Knjizevnost BiH
Početna - - Početna
FRANJEVCI U BOSNI I HERCEGOVINI


- Dr. MURADIF KULENOVIC -



POVIJESNI OKVIR

Dr. fra Marko Karamatic

Katolicanstvo u Bosni i Hercegovini tokom svoje duge povijesti bilo je usko povezano s djelovanjem Franjevackog reda, koji je pocetkom XIII. stoljeca utemeljio sv. Franjo iz Asiza. Na tlu Bosne franjevci su prisutni od 1291. godine, od kada kao duhovnici neprekidno djeluju sve do nasih dana. Prvobitno su dosli sa zadatkom da u okrilje katolicanstva vrate bosanske krstjane - pripadnike heterodoksne Crkve bosanske, poznate i pod imenima bogumila i patarena. Kasnije je djelatnost franjevaca, stjecajem povijesnih okolnosti, postala puno obuhvatnija(?) nego sto je to proizlazilo iz same naravi njihova poziva.

Ubrzo nakon svojeg dolaska, oni su se duboko ukorijenili na bosanskom tlu, prije svega u gradskim naseljima. Postali su nezaobilazna duhovna snaga, stovise utjecajni i na vladarskom dvoru. God. 1340. osnovali su Bosansku vikariju, koja se pod konac XIV. stoljeca prostirala od juzne Italije do Crnoga mora(?).
Na tlu Bosne Vikarija je imala vise desetaka samostana. Time su postavljeni organizacijski okviri franjevackoga djelovanja.

Padom Bosne pod tursku vlast 1463. nestalo je njezine samostalnosti. Znatan se dio katolickog stanovnistva iselio ili islamizirao, dok su krstjani Crkve bosanske gotovo posve nestali vec uoci dolaska Turaka. Franjevci su ipak nastojali sacuvati Bosnu i za katolike. Jamstvo za to bila je u nekoj mjeri i povelja (ahdnama) koju im je dao sultan 1463. godine. Njihova spremnost na prilagodbu u novim uvjetima postala je odsudnom za kasniju opstojnost katolicanstva na tim prostorima.

U osmanskom (turskom) razdoblju Bosnu i Hercegovinu su, uz muslimane, nastanjivali i stanovnici katolicke i pravoslavne vjere. Oni su tokom vremena osnazili i brojcano nadmasili katolicku zajednicu, napose nakon velikog eksodusa katolika pri koncu XVII. stoljeca, kada ih je vise od dvije trecine iselilo. Muslimani su po svom etnickom porijeklu uglavnom islamizirano domace stanovnistvo, dok su pravoslavni - kao pretezno vlaski etnicki element - od XVI. stoljeca doseljavali u Bosnu, gdje su bili u vojnoj sluzbi turskih vlasti.

Politicke promjene uzrokovale su podjelu franjevacke Vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu, pod turskom vlascu, i Bosnu Hrvatsku - zapadna Bosna i dio Hrvatske - na slobodnom podrucju. Tri godine kasnije obje su podignute na stupanj provincija (redodrzava). Kako se turska vlast u XVI. stoljecu sirila novim osvajanjima, prosirivala se istodobno i Bosna Srebrena, koja se uskoro opet prostirala od jadranskih do crnomorskih obala. Nakon austrijsko-turskoga rata (1683.-1699.) Bosna Srebrena se nasla u granicama triju drzava: Turske, Austrije i Mletacke Republike. To je bilo razlogom odvajanja dalmatinskih i slavonskih samostana, tako da je ona sredinom XVIII. stoljeca svedena u granice danasnje BiH, odnosno u one granice u koje je pod konac XVII. st. potisnuta turska vlast. Sredinom 19. stoljeca odvojili su se i hercegovacki franjevci.

Za cetiristoljetne osmanske vladavine franjevci su bili gotovo jedini izobrazeni ljudi u narodu.

KNJIZEVNI RAD BOSANSKIH FRANJEVACA

Dr. fra Marko Karamatic

Starija hrvatska knjizevnost na tlu Bosne i Hercegovine vezana je iskljucivo uz franjevce, a njezin je utemeljitelj fra Matija Divkovic (1563.-1631.). On je 1611. objavio Nauk krstjanski- prvu tiskanu knjigu na narodnome (hrvatskom) jeziku u bosanskohercegovackim prostorima. S njim je zapoceo zivot hrvatske knjizevnosti na tlu BiH.

Osim na hrvatskom franjevci su pisali i na latinskom jeziku. Najpoznatiji medu latinistima jest fra Juraj Dragisic (r. u Srebrenici oko 1445.), pisac filozofskih i teoloskih rasprava i jedan od najucenijih ljudi svojega doba. Djelovao je izvan domovine i sva je svoja djela napisao na latinskom jeziku. I kasnije je medu franjevcima bilo latinista, kao sto su Ivan Ancic, Filip Lastric, Marijan Sunjic, Ambroz Matic Blaz Josic i dr. Oni su usporedno pisali i objavljivali svoja djela na hrvatskom jeziku.

U povijesti knjizevnosti posebno mjesto imaju djela franjevaca na hrvatskome jeziku. U XVII. i XVIII. st. ona su pretezito teoloskog sadrzaja i namijenjena su vjerskoj poduci i odgoju sirokih slojeva katolickoga pucanstva. U to doba katolicka teologija u Europi nosi snazan pecat opceg crkvenog sabora, odrzanog u Tridentu (1545.-1563.) kao odgovor na pojavu reformacije koju je inicirao Martin Luther u prvoj polovici XVI. st. Odluke toga sabora potaknule su siroko zasnovanu katolicku obnovu.

U duhu te obnove pisali su bosanski franjevci tijekom XVII. i XVIII. stoljeca. Njihova je pisana rijec bila unutar europskog kulturnog i duhovnog okvira, jer su koristili tada najrasirenija djela katolicke provenijencije. Uglavnom su ih preradjivali ili prevodili. Zahvaljujuci tomu, u kulturni i duhovni krug hrvatskoga katolicanstva dospijevali su likovi i sadrzaji klasicne i suvremene europske knjizevnosti, a odjeka su imala i kulturna i duhovna zbivanja toga doba. Ti su sadrzaji tako postajali dio duhovne svijesti Hrvata katolika. U franjevackim spisima osjeca se takodjer i odjek hrvatske glagoljske knjizevnosti, kao i knjizevnosti hrvatskih pisaca iz Dubrovnika i Dalmacije.

Svoja djela franjevci su pisali jezikom hrvatskoga katolickog pucanstva u Bosni, ikavskog, ijekavskog ili pak mijesanog ikavsko-ijekavskog oblika. Taj je narodni govor Divkovic, kao najizrazitiji predstavnik te knjizevnosti, obogatio elementima jezicne tradicije iz drugih hrvatskih krajeva i time pridonio procesu standardizacije hrvatskoga knjizevnog jezika. Tom procesu svoj su prinos dali i drugi franjevacki pisci.

U franjevackim djelima susrecemo dva pisma: bosanicu (zapadna varijanta cirilice) i latinicu. Divkovic je sva svoja djela tiskao bosanicom. Sam je isao u Veneciju i tamo pomagao tiskaru u oblikovanju slova. Medutim, u XVIII. stoljecu latinica je sve vise prevladavala, tako da je bosanica uskoro posve potisnuta iz uporabe. Franjevacke su knjige bile jedine pristupacne hrvatskom katolickom puku u Bosni Srebrenoj. One su zivjele u narodu i prenosile se s koljena na koljeno. Neke su od njih postigle iznimnu popularnost, te su tiskane u velikom broju izdanja. Uz Divkovica, pisci takvih knjiga su bili fra Pavao Posilovic, fra Ivan Bandulavic, fra Stjepan Matijevic, fra Ivan Ancic, fra Stjepan Margitic, fra Lovro Sitovic, fra Jerolim Filipovic i dr.

Knjizevnom osebujnoscu izdvaja se fra Matija Divkovic. U svojim djelima, napose u knjizi propovijedi (Razlike besjede svrhu evandelia nedjelinijeh priko svega godista, Mleci, 1616.), on se toplinom i neposrednoscu obraca svojim citateljima - slusateljima. Iako se u svojem pisanju u velikoj mjeri drzao stranih predlozaka, s unutrasnjim je zarom vjere u svoja djela unosio sama sebe. Uspijevao ih je prilagoditi duhu naroda za koji je pisao. Postao je uzorom drugim franjevackim pisama, a knjige su mu pretiskivane tijekom slijedecih dvaju stoljeca. Imao je brojno citateljstvo na podrucju Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Slavonije.

Tijekom XVIII. stoljeca pisana rijec bosanskih franjevaca i dalje je pretezito vjersko-poucnog karaktera. Susrecemo, medjutim, i djela iz povijesti (F. Lastnic), jezikoslovlja (T. Babic, L. Sitovic) , analistike (B. Benic, N. Lasvanin, M. Bogdanovic), a javili su se i prvi pisci stihova: fra Lovro Sitovic (Pisna od pakla) i fra Vice Vicic, koji je svoje pobozne pjesme sam skladao.

Fra Filip Lastric (1700.-1783.) ide u red najucenijih franjevaca Bosne Srebrene XVIII. stoljeca. Uporno se borio za prava Bosne Srebrene unutar Reda, kada su izbila neka nesuglasja. Zbog toga je putovao do Beca i Rima. U tom kontekstu nastalo je njegovo djelo "Epitome vetustatum provinciae bosniensis (Pregled starina bosanske provincije)", po kojemu je stekao visok ugled kao povjesnik i postao utemeljiteljem povjesnicke znanosti na tlu BiH. Uz crkveno-povijesni pregled zbivanja dao je i opis Bosne, kako sam kaze, s "gradjanskog gledista." Sudjelovao je, takodjer, u izradbi velike povijesti Danijela Farlatija "Illyricum sacrum (Sveti Ilirik)", u koju je njegov prilog o Bosni usao bez ikakvih promjena. U svojim povjesnickim radovima Lastric nije iznosio samo cinjenice, nego je u njih unio i notu pripovjedacke zivosti koja te tekstove cini literarno zanimljivima. Napisao je i vise filozofskih i teoloskih radova, medju kojima se izdvajaju zbirke propovijedi.

U XVIII. stoljecu nastali su ljetopisi fra Bone Benica, fra Nikole Lasvanina i fra Marijana Bogdanovica. To su, zapravo, zapisi dogadjaja iz zivota pojedinih samostana i redodrzave Bosne Srebrene, iz zivota franjevaca i katolika pod turskom vlascu, te zapisi drugih zanimljivih pojedinosti. Ljetopisi daju bogatu gradju za stvaranje vjerodostojne povijesne slike o jednome vremenu i ljudima u njemu. Zanimljivi su i s knjizevnog stajalista, jer se odlikuju neposrednom i iskrenom komunikacijom pisca s citateljem. Imali su odjeka i u modernoj knjizevnosti: kao bogat izvor nadahnuca posluzili su Ivi Andricu u njegovu literarnom stvaralastvu.

Knjizevnost bosanskih franjevaca u XIX stoljecu bitno je odredjena drustvenim i kulturnim previranjima. Na karakter knjizevnih tema utjecale su nacionalnoosloboditeljske i preporodne ideje. Posebnu je ulogu u tome odigrao hrvatski narodni preporod koji je medju franjevcima nasao vatrene zagovornike, kakvi su fra Martin Nedic, fra Marijan Sunjic, fra Petar Bakula, fra Antun Knezevic te fra Ivan Franjo Jukic i fra Grga Martic kao dvojica najistaknutijih medu njima. Tradiciju pisanja ljetopisa u XIX stoljecu nastavili su fra Jako Baltic i fra Mato Mikic, a stihove na latinskom pisu fra Andrija Barukcic, fra Ambroz Matic i fra Blaz Josic.

Fra Ivan Franjo Jukic (1818.-1857.) za svojega je kratkoga zivota bio djelatan kao prosvjetitelj, knjizevnik, povjesnik, etnograf, zemljopisac, pokretac i urednik prvoga bosanskohercegovackoga casopisa "Bosanski prijatelj", a, k tomu, i politicki vrlo angaziran. Svojim putopisima, kao najvrednijim knjizevnim ostvarenjima, ubraja se u sam vrh proznih stvaratelja na tlu Bosne i Hercegovine. Izrazitim darom zapazanja, zivahnim stilom pripovijedanja i svjezinom misli Jukic je trajno ostao zanimljivim i privlacnim piscem.

Fra Grga Martic (1822.-1905.) knjizevni je rad, za razliku od drugih franjevacklh pisaca, shvacao svojim pozivom. Bio je aktivan kao prosvjetitelj i politicki djelatnik te kao pisac proznih i pjesnickih djela. Njegovo najvaznije pjesnicko djelo, kulturnopovijesno vrlo zanimljivo ali skromnijeg umjetnickog dosega, jesu "Osvetnici". Taj opsezni spjev, pisan u duhu narodne epske pjesme, nadahnut je idejom stoljetne borbe zitelja Bosne i Hercegovine za slobodu i pravednost. Martic je autor i memoarskoga djela "Zapamcenja" koje, uz dokumentarne, posjeduje i literarne znacajke. S njegovim pjesnickim i proznim djelom zatvara se krug starije hrvatske knjizevnosti u Bosni i Hercegovini.



NIZ NASA BASTINA

Zdravko Kujundzija

KNJIGA 1


UMJESTO PREDGOVORA

Godine 1991. stanovnici zemlje Bosne proslavili su 700. - tu obljetnicu dolaska reda franjevaca na ove prostore.(?) Franjevacka provincija Bosna srebrena jest jedina organizirana ustanova na ovim prostorima opstala kontinuirano sedam dugih bosanskih stoljeca. Tesko je objasniti zasto i kako? Jedno je sigurno, povijest Bosne i franjevce u njoj nitko ne moze rastaviti. Stoljecima su fratri sakrivali u svom srcu Bosnu i Bosna u svojoj (prirodnoj) dusi fratre - od neprijatelja. Tako su opstali. To je ta tajna. Tajna neprekinutog i nikada iznevjerenog prijateljstva. I ako bismo sada zemaljskom rijecju htjeli navesti gdje lezi tajna franjevacke dugovjecnosti, onda je to njihova osobna jednostavnost zivljenja i njihova tolerancija u odnosu prema drugima i drugacijima, kao i spremnost i sposobnost na mijenjanje, ponajprije samog sebe. Lijecnici, ucitelji, socijalni i politicki radnici... Sve sto je koristilo ovom narodu, a nije imao, fratar je to bio - isao u tudjinu i naucio, i iz bogatog zapada vracao se u uvijek nesigurnu i nemirnu Bosnu. Trebalo je Bosancu biti lijecnik, ucitelj... On je trebao nekoga tko ga voli i razumije. A fratar je znao uzjahati konja i preko brda, do neke stare kucice i u njoj obicnog malog covjeka.

Fra Matija Divkovic u zoru sedamnaestog stoljeca odlazi u Veneciju tiskati knjige, a prije toga treba biti majstor i izliti slova bosancice, jedina slova koja razumije njegov covjek. On je znao da je njegov narod gladan knjige. Taj je fratar znao razumjeti svoje vrijeme i zivjeti potpuno u njemu i krenuti korak dalje. Pisao je i tiskao knjige koje se citaju, knjige za obicnog covjeka. Kako J. Jelenic rece, znao je najteze i najapstraktnije stvari sto popularnije izraziti. Jedan drugi fratar, po kojem i ovaj izdavac ima ime, Ivan Franjo Jukic u prvoj polovici devetnaestog stoljeca prvi osniva skole, knjizevna drustva i casopise i zeli da ovaj narod bude svoj na svome; i tjelesno i duhovno. I on, kao i mnogi drugi bosanski franjevci nije bio pozvan samo da sluzi, nego da se drugi njim sluze. (Bila je cudna ta franjevacka upornost da nesto nauce i ostave (usp. izlozbu Blago franjevackih samostana). Tako su nekada fratri ucili, krali su znanje od svakoga i od svuda i prenosili ga svom narodu. Oni ga nikada nisu dijelili. Bio je to jedan narod s jednom dusom u jednoj Bosni. I upravo razlike sluze ljepsoj harmoniji zajednickog zivota.)

Prvu knjigu Jukiceve biblioteke NASA BASTINA posvecujemo fra Matiji Divkovicu (1563-1631) ocu hrvatske bosanske knjizevnosti. Na natjecaju za najbolje knjizevno djelo s franjevackom tematikom, a u povodu godisnjice dolaska, prvu nagradu osvojio je Dzevad Karahasan za dramski komad o fra Matiji Divkovicu - Kotac svete Katarine. Premijera ovog komada ocekuje se u sarajevskom Narodnom pozoristu u ozujku ove godine. Sarajevski knjizevnik Ivan Lovrenovic napisao je pricu o Divkovicu, kao i kracu biografiju. Fra Mile Babic prikazuje Divkovica kao teologa i filozofa, s posebnim osvrtom na njegovu kristologiju. Za ovu prvu knjigu pripremili smo i nekoliko Divkovicevic besjeda - propovijedi.

Nadamo se da ce ova prva knjiga biblioteke NASA BASTINA naici na podrsku citatelja i tako omoguciti otkrivanje i izdavanje drugih vrela duhovnog zivota covjeka na ovim prostorima.


Prilog o Matiji Divkovicu

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631):

Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.


Tekst je izabran i objavljen u svom izvornom obliku.


Kratki dodatak:

Domace stanovnistvo je imalo svoje vlastito pismo bosancicu - bosanicu i vlastiti jezik - bosanski jezik. Dakle, narodni jezik koji se njegovao i govorio u Bosni kao i pismo. Pisani tragovi na steccima koji datiraju jos od prije hiljadu godina nedvosmisleno govore o pismenosti i zadivljujucim universalnim porukama za koje Miroslav Krleza ustvrdi da su jedini tragovi kulture u Evropi. Bosna je bila jedini primjer drzave u tadasnjem svijetu gdje su narod i gospoda govorili i pisali isto. Pucki ili prosto narodni jezik bili su zanemareni i onemoguceni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama. U njima je sluzbeni jezik bio crkveni jezik: latinski, grcki, crkvenoslavenski, ruskoslavenski i njemacki.

Zabiljezeno je da je u Bosni 1180. godine otvoren drugi univerzitet u Evropi, poslije onog u Bolonji. Mjesto mu je bilo u Arnautovicima kod Visokog, a na njemu su studirali uz domace i patareni sjeverne Italije i juzne Francuske. Medju onima koji su bili na tom Visokom ucilistu nalazimo imena slikara i zlatara iz Zadra Mateja i Aristodija. Otvaranje univerziteta je omogucilo, a pamet pobjegla sa prostora, stotinjak godina ranije, tacnije 1054.g. razdijeljenog krscanstva koja je ovdje nasla utociste. / Iz knjige "Bosnjastvo na vjetrometini" - Sevko Kadric /.

Franjevci su, istina bili uceni ljudi, ali su govorili sluzbeni crkveni jezik, a to je bio - latinski jezik. Bosansko stanovnistvo uopste nije razumjelo niti praktikovalo latinski jezik, tako da je svaka djelatnost, bila ona duhovna, kulturna ili neka druga - na tom jeziku bila osudjena unaprijed na propast.

Skolovali su se na teoloskim ucilistima u Italiji, Ugarskoj, Austriji, Hrvatskoj. U narodu su djelovali prije svega kao duhovnici, ali takodjer i kao politicki predstavnici, prosvjetitelji, lijecnici, pisci... (op.a. H.C.)




Vezano za temu:


Historija Bosne i Hercegovine

Ivan Lovrenovic: Iskusenje fra Matije Divkovica u Mlecima
Dzevad Karahasan: Posveta - Do ravnodusnog svijeta





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved