Početna - - Početna
Drugonagradjena prica sa natjecaja Bosnjaci.net 2007. na temu Logor



12. juni 2007.
Drugonagradjena prica sa natjecaja Bosnjaci.net 2007. na temu Logor

SONJA

Autor: Armin BEHLULOVIC', Sarajevo

Miris poganog hladnog jutra dopirao je do nekog mog damara u glavi i neprestano mi budio zelju da skoncam sve. Muka mi je.
Gledam put prema Vogosci sa svog prozora i isti taj damar mi kuca i sada. Trzam se iz morbidnih misli i pokusavam da razmisljam kako se prave kolaci, kiflice, ova ili ona torta. Ali sve me vraca unazad posebno miris prohladnog jutra. Razocarano-suicidno depresivna, ma to je blag opis mog stanja, stojim na prozoru i ovaj miris jutra mi vraca uspomene, to je kao samar, kao da te neko polije hladnom vodom, odjednom to dodje, samo. Sa mog prozora sa treceg sprata gledam auta koja idu bas tamo, kao da je sve u redu, bas kao da se nikada nije nista lose desilo, ja tamo nisam bila nikada od onda, u rodni grad kad idem tu Vogoscu zaobilazim u sirokom krugu.
Jednom sam morala proci ali mi je poslije bilo lose, zavrsila sam kod psihijatra. I od tada sam stalno na terapijama. Borba ce trajati cijeli zivot dok god bude kucalo ovo srce, bol prestati nece.
Najveca snaga, mogu reci slobodno turbine mog zivota koje me silno pokrecu su moja djeca, moje dvoje prekrasnih malisana koji su mi spas i moj muz bez cije podrske u granap ne bih mogla.
Ali najgora su mi ova jutra koja me podsjecaju na te dane, i najgore je kad sam sama kao sada, onda me scepaju misli i sjecanja ne daju mira, kao kad vjetar otpuse odumrlo vec staro jesenje lisce sa topole pa se razleti i vihori na sve strane, tako su dogadjaji stari, odumrli, a misli su uvijek nove i opet ih one sve obnove i osvjeze, a rane kao zivo meso koje nikad ne zarasta.
Dekubitus duse.
Ponizenje od njih je preraslo u gorki prezir, gledam u oci pravo u inat uzdignute glave. I gledam, samo gledam. Kad sam sama misli mi uzburkavaju krv, srce lupa, mahnito kopam po svom neseseru posezuci za medikamentima umirujuceg dejstva.
Kasnije je lakse i sve bolje; svi se okupimo za ruckom, djeca dodju iz skole, muz s posla i uvijek, bas uvijek primijeti na meni ako je bilo toga kao ovaj dan.
Pohvali rucak, poljubi me i tiho sapne: jesi li za jednu setnju, ljubavi?
Odemo daleko; pricao bi mi kako je sve bilo u ratu sa njim, planirao odlazak na more, i u nas najveci san Ameriku, gdje nas niko ne zna. Samo da me odvarati od misli, vedrio mi zivot i uvijek to radi. Neizmjerno sam mu zahvalna i mnogo, mnogo ga volim.

*****


Hiljadu devetsto osamdeset devete godine sam upisala likovnu akademiju u Sarajevu; bila je to moja zelja jos od djetinjstva. Bila sam ocarana bojama. Bojama duge, bojama prirode, svim bojama koje postoje na ovome svijetu. Ni sanjala nisam da ce se nakon nekoliko godina sve te moje boje i moji snovi pretvoriti u samo jednu jedinu boju, boju noci i tmine. Nista vise nece biti kao nekada. Zivjela sam u Vogosci kao podstanar kod jedne starije zene, stan je bio jeftin a to je poznanica od moje tetke, pa sam i na preporuku dosla kod nje. Bila mi je kao majka, uvijek se sa mnom lijepo ophodila; kad bih dosla sa nastave uvijek bi bilo nesto spremljeno za jelo. Pokusavala sam joj se oduziti kucanskim poslovima kad bih imala vremena, jer sam upisala trecu godinu i imala sam mnogo obaveza i vjezbi. Luda vremena su bila, slutilo je na zlo, na televiziji politicari jedni prijete, drugi porucuju nece biti rata, intelektualci tvrde, pa rat se ne moze sigurno tolerisati, Europa to nece dati. Cula sam se sa svojima. Po Doboju su bile takodjer barikade bradate spodobe su ih postavile svuda, pokusavajuci da se ograde u svoj tor. I sve te price, poruke, apeli, misljenja, intelektualci, politicari, sve je palo u vodu onog dana kada su u pravom smislu rijeci proradile barikade i kada se vise nije moglo nikuda otici. Nas dvije smo bile same u stanu; gledale smo kroz prozor put koji je vodio prema Sarajevu i na drugu stranu prema Semizovcu. Na kamionima su se gore dole vozili naoruzani vojnici, bilo ih je mnogo i pucali su kao da je neko slavlje. Podigla sam telefonsku slusalicu da nazovem roditelje, vec sam znala ali po ko zna koji put danas to radim, dizem tu slusalicu u nadi da cu cuti tu-tuu, ali uzalud, znala sam da je odvec kasno za bilo sto. Vec je peti dan kako telefoni ne rade i nije vise uopste bilo logicno misliti da ce proraditi. Gospodja je stalno ponavljala da je to nasa vojska koja nas cuva; gledali smo srpsku televiziju i njihovi izvjestaji nisu nimalo licili na domoljublje i ne znam ti sta nesto normalno, za sve su im bili krivi Muslimani, spominjali su Tursko doba i da je dosta vise toga.
Odjednom mi je postalo sve kristalno jasno.
Kao da sam tog momenta ostarila dvadeset godina, kao da sam procitala bezbroj knjiga skupila se neka sustina u meni, sustina svega oko nas i svih ovih dogadjanja. Bilo mi je jasno da nema vise sale, da je sve ovo ozbiljno, da ozbiljnije ne moze biti. Izasla sam vani malo prosetati i vidjeti sta se zapravo desava, obukla sam neke stare pantole koje su na meni visile kao na strasilu, niz hodnik se susretoh sa Zorom nasom komsinicom sa treceg sprata, nista mi nije rekla, prosla je pored mene kao da me ne poznaje. Hodala sam Vogoscom kao izbezumljena; nikoga ovdje nisam znala, koga pitati kako da se prebacim do Doboja, koga pitati sta da radim, glavom su mi prolazile misli... Svi moji prijatelji su u Sarajevu, i svi poznanici, ovdje bih prakticno samo prespavala. Srela sam neku zenu zaustavila je i pitala da li zna mozda moze li se ikako otici za Sarajevo. Odmah sam se deklarisala kao Turkinja. Mrzovoljno mi je odgovorila da je sa Sarajevom zauvijek gotovo, tamo zive oni i svakom razgovoru izmedju nas vise nije bilo smisla. Do stana sam plakala. I gazdarici sam ispricala situaciju u gradu, a ona je dodala da je isla kod Elme. Muza su joj odveli jutros, prica jos kako je dolazila neka komsinica preko pruge, ne sjecam se kako se zove, uglavnom rekla je da svi koji nisu Srbi treba da se sklone u kuce i da ne izlaze nigdje.
Iz dana u dan situacija je postajala sve gora i gora. Komsije srpske nacionalnosti su upucivali vojsku, odnosno cetnike, na kuce u kojima su zivjeli Muslimani, odvodili su muskarce. Ponekad bi do nas dolazila vijest kako su toga i toga ubili na kucnom pragu. Gazdarica je poznavala te ljude; plakala je. Ja sam dugo dugo nocu kraj prozora osluskivala pucnjavu i plakala.
Zaspala bih pred jutro u sam cik zore kad bi me san savladao, samo nekoliko sati bih spavala i opet bih kraj prozora provodila vrijeme; nadala sam se da ce doci moj babo.
Hrane nam je vec ponestalo, pravile smo hljeb i onako sa dzemom jele i to jednom dnevno. Nije se moglo ni jesti. Gazdarica je izlazila do granapa da ponesto kupi. Ja vise nisam smjela izlaziti. Bojala sam se.
Sve je izgledalo kao ruzan san u koji ne mozes povjerovati, kao u nesto nestvarno, kao scene iz filmova, mislila sam ujutro cu se probuditi i sve ce biti po starom.
Tu noc sam kao i sve druge bila pored prozora negdje oko jedanaest sati. Vidjela sam kad se pred nasu zgradu parkirao zeleni vojni kamion, onako, manji kamioncic. Iz njega su izasla dva vojnika. Usli su u nas ulaz.
Poslije pola sata neko je zakucao na vrata.
Samo smo se nijemo pogledale. Gazdarica je otvorila, a oni su usli u stan i poceli da prevrcu sve po sobama. Pobjegla sam u svoju sobu. Cula sam kako traze pare zlato, kako vicu ”gdje su ti sinovi”, znas li ti da oni pucaju na nas!? Gazdarica je odgovarala da nema sinova, da ima samo kcerku u Holandiji.
Tada su se otvorila vrata moje sobe. Sjedila sam na kaucu i plakala. Pogledala sam prema vratima. Stojao je vojnik u maslinastoj uniformi, puska mu je bila na ramenu. Kao da sam se bojala te puske, pa da bojala sam se, ali nije bilo razloga. Sad su mi potekle druge misli, nisam se vise bojala puske, cak sam pomislila da je najbolje da me ubije da se okonca ova agonija. „Sta je, sta places, nece ti niko nista“, rekao je. „Daj licnu kartu!“
Zbunjeno sam ustala i pronasla svoju licnu, pruzila mu je; on je samo je letimicno pogledao i stavio je u dzep. Klimnuo je glavom prema vratima i rekao mi spakuj se. Tada sam ja pocela da pricam kao navijena kako sam iz Doboja, kako ovdje studiram i da zelim da idem za Doboj, tamo cu mu dati novac od svojih roditelja koji ga sigurno imaju. U sobu je usao i drugi vojnik i prokomentarisao “O vidi,vidi, sto je neko uplakan. Spremaj se, nemamo vremena”.
U kuhinji je sjedila gazdarica. Kad me je vidjela samo je rekla sta je bilo, zagrlila sam je i sjela pokraj nje plakala. „Polazi!“ - zavikao je cetnik, uhvatio me za kosu i snazno povukao. Molila sam da nekako idem u Doboj svojima. „Prekini, majku ti jebem balijsku!“ - udario me nogom u ledja. Gazdarica je plakala i preklinjala ih da me ne tuku. Otvorila sam svoj orman i vadila stvari u torbu sto mi je babo kupio u Izborovoj robnoj kuci. Plakala sam. Ruzan san nije, niti ce prestati. Zagrlila sam gazdaricu i posla sa njima. Ostala je placuci.
Sutke smo silazili niz zamraceni haustor. Kad smo dosli do kamiona naredili su mi da udjem naprijed. Onaj vojnik sto je prvi usao u sobu, sjeo je u zadnji dio kamiona. Pokusala sam pricati sa vojnikom kako mu moj otac moze dati novac samo da me nekako prebaci do Doboja. Nije progovarao, samo je rekao suti umoran sam kao pas. Vidjela sam da je besmisleno ista vise reci tom gadu. Prosli smo semafore i raskrsnicu, na sljedecoj je skrenuo desno.
Zaustavio se pred jednom zgradom i rekao mi da izadjem. Izasao je i onaj vojnik od straga. Udaljili su se nekoliko metara i ovaj mu je nesto govorio. Sjeo je u kamion i otisao, dok smo se mi penjali stepenicama. Pitala sam kuda idemo.
Stala sam drzeci se jednom rukom za ogradu i rekla da ne idem, da zelim kuci ili da me vrati u stan. Uhvatio me za ruku, unio u lice i prosiktao: nemoj da ti glavu otkinem!, tada me udario svojim celom i gurnuo prema gore da idem.
Bili smo na petom spratu, on je izvadio gomilu kljuceva i nakon dva tri probavanja nasao je kljuc od stana. Usli smo. Rekao mi je da vidim ima li kafe i da je napravim. Samo sam okrenula glavu.”Kako si fina ti“ - dodao je ironicno.
Nisam znala sta da mislim. Stajala sam na hodniku i bespomocno gledala po stanu. „Hajde, sta si se ukipila, vidi ima li kafe!“ Posla sam u kuhinju tamo prevrtala po tudjim stvarima. Nasla sam kafu, secer, a prizeljkivala da odnekud kao u filmovima ispadne pistolj pa da ga odmah ubijem. Kad je vidio da me nema sa kafom, usao je u kuhinju, uzeo me za ruku, izveo u neku sobu i rekao: ”Skidaj se”.
„Sta ti je?“ - placuci sam govorila
“Skidaj se, rekao sam ti”.
“Skidaj se, kurvo, majku ti jebem balijsku” - repetirao je pusku i stavio mi cijev pod grlo. Zatim me je uhvatio za bluzu i strgnuo je i gurnuo me rukom prema kaucu. Vristala sam i plakala. Stavio mi je cijev na obraz i rekao: “Zavezi, ili cu te sad ubiti!” Opet je naredio da se skinem. Kad nisam htjela, tad je strgao sve sa mene.
Desila se najgora stvar u mom zivotu.
Silovana sam.
Pa opet nakon dva sata kad se vratio onaj drugi sto je bio odvezao kamion. Zakljuljucali su me u stanu nakon svega i otisli. Sjela sam u cosak sobe i plakala, plakala. Sve me je boljelo. Kao da se cijeli svijet srusio na mene, osjecala sam nezdrzivi bol i teret u grudima, kao da cu svakog trena puknuti poput napete strune.
Tako sam provodila dane i neprespavane noci po stanovima, najmanje dva ili tri puta su me prebacivali sa jednog na drugo mjesto. Ta je agonija trajala 16 dana, dok se nisu pojavili jednog dana i rekli sada ides u hotel. Nisam ni slutila sta me ceka. U tom tako gadnom prokletom i jezivom mjestu nisam bila sama, bile su tu zene i djevojke muslimanke koje su brutalno ponizavane i silovane “KOD SONJE”.

*****


Dane nisam brojala, kao ni silovanja tih bradatih usmrdjelih spodoba, mladica mojih godina sa cudnim naglaskom. Pretpostavljala sam da su iz proklete Srbije. Molim Boga svaki dan da je sve najgore snadje. Bilo je staraca od pedeset godina, nema kakvog vlaha tu nije bilo, bilo je stranaca na kojima se vidjelo da su zbunjeni i kao da se pitaju da li je ovo zaista moguce, da moze ovako. Za Boga miloga, gdje je nestala ljudskost, gdje je nestao ponos tih ljudi iz Europe!? Srbi su bolesni kao nacija, to je vec poznata stvar svima, nikada ljudskosti kod njih nije ni bilo. Necu se vracati detaljno u historiju ali moram pomenuti da su ime dobili po srpovima onim za zetvu, koje su im u ruke gurnuli Rusi i kao posljednji otpad sljam protjerali sa svog teritorija kako bi ih se rijesli, da bi zastala ovdje ta pogan. Za strance mislim, sve su to sami propali zivoti, bivsi narkomani i ustirkani kompleksasi, koji su vrijedni koliko osusena larva. Nisu pricali zato da bi sacuvali svoj identitet, ali opet nista se ne moze sakriti. Neki bi dolazili pripiti. Jesu li to ti Europljani, sada se pitam, oni koji nama postavljaju nekakve uslove da udjemo tamo u taj njihov djavolji krug, gdje se promovira razvrat i blud? Pa to je za mene apokalipsa, ja tamo ne zelim, vjerujte mi. Tamo isti ti Europljani su me silovali isto kao i cetnici. Isti su.
Ovaj restoran je nekada bio vlasnistvo izvjesne Sonje, pa je tada bio pod nazivom “Kod Sonje”, jednom rijecju, bio je to bordel, gdje su dolazili cetnici, koji su bili na polozajima u toj njihovoj razularenoj vojsci, bolje reci raspustenoj bandi. Vec sam pomenula da su dolazili i stranci, najcesce je dolazio Lewis MacKenzie, njega su svi zapamtili, jer je bio na polozaju ispred te bijedne Europe. Naravno da nisu izostajali ni njihovi vozaci i drugi koji su tada imali angazman u Bosni i Hercegovini.
Bila sam tada u sobi sa Sabinom. Ona je bila iz Ilijasa, zena kojoj su covjeka ubili na kucnom pragu. Nju su pretucenu na mrtvo ime doveli u „Sonju“. Sva je bila u modricama. Bila je tu sa nama i Anesa, djevojka mojih godina iz Vogosce. Fatima i Emina su bile sestre, isto iz Vogosce, Azra je bila iz Semizovca. Nas sest je spavalo u jednoj sobi. Dijelile smo sve tugu ocaj. Suze su nam bile svakodnevne druge. Tjesile smo se kao sestre. Odvodili su nas jednu po jednu, uglavnom svaku vecer, po danu, nije bilo pravila. Cak i za vrijeme mjesecnice. Azra je bila u teskoj depresiji. Stalno je pricala o svom muzu i djeci. Govorila je kako je vise nece nikad ni pogledati kad sazna gdje je bila. Tjesile bismo je, a ona bi dugo dugo plakala. Imala je jake aritmije i cesto je kolabrirala.
Stanje svih nas je bilo veoma tesko. Znale smo da u drugim prostorijama ima jos zena, ali nismo s njima dolazile u kontakt, samo bi kroz prozor vidjele kako ih odvode, kao sto su vjerovatno i one gledale nas.
U sobu nam je usla Mira Vukovic. To je okorjela cetnikusa koja je bila nesto kao upravnik ovog zatvorskog bordela. Pokazala je prstom na Anesu, cim je usla zatim pogledala po svima nama i obratila se meni.”Ti”. Na pragu vrata stajao je naoruzani cetnik Dragan, inace jedan od cuvara. ”Podjite za mnom” - rekla je. Mi smo krenule, a iza nas Dragan. Dovela nas je u jednu sobu i rekla da sjednemo. ”Hocete li kafu?” - pitala je. „Kakvu kafu, ja sam gladna“ - rekla sam joj. Nasmijala se i dodala: “Zato ti imas tako dobru liniju”. Ubila bih je zubima. Bilo nam je cudno sto nas nudi kafom. Ustala je i iz svoje torbice izvadila nesto. Nisam vidjela, jer sam gledala u pod. Anesa mi je pruzala par ruzeva za usne, neke sjene, da se nasminkam. Mira je rekla: „Zelim da veceras izgledate lijepo, nece vas jebavati Srbi, dolaze neki stranci“. Anesa i ja smo plakale. Tada je Mira pocela da nas kao tjesi: ”Hajde bolan, sta vam fali, pa nece vas niko pojesti, rasiris noge i gotovo, pa i ja se j… s njima, ko da je to nesto”. Pokusavala je na svaki nacin da zapocne pricu sa nama, zeljela je da joj se otvorimo i da nas smeksa. Ja sam vec znala da nece izaci na dobro jer sam je ignorisla, sminku sam odbila i neprestano gledala u pod. Ona je drobila onim svojim seljackim naglaskom kako ce nas odvesti u neki restoran i da ce ona cijelo vrijeme biti sa nama, dok nas neko od tih stranaca ne izabere. Kasnije je dodala kako cemo, ako polozimo ispit, kako ona kaze, biti povlastene, u suprotnom, koja to odbije jos veceras ce dobiti batine i poslat ce je tamo gdje ima najvise vojske. Izvadila je iz ormara torbu punu gardarobe i vesa. Govorila je da se ponasamo normalno u restoranu, kako ce nam biti fino i veselo. Istresla je onu robu iz torbe, uzela jednu haljinu, podigla je i omjerila prema Anesi. Ova bi ti bas fino stajala, hajde, probaj je. Anesa je nevoljko obukla haljinu. ”Hajde, sta si se ukocila, sad cemo ti nac neke cipelice”. Hodala je oko nje i zagledala kako joj stoji. Tada mi se rodio plan u glavi kako je to prilika da pobjegnem. Jedinstvena prilika. Posto ce nas voditi za, pretpostavljam atase stranaca i cetnickih vojvoda, izabrala je najljepse zene. Vode nas u neki restoran, kafana, sta li. Kontam bit ce i prilike da odem u toalet i kad svi vec budu popili, ja cu kroz prozor pobjeci. Vec sam imala sliku kako kroz mali prozorcic iskacem na suho lisce i granje, pazeci da ne pravim preveliku buku, dajem se u bijeg u sumu uz brdo. A kasnije, sta bude, nekako cu se vec snaci. Pa i da me uhvate, smrt bi mi bila nagrada.

*****


Opet vojni kamioncic, nas pet zena sjedilo je unutra sa jednim strazarom, koji nas je provocirao. „Kuda idemo?“ - pitala je Anesa. Krenuo je rukom u njezino medjunozje, uhvatio za butinu i rekao: ”Znas ti dobro gdje ides”. Vise pitanja nije bilo. Satima smo se vozili sumskim putevima, okolo sve sama suma. Zene koje su sa nama putovale, Anesa i ja, nismo poznavale. Bile su nasih godina, vidjelo se da su iscrpljene, haljine koje su nosile bile su nevoljko odjevene, no ipak lijepe u njima. Konacno je prestalo truskanje, izasli smo na asfalt. Poslije cetrdsetak minuta voznje i oko devet sati navece po mojoj procjeni, izvedose nas iz kamiona. Kasnije smo za Mirom i jednim cetnikom u pratnji isle izmedju nekih zgrada. Na natpisu neke firme procitala sam Pale.
Stajale smo pred nekim ugostiteljskim objektom. Mira nam je po stoti put ponavljala kako da se ponasamo. Krenule smo unutra. Trestala je muzika, stolovi prepuni jela i pica, mislim da nismo bili upadljivi jer je bilo dosta “ljudi”. Cekao nas je rezervisan sto. Kao izgubljene sjele smo, a Mira je torakala nesto sa nekim cetnikom koji je sa nama otkad smo usli. Nista je nisam cula. On je prelazio pogledom preko nas i opet se okretao Miri. Poslije toga je otisao kad se vratio odveo je Anesu. Vidjela sam da sjedi s nekim za stolom, tek kasnije, na drugom dijelu kafane. Pretpostavljam da oni za koje smo bile dovedene, negdje sa strane su nas gledali i birali. Dalje ne znam sta je sa ostalima bilo, jer je dosao red na mene. Dosao je onaj cetnik i poveo me. Rekao mi je da ga pratim. Mira mi je prisla i rekla da ne pravim nikakve gluposti. Prilazili smo stolu za kojim je sjedio jedan srednjovjecni muskarac. Imao je cetrdesetak godina, bio je u odijelu, imao je tamno sivu kravatu. Za stolom je gorjela svijeca, a sve uz kic pjesme iz Srbije i goste objekta izgledalo je kao pravo sejtansko kolo. Kad je ugledao da prilazim ustao je i meni kao ponudio stolicu da sjednem. Pomislih kakvih li gadosti u mom zivotu, osjecala sam se kao zadnja napustena ljudska pojava na svijetu kojoj su dusu uzeli i ubili sve sto je znacilo zivot. Sve je bilo zavrseno za mene. Ostali smo sami. Odmah je poceo sa pitanjima kako se zovem, kakvu muziku volim... Rekla sam mu kratko: „I don’t speak English“. Bio je u pripitom stanju, stalno se smijao i nudio mi cigarete. Pocela sam da mu pricam kako sam ja zena koja je ovdje dovedena iz Vogosce iz logora u kojem su zene Bosnjakinje koje Srbi siluju. On je to znao. Sada me pitao kako odjednom govorim njegovim jezikom. Nisam odgovarala na njegovo pitanje, rekla sam mu, „znate li vi sta tamo rade sa nama?“ Gledao me je u oci. Pitala sam ga: “Jeste li vi narucili da ovdje veceras budem sa vama? Odakle ste, gospodine?“ - sutio je. „Kako se zovete? Jeste li iz Holandije, ili Britanije? Je li ovako radite i sa Irkinjama? Jeste li iz Spanjolske? Je li ovo radite Katalonkama? Odakle ste?“ - saptala sam mu nagnuvsi se preko stola. „Zar vi niste ovde dosli dobrovoljno?“ - pitao je. „Ne“ - odgovorila sam. „Usli su u sobu i izabrali koju da vode“. Nestalo mu je blesavog izraza lica i osmijeha na njemu. Bio je otrijeznjen. Gledali smo se oci u oci. Nije treptao taj covjek, cinilo se da ne dise. Tako je bilo narednih deset minuta. „Moram u toalet“ - rekla sam, ustala i zaputila se prema sanku. Tamo desno od njega je bio taj toalet. Pokusavala sam da se ponasam prirodno, kao da sam dio svega, kao da sasvim normalno idem popraviti sminku. Molila sam Boga da me Mira ili neko ko je zaduzen za mene ne vidi, da me ne opaze, jer ovo mi je jedina sansa da pobjegnem. Gledala sam ispred sebe dok sam koracala prema mojim zamisljenim vratima spasa, mimoilazila se sa spodobama, ili se lagahno i neprimjetno provlacila pokraj njih, dok su u grupama u dvoje, troje, stajali i pricali. Pred sobom sam ugledala tamno smedja vrata na kojima je pisalo «wc» i mala plocica sa siluetom zene. Usla sam. Jedna je zena u tom nimalo urednom toaletu stajala ispred ogledala. Pogledala sam prema plafonu. Na moju nesrecu bio je jedan prozor koji je bio visoko. Odmah se pojavila Mira. Gledala me, podigla obrve i rekla: pozuri. Moj plan za bijeg je propao. Ponovno sam se vratila za strancev sto. Mira je ostala kod sanka. Sjela sam i nisam nista pricala. On je takodjer sutio. Ispred mene na stolu je stajala nedirnuta casa sa sokom od narandze. Uzeo je svoj sako rekao idemo. Penjali smo se uzanim stepenicama koje su vodile na sprat ovog objekta do sobe. Desilo se ono sto i prije, uzalud sam plakala molila. Na kraju porazena, ponizena, iza neprospavane noci, otvorila sam prozor jer mi se povracalo. Zrak prohladnog jutra me nije osvjezavao, bilo mi je muka.

Copy right 2007.: Zabranjeno kopiranje, umnozavanje i publikovanje bez saglasnosti redakcije BOSNJACI.net!

Vezano za temu:

•





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved