Izmedju njihove smrti i naseg opstanka nema nikakve razlike, jer smo ostali da zivimo u svijetu koji je trajno, nepovratno, obiljezila njihova smrt. Izabrao sam da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usudjujem dolaziti, kao sto sam se samo tamo usudjivao uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Mjesto rodenja nevazno je u poredjenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori nista - to je tek puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o nasim ubjedenjima, vjerovanjima, izborima koje smo napravili i drzali ih se sve do kraja.

Mozda je sve ovo pogresno, mozda covjek ipak ne moze birati mjesto smrti, kao sto ne moze birati niti mjesto rodjenja. Oni su umrli tamo gdje su se rodili, gdje su u godinama rata potrazili i pronasli utociste, u zajednickoj agoniji prezivljavali dan za danom. Nisu tamo sprovedeni, nije bilo zeljeznicke kompozicije koja ce ih odvuci natrpane u stocnim vagonima i vojske koja ce ih sakupiti na jednom mjestu sa jednom jedinom svrhom: da budu ubijeni. Oni nisu izabrali Srebrenicu da bi prezivjeli. Nista sto mi zivi imamo kazati nije nase. Sve pripada mrtvima.

U smrti, tacnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike - plinska komora, masovno smaknuce ili podmukli bljesak celicne ostrice u mraku, bolan uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nozem. Jedino po cemu se zrtve razlikuju su njihovi dzelati. A svi dzelati ovog svijeta su isti.

Prica prva

(Cetvrtak, 13. juli 1995, holandski bataljon nakon srpskog zahtjeva pravi popis civila koji su u njihovoj bazi u Potocarima pronasli utociste i radnika UN-a. Hasan Nuhanovic, prevodilac UN-a, znajuci da Srbi vec odvajaju zene od muskaraca, koji netragom nestaju, pokusava spasiti zivot svog mladjeg brata stavljajuci njegovo ime na listu osoblja UN-a) De Haan i ja smo liste odnijeli u odvojenu zgradu u kojoj je nekad bila smjestena uprava tvornice, a sada stab holandskog bataljona. Nagnut nad mapama polozenim na stolu, stajao je major Rob Franken, zamjenik komandanta.

Spustili smo liste na stol, a on je rukom odgurnuo mape ustranu. Prvo je pregledao veci spisak, bio je to niz njemu nepoznatih imena i vjerovatno mu cijela ta stvar nije imala mnogo smisla. Kada je stigao do spiska sa nasim imenima, podigao ga je sa stola i pazljivo proucavao svako ime. Njegov pogled se polako spustao i onda naglo stao: zaustavio se na imenu na dnu stranice. Podigao je ruku, koja je beskorisno lezala na kuku, i upro je svoj debeli, kratki, zaobljeni kaziprst. "Ko je ovo?", upitao je podizuci pogled ispod naocala. Skoro uglas smo odgovorili da je to nas novi cistac. De Haan je, ozbiljnog lica, kazao da je posao dobio prije samo dvije sedmice, ali zbog srpskog napada nije bilo moguce rijesiti sve formalnosti. "Ne, to nije istina, on ne radi kod vas", kazao je Franken, a De Haan se zacrvenio. Bio je uhvacen u lazi, a morao je lagati da bi spasio zivot jednog djecaka.

Franken je papir ponovo spustio na stol, pruzio ruku malo dalje i dohvatio roza flomaster i - ne mogu da vjerujem da je roza flomasterom, mozda je trebao biti crni - prekrizio ime, covjeka, zivot. Muhamed Nuhanovic - imao je 19 godina, a ja i danas krivim sve nas sto smo njegovo ime stavili na kraj; mozda ga Franken ne bi primijetio da je bilo negdje u sredini spiska, skriveno izmedju nasih imena, mozda bi bio ziv da je njegovo ime bilo samo nekih dva, tri, pet centimetara iznad. On bi bio ziv, a ja se ne bih sjecao jednog ostrog poteza flomasterom, kratke crtice ispod koje se jos naziralo ime i ne bih imao osjecaj da sam, ne htijuci, ucestvovao u necijoj smrti.

Izasao sam iz sale, potpuno otupjelih cula pod utiskom onog sto se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. Presavsi nekoliko stotina metara do kancelarije, sjeo sam za stol i poceo ukucavati konacni spisak u kompjuter, sa osjecajem da nepovratno gubim nesto vazno, da se sav moj dotadasnji zivot skoncentrisao u trenutak kada je Hasan usao u prostoriju, a ja, ne znajuci za drugaciji nacin da mu to kazem, izgovorio: "Hasane, Franken je skinuo Bracu sa spiska!" Da li su moje rijeci zazvucale hladno, da li je Hasan u njima cuo nezainteresovanost, osjetio moju sebicnu zelju da prezivim, pa je iz njega provalio gnjev?

Pozelio sam da se branim, iako znam da nije urlao na mene, da nije prijetio meni, nego nekom drugom, ko uopce nije bio tu. Hasan je ponavljao da ce ga ubiti, da nije normalan i sa svakom novim izrecenim upozorenjem primicao se sve blize, dok nisam dosao sebi i zagalamio: "Hej, nisam to ucinio ja, nego Franken. Idi pricaj s njim dok jos ima vremena!" Vidio sam ga nekoliko sati kasnije, sjedio je sam, holandski vojnici su iz fabrickog kruga vec ispratili sve muskarce i zene. Sjedio je sam, glave polozene na stol, pokriven zelenom ceradom. Pogledom sam na dugackom stolu trazio roza flomaster.

Prica druga

Jedina posta koja je izlazila, odnosno dolazila u grad bile su poruke Crvenog kriza: otvorena pisma, koja su vise licila na formulare, sa vrlo malo prostora za pisanje. Broj recenica bio je odredjen tackastim crticama sa jedne strane papira, dok je druga bila predvidjena za adresu posiljaoca i primaoca. Svako pismo je prije odlaska iz grada prolazilo strogu cenzuru u gradskoj kancelariji Crvenog kriza. Nakon toga, mnoga su od njih bila neprepoznatljiva, citavi pasusi prekrizeni crnim markerom tako temeljito da se nije moglo ni naslutiti sta se nalazi ispod tih fleka koje su probijale tanki papir. Izgledalo je kao da postoji indeks zabranjenih rijeci, rijeci koje bi uvijek i iznova bile prekrizene, citav jedan mali rjecnik koji je odrazavao sustinu nasih zivota.

Bile su to rijeci poput "vojska", "ubijen", "poginuo", "cetnici", "strijeljan", "zaklan", "zarobljen", "zlocin"…

Ne, one nikad ne bi prolazile mimo revnosnog cenzora; nasa istina valjda nije bila istina za koju je vanjski svijet trebao znati. Svaki put kada bi slali takvo pismo, podastirali smo svoje zivote potpunim strancima, ljudima koji su po sopstvenom nahodjenju odlucivali sta nasi roditelji, rodjaci, familija trebaju saznati o nama. Znam neke koji su pisali sto su ruznije mogli, nadajuci se da ce cenzor zaobici ono sto ne moze razumjeti, dok ce majka, djed ili otac, koji su nas gledali kako pisemo svoja prva slova, ipak uspjeti procitati. Dobijali smo odgovore i razocarani shvatali da ce ono sto ne mogu razumjeti, cenzori za svaki slucaj prekriziti. Njihov grijeh bio je utoliko veci sto su pisma bila sasvim obicna: sadrzaj se uglavnom odnosio na to gdje je neko koga poznajemo otisao, da li je neko prezivio, da li se neko javio iz inostranstva, ono sto razdvojeni clanovi familije mogu pitati ili pisati jedni drugima. U tim pismima nije moglo biti nikakvih tajni: u Srebrenici ionako nista nije bilo skriveno, sve se znalo na isti nacin na koji se o svemu sutjelo.

Prica treca

Sjedili su u zamracenim sobama, u polumraku koji je razbijala uljana lampa, razaznajuci lica drugih samo nakon sto bi ih osvijetlio zar cigareta, i cekali proljece. Cekali su prvo proljetno sunce, da sume olistaju, da "ozeleni", a vrijeme su prekracivali pricajuci o svojim proslostima, zato sto su bile ljepse od sadasnjosti i zato sto buducnosti nisu imali, o familijama, koje su sada bile negdje daleko. Razgovarali su o tome "daleko" i sanjali sta ce prvo uraditi kada tamo stignu. Kupit ce gajbu piva i otvoriti steku "peglanih" cigareta i piti pivo i pusiti, prave cigarete, a ne ova govna od kojih pozute i prsti i sake, a smrad se zavlaci, ne u odjecu, nego u kozu, i cak i znoj smrdi na duhan. Razgovarali su i sjecali se djece koju godinama nisu vidjeli: cinilo im se da prebrzo rastu, da preozbiljno izgledaju na fotografijama napravljenim samo zato da bi bile poslate u Srebrenicu.

Mogla je biti 1993. ili 1994: na proljece, kad ozeleni, oni ce krenuti ka njima, "sumom", prvo do Tuzle, a onda mozda i dalje. U grupicama sa najvise pet-sest clanova, kretali su navecer, docekujuci zoru u blizini srpskih polozaja i prolazili pored njih. Mislili su da je prolazak kroz srpska minska polja najveca prepreka na putu do slobodne teritorije, zamisljajuci vise od sto kilometara puta koji je bio pred njima kao praznu i spaljenu zemlju koju niko nije kontrolirao.

Put je vodio preko brojnih brda u okolini Zvornika, kroz spaljena muslimanska sela u kojima su mogli potraziti skloniste od nevremena, srpska sela koja su se mogla raspoznati po svjetlu koje je gorjelo i lavezu pasa. Niko pouzdano ne moze reci koliko ih je napustilo grad tokom tri godine, koliko je "sigurna zona" postojala, kao sto niko pouzdano ne moze reci ni koliko ih je stiglo na cilj, ali je sasvim sigurno da je broj prvih mnogo veci od broja potonjih.

Mnogi su napustali enklavu, nailazili na leseve drugih, koji su krenuli ranije, i vracali se obeshrabreni. Drugi su, bez obzira na to, nastavljali dalje i nekako stizali do Tuzle, odnosno polozaja bosanske vojske, gdje su ih prihvatali iscrpljene, izgladnjele i uplasene, kao sto ce neke druge prihvatati u julu 1995.

Prica cetvrta

U blizini kampa, nekih stotinjak metara iza gradske benzinske pumpe, bila je mala, u bijelo okrecena kuca. Starica koja je tu zivjela nije imala nikoga, i dvije ili tri cigarete bile su dovoljne da je usutkaju. U njenu bastu svaku noc su dolazila po trojica, najvise cetvorica holandskih vojnika, u drustvu sa makroom.

Sjedali su za rasklimani drveni stol, sakriveni od znatizeljnih pogleda visokom zivicom, cekajuci da se pojave djevojke. Makro je u medjuvremenu dogovarao cijenu: tri, u iznimnim slucajevima, ako je "klijent" imao posebnih zelja, cetiri kutije cigareta. Bilo je to vrijeme kada je kutija cigareta na srebrenickoj pijaci kostala izmedu 20 i 30 njemackih maraka. Posao je obicno ugovaran dan ranije, preko "zice" kampa. Dugacka zgrada na izlazu iz grada medju stanovnicima enklave ostala je "vezionica", cak i nakon sto su se u nju uselili kanadski vojnici u aprilu 1993.

Holandski bataljon naslijedio je "vezionicu" od njih, stacionirajuci u gradu jednu od cetiri cete. Vojnici s druge strane kupovali su, uglavnom, rakiju i djevojke.

Na pocetku su same dolazile i nudile se, bez ikakvih posrednika, za kutiju cigareta. Njihov engleski sastojao se od nekoliko recenica: "Me fuck you!", ili "Me suck you dick!". Posto bi vojnici pristali, ostajalo je jos samo da pronadju i mjesto gdje ce to obaviti. Ako su trazili samo oralni seks, one su odmah pristupale poslu, na licu mjesta: zavlacili su se u neki neosvijetljen cosak, vojnik bi razmaknuo bodljikavu zicu onoliko koliko je to bilo moguce i svlacio pantalone. Djevojka bi kleknula i, s druge strane, zavlacila glavu u debeli snop zice. Podigla bi se poslije pet minuta, brisuci pantalone i usta, ponekad krv koja je curila niz lice iz dugih brazgotina od zice. Potom su napravili otvor u zici, skoro neprimjetan, kroz koji su se provlacile u kamp. Otvarali bi zicu, a zatim je pazljivo vracali na isto mjesto: nekoliko njih bi se brzo, zivotinjski, uza zid, izredalo na jednoj djevojci. Placali su im poslije snosaja, ali nakon sto su ih nekoliko puta izbacili iz kampa ne dajuci im deset zasluzenih maraka, pocele su novac traziti unaprijed. Obicno su novac davale na cuvanje nekom od djecaka kojem su mogle vjerovati, a zauzvrat im dopustale da gledaju dok se vojnici mijenjaju na njoj. Njihovi podvodaci bili su mladici koji su, slucajno ili ne, zivjeli u blizini kampa, i sami ranije "poslovali" sa Holandjanima, znali ponesto engleskog i mogli se pobrinuti da djevojke dobiju zaradjeni novac. Dobit su dijelili na ravne casti, a makroi su se morali pobrinuti i za mjesto. Prvo je to bio podrum zgrade prekoputa, ali je i on bio previse izlozen; nije postojao nacin da se skriju od djecaka zainteresiranih da, po prvi put u zivotu, vide sta je to ustvari seks. Kuca pored benzinske pumpe bila je idealno rjesenje: u basti su bili sklonjeni, djevojke vise nisu morale strahovati da ce ih vojnici silovati i onesvijescene izbaciti napolje, a oni su mogli biti poprilicno sigurni da ce dobiti ono sto su trazili i da to niko nece saznati.

Pise: Emir Suljagic