04.03.2010.
Povodom smrti knjizevnika Mome Kapora cak ni u susjednoj Srbiji ne vrijedi pravilo:" O pokojnku sve najbolje". Procitajte interesantan tekst koji smo prenijeli iz srbijanskog lista "Pescanik"...
...Treceg marta godine 2010. objavljeno je da je umro Momo Kapor. Valja se sacuvati od hvalospjeva njegovom ljudskom i knjizevnom djelu koji ce nas zasuti narednih dana; ovo sto slijedi nastojanje je da samu sebe sacuvam od svega toga i preduprijedim misli koje ce njega, Momu Kapora, odvojiti u dvije cjeline, pisca i covjeka.
Kad je o piscu rijec, kao klinka sam u Zagrebu citala njegove „Beleske jedne Ane“ u izdanju HIT Biblioteke (i danas postojecim knjigama na mojim zagrebackim policama) i priznajem, jednom smo mi klinci u hrvatskoj provinciji polupali jaja na fasadu obliznje kuce, nesto ljuti na vlasnika, iako su ta jaja bila predvidena kao sirovina za neke tada praznicne kolace.
Kapora sam upoznala sredinom 80-ih godina u Zagrebu, onomad kad je „Vjesnik“ iz pera tad svog vrhunskog novinara Saliha Zvizdica objavio tekst „Nas pisac na cetnickom pikniku“. Vrijeme je jos starojugoslavensko (iz nase perspektive), jos jurimo vjestice i nezakonito citamo emigrantske novine, bez obzira na to sto je rijec o glupavim biltenima. Za mnoge koji se ne sjecaju, Kapor je tada otisao u Kanadu, na Nijagarine vodopade, na kojima su tada svake godine svoj piknik radili cetnici u rasejanju, koje su domace Sluzbe vidjele kao glavne neprijatelje srpstva, hrvatstva i vaskolikog bratstva i jedinstva, svoj njihovoj komicnosti usprkos. Navodno je tamo bivao i Momcilo Đujic, onaj koji je ostao u novijoj povijesti znan kao tip koji je zvanje cetnickog vojvode dodijelio i Vojislavu Seselju, pa mu ga potom oduzeo, sto ovoga – Seselja, naime – nije bas impresioniralo, posto mu je prvo uzeo par stotina hiljada dolara.
Momo Kapor je tad presavio tabak i tuzio Zvizdica za klevetu, istom gradanskom parnicom kakva je i danas posrijedi kad je o kleveti rijec. Slijedila ga je gomila advokata, ne sjecam se svih, ali znam da su tu bili dan-danas moji prijatelji, zagrebacki advokat Silvije Degen i tad beogradski Slobodan Perovic. Tih smo se dana druzili: moji prijatelji i ja posve pocasceni sto smo upoznali Kapora, od kojeg je – iako su ga zvali „lakim piscem“ – legendu napravio Zlatko Crnkovic, Kaporovi prijatelji Arsen Dedic i legendarni reziser Mario Fanelli, u cijem je stanu u tadasnjem Prilazu JNA u Zagrebu Kapor stalno i odsjedao. Ne samo tamo, nego i u Fanellijevoj vikendici na moru, pa smo slusali price o plovidbama njegovom barkom u kojoj je Momo, sa bilo kime koga je htio povesti na te plovidbe, bio dobrodosao.
Kako god: cijeli taj cirkus sa tom klevetom je zavrsio i Kapor je, uz veliku podrsku javnosti, ispao dobar i naivan – u Zagrebu bi se tada reklo kit – koji je one Đujiceve cetnike na cuvenim vodopadima gledao iz radoznalosti, ne znajuci sto ce nas sve zajedno snaci. I, mora se priznati, sudenje se tada pretvorilo u optuzivanje Kapora za „nenarodnu djelatnost“, usprkos tome sto je Kapor za klevetu tuzio Zvizdica, ali ta je prica imala po Kapora sretan kraj: „lakog pisca“ su podrzali mediji, imao je vec karizmu u svim bratsko-jedinstvujuscim republikama, bio je tu i Zlatko Crnkovic koji je dostampavao tiraze tadasnje HIT-biblioteke.
E, onda je krenuo rat, najprije onaj smijesni slovenski, potom krvavi hrvatski i jos krvaviji bosansko-hercegovacki. Momo Kapor je stao na stranu onih koji u ratu nikad nisu ucestvovali, pa je hodao po srpskom moru u Karinu (Hrvatska), kao da je rijec o putovanjima i iskustvima koje je ranije dijelio s legendarnim Zukom Dzumhurom, na kojega se do kraja zivota pozivao, iako je tog istog Zuku 90-ih stavio u muslimanske neprijatelje srpstva, kojih nije steta i koji su tek otpadnici od srpskog naroda. S tim istim Zukom Dzumhurom popio je po Pocitelju i Konjicu da preplivati ne bi mogao.
Rodno Sarajevo je pljuvao, kao i Bosnu i Hercegovinu: sebi je na rodni grad ostavio tek pogled sa Pala, onih zlocinackih i ratnih i nikada nismo culi da mu je bilo zao onih ljudi koji su u sarajevskoj kotlini stradali od paljanskih granata; kako Bosnjaka, tako ni ostalih. Sve je to bilo za „zastitu Srba“, govorio je Momo i pisao u tadasnjoj beogradskoj „Politici“, da bi nakon 1995. i Daytona, kad je ostao bez karinskog mora i paljanskog pogleda na mjesto rodenja, stupio u red nekakvog Senata kojem je zadatak braniti zlocince Ratka Mladica, Radovana Karadzica i ine koji su klali i ubijali po Bosni, po Sarajevu, Srebrenici, Ovcari...
Taman negdje nakon tog vremena, u julu 1996. godine u Beogradu, preko puta zgrade „Politike“, srela sam Momu Kapora. Stajao je s jednom od svoje dvije kcerke (ne znam kojom, onom iz Rima ili onom iz Moskve i jos s nekim). Mijenjalo se svjetlo na semaforu, od crvenog preko zutoga do zelenoga i tako nekoliko puta. Ja sam stajala i gledala u ta semaforska svjetla s one strane apoteke i „Grmeca“ i s grcem u zelucu razmisljala: da li da mu pridem i da mu kazem, ili da predem ulicu i da mu nikada vise ne kazem nista. Ipak sam prisla u nekom trenutku. On je, prepoznavsi me likom ili time sto sam mu rekla tek: „Tanja Tagirov“, krenuo ka meni onim svojim sarmerskim osmijehom, pitanjem gdje sam, pokusavajuci pruziti mi ruku i izljubiti se – dvaput, triput, otkud znam, nije se dogodilo – kao sto je red. Odgurnula sam mu grubo ruku i rekla: „Nisam ti prisla da se pozdravimo, prisla sam ti zato da te posaljem ravno u tri picke materine“. Njegovo drustvo bilo je konsternirano, a on je pitao : „Zasto?“; ja sam mu rekla: „
Zbog rata, zbog Hrvatske, zbog Arsena i Marija Fanellija koje si pljunuo i nazivao ustasama, zbog svega onoga sto si u Zagrebu navodno volio, a sto si htio pregaziti tenkovima“. Kapor, iznenaden, kaze u tom casu: „Ma daj, Tanja, necemo valjda sada o tome“, ja mu kazem: „E, sad cemo o tome i nikada vise ni o cemu necemo“; u tom trenutku s druge strane, od zgrade „Politike“ pretrcava Vican Vicanovic nanjusivsi neku frku, pozdravljam se s Vicanom kojega takoder znam odranije (bio je fotoreporter zagrebackog „Danasa“. „Starta“ i jos kojecega), ostavljam ih sve zabezeknute, na semaforu je zeleno svjetlo, prelazim ulicu i odlazim u stan prijatelja Vukana koji me tad ugostio, leptiri su mi u zelucu, budim covjeka svog zivota i kazem mu: „Budi se, rekla sam mu sve, rekla sam mu da mi se gadi“.
Nisam Momu Kapora otad vidjela. I Vicana sam tada vidjela posljednji puta, on je vec odavno rajski fotograf. Nisam ih, usput, pozeljela vidjeti u tom vremenu: o Momi sam citala u dnevnim novinama, o tome kako je i dalje branio i Mladica i Karadzica i zlocince slicne njima. Citala sam i njegovu tuzaljku u NIN-u u kojoj kuka da ga Sarajevo i Zagreb vise ne vole, a da on nista nije kriv; naprotiv: oni su. Citala sam i pismo Zlatka Crnkovica koji mu je pristojnije i bez ovakvih detalja rekao zasto ga je volio kao „lakog pisca“ i nije onomad pristao na njega kao „cetnika-pocetnika“ kako su ga davnih 80-ih napadali; i znate sto: nikada Zlatku Crnkovicu nije odgovorio.
Normalnom covjeku zao je kad netko, pogotovo netko koga je znao, umre. Meni je zao sto je umro Momo Kapor. Sjecat cu ga se, iz nekog vremena kao sjajnog duhovitog pisca i slikara, iz vremena kad mi nije bilo zao da ga branim zbog znatizeljnog posjeta Nijagari. Sjecat cu ga se, medutim, najvise po tome sto je na sve te licne odnose, na Arsena i Marija, na Jadransko more (koje nije Karinsko) pljunuo, po tome sto mu se nije gadio paljanski pogled na ranjeno Sarajevo i ljude koji su, bas kao i on, rodeni u tom gradu.
I nemojte od mene traziti da odvojim pisca od covjeka. Ovaj se pisac u mojoj glavi, od one Ane i njenih beleski, potpuno sjedinio sa necovjekom u kojega se pretvorio: citajte njegove putopise objavljene u „Politici“ 90-ih, onda mi kazite da je bio samo pisac i covjek, a ne ratni huskac.
* Tekst preuzet sa Pescanika
|
