljudskim propisima? Sta bi trebalo uciniti kad bi se to desilo?


- Je li se desilo?


- Desilo se. Vidio si i njega, onaj mladji. Muz ne zna. Kur-an kaze: kamenovati preljubnicu. Ali priznaces, to je zastarjelo. A sta da uradim? Da kazem muzu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladica? Sve to ne bi pomoglo.


- Ni grijeh ne mozes gledati mirno.


- Teze je sprijeciti ga. Nju vole obojica, ona se boji muza, a voli mladica. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vjest u poslovima da se bojim za njegovo postenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muz ga je sam doveo, to mu je daleki rodjak. Muz je dobricina, nista ne sumnja, vjeruje ljudima, i uziva u svojoj sreci; zena ne zeli nista da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladic cuti, ali nece da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kucu, ona bi otisla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga posaljem u drugo mjesto, ona bi otisla za njim. Ma sta da se izmijeni u ovome sto je sad, ne bi valjalo. Muz bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj zivot za nju. Njih dvoje kradu svoju srecu, i misle da imaju pravo na nju, ne usudjujuci se da je ucine ljepsom. I nije im lako, ni njoj, jer mora da bude zena covjeku koga ne voli, ni mladicu, jer je prepusta drugome svako vece. Muzu je najlakse, jer nista ne zna, i za njega nista ne postoji, a mi mislimo da je on najvise ostecen. Na nju on vise i nema prava, odrzava ga samo njen strah. A ja cekam, pustam da sve traje, ne smijem nista da ucinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce sto ih drze zajedno, ubrzao bih nesrecu sto visi nad njima. Eto sad, nadi kakvo hoces pravilo, rijesi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne unistis. Jer onda nisi nista ucinio.


- To se moze zavrsiti samo nesrecom, sam kazes.


- Bojim se. Ali necu da je pozurujem.


- Govoris o posljedicama a ne o uzrocima, govoris o nemoci propisa kad se nesto desi, a ne o grijehu ljudi sto ga se ne drze.


- Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne ostetimo? Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha.


- Onda da zivimo u grijehu?


- Ne. Ali ni zabrane nista ne pomazu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.


- I sta treba da cinimo?


- Ne znam.


Nasmijao se, kao da mu je drago sto ne zna.


Usla je zena, unijela serbe.


Uplasio sam se da ce Hasan poceti razgovor s njom, suvise je otvoren i nagao da bi sakrio ono sto misli. Srecom, i cudom, nije rekao nista, gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom, nimalo zlobnim, cak i s nekom podsmjesljivom blagonaklonoscu, kao sto se gleda drago stvorenje, ili dijete.


- Gledas je kao da si na njenoj strani - rekao sam kad je izasla.


- Da, na njenoj sam strani. Zena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlucnija, ljupkija nego ikad. Muskarac je rastresen, ili grub, ili nerazmisljen, ili placljivo njezan. Ali sam i na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!


Zalio sam ga u tom casu, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Zalio ga sto je svjesno razrusio u sebi cjelovit i siguran nacin mlsljenja kojim je mogao da posluzi vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je licila na lakse disanje. I mislim tako zbog njega, cinim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago mi je sto ga vidim, drag mi je njegov laki prozracni smijesak sto se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oci, prijatna mi je vedrina sto ga okruzuje kao svjetlost, mozda cak i lakomislenost koja ne obavezuje. U neobicnom odijelu, plavim caksirama i zutim cizmama od jarece koze, u bijeloj kosulji sa sirokim rukavima i sa cerkeskom kapom na glavi, cist kao bjelutak, sirokih ramena, snaznih prsa sto su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza kosulje, licio je na hajduckog starjesinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plasi ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokusavam da ga vidim drukcijeg, da ga vratim na pocetak. I pretjerujem, suprotstavljajuci ga sebi.


Nekad je bio sto i ja, ili slican meni. Nesto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj zivotni put, i sebe. Zamisljam sejha Ahmeda Nurudina tako preobrazenog, kako putuje drumovima, senluci po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o zenama, i ne uspijevam da domislim, smijesno mi, nemoguce, morao bih drugi put da se rodim i da nista ne saznam od ovoga sto znam. Zazelio sam da ga upitam, mozda zato sto i ja slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da to ucinim, izgledalo bi sasvim cudno, on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.


Posao sam stranputicom: - Jesi li zadovoljan svojim poslom?


- Jesam.


Pa se nasmijao i veselo mi gledajuci u oci, rekao bez okolisenja:


- Priznaj da nisi to htio da pitas.


- Pogadjas tudje misli, kao sihirbaz.


Cekao je, osmjehnut, oslobadjajuci me obzira otvorenoscu i vedrim izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:


- Nekad si mislio kao i ja, ili slicno kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve sto si bio, sto si naucio, na sto si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo ucio da hodas, da progovaras prve rijeci, da stices osnovne navike. Razlog je morao biti veoma vazan.


Posmatrao me trenutak s cudnom paznjom, kao da sam ga vratio u proslost ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublazio. Potvrdio je mirno:


- Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve sto i ti, kao i ti, mozda i tvrdje. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni: ˙AFKad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju. I svukao me na zemlju. - Odredjen si da zivis ovdje - izgrdio me - e pa zivi! I zivi sto ljepse, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zasto nisi to ucinio? Nego: zasto si to ucinio?


- I sta si sad?


- Skitnica na sirokim drumovima na kojima susrecem dobre i rdjave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male srece, kao i svugdje.


- Sta bi bilo kad bi svi posli tvojim putem?


- Svijet bi bio srecniji. Mozda.


Zatvarao je krug razgovora.


- I sad te se nista ne tice. Je li to sve sto si postigao?


- Nisam ni to.


Sjedim i razgovaram, sa sve manje paznje, sa sve manje zanimanja, ocekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio nista. Njegov slucaj je usamljen. Pomalo je cudak, ili pametan covjek koji krije svoje razloge, ili nesrecnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti suvise slab ili isuvise jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drzi cvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zasto? I na koji se nacin moze zivjeti bez vjerovanja sto je za covjeka priraslo kao koza, koje je ti? Kako mozes bez sebe?


A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam posao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.


- Dosao sam da ti zahvalim na poklonu.


- Volio bih da si dosao bez razloga. Da porazgovaramo ni o cemu, ni zbog cega.


- Odavno nisam bio tako uzbudjen kao sinoc. Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.


Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaze ni onoga ko je cuje. Ali sam se sjetio sinocnje veceri i ucinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo sto sam rekao. Osjecao sam zelju da kazem vise, da zadovoljim neku svoju potrebu sto je rasla, da se ispunim njeznoscu i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokusavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguce. Drzao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan bas tada, u tom casu, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da cu jos sutra, mozda i danas, uciniti za brata sve sto mogu. Vjerujem da sam u pravu, i trazicu pravdu dokle mognem da stignem. Mozda nece biti lako, kao sto mislim, mozda ce biti i teskoca (vec ih osjecam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom usao u muselimat), mozda cu biti sam i ugrozen, i eto, zato sam i dosao danas do njega, osjecam da mi je blizak, i nista ne trazeci, osim ljudske rijeci, htio sam da mu to kazem, zbog sebe.


Istina je bila to sto sam rekao, neka neobicna unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrecom, da ne bude potpuna, i mada mi nista ne moze pomoci, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sacuvam. Mozda mi je tek tada, pred tim sabranim covjekom sto me slusao stisan, privucen ozbiljnoscu moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, mozda mi je tek tada, velim, potpuno dosla do svijesti praznina koju sam jutros osjecao pred muselimatom, dok sam zacudjeno slusao sejmene kako mi mirno saopstavaju lazi. Bio sam ponizen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepasten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajuci njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustos sto me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini covjek koji treba da cuje moj zahtjev, ima ih jos, boljih i jacih od ovog siledzije obezumljenog vlascu, a opet sam pretrnuo, naglo onemocao, kao covjek koji u noci izgubi put. I to je bio razlog sto sam u nastupu povjeravanja i trazenja podrske vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopcama ljubavi, iznenadjen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snaznom. Uspio sam, ucinio sam to najbolje sto je moguce, vodjen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoci, nabujalom ceznjom da zadovoljim neku veliku zedj, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gusena. Dugo sam poslije pamtio taj cas i onu silnu ganutost sto me obuzela.


Uzbudio sam i njega. Siroko otvorene modre oci su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezlicnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obicne, podsmjesljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je poceo da govori, bio je opet miran i sabran covjek koji vlada svojim osjecanjima, nadzire ih da ne budu prejako izrazena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju odusevljenje. Njegov zar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele rijeci. I ta misao o njemu je nova. Jos danas, jos maloprije sam smatrao da je povrsan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukcije, jer zasto bih bas njemu dosao kad mi je bila potrebna ljudska rijec. To ga je branila moja nova ljubav, moje odusevljenje koje sam vezao za njega, plaseci se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i povrsan, neka je lakomislen, neka procerdava svoju nesvakidasnju pamet kako hoce, ali je dobar covjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on ce mi je otkriti. To je mozda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadziluk patnje.


Ali nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu zelju da se mijesa u tude zivote. Kao da je jedva docekao moj izliv prijateljstva da mi pruzi ruku i pomoc. Rijeci mu nisu dovoljne.


- Drago mi je sto imas povjerenja u mene - rekao je spremno. - Pomoci cu ti koliko mogu.


Sve je u njemu odjednom ozivjelo, pripremilo se na nesto, na cin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.


- Ne trazim pomoc. Mislim da nije ni potrebno.


- Pomoc nikad nije suvisna, a sad ce biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvuci sto prije, i skloniti odavde.


Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oci su mu sijale zlom vatrom. Sta sam probudio u njemu?


Nisam ocekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlucivanju, do kraja zivota upoznavacu ljude a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupaka. Razmisljao sam trenutak, zatecen, uplasen ovom nagloscu, u opasnosti da budem uvucen u ruzan poduhvat. Odbio sam, ne kazujuci pravi razlog, i ne znajuci ga tacno.


- Onda bi ostao kriv.


- Ostao bi u zivotu! Vazno je spasti covjeka.


- Ja spasavam vise: pravdu.


- Stradacete i ti, i on i pravda.


- Ako je odredjeno da bude tako, onda je to bozja volja.


Te moje smirene rijeci mogle su biti tuzne, gorke, bespomocne, ali su bile iskrene. Nista mi drugo nije ostalo. Ne znam zasto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Mozda zato sto sam zaustavio njegov polet, sprijecio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukcija nego malocas, izravnija, bliza, oci su gorjele uzarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je sprecava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbudjenja i takav bijes. Ocekivao sam ispad, prasak, psovku. Za cudo, nije viknuo, a vise bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stezuci glasnice, postavsi odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam cuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublazavajuci teske rijeci ni uvrede.


Slusao sam zaprepasten: - O jadni dervisu! Moze li se ikad desiti da ne mislite derviski? Djelovanje po odredjenju, odredjivanje po bozjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugusite od tih velikih rijeci! Zar ne moze nesto da se ucini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet na miru, ako Boga znas, bice srecniji bez te vase brige. Ucini nesto za covjeka kome znas ime i prezime, koji ti je slucajno i brat, da ne propadne ni kriv ni duzan u ime te pravde koju branis. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrasnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje. Ali nece, sve ce ostati kao sto je bilo.


- Onda Bog tako hoce.


- Imas li neku drugu rijec, ljudskiju?


- Nemam. I ne treba mi.


Prisao je prozoru, zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima sto su je okruzavala, kao da na toj sirokoj cistini trazi odgovor ili smirenje, a onda poceo da vice nekome u dvoriste, pitajuci da li je konj potkovan, i da pozuri po svirace.


Uzalud, tesko ga upoznajem. Cim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne znam koja je prava.


Kad se okrenuo, bio je opet miran, ali mu osmijeh nije vedar kao ranije.


- Oprosti - rekao je pokusavajuci da bude veseo - bio sam grub i glup. To je dzelepcijski nacin. Dobro da nisam poceo i da psujem.


- Svejedno. To sad nije vazno.


- A mozda i nemam pravo. Mozda je tvoj nacin korisniji. Bolje se drzati nebeskih mjera nego obicnih, ovdasnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek racunas na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe.


Licni gubitak postaje manje vazan. I bol. I covjek. I danasnji dan. Sve se produzava na trajanje, bezlicno i ogromno, pospano tromo i svecano ravnodusno. Kao more: ne moze da zali bezbrojne smrti sto se u njemu neprestano desavaju.


Cutao sam. Sta sam imao da kazem? Te uznemirene rijeci su otkrivale nesigurnost i nedoumice kojima se ne moze naci kraj. Sta da osporavam ili odobravam, kad ni on ne zna na cemu je? Samo sumnja. Ja ne sumnjam. Zaista mislim da je bozja volja vrhovni zakon, da je vjecnost mjera naseg djelovanja i da je vjera vaznija od covjeka. Jest, more postoji oduvijek i zauvijek, i ne moze se uzburkati zbog svake sicusne smrti. On je to rekao, gorko, sa drugim smislom, ne vjerujuci. A ja bih zelio da se uzdignem do te misli, i kad je moja sreca u pitanju.


Nisam htio da objasnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukcije nego ja, da bratovo oslobodjenje pripremljenim bjekstvom ili podmicivanjem ne mogu prihvatiti, jer jos vjerujem u pravdu. Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv tog svijeta, koji vise ne bi bio moj.


Hasan bi opet rekao da je to derviski nacin misljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo, zato nista ne govorim, ali ne znam kako bi covjek mogao drukcije da zivi.


Ili moze?


Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom. Trebalo je da odem.


- Proljece - rekao sam.


Kao da on ne zna. Sigurno ne zna ovako kao ja. Nisam se sjetio da mu je mogla biti cudna ova moja rijec. Kao da je prekidala razgovor, i misao, a nije.


Sjetio sam se kako se bijelo i ruzicasto obilje ponavljalo u beskraj, jutros, nekad, bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je razbudjena zemlja, a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet sa derviskim keskulom u ruci, vodjen jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge zelje osim da ne budem nigdje, da se ne vezujem nizasto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noci da legnem na drugi lezaj, da nemam obaveza ni zaljenja ni sjecanja, da pustam mrznji na volju tek kad odem i kad postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeci ga. Ali ne, nisam to mislio, pripisao sam sebi zelju koju je Hasan malocas izrekao, ucinila mi se toliko lijepa, toliko rjesavajuca, da sam je prisvojio, i cio jedan trenutak mislio da je moja. Cak sam je obiljezio u sebi njegovim rijecima. Odgovarala je mome jutrosnjem bespucu, i prihvatio sam je naknadno, kao da je bila. A nije bila, znam sigurno.


Ispricao sam Hasanu o susretu sa djecakom, poslije ponizenja koje mi je poklonio muselim.


- Zasto si ga zvao? - upitao je Hasan smijuci se.


- Izgledao je bistar.


- Bilo ti je tesko, bjezao si od muke, htio si da zaboravis kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u casu velike licne tegobe ti primjecujes bistre djecake i mislis na buduce branitelje vjere. Je li tako? - Ako mi je tesko, jesam li prestao da budem ono sto sam? Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili zali.


- Reci da nije, molim te, reci da ti je brat vazniji od svega, reci da ces sve poslati do djavola da ga spases, znas da je nevin!


- Ucinicu sve sto mogu.


- To nije dovoljno. Hajde da ucinimo vise!


- Hajde da ne govorimo vise o tome.


- Dobro. Kako hoces. Volio bih da se ne pokajes.


Bio je uporan. Ne znam zasto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja covjeka koga je jedva i poznavao, bilo je cudno i zato sto je protivurjecilo svemu sto sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo rijeci jer je vidio moju odlucnost da ne pristanem: zaista bi ucinio, ne oklijevajuci ni casa.


Mozda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnoscu da pritekne u pomoc, da sam tu njegovu neobicnu zrtvu docekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U pocetku sam htio da ta njegova ponuda bude lazna, prazna rijec koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio sam ljutinu i uvrijedjenost. Izgledalo mi je neprilicno toliko njegovo zanimanje, neprilicno i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju zrtvu da ukaze na moju malu ljubav, prigovarao i kaznjavao me. Izmucio me ovaj razgovor, i zelio sam samo da se zavrsi, nismo mogli da se razumijemo. Zbunio me neocekivanim zakljuckom poslije price o djecaku, kad je otkrio ono o cemu nisam mislio a sto je sigurno istina, ali je smisao svega sto je govorio bila pobuna. Iskopavsi taj zakljucak, zatvorio sam se, postao opsadjena tvrdjava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi prijatelj, ili je cudan prijatelj koji mi sijece korijenje, potkopava temelje. Nema prijateljstva medju ljudima koji drukcije misle.


To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakse odbijem, i da pocnem tezak razgovor koji sam stalno odgadjao, i stalno mislio na njega.


Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao isla drugim putem, onemogucavajuci to; mogao sam da kazem kao tudju poruku, koja me se toboze ne tice, ali bih se onda mucio da kazem svoju molbu, i sve bi ispalo ruzno. Ovako je najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijecu tudji zahtjev od koga ja ocekujem korist. Mozda zato nisam ni pokazao malocas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.


Rekao sam, spremajuci se da podjem, kao da sam se slucajno sjetio, da sam bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reci vise nego sto mi je mozda korisno), i zamolila me da mu kazem da ce ga otac lisiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da bude manje bruke.


- Za koga manje bruke?


- Ne znam.


- Necu da se odreknem. Neka cine sto im je drago.


- Mozda je tako najbolje.


Uzalud je kriti, uzdao sam se da ce mi pomoci, meni i mome bratu, posredovanje u ovom ruznom poslu. Kad je odbio, ucinilo mi se da je grub i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podrzim u odluci. Tesko je bilo, rijec mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da ucinim drukcije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam poceo, sve sam zapleo, trebalo je reci jednostavno, kao covjek covjeku, ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario. Prilika koju sam dugo cekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao nemocan.


Ali bas tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:


- Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?


- Ne znam, nisam o tome mislio.


- Hajde da ucinimo tako! Neka ti pomogne, i odreci cu se svega. Sa munare cu vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostavice me bez icega i ovako i onako.


- Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve cini pod necijim pritiskom.


- Znam.


Naprezao sam se da to kazem, s mukom se prisiljavao da budem posten, vec drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim njegove velikodusnosti, da imam odgovor sam sebi: ucinio sam sto sam morao, na svoju stetu, nisam ga prevario, neka sam odluci.


- Znam - rekao je - ucinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije glup vec neposten. I gramziv, srecom. Mozda ce i pomoci, jer mu je vise stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne mozemo drukcije.


- Poklanjas suvise. A ne mogu ti nicim vratiti nego zahvalnoscu.


Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:


- Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!


Sad sam mogao da ga odvracam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam vise htio da se igram sa sudbinom.


Zahvalio sam i poceo da se oprastam. Vratilo mi se dobro raspolozenje, i nada, pobijedio me svojom neuracunljivom velikodusnoscu. Srecom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju zrtvu, nije me opteretio zahvalnoscu, i nije mi vise neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, nista jos nije postao odredjeno, odredjivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mrznju.)


- Steta sto si dervis - rekao je iznenada, nasmijavsi se glasno. - Pozvao bih te na veselje, doci ce mi prijatelji.


I dodao lukavo otvoreno: - Ne krijem, jer ces sutra svakako doznati.


- Ne volis red?


- Da, ne volim red. Znam, grdices me, ali, ˙AFvama vasi poslovi, meni moji. Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. A ovo nije zlo.


Salio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodusan prema njima.


Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvucene usne su se skupile u zgrcenu kruznicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim ocima: vitka Dubrovkinja i njen muz usli su u dvoriste.


- Jesu li i oni dosli na veselje?


- Sta? Ne, nisu.


Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbudjenje koje ga je savladalo. Oci su mu zastale medju sirokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je proslo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbudjeno vedar, mirno radostan sto su mu dosli prijatelji. Ali ga je uzbudjenje jos drzalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome sto me vise nije vidio, sto za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obicno, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na dvoristu, uz zenu sto mu je isla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajuci se pogledao sam krisom i letimice u njeno lice, nije mi se ucinila narocito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mrsavi i blijedi, oci sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nesto u izrazu lica sto ostaje u sjecanju, i prosao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mislju o nerjesivosti svega medju njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj zeni iz dvorista i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakse i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muz, dobrodusan Latinin sto se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smijeskom nezlobiva covjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Zena zna, zene uvijek znaju, makar nista ne bilo receno, i prije ce pomisliti da jest nego da nije. Sta se desava medju njima, nekazano, ili izmucano, izmedju muza koji ih odvaja prisustvom i podstice nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne cutnje veselim pricanjem ni o cemu? Kakav je bijes okusane ili neutazene zelje medju to dvoje mladih ljudi, kakva omadjijanost koja se, samo mislima hranjena, moze razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvacen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih ociju koje je obiljezila bolest. Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast sto se ne trosi i ne moze da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susrece je kad se vrati, uljepsanu zeljama s dalekih puteva, upija zednim ocima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje ce se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne trosi?


Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve ostalo sto nije ona; i ako sam je mrzio u tom casu, bilo je to zato sto su njena kadifena haljina do tala i njena djevojacka puna usta i zreli mazni glas vazniji od mene i moje muke. Potisnula me do nepostojanja, unistila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije otkrivena.


Opet sam sam.


Mozda je i najbolje tako, ne ocekujes pomoc i ne bojis se izdaje. Sam. Ucinicu sve sto mogu, ne uzdajuci se u podrsku koje nema, i onda je moje sve sto postignem, i zlo i dobro.


Prosao sam pored dzamije na cosku Hasanova sokaka, prosao pored medrese sto se nije vidjela iza zida, prosao nanuldzijski sokak, dosao do kozara, iscilio je Latinkin miris, blijedila je misao o Hasanu, koracao mimo zanatlijskih radnji i zanacija sto su mirno radili svoj posao, pocinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zasto u nepoznato? Nisam sumnjao da cu uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da ucinim ni korak dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga zivota, ili neceg jos vaznijeg. Ceznuo sam za mirom u tom casu, isao pognute glave pored cefenaka, klonulo umoran, osjecao miris koze i johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran, bez trunka snage, zeljan zatvorene sobe i dugog mrtvackog sna, kao davljenik, iza zakljucanih vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslucenim teskocama, ta zelja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me sprijeciti da izvrsim obavezu. Gonila me moja preostala seljacka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.


Odakle samo strah i predosjecanje prijetecih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti?


Kad sam cuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oci i vidio dva naoruzana sejmena na konjima, jasu uporedo, ne sklanjajuci se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz cefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakace ostre bakraclije. Jahali su polako, i svijet je stizao da se skloni, bez rijeci, i da saceka dok oni prodju. Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga.


Mislio sam, da li da udjem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi ostali. Ostacu, kao svi. Pusticu da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatice me stremenom, poderace mi dzube, necu se ni okrenuti, neka cine sta hoce, bicu kao ovaj svijet sto cuti i gleda i ceka, sta ceka, sta su cekali ti ljudi ispred cefenaka dok su sejmeni isli prema meni? da vide kako ce me uvrijediti, ili da cuju kako cu viknuti na njih, cin i odijelo daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam zelio tada, ucinilo mi se odjednom da je vazno, da je presudno sta cu uciniti, zbunili su me sto su cekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li protiv mene, jesu li ravnodusni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugace mi se sejmeni i bicu samo smijesan, ljudi me ne bi pozalili radi tog poraza. Ne, neka me uvrijede, svi ce vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemocan, cak sam zelio da ponizenje bude sto vece, da bude teze nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjecajuci ledjima neravnine cerpica, oborena pogleda, neuznemiren ponizenjem sto me ceka, namjerno sam izabrao najuze mjesto, cak sam sa nekom bolnom slascu iscekivao da dodje, cuce se, zalice me, pocinjem da bivam zrtva.


Ali se desilo ono sto nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prosli su mimo mene jedan za drugim. Cak su me i pozdravili. U pocetku sam bio iznenadjen, taj postupak me zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smijesno: i moje nemocno junastvo, i suvisno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam, ne dizuci ociju,izmedju ljudi sto su stajali na sokaku i ispracali me cuteci, prevaren i postidjen. Bio sam na samoj granici da budem sto i oni, a sejmeni su me izdvojili.


Kad sam prosao kroz zamisljene sibe ociju, ne usudjujuci se da ih pogledam, kad sam skrenuo u drugi sokak, gdje vise nije bilo svjedoka moje promasene zrtve, napregnutost je pocela da popusta, osjecao sam se rasterecen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se, otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro sto se ovako svrsilo. Priznali su me, odali mi postovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i zelio, ja sam cak gatao u sebi, stojeci uza zid: ako prodju jedan za drugim, sve ce biti dobro, sve sto namjeravam da ucinim. Ili mozda nisam, moze biti da sam to pomislio docnije, kad se vec desilo, jer bih se ranije sujevjerno plasio da zeljeni uspjeh vezujem uz nemoguc uslov, uz cudo. Ali svejedno, cudo se dogodilo, ili nije cudo, vec znak i dokaz. Kako sam, malodusan, mogao i pomisliti da sam odbacen i obespravljen? Zasto bi bilo tako? Kome bi koristilo? Ostao sam ono sto sam, dervis uglednog reda, sejh tekije, osvjedoceni branilac vjere. Kako da budem odbacen, i zasto? Ne zelim, necu, ne mogu da budem ista drugo, i svi to znaju, pa zasto bi me onemogucili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo odakle se pojavio taj kukavicluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplasio, a sad nam je srce kamicak, mrtvo i hladno. Sta se to desilo? U sto se pretvorilo nase junastvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jacim glasom, pred nepostojecom krivicom. Ne vrijedi tako zivjeti. U zubima sam sablju nosio plivajuci preko rijeke, u trscaku puzio na trbuhu zeljno osluskujuci disanje neprijatelja, na pusku nalijetao ne zaustavljajuci se, a sad se plasim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nesto se desilo s nama, nesto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?


Jos je dan, slab, umoran, sjenke ga vec grizu, ali mora trajati toliko da ne udjem u noc s mukom i stidom. Znao sam kuda idem, jos dok nisam ni odlucio da li cu ga posjetiti. Nesvjesno sam mislio na njega, nadajuci se da mu je zena ispricala nas razgovor, pravicemo se obojica da nismo upuceni niusta, cuvacemo toboznju tajnu, necemo govoriti o Hasanu, ali ce moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam cega da se plasim. Mozda bi bilo bolje da sam prvo otisao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon. Lakse bih onda razgovarao s njenim muzem.


Uzalud, kukavicluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.


Iskoristio sam taj trenutak ogorcenosti, i ucinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.


Za cudo, Ajni-efendija me primio istog casa, kao da me ocekivao, nisu preda mnom isli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjecalo prikriveno prisustvo ljudi i ociju.


Docekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bucan ni ravnodusan, ne pretvarajuci se ni da je obradovan ni zacudjen, odmjeren u svemu, neodredjeno osmjehnut, ne pokusavajuci ni da me uplasi ni da me ohrabri. To je posteno, mislio sam, ali sam se osjecao nelagodno.


Odnekle se privukla macka, pogledala me zlim zuckastim ocima, i prisla mu, njuskajuci ga. Ne skidajuci pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu zivotinjicu sto se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, taruci se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i pocela da prede skiljeci u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oci, zuckaste i hladno oprezne obadvoje.


Nisam htio da mislim na njegovu zenu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukocenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda tece u njegovim zilama, kakve su noci medju njima u onoj velikoj gluhoj kuci?


Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjecajuci potrebu da makne bilo cime (licilo je na mrtvacku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica sto sam ga zatekao kad sam usao, sa osmijehom koji nista ne izrazava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh vise nego njega.


Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neocekivano, ozivjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oci sto bi pogledale u iste takve, macje, jedino tada za trenutak smeksane.


Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila zarile su se fosforne oci, zacudo i njegove, ili mi se tako cinilo, imao je cetiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijece (kao i ono vece, ali nisam vise mislio na nju, nisam mogao), i bilo je jos gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plasio me njegov mrtvacki izgled, plasila me tama iza njegovih ledja i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho suskanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je mozda bilo najmucnije sto nijednom nije digao glas, nije izmijenio nacin govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao. Polako su otpadale od njega rijeci, zute, vostane, tudje, i uvijek nanovo sam se cudio kako ih dobro slaze i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da ce se prosuti iz njega, nagomilane negdje u supljini usta, i poteci bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogucnost, i ako sam mu protivurjecio, rijetko, izgledao je istinski zacudjen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim covjekom, i opet nastavljao da nize recenice iz knjiga, dodajuci vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zasto govori? - pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate recenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta duznost? Govori li iz navike, ili da nista ne kaze, ili se ruga, ili nema drugih rijeci osim naucenih? Ili me muci, da me dovede do ludila, a ova macka je zato tu da mi na kraju iskopa oci?


Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obicne rijeci, i to mi je izgledalo strasno: ne znati ni jednu jedinu svoju rijec, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osudjen na govorenje koje je pamcenje. A ja sam osudjen na slusanje onoga sto znam.


Ili je ludak? lli mrtvac? lli prividjenje? Ili najgori mucitelj?


U pocetku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguce da ga ziv covjek pred njim i ziv zatvorenik u tvrdjavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu rijec, od ovog casa. Pokusavao sam da ga navucem na ljudski razgovor, da kaze ma sta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.


Onda sam i ja zaronio u Kur-an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i on, i poceo je megdan hiljadu godina starih rijeci, koje su zamijenile nase, sadasnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Licili smo na dvije obataljene cesme sto su rasipale ustajalu vodu.


Kad sam rekao zasto sam dosao, odgovorio je kur-anskom recenicom: - Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drze prijateljstvo s neprijateljima alaha i poslanika njegova, makar to bili ocevi njihovi, ili braca njihova, ili rodjaci njihovi.


Zavapio sam: - Sta je ucinio? Hoce li mi iko reci sta je ucinio?


- O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i ocajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo.


- Do groba cu ti biti duznik. Dosao sam da mi se otvoreno kaze. I ovako sam u brizi i ocajanju.


- Oholo su zemljom hodili i ruzne spletke pleli.


- O kome to govoris? Ne mogu da vjerujem da govoris o mome bratu. To Bog kaze o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.


- Tesko onima koji ne vjeruju.


- Cuo sam da je zatvoren zbog nekih rijeci.


- Ne moze biti tajnog sporazumijevanja i sasaptavanja medju trojicom a da Bog ne bude cetvrti medju njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoce da rastuzi pravovjerne.


- Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da ucini zlo!


- Ne budi pomagac i zaledje nevjernicima!


- Brat mi je, zaboga!


- Ako su vam vasi ocevi, vasi sinovi, vasa braca, vase zene, vase porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne ocekujte milost boziju.


- O pravovjerni, klonite se sumnjicenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjicenje je grijeh.


To sam ja rekao.


Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam vise mogao da ostanem na obicnim rijecima, tako je bio jaci od mene. Njegovi su razlozi bozji, moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i govori rijecima stvoriteljevim, a ja sam pokusavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obicne covjecanske pravde. Natjerao me da svoj slucaj podvedem pod vjecnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vjecnosti izgubio brata.


Pa i tada on je branio nacela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.


Rekao je: Nisu za grijesnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: tesko covjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I jos: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji.


A ja: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji. I: Zaista bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne zelite da vama Bog oprosti? I jos: Zaista je covjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine.


Na to je on zacutao za trenutak, pa rekao mirno, jos se smijeseci:


- Tesko tebi, tesko tebi, i opet tesko tebi!


- Alah je svacije utociste - odgovorio sam izgubljeno.


Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim sto je izgovoreno, misleci kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeci uzdignuti rep odvratne macke sto mu se uvijala iza ledja. Trebalo je da odem, kamo srece da nisam ni dolazio, nista doznao nisam, nista pomogao nisam, a rekao sam sto nije trebalo. Jer i Kur-an je opasan ako boziju rijec o grijesnicima vezes uz onoga ko odredjuje grijesnike. Hiljadu puta se pokajes za ono sto kazes, rijetko za ono sto precutis, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slusao, i kazao sto bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je znacajno. Sinoc je bilo, njega se tice, i mene, zena je rekla da krije od njega. Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.


I ispricao mu kratko, suzbijajuci stid sto me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odrece nasljedstva. Nista vise, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on ce dovesti, mora, i nece moci odgovoriti Kur-anom. Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade zelje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom.


Prevario sam se, opet. Nicim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdzbu ni radost, ali je u svetoj knjizi nasao odgovor i za ovu priliku:


- Slab je koji trazi, a slabo je i ono sto se od njega trazi.


Sve je moglo da znaci to sto je kazao, ili nista. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.


Uzalud, jaci je od mene. Lici na mrtvaca, ali nije mrtvac: nacelo bjesni u njemu.


Oci mu svijetle u krilu, ispod ruke, macije, ne usudjujem se da pogledam u njegove, prozizu me ledeno fosfornim sjajem.


Oborio sam pogled i cutao, uplasen svojom nepotrebnom smjeloscu i njegovim nadmocnim odbijanjem.


- Svrati opet - rekao je ljubazno. - Ne vidjamo se cesto.


7

Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan.


Izasao sam u noc, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala zilama, i umor, kajanje, srdzba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemocno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gusila. Ispratio me uctivo, do hodnika, svijece su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepice me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dodjem, kad god zelim. Mozda je jos cekao da se vratim, mozda bi trebalo da se vratim, da kazem kako nisam mislio nista rdjavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve sto sam rekao. Mozda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smijesak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile zute fosforne oci.


Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove koze na svojim dlanovima, drzao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamisljeni dodir, pokusavao da ga se oslobodim.


Dugo sam isao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuce, ostaju u noci samo pasvandzije, sarhosi i nesrecan svijet.


Sve me vuklo u tekiju, da zakljucam teska vrata i ostanem sam. Zelja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, cineci nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo zeljeno povlacenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih vise imao prava na samopostovanje, ne bih bio spreman da ikad ista ucinim, cekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih nista. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.


Koracao sam tihom obalom, slusajuci hod rjecice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen mocni zivot stisavaju covjeka mozda bas zato sto su ravnodusni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jaci.


Nisam ocekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog casa kad sam u dzamiji nejasno zelio da ga cujem. Njegovo misljenje i njegov savjet danas me se ne ticu. On ima neki svoj cilj, i nedace prima kao kisu, kao oblak. A ja ne mislim o odredjenim nedacama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodredjeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuce, to je ispadanje sa zivotne staze a druga ne postoji, to je osjecanje uzasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora sto bi se mogao stvoriti oko tebe.


Mozda ce neko, dalek i nepoznat, citati ove moje neobicne zapise, i bojim se da nece sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviski nacin misljenja o sebi i svijetu, u kome sve nase zavisi od drugih. Niko ne moze biti tako razoruzan i tako obesmisljen, tako konacno u sebi upropasten kao mi, ako nas izdvoje. A cak i mi to tesko uvidjamo dok se ne desi.


Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandzija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, sapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladici gadjali su kamenjem fenjer kraj puta.


Kad je staklo prsnulo a zuto svjetlo se ugasilo, otisli su bez zurbe.


Pasvandzija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je vec uslo u obicaj da svako vece stogod uniste. A on se skloni, cuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da placa on iz svoga dzepa. A sto ga pitam zasto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noc, mrak, daljina, moze covjek dusu ogrijesiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih stedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti cuje, a sta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna ciji su, sve sitopjano, obuceno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traze zensko, da oprosti moj cin, traze belaja. Po cijelu bogovetnu noc bjezi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaze: idite malo u drugi kraj; a oni kazu: necemo; a on im kaze: nemojte; a oni njemu kazu: ti si stara budala; znam, kaze on, i svakog dana sve veca; hoces li da te bacimo u rijeku, kazu oni; necu, kaze on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svacega se covjek nagleda i naslusa. Noc je stvorena za ono sto se radi skriveno, pa on, hodajuci do zore, sazna i ono sto ne zeli i sto ga se ne tice. A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: sto da covjek gubi vrijeme uzalud? A to sto zna, njemu ne treba, ne moze ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo posluziti. Iako mu dodje nekako cudno: on zna a ne tice ga se, a drugoga se tice a ne zna. Njega, pasvandzije, tice se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruci onome kome moze biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne dodje praznih ruku djeci. Doduse, samo onako kaze: prijateljstvo, a bas da ga ima mnogo, nema; po noci ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog sto zna, nije se usrecio. Poceo je i na svoju zenu da gleda ispod oka, da mu ne smislja kakvo zlo. Sad, sto se tice njegove zene, to pretjeruje i dusu grijesi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaze to vise kao jedan primjer.


Slusao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu seretsku otvorenost svacijeg zbira, spremnog da proda tudje tajne, mene se ne ticu, a nisam zurio da odem, stajao sam dugo, prekracujuci vrijeme i sebi i njemu, on je zelio da prica, ja da slusam, svejedno sta, cak me pocelo zanimati kako toboze skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao cudan i cudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plase samoce. Pozvao me da obidjem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noc, a ziv covjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vruci somuni. Mozemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hocu, Hasan senluci, doveo je svirace, stacemo gdjegod u kraj i slusati, nije to grijeh, a moze da razgali svaciju dusu, pa i dervisku. Bilo mu je zao kad nisam pristao. Kako hoces, rekao je, kako hoces, tvoja volja, a steta sto neces. Cudio sam se tom pozivu, licilo je na grubu salu ili djetinju zelju. Sad ce cekati nekog drugog.


- Pa dobro, hajde - rekao je ispracajuci me.


Da li se plasio necega?


Ostao je ispod jedne kapije sa nastresnicom, nevidljivu sjenci.


Cudan svijet, mislio sam iduci pustim sokacima.


Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredjeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni sto stignu da svrse zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.


Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.


Prolazim utisanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obiljezene duse, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, tesko se zaustavljam u ovom casu sto tece, sve se u meni otima prema onome sto je bilo ili sto ce biti, ali ne uspijevam da predjem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tuzni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rodjenja sto se desavaju evo bas sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodusnost i tisina bez zivota. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.


Koji je to neznani grijeh zbog koga me kaznjavas, moj Boze?


Molim te, uslisi moju molitvu.


Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noci.


Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traze u ovoj noci.


Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom cutanju izmedju neba i zemlje.


Trebalo je da ostanem sa pasvandzijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoci da se oduprem ili pomirim.


Prazan i tuzno ravnodusan. A opet sam se obradovao kad sam se priblizio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodusan, jer dobro je kad je covjeku drago ili zao, ma zbog cega. I cim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dusu, i sve sto se u njoj desava, kao sto ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo ce vrijeme biti), osjetio sam se cvrscim zbog tog tracka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.


Kad sam krocio u svoj uski sokak sto me prigrlio rodjacki, iz sjenke tekijskog zida izasao je neki covjek, pojavila se samo glava na mjesecini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeci da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:


- Dugo si se zadrzao. Cekam te odavno.


Cutao sam, nisam znao sta treba da kazem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjecam da sam ga ikad vidio, poznato na neki narocit nacin, kad uocavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapazeno negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo vazno.


Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesecini, i dok sam se okretao prema njemu, vec sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad vec nastojeci da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjecanja cim ga nisam gledao, zacudjujuce bezlican.


Primijetio je moje osvrtanje, i pozurio da kaze: - Salju me prijatelji.


- Kakvi prijatelji?


- Prijatelji. Mislio sam da neces ni doci veceras, u tekiji nisu nista znali da mi kazu. Dugo si se negdje zadrzao.


- Hodao sam ulicama.


- Sam?


- Bio sam sam, sve do sad. I bio sam zadovoljan.


Nasmijao se, uctiv, ljubazan.


- Razumijem, kako da ne!


Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, siroka, jaka usta razvucena u vedar osmijeh, zive oci pazljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srecan sto smo se sreli, i raduje ga sve sto kazem i ucinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noc i da nismo sami. Ne bojim se ovog covjeka, ni traga straha u meni nema, cak ni od nasilja. Samo se osjecam cudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.


- Dobro, prijatelju, reci sta hoces, ili me pusti da prodjem.


- Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko zuris!


Pokusao sam da prodjem, ali on je stao preda me.


- Pricekaj. Evo sta sam htio.


Izgleda zbunjen, kao da trazi pogodne rijeci, ili mu je nezgodno sto me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to ucini.


- Otezavas mi posao. Sad ne znam kako da pocnem.


- Dugo si cekao, mogao si da smislis.


Nasmijao se veselo: - Imas pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A mozda je najbolje da udjemo u tekiju.


- Dobro. Hajde.


- Svejedno, mozemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga mislis da je poruka?


- Poruke mi niko ne salje, a prijatelji sami kazu sta hoce. A ti tjeras segu sa mnom, ili zelis da me naljutis.


- Taman posla! Bas ste vi uceni ljudi smijesni. Pa sta ako se salim? Zar ne mozemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti porucuju da malo pripazis sta radis.


- Mora da si pogrijesio, ti sigurno ne znas s kim razgovaras.


- Nisam pogrijesio, i znam s kim razgovaram. Da pripazis. Suvise istrcavas, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Sto da tovaris krivicu na vrat, i jos kad niko tebe ne dira. Sta ce covjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?


Dakle, prijetnja. Namjerno ponizavajuca, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, sto se jos, za svoj racun, zabavlja sa mnom, dajuci mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvacena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.


- Dobro - rekao sam stisavajuci srdzbu, jer nisam htio da je pokazem pred ovim covjekom. - Reci svojim prijateljima...


- I tvojim.


- Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kazu. A za sve sto cinim, odgovaracu pred Bogom i pred svojom savjescu.


Jesi li zapamtio?


- Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostice. A pred svojom savjescu jos lakse: poturices joj hiljadu isprika. Ali kad se nadjes u mengelama, gore u tvrdjavi, bogami, teze je. I jos kad znas da si pod krivicom.


- Nikakve krivice nemam.


- Pa sad, nije bas da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dzelepcija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...


- Kako te nije stid!


- Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bascu sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?


- Pozvao sam strazare.


- Kasno si pozvao strazare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kazes: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako neces, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kazem.


- Je li to sve?


- A kud ces vise? Pametnu covjeku i ovo bi bilo previse. Ali ako ustreba, pronaci ce se jos, ne brini. Svi tako u pocetku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nadje malo kocoperniji. Jedan medju tolikima. Da pljunes na svijet! Eto tako. Pa nemoj reci: nisam znao. Sad znas.


Gledao me jos s onim zanimanjem kao u pocetku, ali sad je svrsio posao i htio je da vidi sta je postigao, je li uzegao u meni strah.


Uznemirio me, ali straha nisam osjecao. Nadvladala ga je ljutina zbog ruznog postupka i uvrede. Cak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mislju kako zele da me zaustave u onome sto cinim s pravom. To onda znaci da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zasto bi me upozoravali? Ucinili bi sto hoce, ne obaziruci se na ono sto ja cinim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nesto ovdje, u ovom mjestu, u derviskom redu, da nisam prosao svijetom nevidjen i beznacajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova steta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne postuju nikog, ni najpostenije, ni najodanije, a to nece, niti imaju zasto.


Razmisljao sam tako, iduci prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je cak i dobro sto su mi poslali ovog covjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlucnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otici do onoga koji moze sve da presudi. Da nije noc, otisao bih ovoga casa. Obradovala me ta rijesenost da ne cekam, da se ne prepustam praznom tugovanju i nemocnom nadanju, vec da ucinim ono sto mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesecara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.


Ali kad sam zatvorio tesku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se nasao u sigurnosti tekijske basce, suprotno svakom ocekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje stitilo, obuzelo me mucno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajuci i zatvarajuci vrata, navlaceci mandal i provjeravajuci da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao sto je odrzavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noc kao divlja ptica, a javio se nemir, slican strahu, tek tada, naknadno, ne znam zasto, nisam se usudjivao da objasnjavam razloge, mozda sam se bojao bas tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.


Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas sto ga podize ili smiruje cudljivi vjetar straha ili zelje.


Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesrece.


Ali i u tom casu mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, ucvrsticu branu pred tom bujicom sto joj vec cujem huku.


Necu se predati.


Neka mi se ruke sasuse, neka mi usta onijeme, neka mi dusa ostane pusta, ako ne ucinim sto covjek mora da cini.


A Bog neka odluci.


Ujutro sam izvrsio sve svete duznosti, mozda zivlje nego obicno, unoseci uzbudjenje u poznate pokrete i rijeci, sjecajuci se sinocnjeg nemira, misleci o znacaju posla sto me ceka, kao pred odsudnu bitku, nijednog casa ne sumnjajuci da li treba da podjem. U boju se mogu zadobiti rane, moze se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vracanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoc predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoc sam se kupao kad sam dosao, cinilo mi se da ce me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Kosulja mi je bila cista, a uzeo sam svjezu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku isao sa drugima, u redu cvrscem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radoscu u ocima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom dzubetu sto se saplice oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u dusi.


Ali idem. Moram.


Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nesto veoma vazno. Iako ne znam zasto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoci, nije mi mogao savjet dati. Mozda zato sto mi je najblizi, iako mi ni on nije blizak. Licilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina moze donijeti srecu.


Nije ga bilo kod kuce. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam vec odustao, kapiju je otvorila ona sitna zena, opet krijuci lice, i namjestajuci kosu, cudno zbunjena. Objasnila je, zureci i spoticuci se u govoru, da Hasan nije kod kuce, otisao je sinoc i jos se nije vratio, njen muz ga trazi, i sad ih cekaju, obojicu. Njih dvoje cekaju njih dvojicu, zakljucani, uzbudjeni, zadovoljni zbog tudje nevolje koja im je donijela srecu.


Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da cujem sta misli. Ne bih izmijenio odluku ma sta kazao, ali sam zelio da me ohrabri. Bio je pazljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ides, rekao je. Steta sto to nisi ucinio i ranije. Duznost nam je da pomognemo i nepoznatu covjeku a kamoli bratu rodjenom. I ne ustrucavaj se, nikakvo zlo ne cinis. Tako je rekao, iskreno i uzbudjeno, ali me nije narocito ohrabrio, jer sam to ocekivao. I znao je da sam ocekivao. A dobar covjek ce uvijek tako reci, i to nije misljenje vec prazno saucesce.


Hasana nema. Nikad nema onih koje trazis.


Prolazeci pored pekare, udahnuo sam miris vrucih somuna, i sjetlo se da od juce nista jeo nisam. Pasvandzija je sinoc govorio o somunima. I njega moram pronaci, danas. Kako nisam osjetio da je htio nesto da mi kaze? Ne samo za onog covjeka sto me cekao sa prijetnjom. Gotovo je silom zelio da me zadrzi uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.


Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj zeni, otici cu opet u onu cutljivu kucu, i o Hasanu, sta je cinio sinoc i kuda je otisao, i o ocu, javicu mu odmah, cim se rijesi sve ovo, i o prosloj noci, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruze u tekijskoj basci, zarasce u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve cesce sjede pred tekijom, zena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gundja i iznosi im hranu, smijace nam se svijet, vec ih zovu derviskom djecom, a nemam srca da zabranim, i jos bogzna o cemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne sto ne znam sta cu reci, vec sto poslije toga nema nista. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rdjava, ne vrijedi ni misliti.


Muftijina kuca je u brdu, usamljena, u basci ogradjenoj visokim zidom. Nikad nisam usao unutra. Necu ni sad, izgleda.


Strazar pred vratima mi rece da muftija nije kod kuce. Otisao je iz kasabe.


- Kada ce se vratiti?


- Ne znam.


- Kuda je otisao?


- Ne znam.


- Ko zna?


- Ne znam.


Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produzava, ali sve slabija. Moze uskoro da mi i ne zatreba.


Nisam znao sta da cinim. Ako odem odavde, tesko cu stici do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otisao? U koju od svojih kuca? Na koje od imanja? Ugosko? Ugljesice? Gor? Tihovice? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Cesto je bjezao, i od svega, od vrucine, od hladnoce, od magle, od vlage, od ljudi.


Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reci.


- Ne znam sta da radim - pozalio sam se strazaru - Muftija mi je porucio da dodjem, imamo vazan razgovor. Moram da ga nadjem.


Strazar je slegao ramenima, ponovivsi tako onu jednu jedinu rijec koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.


- Mora neko da zna u kuci.


Tada su se otvorila vrata, i mrsav covjek, bivsi vojnik, sudeci po brazgotinama na licu i po dijelovima odjece sto je jos zadrzavao na sebi, sigurno zaleci da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.


I njemu sam rekao sto i strazaru.


Po nepovjerljivom izrazu ucinilo mi se da sumnja u istinitost mojih rijeci. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je jos jaca bila zelja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laz, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznace, moracu da trazim oprostaj a ne pravdu.


- Pa nista - rekao sam povlaceci se.


U tom casu primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblazuje, rasplinjuje u osmijeh. Zasto?


Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.


Obradovali smo se obojica.


- Promijenio si se - kaze veselo - ko bi te poznao u tom derviskom ruhu! Ali eto, poznao sam te!


- A ti si isti. Malo stariji, malo mrsaviji, ali isti.


- Pa nisam bas isti. Dvadeset godina je proslo. Udji.


Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.


- A muftija te pozvao?


- Moram da govorim s njim. Strazar nije htio da mi kaze kuda je otisao.


Kroz bascu se bijelio ravan cisti put pokockan sitnim rijecnim kamenjem, oivicen ogradom od simsira i biserka njezno zelenih listica. U basci je neko vjesto razbacao stabla vocaka, breza, smreka, grmova divljih ruza, ostavljajuci ponegdje jedno jedino drvo na cistoj tratini, a negdje ih zbijajuci u skupine, stvarajuci tako igru sto je licila na prirodu i prirodu sto je licila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao cudo, mozda najvise zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na njeznim vrsikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvisak.


Vojnik je utisao glas. I ja. Gotovo sapucemo u ovoj ociscenoj, ograbljanoj, njegovanoj sumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svjezina, u ovom tihom prostoru ogradjenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.


Vojnik gleda duz puta prema bijeloj kuci skrivenoj u drvecu. Gledam i ja. U oku se smjenjuje bljestavo i zeleno, ostro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.


Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadasnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrasivog mladica sto je golom sabljom isao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put izmedju rebara na prsima i ledjima. Do tada je boden, zasijecan, sjecen, skracivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je isarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koza, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vracao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dusmanska sablja ulanska, nacinivsi otvore da svjetlo suncevo udje u njega prvi put, kad su mu vrh i sjecivo prosli kud im nije put, kroz pluca, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmicuci, i dzerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i pozurio za vojskom, namjeravajuci da mu prouci dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noci, od hladnoce, medju mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je ziv, ali nije vise bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je cuvar basce, ili kuce, ili nevoljnik sto prima milostinju.


- Dobro mi je - pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. - Posao nije tezak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik strazara, pomalo ih ucim, nadgledam, i tako.


- Mogao si da budes i nesto drugo. Dizdar u tvrdjavi. Pomocnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budes na svome imanju.


- Zasto? - upitao je uznemireno. - Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne moze biti svako.


Vrijedjalo me, i boljelo, sto plasljivo gleda prema kuci, nekadasnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Cega se boji on koji se nicega bojao nije?


Rekao sam, ne zeleci da ga povrijedim: - Kakav si ti junak bio! Boze veliki, kakav junak!


I odmah se pokajao. Zasto mu ozivljavas proslost? Zasto ga budis iz drijemeza? Nije zaboravio, to je nemoguce, ali se stisao, primirio, prezalio mozda; no treba mu pozledjivati rane sto su prestale da krvare.


Avaj, govorio sam i o sebi.


Sad je kasno, receno je sto nije trebalo.


Pogledao me zaprepasteno, sigurno vec godinama niko nije govorio o njegovoj proslosti, ili je on sam govorio, navodeci druge da kazu, da ga se sjete drukcijeg, zar je umrlo i sjecanje? zar ga nema ni u cijoj uspomeni? A mozda ni on vise ne govori, cemu? ili govori vise i beznadnije sto proslost biva dalja, i ne nada se da ce se iko sjetiti. U njemu je sve zivo, u drugima je umro.


l eto, jedan dervis je progovorio o njemu nekadasnjem. I jos kako je progovorio! Sanjao je mozda da to neko kaze bas ovim mojim rijecima: Boze veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, usi mu zaglusile. Ili je mislio da su to rijeci iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, cula ih je samo njegova zelja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervisina. Sjetila se i rekla.


Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavicar, nisam znao da li ce skociti od srece, i srusiti se na kamen, lomljiv, ili ce me zagrliti, da se odrzi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plucima, zbog uzbudjenja:


- Sjecas se? Da li se zaista sjecas?


- Sjecam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.


- Kako me vidis?


Sapat mu je tih, zove me iz tame vremena.


- U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na sirokom polju. Samog. Ides mirno, ne osvrcuci se, ne cekas nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je mozda od sunca na njenom sjecivu. Licis na vjetar sto se ne moze zaustaviti. Na suncanu zraku licis sto ce svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.


- Nisam tako isao.


- To je moje sjecanje. Izbrisalo se ono sto je mozda bilo, i samo je to ostalo.


- Lijepo je. Ljepse nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, velis. Na sirokom polju.


Sapuce opijeno, a onda gleda u mene, trazi svoju sliku u mojim rijecima, svoju daleku slavu na mojim usnama.


Zamislja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga zalim.


I ne mogu vise.


- Drago mi je sto sam te vidio - kazem oprastajuci se.


- Cekaj.


Tesko mu je da me pusti, ja sam onaj dugo zudjeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjecanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za cekanje.


Iste rijeci, dva raspolozenja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreca sto je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I vise. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.


- Moram da idem.


- Cekaj. Muftija je ovdje, u kuci, Udji, ako ti je vazno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.


- Nije me pozvao. Sam sam dosao.


- Znam. Samo tako reci: porucio si da dodjem. Ima toliko poslova da se nece sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kazi sto znas. Ono od ranije.


Mislio sam da muftije nema i zalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakse sto odgadjam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono sto sam zelio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se zacudio sto Kara-Zaim moli da ga pomenem, zalio sam sto je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Jos u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junackom ograsju, ponudio mi se za zastitnika. A odstupio u istom casu, cim se sjetio da je to daleka proslost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isjecenom licu jos je treptala sreca zbog onoga sto je bilo, i plasljiva nesigurnost zbog svega sto je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, razlicita po svemu a neodvojiva: ne moze ni iz jednog.


Dok je saptao s nekim covjekom na kucnom ulazu, mislio sam smuceno, vajkajuci se sto mi je izmakla njegova jadna podrska, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Zalosno smo cekali pomoc jedan od drugoga, ne pouzdavajuci se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoci da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje poruseno.


Kad je covjek izasao iz kuce i znakom ili tihom rijecju rekao nesto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I nista ne govoreci, uputio me prema ulazu, ali sad je to znacilo: udji, mozda ce biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i krzljavi limun pred kucom, i jos krzljaviju palmu sto je jedva preboljela nasu tesku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjecam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo ocima, stalno misleci na prvu rijec koju cu reci. Prva rijec! Kao oruzje, kao stit. Sve od nje zavisi, ne zato sto ce nesto objasniti, vec sto mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, moze me uciniti smijesnim i nametnuti se kao sud o meni. Nevjerovatno mnogo rijeci sam okusao u sebi, i pravo je cudo sta se sve nametalo kao prva misao. Licilo je na poremecaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajuci zbrku i besmisao. Dok sam isao tim prolazom sto mi je ostao mracan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svecanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napisem sta je sve htjelo da izadje pri tom prvom susretu; pri prvom vidjenju. Bila je to tesko objasnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo sta sam ja, sta je moj mozak izmisljao tada, bjesneci i rugajuci se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i saptao mi tako nedostojne i odurne rijeci, tako smijesne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nadje bas u ovom casu kad mi je potrebna najveca sabranost! Ali on dolazi bas onda kad se ne nadas i kad ti je najgore. Jer, misliti kao sto sam ja mislio, ozbiljan i miran covjek, da pridjem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to moze da bude samo djavolov grijesni mig. Ostavi me, bozji otpadnice! - prijetio sam, jos vise ga razdrazujuci.


Zbunile su me i one juzne biljke u drvenim grobistima, palma i limun, pred kucom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje nas jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.


Srecom, nije bila potrebna prva rijec, nije trebalo nista da kazem, nije trebalo nista da ucinim.


U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao saha s covjekom koga ranije nikad nisam vidio. Zapravo, igra je bila zavrsena, ili prekinuta, u pocetku nisam znao sta se desava, niti me se ticalo, a nepoznati covjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smijeska, pristajao je na sve, uporno okrecuci glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu paznju sa sebe. Sigurno mi je zelio uspjeh u svemu sto bih trazio, samo da me muftija primijeti.


Ali muftija dugo nije vidio da je neko usao u sobu (a morao je reci da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.


Cijele zime je camio u pregrijanim sobama, uplasen surovom hladnocom sto je nizala arsin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepastenjem, izmucen i zut, kao i njegove juzne biljke, sto su jedva zive docekale proljece. Ledjima okrenut prozoru, ogrnut curkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.


Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako rasporedjenim, bezbojni i zbrckani, sparuseni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad sahom od slonovace.


Ljutito u pocetku, a onda sve bljedje, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglasavao. Izgledalo je cudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.


- Nesto nije u redu.


- Vidim.


- Nista ti ne vidis.


- Nesto nije u redu.


- Cijelo vrijeme stajao sam bolje.


- Znam.


- Sta vidis?


- Negdje sam pogresno vukao.


- Kako onda gubim?


- Potpuno mi je nejasno.


- Sigurno si negdje pogresno vukao.


- Sigurno sam pogresno vukao.


- Odakle tvoj konj ovdje?


- Eto, tu je greska. Nisam mogao doci na to mjesto.


- Onda, sah.


- Tacno. Evo, sejh je dosao.


- Zasto ne pazis? Ne mogu ja sve da vidim.


- Obicno mi se to ne desava.


- Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem. Ga.


- I mat.


- Koji sejh?


Covjek je pokazao na mene, srecom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-zuto, mlitavo, s teskim podocnjacima.


Upitao me, ne ustajuci: - Igras li sah?


- Slabo.


- Sta hoces?


- Rekao si da dodjem. Molio sam da govorim s tobom.


- Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?


- Suncano. Toplo.


- I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako ostre?


- Gotovo uvijek.


- Strasna zemlja.


- Covjek se navikne.


- Dosadna zemlja. Igras li sah?


Debeli covjek se umijesao, tiho: - Ne igra, rekao je.


- A sta hoce?


- Ima neku molbu.


- Ko je on?


Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da trazim pravdu, i da mi je niko nece dati ako mi je on ne da.


Muftija je pogledao u covjeka pred sobom, ne krijuci dosadu, gotovo s ocajanjem.


U cemu sam pogrijesio?


Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je trazio kuda bi mogao pobjeci, pa poceo da hoda po sobi, gazeci pazljivo po suncanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajuci me neveselo:


- Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato sto je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, vec sto bi znao da kaze nesto neocekivano, sto te iznenadi i probudi - razumijes li, Malice, sigurno ne razumijes! - zbog cega ti se cini da vrijedi slusati i odgovarati. Govorio je: - Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan covjek ne zivi od onoga sto zna. Ali, htio sam nesto drugo... O cemu sam govorio?


- O carigradskom muli - rekao je Malik.


- Ne. O pravdi. Pravda - rekao je jednom - mi mislimo da znamo sta je to. A nista nije neodredjenije. Moze da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovista. Ja sam odgovorio...


Nastavio je da hoda, cuteci, odjednom klonuo, ucinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, ozivi mu rijec i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga cama.


Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo sta sam htio da kazem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlucio sam da govorim.


- Dosao sam s molbom.


- Ja sam umoran.


- Mozda bi te zanimalo.


- Mislis?


- Pokusacu. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, mislis o njoj kad je nema, i zaista je neodredjena, ali je mozda najvise zelja da se udavi nepravda, a ona je vrlo odredjena. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer se ne moze misliti tudjom glavom.


Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenadjeno, objesene oci njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne bas narocitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu paznju. A to sam i htio: sam me poucio svojom sakatom pricom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakse igrati rijecima govoreci o opstim stvarima nego o pojedinacnim, koje su nase a ne svacije.


- Zanimljivo - rekao je muftija, ocekujuci, a Malik me pogledao s postovanjem. - Zanimljivo. A da li vise ljudi moze misliti istu misao? I da li tada misle tudjom glavom?


- Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.


- Sta je prava ljudska misao?


- Koja se obicno nikome ne govori.


- Lijepo receno. Mozda netacno, ali lijepo receno.


I dalje?


- Htio bih da govorim o svojoj nesreci. Rekao sam da mi izgleda najveca, jer je moja. A volio bih da je tudja, i ne bih zurio da je saznam, kao sto sad zurim da je kazem.


Hitao sam da sa opstih razmatranja predjem na ono sto me boli, dok ga opruga drzi, dok su mu oci koliko toliko zive, jer sam se plasio njegovog skorog klonuca, kad ce moje rijeci uzaludno oblijetati oko njega.


Bivalo mi je sve jasnije: njega muci cama i dosada. Lezala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovaca, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, sirila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.


Ne pretjerujem, da sam bio siguran da cu rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove dzubeta i zaigrao trbusnu igru, ucinio bih sve sto bi razumnom covjeku tesko i na um palo. Mozda bi njegova paznja, prije nego sto splasne, ucinila toliko da zuta bezvoljna ruka napise tri rjesavajuce rijeci: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajuci sta je napisala, ne sjetivsi se nikad vise. Ucinio bih sve, kazem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, cak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvacku ravnodusnost, zbog zivog covjeka, zbog brata. Ali se nisam usudjivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na cas probudio samo pehlivanluk duha, kao hasis, i morao sam da mu dam jos, vise, kako se ne bi uvalio u tezu nepokretnost.


To je bila najcudnija borba za koju sam ikad cuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnusanja od zivota. Borba teska i mucna najvise zato sto se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim misljenjem, ruznim parenjem nespojivih osjecanja, silovanjem rijeci. A bojao sam se, i jos kako sam se bojao, da ce njegova paznja umrijeti onoga casa kad prestanem s igrom i predjem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i cinio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, priblizavajuci mu se i krijuci ga, jer bi njegova cula mogla da se zatvore, sama od sebe, cim ga osjeti.


Srecom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujuci se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.


Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenadjivao, budio, zagrijavao, vodeci ocajnicku bitku da odrzim na zivotu samrtnika, stalno na granici strave da necu uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, groznicavo kopao po zakutcima da pronadjem djavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude jos jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nesto zanimanja i zivosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.


- Imam brata - bulaznio sam ne znajuci da li je i to dovoljno. - Ali ako ne pozurim da ti kazem, mogao bih reci da sam ga imao, a imam i imao sam isto je sto imam i nemam. A moze da odluci sijev necije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato sto sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode usla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog niceg za mene, izrasla je veza i obaveza sto se zove sin i brat. Bio zeljena utjeha ili uobicajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez naseg pitanja, uskracujuci nam sva njegova zadovoljstva a opterecujuci nas svim njegovim nevoljama i nesrecama, a kao sto zna tvoja uzvisena pamet, nesrece su mnogo cesce nego zadovoljstva, pa bismo mogli reci da je brat nesreca koju nam Bog salje, i zato je primamo kao boziju volju i odredjenje, zahvaljujuci mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreci, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreci sto slusam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne moze biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio ga budem samo nedostojni dervis, budimo ono sto smo: ja molim, ti rjesavaj. Ili bolje: ja cu da pricam, ti slusaj. Tebi je teze, znam. Ti ne moras, ja moram.


Probudio sam ga, ozivio je, gleda, slusa, shvata, prima! Nije potrebna cocecka igra, dovoljne su prazne rijeci, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrcu kao majmuni, da bezglavo jure izmedju proljetnih suncanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, slusa, ceka.


- l dalje? -kaze prilicno zivo.


I prva sjenka njegova zuri u mene, cudi se, mozda uci. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tice. Gledam u muftijino lice.


Ima nade, brate Harune!


- I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrdjavi. Pola zivota mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu.


- Koju polovinu?


- Koju ja jos drzim, pricajuci.


- Kakvoj tvrdjavi?


- U tvrdjavi, nad gradom.


- Svejedno, nastavi.


- U tvrdjavu se zatvaraju rdjavi ljudi, lopovi, zlocinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najcesce budale. Zato sto misle da nisu krivi, a to covjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih trazi. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najvise. Po ovome bi se moglo zakljuciti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Jos ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoce. Moj brat je bio niko i nista, srecan covjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju sta bi mogao da ucini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rdjav, lijen da bi bio neciji neprijatelj. Jednom rijecju, bozijom providnoscu odredjen da ga ljudi pozdravljaju ne postujuci ga, da mu priznaju vrijednost ne trazeci da je pokaze.


- Zasto je zatvoren?


- Zato sto nije poslusao oca.


- Zanimljivo.


- Otac je prost covjek, radi koliko moze, daje koliko mora, ne tice ga se nista osim kise, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na psenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kasika, kao lipov canak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono sto ocevi uvijek govore a djeca nikad ne slusaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuce, zemlja ce ostati pusta a varosi tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogucnosti a mnogo zelja, pocecemo da se davimo medju sobom za veci komad hljeba.


Brat nije poslusao. Onda je otac rekao: pamti, nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Ni to nije poslusao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaze: eto tako prolaze neposlusni sinovi.


Govoreci, primijetio sam s uzasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim ocima, postajale su teske i umorne, a u izrazu se javilo nesto izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajuci usta:


- Ko to nije poslusao?


O, Boze veliki! Neprestano koracam, a sve sam dalje. Cim se priblizim onome sto mi je cilj, on se uplasi. Cim pozelim da iskoristim sto sam izgradio, on sve porusi. Moj posao nema zavrsetka!


Pozurio sam, naglavce. Jos u njemu ima bar ziska zivota, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao vec rugao, zanijelo me ogorcenje, i sve je pocelo da zvuci ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sacekaj jos malo, ne ugasi se samo za trenutak.


Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sledjenoj pustosi, preda mnom duga samrtnicka noc. A ne smijem ni da kriknem.


Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoce kojom sam mijesao rijeci, osjecao sam da vise nece poletjeti, nece zaleprsati, puzice po zemlji poput sljepica.


Jos samo pregrst ludih rijeci, Boze, moras mi ih dati, borim se za jedan zivot! - molio sam ocajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promasaj, vidio sam ga na njegovom licu.


Kuda to nestajes, brate Harune?


Sve sto sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.


Muftiju je sve brze potapala dosada, sve konacnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega ce poceti svijet da zamire.


Malik je spavao, s glavom na prsima.


- Umoran sam - rekao je muftija, uzasnut gotovo kao i ja. - Umoran sam. Idi sad.


- Nisam sve rekao.


- Idi sad.


- Naredi da ga puste.


- Koga da puste?


- Moga brata.


- Dodji sutra. Ili reci Maliku. Sutra.


Malik se probudio, uplasen: - Sta se desilo?


- Boze, kako je dosadno.


- Hoces li da igramo sah?


- Nista se nije desilo.


Odgovarao je u raskorak, preskacuci pitanja, pamteci cudom neku rijec na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.


Izasao je ne pogledavsi nas, ubijen, mozda je i zaboravio da smo ovdje. A mozda je bjezao.


Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam zelio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokusam.


Malik me pogledao krvnicki, i poskakujuci, ponio svoje tromo tijelo, zureci za muftijom.


- Rekao je da dodjem sutra.


- Ja nista ne znam. Uh, upropastio si me.


Tako, sad je gotovo. Mozda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim cukljem prsta u zuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmedju poda i kandilja, da strop podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje zelje da je savladam. Cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Mozda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed obeshrabriti danasnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve sto je zalosno propala, samo ce sve trajati krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on.


Sad nemam kud da zurim. Zuta troma ruka nije u casu kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.


Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u jos dublju tamu?


Izasao sam, izveli su me, izgurali, a pred kucom me sacekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.


- Dugo si ostao - kaze gledajuci me radoznalo.


- Zar megdan traje krace?


- Obicno izlaze brze. I obicno su zbunjeni.


- Jesam li ja zbunjen?


- Ne bih rekao.


Kara-Zaimovo oko nije bas bistro. Neka bude kako on kaze.


- Pricali smo o svemu.


- A o meni?


- Rekao je da dodjem sutra.


- Tako. Znaci, sutra.


I opet smo isli cistom stazom od rijecnih bjelutaka. I ici cemo opet, sutra.


Mislio sam da necu imati snage da razgovaram sa Zaimom, da necu ni cuti sta mi kaze, a cuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam jos stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da ce sve izgledati jos cudnije kad dodjem sebi. Licice na pijanstvo, na ruzan san, vjerovacu da sam udario na cini, i da nista stvarno nije bilo.


Zaim ne zna sta se desava u meni, on misli da sam uspio.


- To je dobro - kaze - sto te zove sutra. Obicno ne zove. Znaci da si mu se dopao, znaci da si mu u volji.


Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rjecit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otisao je jedva disuci, a mucenje nastavljamo sutra.


Zaim gleda u mene zbunjeno, trazi rijeci.


- Pa evo, htio bih da te zamolim.


Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih rijeci? Hrabrim ga, bez volje, sjecajuci se:


- Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nesto te muci.


Tako je trebalo onaj da kaze meni, malocas.


- Pa, nista me ne muci. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kazem za muftiju, vec za druge.


- Da li ti se nesto desilo?


- Nista mi se nije desilo. Kazu da nisam vise za sluzbu.


- Otpustaju te?


- Znaci, otpustaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kazes muftiji, da me ostavi. Nisam vise za vojsku, ali da vrata cuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto grosa godisnje...


- Muftija prima dvanaest hiljada.


- Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto grosa, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znaci, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.


Pa, obicno nije mnogo sedamdeset grosa na godinu. Znaci, neces se ugojiti od tih sedamdeset grosa, moj Zaime, koji si grdno pogrijesio sto nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti sto ne mogu da te zalim, dugo sam se rvao s karandjolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.


- Nisi za vojsku, - rekao sam nista ne misleci - ali pusku mozes da nosis. Jatagan mozes da nosis. Koliko bi trazio da oslobodimo jednog nevinog covjeka. Zatvoren je na pravdi bozijoj, nista nije kriv. Da li bi pristao za sto grosa?


Zbunio se.


- Ne znam da li me ispitujes, ili govoris o necemu sto moze biti.


- Odgovori mi.


- Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo nista. A sad, ako je stvar postena...


Sto grosa?


- Dvjesta.


- Dvjesta grosa! Boze milosni! Tri godine bih mogao da prozivim sa dvjesta grosa. I nevin covjek? Gdje je?


- U tvrdjavi.


- Znaci, dvjesta grosa. I nevin covjek, u tvrdjavi. Ne bih mogao.


- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrdjavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?


- Pristao bih.


- A sad ne bi?


- Sad ne bih.


- Onda nista.


- Je li to zbilja ili sala?


- Sala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.


- Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potrazim?


- Ako te otpuste, ja cu ti naci posao.


- Hvala ti, zapamticu to. Ali opet, govori sutra s muftijom.


Zelio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuce po svaku cijenu. Odsjaj muftijina znacaja padao je i na njega, beznacajnog, i sigurno mu se cinilo da je mnogo blize odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa bastovanske lijehe. A on mu je vazniji od svega na svijetu.


Sreo me istog casa, pred vece, u najtezi cas, kad sam isao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni nasa lica, ni nasa raspolozenja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zraci veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.


- Ostajem - rekao je odusevljen. - Nece me otpustiti. Znaci, ostajem. Pitali su me sta sam govorio s tobom, i ja sam pricao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pricao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta grosa, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar covjek, kaze, to za tebe, a i ja kazem, jest, dobar covjek, i tako, znaci, ne treba nista da govoris sutra.


- Dobro.


Nije ni znao da sam mu pomogao.


Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano.




Mesa Selimovic




Vezano za temu:

MEHMED MESA SELIMOVIC
MESA SELIMOVIC O BOSNI
DERVIS I SMRT
STAROST SE BOJI SEBE
TVRDJAVA






© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved