14.02.2010.
Alojzije Stepinac blazeni ili sudionik ustaskih zlocina
Katolicka crkva u Hrvatskoj obiljezava ovih dana 50 godina od dana kada je u internaciji u koju je dospio poslije izdrzavanja dijela kazne zatvora, preminuo danas vec blazeni Alojzije Stepinac, bivsi nadbiskup zagrebacki.
U zatvor i na izdrzavanje kazne Stepinac je dospio pod optuzbama da je na nedopustiv nacin tolerirao saradnju velikog broja svecenstva crkve kojoj je bio na celu sa zlocinackim ustaskim rezimom, kao i da je i sam svojim ponasanjem na odredeni nacin podrzavao sve ono sto je Nezavisna Drzava Hrvatska znacila, sto je i kako je djelovala, te da se nije suprotstavljao obimnim i teskim zlocinima, progonima i eksterminaciji ljudi koji nisu bili katolici, tj. Jevreja, Srba, Roma i posebnio onih koji su bili protivnici ustaskog rezima i komunisti. Posebno mu je u grijeh upisano aktivno djelovanje brojnih svecenika i redovnika u zlocimnima nad ljudima kao i obimno nasilno prevodenje pravoslavnih stanovnika zemlje u katolicanastvo.
Poznato je da je komunisticki rezim u cjelini, pa i onaj u bivsoj Jugoslaviji, bio neprijateljski raspolozen prema religiji uopce i posebno prema onim religioznim organizacijama koje su imale jaku strukturu, tradiciju i brojno svecenstvo, a pogotovo ako su to bile takve crkve koje su bile povezane sa faktorima izvan dosega komunisticke vlasti, a upravo je takva jedna crkva bila i Rimokatolicka crkva, na cijem je celu bio sveti otac papa i koja je bila organizirana kao drzava sa razvijenim drzavnim odnosima sa drugim drzavama, kroz koje je stitila i pomagala svoje podrucne organizacije, tj. biskupije i nedbiskupije koje su djelovale na tlu odredenih zemalja. Takva napetost postojala je izmedu komunistickog rezima i svih religijskih organizacija i njen manji ili veci intenzitet ovisio je od mnogih unutarnjih i vanjskih faktora koji su djelovali na zivot zemlje. U pravilu, kada bi rezim ulazio u odredenu krizu, bilo da je ona nastajala iz unutarnjih razloga ili zbog djelovanja inozemnih faktora, a takvih je kriza u zivotu bivse drzave bilo veoma mnogo, dolazilo je do manjeg ili veceg zatezanja u odnosu drzave prema raligioznim organizacijama i pojacavana je prema njima represija. Takve situacije su nastajale u fazi zategnutih odnosa sa zapadnim zemljama zbog trscanske krize i slicnih zbivanja, zatim kada je doslo do razlaza sa SSSR-om, ili kada je trebalo priblizavanje islamskim zemljama u fazi priprema nove politike nesvrstanosti ograniciti samo na politicki teren, bez utjecaja na unutarnji zivot u zemlji itd.
Do slucaja "Stepinac" je doslo povodom nikada dovoljno razjasnjenog slucaja ustaskog komandanta Erika Lisaka, koji je otkriven u prostorijama Kaptola, tj. u centru Katolicke crkve u Hrvatskoj. Lisak je bio trazen kao ratni zlocinac velikog obima, sto on odista i jeste bio. Kada je otkriveno njegovo skroviste, tezina optuzbe za skrivanje, dakle, za kolaboraciju u prikrivanju teskih ratnih zlocinaca, pala je na vrh Katolicke crkve i tadasnju njegovu vodecu licnost, tj. na nadbiskupa Alojzija Stepinca. Crkva se branila neznanjem, tj. tvrdila je da Stepinavc nije znao za skrivanje Lisaka, a zatim i tvrdnjom da je Lisak bio nenormalan i bolestan covjek u tom momentu. Uostalom, to otkrice bilo je ionako samo okidac na ocito dugo pripremanom sukobu sa crkvom, a u pogledu njene uloge tokom postojanja ustaske drzave.
U slucaju "Lisak" moguce su mnoge verzije, kao da je on odista bio sklonjen u prostore Kaptola od strane nekog svecenika, o cemu nije morao imati spoznaju sam nadbiskup. Moguca je verzija i da je on bio podmetnut crkvenim krugovima od strane tajne sluzbe rezima, kako bi se stvorila osnova za otvaranje istrage protiv crkvenog vrha, a moguce je i da je Lisak zaista sasvim obicno nasao skloniste ondje gdje je smatrao da ce biti zasticen, bilo zbog ranijih veza rezima kojem je pripadao i Katolicke crkve, bilo zbog obaveze crkvenih faktora da pomazu ljudima u nevolji i slicno. U svakom slucaju, slucaj "Stepinac" zavrsio je mimo samog svog povoda, tj. hvatanja Erika Lisaka, i sveo se na sudenje nadbiskupu Stepincu zbog njegovih ratnih, a ne poratnih grijeha. Sudenje je bilo montirano, kao sto je to uglavnom bilo i kao sto i dan-danas jeste slucaj sa svim politicki motiviranim sudenjima. Medutim, to nikako ne znaci da u cijelom slucaju nije postojalo jedno jezgro zlocina koje je dovodilo u pitanje status i nevinost samog optuzenika. Naime, cinjenica je da se cijela Rimokatolicka Crkva u svijetu nije ispravno postavila prema fasizmu. Uzrok tome je previse tolerantni stav tadasnjeg njenog poglavara pape Pija Dvanaestog (Pacellia) prema fasizmu u Italiji i prema fasizmu uopce, zbog cega crkva nije reagirala, ne samo na odnos fasizma prema Zidovima nego i na mnogobrojne zlocine koje su ti rezimi pocinili prema ljudima uopce, cak i prije nego su donijeli nirnberske antizidovske zakone i poceli provoditi ono sto je kasnije nazvano holokaust. U parafasistickim rezimima, kakav je stvoren u Hrvatskoj, sve je bilo po uzoru, u prvim danima na italijanski, a potom i na njemacki fasizam, a tome su svoj stvaralacki doprinos dodali i tadasnji ustaski faktori, koji su progonu komunista, Zidova i Roma dodali i progon Srba kao naroda kojem, s njihovog stajalista, nije bilo mjesta unutar njihove drzave. S obzirom na broj Srba koji su tada zivjeli na teritoriji drzave, zlocini prema njima bili su najmasovniji i drasticni, a njihovo provodenje zapocelo je odmah po nastanku te drzave, krajem juna 1941. godine, tj. samo tri mjeseca nakon formiranja ustaske vlasti, kada su, posebno u granicnim zonama izmedu tadasnje Hrvatske i ostalih dijelova nekadasnje drzave, u istocnoj Hercegovini, u Podrinju i u unutarnjim granicnim zonama u Bosanskoj Krajini, Lici, Kordunu i Baniji, te Sremu i Zapadnoj Slavoniji, zapocele akcije istrebljivanja Srba. U mom Kljucu je krajem juna u tri dana pobijeno vise od 800 Srba, a zlocin su izvrsile dvije ustaske jedinice koje su u Kljuc dosle iz Ljubuskog i Krapine.
Ono sto je optuzivalo Katolicku crkvu je cinjenica da su u tim akcijama uzimali ucesca i neki njeni svecenici i da njen vrh, mada je znao za te grozne akte, kao i za izvrsenje akcije eksterminacije Zidova, nije javno protestirao i da je nastavio suradivati sa Pavelicevim rezimom, odnosno nastojao je u okvirima humanitanrih akcija pomoci da se transporti i ekzekucije izvrse "humano", kako je to od Pavelica trazio sam Stepinac. Jedino su muslimanske organizacije u osam gradova Bosne i Hercegovine javno, putem objavljenih i masovno potpisnaih rezolucija protestirale protiv ovih zlocina i to je bio jedinstven slucaj u cijeloj Europi. Što se tice nekih redovnika i svecenika, istina je, Crkva je poduzela korake da se od njih ogradi, ali je ocito da se nije ogradila od samog rezima kao izvora nasilja i zlocina. U nasoj Banjaluci, ja sam tome svjedok, a smatram da su jos zivi neki svjedoci, moji drugovi i kolege iz gimnazije, u godini 1942. izvrseno je razdvajanje katolika na jednoj i muslimana i pravoslavnih na drugoj strani, da bi zatim pravoslavni bili masovno pokrstavani. Tu akciju provodili su katihete koji su djelovali kao vjeroucitelji u nasim skolama. Ponasanje tih ljudi bilo je apsolutno zlocinacko i jasno se razlikovalo od ponasanja najveceg broja katolika i Hrvata koji su nam predavali, kao sto su bili Mato Djaja, Vladimir Blaskovic, Jerko Grgicevic i brojni drugi, a koji su se jasno, i rijecima i djelom, diferencirali od ponasanja takvih profesora.
Nikome od nas nije bilo drago sto se Stepinac podvrgava teskim iskusenjima, ali nije ispravno ni da se vrsi njegova glorifikacija prije nego se izvrsi revizija njegovog sudenja i sa njega skinu sve odgovornosti koje su mu pripisane. Suvise je tesko i brojno ono sto mu je islo na tetret i sto je jos prisutno u svijesti zrtava da bi bilo dovoljno da Katolicka crkva, koja je zeljela da ima svoje zrtve komunistickog rezima (ndbiskupi u Poljskoj i Madarskoj), a taj rezim joj je u tom pogledu izasao u susret, naravno, nainteligentno, kao sto je svaki nasilni rezim neinteligentan, slavi Stepinca kao pravednika i zrtvu. Svi mi koji smo dozivjeli nasilja tadasnjeg rezima, sa poznatim i aktivnim ucescem crkvenih krugova u cijeloj toj historiji, znamo dobro da sve nije u redu i da postoje nacini da se izvan politickih interesa i teznje na svaki nacin i za sve optuzi komunizam, a pogotovo da komunisticki zlocini opravdaju zlocine fasista i njihovih voljnih ili nevoljnih pomagaca, nije u redu. Stepinac, kao i svako ljudsko bice, trazi istinu i pravdu, ali ta istina i pravda ne smije biti donesena u kontekstu optuzbe drugih nego oslobadanja od odgovornosti onoga o kome se radi, ako za to postoje dovoljni i razumljivi razlozi.
Uvodenje u historiju nedovrsenih stvari, o kojima ne postoji barem minimum konsensusa, a ta historija nam je zajednicka, nije dobra stvar. Zajednicka historija je ono sto nam se svima dogadalo od 1941. do 1945. godine i u cemu smo svi, svaki na svoj nacin, uzeli ucesca. Jednostrano sudenje je pogresno.
Muhamed Filipovic
|
