DANAS I OVDJE

Gojko Beric

Kome se tu i sta ima dokazivati. Osam, mozda i deset hiljada ljudi je pobijeno u svega nekoliko dana. Kosti polovine njih su pronadjene u nizu masovnih grobnica, a ostali se vode kao nestali.

Kako nestali?

Kao da masakrirani Srebrenicani lutaju izgubljeni u nekim nepoznatim sumama, ne znajuci da je rat zavrsen.

Zna se sta se desilo jula 1995. u Srebrenici.

Zna se ko je bio zrtva, a ko dzelat.

Ima li tu, dakle, ista nejasno pod kapom nebeskom.

Ima, ali samo za Srbe, jednako za ove u Bosni i Hercegovini kao i za one s druge strane Drine.

Priznati vlastiti genocid nad Bosnjacima, usred koga Srebrenica stoji kao mracni obelisk, to je za njih postao neostvariv politicki, pravni i moralni podvig.

Ne vidim nacina da ih, sto se njihove amnezije tice, ikako opravdam.

Laz je da oni napaljeni ucesnici ratnickog mitinga na Gazimestanu nista nisu znali o razaranju i patnjama Sarajeva.

Laz je da politicari, novinari, pisci i intelektualci u Srbiji, ukljucujuci i opoziciju, nisu znali sta se desilo u Srebrenici.

Znao je svako ko je to u Srbiji htio da zna.

Arkan, Seselj i Draskovic javno su velicali broj svojih dobrovoljaca koji su ubijali, pljackali i palili po Bosni.

Oni su taj olos nazivali "najboljim sinovima srpskog naroda".

A sta tek reci za Karadziceve sljedbenike u njegovoj zlocinackoj politici. Nije valjda da ni oni nisu znali sta rade uzduz i poprijeko ove nesrecne zemlje.

Pa zasto onda toliko Srba o svemu tome i danas suti?

Valjda zato sto se i sami osjecaju krivima. Da bi izbjegli svaku odgovornost, oni su pribjegli providnoj, ali primamljivoj prici o toboznjoj kolektivnoj krivici Srba. To je omiljena teorija srpske politicke i intelektualne nomenklature.

Fajront, Srbi!

Prekinite tu pricu, jer niko i nikada nije rekao da svih deset miliona balkanskih Srba treba izvesti pred sud. Pomenuta je teorija, medjutim, Srbima bila jako potrebna, jer ona ponistava bilo ciju pojedinacnu odgovornost. Ako je kriv cijeli jedan narod, onda, razumije se, niko pojedinacno nije kriv. To bi znacilo da su zlocini, moze biti, ucinjeni ali da zlocinci ne postoje. Ali ako se prizna da postoje i zlocini i zlocinci, onda je djavo dosao po svoje.

Konstrukcija se u medjuvremenu pocela raspadati, onog trenutka kad je Milosevic izrucen Haskom tribunalu. Dva velika Nijemca posthitlerovske epohe, Vilhelm Rajh i Karl Jaspers, ubjedljivo su i na univerzalan nacin razrijesili to pitanje. Rajh je u svom cuvenom eseju razoblicio takozvanog malog covjeka, cije mnostvo tvori bazu svakog totalitarnog poretka, dokazavsi da je taj obicni covjek beskrupulozni izvrsilac najmonstruoznijih zlodjela. Na primjeru nacisticke Njemacke, Jaspers krivicu Nijemaca za zlocinacke postupke Hitlerovog rezima dijeli na krivicnu, politicku i moralnu. Oni koji su organizovali i cinili zlocine treba da odgovaraju pred sudom.

Govoreci o politickoj krivici, Jaspers kaze: "Svaki covjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast." Moralna je odgovornost u tipologiji ovog znamenitog filozofa mozda i kljucna: "Moralni propusti cine osnovu iz koje se radjaju politicka krivica i zlocin."

Usavsi u sablasno pustu Srebrenicu, okrutni ubica general Mladic izjavio je na licu mjesta kako se tog dana "osvetio Turcima", te da u slavu te osvete ukleti bosanski gradic "poklanja" Srbima.

Ali, pored istorijske ironije, u cinjenici da je Srebrenica ostala u Republici Srpskoj ima i izvjesne istorijske pravednosti. Jer, koliko god onaj teski kamen polozen u temelje Memorijalnog centra u Potocarima simbolizuje pijetet prema nevinim zrtvama masovnog pokolja, on istovremeno simbolizuje i razmjere srpskog fasizma s kraja 20. stoljeca. Ako su u svojim epskim pjesmama svoje istorijske poraze falsifikovali pretvarajuci ih u pobjede, neka Srbi danas opjevaju i svoj zlocin u Srebrenici.

Bez falsifikata, molim!

Srebrenica bi od danas pa u narednih stotinu godina morala biti predmet razgovora medju Srbima. Ako su znali da tenkove koji su isli na Vukovar zasipaju cvijecem, neka jednog dana, u znak pokajanja i pijeteta prema svojim zrtvama, poloze bar jedan cvijet u Potocarima.

Gojko BERIC, 11.7.2001