Dogovor generala

Bobetko preuzima svu odgovornost na sebe

Krajem srpnja/jula 2001. godine generali su se dogovorili da ce Janko Bobetko preuzeti na sebe zapovjednu odgovornost za sve sto se dogodilo u Oluji: vjeruju da Haag zbog generalove poodmakle dobi nece inzistirati na njegovu uhicenju i optuzivanju

Tvrdnjom u Jutarnjem listu od 1. kolovoza/avgusta da je on osobno planirao "Oluju", finalnu oslobodilacku akciju Domovinskog rata, Janko Bobetko, bivsi nacelnik Glavnog stozera, kako kazu dobro obavijesteni vojni krugovi, realizirao je raniji dogovor umirovljenih generala o zbunjivanju domace javnosti i poricanju haaske optuznice protiv Ante Gotovine. Prema dogovoru s generalskog sastanka krajem srpnja/jula ove godine, Bobetko ce preuzeti zapovjednu odgovornost za ratne zlocine pocinjene u vojnoj operaciji "Oluja". Bobetko je izbaran za dezurnog krivca posto je generalski klan procijenio da zbog njegove vremesnosti u Haagu nece inzistirati na njegovu uhicenju i optuzivanju. Usto, Bobetko je 26. lipnja 1995. potpisao cetiri direktive za realizaciju "Oluje", pa ga se moze predstaviti i kao njena vrhovnog planera. Konacno, Bobetko je tu ulogu prihvatio uvjeren da time dostize besmrtnost barem u krugovima domacih desnicara.

'Plan 'Oluje' je moj'

Zato Bobetko izjavljuje u Jutarnjem listu: "Plan 'Oluje' je moj, a ne Ante Gotovine". Kako je to dogovoreno na sastanku umirovljenih generala, clanova HIP-a, izjava bi, prije svega, trebala dovesti u pitanje kljucni datum iz Gotovinine optuznice - 17. srpnja/jula 1995. - koji haaski tuzitelji smatraju pocetkom njegova sudjelovanja u ratnim zlocinima. "Izmedju 17. srpnja/jula/jula i 15. studenog/novembra 1995. Ante Gotovina je, djelujuci i/ili u dogovoru s drugima, ukljucujuci Franju Tudjmana, planirao, poticao, nalagao, pocinio ili na drugi nacin pomagao i podrzavao planiranje, pripremu ili izvrsenje kaznenih djela kojima se tereti u nastavku, za vrijeme i nakon ofenzive 'Oluja'", pise u 13. tacki "opcin navoda" spomenute optuznice.

Datum 17. srpnja/jula 1995., naime, odnosi se na sastanak tadasnjeg vojnog i politickog vrha Republike Hrvatske sto ga je predsjednik Franjo Tudjman sazvao na Brijunima da bi, navodno, razmotrili varijante konacnog oslobadanja Hrvatske od srpske okupacije. Zbog tajnosti stvarnog motiva tog vojno-politickog summita, kao sluzbeni povod posluzila je svecana vecera u cast umirovljenja Janka Bobetka, koji je nekoliko dana ranije smijenjen s mjesta nacelnika Glavnog stozera HV-a. No prava je istina da je dio nazocnih predstavnika Hrvatske vojske, mahom bivsih oficira JNA, nakon banketa poslan na turisticki obilazak brijunskog arhipelaga, dok je Tudjman s nekolicinom generala - ukljucujuci, naravno, Gotovinu - raspravljao o "Oluji".

Medijske akcije Markice Rebica

Optuzujuci danas Gotovinu da je vec tog 17. srpnja/jula/jula 1995. sudjelovao u planiranju kasnijeg etnickog ciscenja Srba, haaskom tuziteljstvu, ocito, dobro je poznato tko je sto rekao u tom radnom dijelu brijunskog skupa i kako je tko elaborirao strateske ciljeve dogovorene oslobodilacke operacije. Ili raspolazu pouzdanim svjedokom koji je prepricao tijek sastanka, ili imaju njegovu audio snimku. Optuzujuci neke zapovjednike i generala za ciljno etnicko ciscenje srpskog stanovnistva, haasko tuziteljstvo zna, medu ostalim, i za specijalne medijske akcije Markice Rebica, tadasnjeg sefa SIS-a, koje su takodjer u najvecoj tajnosti dogovorene u krugovima odabranih vojnih i politickih celnika. U suradnji s nekolicinom djelatnika HTV-a, 5. kolovoza/avgusta 1995., dakle, drugog dana "Oluje", Rebic je - kasnije strasno ponosan na samoga sebe - organizirao lazno emitiranje srpske radiopostaje Petrova Gora preko koje je toboznji srpski spiker pozivao civilno stanovnistvo "Krajine" na povlacenje pred "ustaskim" snagama koje navodno ubijaju i kolju sve ispred sebe. Istim proglasom oznaceni su i koridori za njihov bijeg prema Bosni i Hercegovini. Ukratko, vise je indicija da su izvjesni HDZ-ovski krugovi "Oluju" dozivjeli ne kao akciju kojom ce hrvatska vratiti svoj drzavni teritorij, nego kao sredstvo za eliminaciju srpskog stanovnistva. U svakom slucaju, tacka 13. iz "opcih navoda" haaske optuznice savrseno se uklapa u sekvencu iz sentimentalne price HIP-ovca Nenada Ivankovica o Anti Gotovini: da je na tom istom sastanku Tudjman odbacio prijedlog pokojnog Zvonimira Cervenka, novoimenovanog nacelnika Glavnog stozera HV-a, i s odusevljenjem prihvatio Gotovinin plan. Dakako, tu se ne spominju i prijedlozi o koncanom rjesenju tzv. srpskog pitanja: Ivankoviceva knjiga pripovijeda da je, za razliku od Cervenka, Gotovina predlozio modalitet "Oluje" koji je na kraju i proveden: istodobni udar na sve sektore okupiranog podrucja u kojemu bi srpskom stanovnistvu bio ostavljeni tek putovi za bijeg, navodno, iskljucivo iz humanih razloga: da se izbjegnu nepotrebne zrtve.

Plan iz 1993.

Premda tvrdi da o radnom dijelu sastanka Tudjmanovih generala-miljenika ne zna nista, taj dio haaske optuznice i taj dio Ivankoviceve knjige Bobetko sada nastoji osporiti. Njegovo poricanje, kao i kod Andabaka, temelji se na cinjenici da je plan "Oluje" bio zgotovljen vec u lipnju 1995. i da se na njemu nalazi upravo Bobetkov potpis. Po svemu sudeci, trust generalskih mozgova, namjerno ili zbog nerazumijevanja, pogresno je interpretirao haasko tuziteljstvo, pa Bobetko, cini se, vjeruje kako se inkriminacija odnosi na cjelokupni nacrt oslobodilacke operacije. To, dakako, nije istina. takodjer nije istina da je Bobetko njezin autor. Prema tvrdnjama Nacionalovih izvora u vojnim krugovima, zavrsna vojna operacija "Oluja" u papirima i dokumentima bila je projektirana vec 1993. Na planovima je radila golema ekipa vojnih strucnjaka MORH-a, Glavnog stozera, ali i svih zbornih podrucja. Kao i svaki vojni clan, tako se i "Oluja" izradivala u vise varijanti. Primjerice: kako osloboditi hrvatski teritorij u slucaju da HV i HVO dozive poraz u Glamocu: kako osloboditi teritorij u slucaju da se s Bosnom i Hercegovinom ne postigne sporazum o zajednickim vojnim djelovanjima. U sklopu istih planova u svibnju 1995. dogodila se operacija "Bljesak" u kojoj je oslobodena zapadna Slavonija. Na drugim podrucjima profesionalne brigade i specijalne postrojbe MUP-a najmanje su dvije godine uvjezbavale zavrsne oslobodilacke akcije, kako je to bilo osmisljeno u planovima i zemljovidima "Oluje". Danas se smatra da je kljucni razlog velikih hrvatskih gubitaka u sektoru Sjever neobjasnjiva odluka Djure Basarca da vojnike koji su trenirali borbe u toj zoni zamijeni vojnicima uvjezbanima na drugim podrucjima. Zbog nepoznavanja terena i rasporeda srpskih snaga u hrvatskim redovima nastao je potpuni kaos zbog kojeg je "Oluja" na Banovini trajala znatno dulje nego u ostalim dijelovima okupirane Hrvatske. Basarac je smijenjen vec drugoga dana operacija, a iz Zagreba je kao spasitelj na teren poslan general Petar Stipetic. Kad je Janko Bobetko potpisao cetiri direktive za maksimalno podizanje vojne spremnosti, kojima se definiraju zadace u "Oluji za cetiri zborna podrucja, cekalo se jos jedino da Tudjman odredi datum pocetka zajednickog oruzanog udara.

Posljednje direktive u lipnju/junu

Direktive su zapovjednicima zbornih podrucja poslane 26. lipnja 1995. kad su bili zgotovljeni i svi mobilizacijski planovi. Na brijunskom sastanku politicki podobnih generala nije vise trebalo raspravljati o vojnim varijantama finalne operacije. Sve je bilo dogovoreno i jasno, jedino su se cekale vijesti sa zenevskih pregovora izmedu hrvatske delegacije i tzv. krajinskih Srba, premda nije bilo tesko predvidjeti da ce Srbi opet odbiti hrvatske uvjete.

Andabakovo samooptuzivanje

Ipak, neporeciva je cinjenica da je Tudjman okupio politicki podobne generale da opet raspravljaju o "Oluji". Bobetko nije na njemu bio. Prema tome, ne moze znati o kojem je to aspektu "Oluje" Tudjman razgovarao s Gotovinom. S obzirom na to da su planovi bili zgotovljeni, s obzirom na to da je vec u lipnju bilo definirano koja ce se varijanta primijeniti, s obzirom na to da su vojnici vec bili rasporedeni i uvjezbani - rasprava u tako uskom povjerljivom krugu generalskog politbiroa mogla se odnositi iskljucivo na njene politicke ciljeve. Ideja o zamjeni krivnje - Bobetka za Gotovinu - ukradena je pak od Ivana Andabaka, koji vec vise od godinu dana boravi u hrvatskom zatvoru zbog sverca kokainom. Razgovarajuci u svojoj celiji s haaskim istraziteljima, Andabak odavno koristi istovjetni trik sa zamjenom teza: da bi od haaskih optuzbi za ratne zlocine obranio svog prijatelja i nalogodavca Mladena Naletilica Titu, uvjerava predstavnike Medunarodnog kaznenog suda kako je on osobno odgovoran za sve masakre sto ih je u hrvatsko-muslimanskom ratu pocinila Kaznjenicka bojna. Andabakovo samooptuzivanje temelji se na cinjenici da Naletilic, doista, nikad nije sluzbeno imenovan zapovjednikom ni Kaznjenicke bojne, ni bilo koje druge postrojbe HVO-a. Zavrsetak hrvatsko-muslimanskog rata docekao je, koliko se javno zna, sa statusom obicnog vojnika bez ikakva cina i vojne funkcije. Naprotiv, sam Andabak funkcionirao je kao sluzbeni zapovjednik inkriminirane sirokobrijeske formacije, s titulom generala HVO-a.

Obmane o Tutinoj nevinosti

Premda haaski istrazitelji znaju da ih Andabak obmanjuje izjavama o Naletilicevoj nevinosti, njegovi iskazi tijekom saslusanja u remetineckom zatvoru izazvali su prilicnu zabrinutost. Jer ako se Andabak nastavi drzati te iste price, tuziteljstvo Medunarodnog kaznenog suda moglo bi imati velikih problema u dokazivanju niza optuzujucih tocaka koje govore o Naletilicevoj zapovjednoj odgovornosti - poticanju ili barem toleriranju zlocinackih ekspedicija Kaznjenicke bojne protiv muslimanskih civila. Nevolje haaskog tuziteljstva to su vece sto remetinecki zatvorenik iskaz potkrepljuje sluzbenim dokumentima o svom postavljenju na zapovjedno mjesto. I doista, nagradujuci ga za vjernost i poslusnost Mladen Naletilic Tuta priskrbio je Andabaku u doba hrvatsko-muslimanskog rata visoke sluzbene titule i pocasti, dok je samom sebi bio namijenio ulogu "sive eminencije", koja sirokobrijeskom postrojbom upravlja iza kulisa. Andabak je figurirao kao vrh sluzbene vojne piramide, ali je provodio odluke i naredbe Mladena Naletilica Tute, dogovorene u zagrebackom Ministarstvu obrane. Tako je Kaznjenicka bojna ponajbolji primjer dvostruke linije zapovijedanja u nekadasnjem HVO-u i Herceg Bosni, koju je pak vrlo tesko dokazati i rekonstruirati bez svjedocenja onih koji su je gradili i u njoj sudjelovali.

"NACIONAL" 18. jula 2001